* * * * *

četvrtak, 3. veljače 2011.

DVIJE I POL PRIČE O OSIGURAČIMA

Sve je počelo jednog lijepog sunčanog nedjeljnog dana, 1979. godine, kad smo se Veljo i ja pojavili na Ćevapovim vratima. Ćevap je živio u jednoj maloj kući na Zavrtnici. Na njegovom katu su bila tri stana, a budući da su postojala jedna glavna vrata za čitav kat, na zvoncima je pisalo koliko se puta treba za koga pozvoniti. Za njegov stan šifra je bila 3 zvona. Pozvonili smo dva puta kratko, a onda smo čekali sve dok nismo čuli komešanje iznutra, pa smo pozvonili treći puta. Nakon nekog vremena pojavio se Ćevap.
- Što sad vi hoćete? – upitao je.
- Ajde oblači se. Idemo. - odgovorili smo skoro u isti glas.
- Koji vam je kurac? Kuda idemo? - upitao je nervozno Ćevap i dodao - Za 10 minuta počinje utakmica na televiziji.
- Jebala te utakmica. Ajmo malo prozujat do grada.
- Samo vi odite ak' vam se ide. Ja ću gledati utakmicu. - rekao je Ćevap sad već ljutitim glasom i zatvorio nam vrata pred nosom.
- Isključiti ćemo ti struju, ak' ne ideš, pa ćeš gledati sliku na zidu, a ne na televiziji. - dobacili smo mu kroz zatvorena vrata.
- Oćete, oćete... - promrmljao je Ćevap. Nakon toga se polaganim koracim odgegao do svog stana, a mi smo krenuli dalje neobavljenog posla.

Kad smo se spustili stepenicama u prizemlje, ugledali smo na zidu ploču sa osiguračima.
- O'š kurac gledat utakmicu. – rekao je Veljo kroz zube i dodao, - Kume daj lojtrice.
Pridigao sam ga dovoljno visoko, da može dosegnuti do osigurača.
- E jebiga, kak' da znam koji su njegovi. - mrmljao je Veljo.
- Ma šišaj po redu kume. - dobacio sam mu jer su me već boljeli prsti od njegove težine.
Veljo je odvrnuo tri osigurača, a nakon toga čulo se nešto kao „zk zk zk“ i svi osigurači na ploči su jedan po jedan izgorjeli. Čitava kuća je ostala bez struje. Kad smo se udaljavali Ćevapova glava je izvirila ispod rolete na prozoru.
- Šta ste to napravili !!! - vikao je.

Ne bi mi, bili mi, da se još isto veče nismo vratili na mjesto zločina. Kad smo pozvonili tri puta kao da smo dali svim Ćevapovim susjedima znak za napad. Svi su izašli na stepenice, tako da smo jedva izvukli živu glavu. Ćevap nam je poslije ispričao da čitav dan nisu imali struju, da su zvali elektru, miliciju, da se susjedima otoplio meso u ledenicama... On im je govorio da samo treba zavrnuti osigurače, al' ga nitko nije slušao. Kad su skužili da je bio u pravu, pitali su ga od kuda je znao i tako su došli do nas.
- Trebali ste zvati vatrogasce. – rekli smo mu.



Cveja je pozorno slušao moju priču i žvakao veliki sendvič od četvrt kruha i pet deka posebne. 1981 godina je tek kucala na vrata, a mi smo bili samo dva čupava srednjoškolca, puna života.
- Čudna ti je ta priča o osiguračima – rekao je Cveja.
- Na svu sreću susjedi su to brzo zaboravili. – dodao sam, kao za kraj.
Budući da je veliki odmor već završio, a mi smo još uvijek bili na klupi kod dućana, natrpali smo ostatke sendviča u usta i požurili nazad u školu. Taj dan je nastava bila popodne, a zadnji sat smo imali pismeni ispit, za koji se po običaju nismo spremili. Kad smo uletjeli u školu, hodnik je bio prazan, jer su već svi ušli u učionice. Potrčali smo prema našim vratima, a onda smo u isti čas zastali. Na zidu smo ugledali veliku ploču sa osiguračima.
– Misliš li ti isto što i ja? – upitao me Cveja.
– Izgleda da mislim. Evo lojtre. – odgovorio sam.
Na sreću Cveja se više od Velje kužio u struju, pa je odvrnuo samo glavni osigurač.

Već oko četvrtog školskog sata vani se već toliko smračilo da je nastavnik rekao učeniku u prvoj klupi da upali svjetlo. Nakon što svjetla nije bilo izašao je na hodnik, gdje je ustanovio da čitav kat nema struje. Nakon kratke konsultacije sa ostalim profesorima rekao nam je da možemo kući, jer da se sigurno radi o nekom većem kvaru, budući da struje nema samo na našem katu. I tako smo se izvukli od ispita, ali samo na kratko, jer nakon par dana kad smo dobili test na stol, nastava je bila ujutro i nije bilo pomoći.


Od osamdesetih su ostale samo mrvice na nepospremljenom stolu, a devedesete su iscurile kao voda iz pokvarene pipe. 21.stoljeće nas je sve opizdilo posred čela. 
Nervozno sam hodao čekaonicom na aerodromu i pogledavao na sat. Avion samo što nije krenuo, a ja sam još uvijek čekao da mi se dostavi pasoš koji sam zaboravio na stolu. Vidio sam da su se svjetla na pisti već upalila, a vozilo koje je odvezlo prtljagu se već prazno polako udaljavalo od aviona. Glas sa zvučnika je objavio posljednji poziv za moj let. Zapalio sam cigaretu i nemoćno posmatrao osvjetljenu pistu. Iz susjedne prostorije izašao je neki čovjek u plavom kombinezonu. Kroz odškrinuta vrata naluknuo sam se unutra.
Na zidu sam ugledao ogromnu ploču sa osiguračima ....


__________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: KAKO SE KUM OBJESIO IZ ZNATIŽELJE

1 komentar:

Anonimno kaže...

Ziherungi su zajebana stvarčica.....