* * * * *

srijeda, 21. rujna 2011.

POPEVKE SAM SLAGAL


Kad sam se ujutro probudio neki nepoznati čovjek je u mojoj sobi u Novom Vinodolskom punio frižider sa pivama. Primijetio je da sam budan, pa me srdačno pozdravio i izašao van. Probudio sam ostale.
– Neko nam je napunio frižider sa pivom. – rekao sam im.
– Jebote, ti sanjaš flaše. - dobacio je Sini.
Čvarak je ustao i otvorio frižider.
– Fakat je sve puno. – rekao je začuđeno.
Otišao sam vidjeti što se događa. Popeo sam se vanjskim stepenicama na kat i tamo sam zatekao tetku, koja je u međuvremenu došla u gornji dio kuće. Sa njom su došli i članovi nekog kulturno-umjetničkog društva, dovukavši sa sobom gomilu instrumenata.
– Oprosti što smo te probudili, ali ovdje više nema mjesta u frižideru. – rekli su mi, a ja shvativši da sam samo u gaćama, promrmljao sam da nema problema i utekao.
– Bit će noćas ovdje neka fešta. – rekao sam ostalima kad sam se vratio u naš dio kuće.
– Ajde ti bolje kuhaj kavu i odi u dućan. Ti si sinoć popušio. – rekao je Ćevap i pokrio glavu jastukom.
Imali smo običaj da nakon svakog izlaska, prije spavanja odigramo pikado. Na zid bi zakačili plutenu metu, svako bi uzeo po jednu strelicu, pa onaj 'ko bi popušio, sljedeće jutro je bio zadužen za kuhanje kave i odlazak u dućan (najčešće su strelice letjele svuda po sobi osim u metu). Ujutro bi odigrali još jednu partiju, ovaj put bi najlošiji morao platiti drugu kavu i prvo piće u birtiji na plaži, a onda navečer prije izlaska igralo se da odredimo tko plaća prvu rundu u gradu.

To veče se orila pjesma oko kuće. Ekipa iz kulturno-umjetničkog društva nas je zvala da im se pridružimo, ali nakon što smo malo pojeli i popili, natrpali smo se u auto i otišli u Crikvenicu, jer smo se tamo trebali naći sa Vesnom i Igorom.
Sastanak je bio za šankom jednog kafića u blizini autobusne stanice u centru. Mjesto nije izgledalo ništa posebno. Dugačak šank sa barskim stolicama, par stolova i separea unutra, te još par stolova vani pokraj ceste. Naizgled birtija kao i svaka druga. Oko deset sati pridružili su nam se Vesna i Igor. Nakon nekog vremena Igor nas je upitao:
– Pa što vam je to toliko ovdje zanimljivo, da ste tu svako veče?
– Oš' vidjet? - odgovorili smo pitanjem.
Nakon njegovog potvrdnog odgovora, Čvarak, Ćevap i ja smo stali na barske stolice, a Sini se popeo na stol koji se nalazio odmah pored šanka. Konobar je samo zakolutao očima i pojačao muziku. Svi u kafiću su samo to čekali. Nakon nekoliko trenutaka, osim nekoliko „slučajnih gostiju" koji su zapalili čim su vidjeli da će biti pizdarije, svi prisutni su stajali na stolovima i stolicama. Igor i Vesna nisu mogli vjerovati što se događa. Počelo je ludilo. Svi su pjevali, vitlali majicama iznad glava, alkohol je potekao u potocima. Oko ponoći su zaključana vrata, a brijačina se nastavila sve do jutra.
Kad smo nakon svega poluslijepi izašli van na ulicu, nismo više znali tko nam nosi glavu na ramenima.
– Sad mi je jasno zašto ste stalno tamo. – rekao je Igor sljedeće jutro na plaži.


A tamo je tako bilo doslovno svako veče. Jednom smo došli oko ponoći, a vidno narokane gošće su izvodile striptiz na šanku (do jutra su skoro svi u kafiću bili goli). Par dana nakon toga pod kafića je bio prekriven pijeskom. To veče smo pili vlahov. Nakon što je ponestalo vlahova, prešli smo na pelin, a kad je ponestalo i njega, tražili smo bilo što u toj ili sličnoj boji, pa smo tako nastavili sa amarom i camparijem. Na kraju su se Čvarak i Ćevap toliko posvađali, da se Ćevap demonstrativno nije više želio voziti u Čvarkovom autu, pa je krenuo pješice prema Novom Vinodolskom (to je desetak kilometara). Čvarak i ja smo ga sustigli oko Selca, ali budući da nije htio ući u auto, Čvarak je produžio dalje, a ja sam nastavio sa njim pješke. Kad smo konačno stigli do moje kuće, skužili smo da je Čvarak otišao. E sad, nije ni on daleko stigao. Krenuo je prema Zagrebu, ali nije mogao voziti, pa je stigao samo do Ožlaka (iznad Crikvenice), gdje su bili Igor i Vesna. Sljedeći dan su ga vratili nazad, pa smo se svi pomirili na plaži (mada je Čvarak zamalo opet pukao, kad smo mu na kraju svega rekli: "bludni sin se vratio").
U to vrijeme smo se svako malo posvađali. Nikad se nije radilo o nekom posebnom razlogu. Problem je bio u previše runda i u tome što bi uvijek dvojica od nas zajebavala onoga trećega. Tek kad bi nam se u kući pridružio Sini, neka ravnoteža bi bila uspostavljena i podjebavanja bi se naizgled smirila.
Za Sinija je Novi Vinodolski bio raj na zemlji (uvijek mi je govorio da zna svaki kamen uzduž obale). Znao se probuditi u samu zoru, da bi stigao u luku na vrijeme da vidi ribarske brodice kako se vračaju sa noćnim ulovom. Nakon doručka, namazao bi se uljem i čitav dan bi se pržio na suncu. Obožavao je ljeto, sunce i more.
Uvijek mi je bilo fascinantno kako zna uživati u malim stvarima. Dok bi ja recimo samo sasuo piće u sebe, on bi svoje uvijek popio polako, uživajući u svakom gutljaju. Na kraju smo se uvijek isto naderali, ali moram priznati da je on svoj dio uvijek smazao nekako otmjenije. Čak i kada je palio cigaretu, to je uvijek bio jedan mali privatni ritual.

No da se vratim na „naš kafić“. Zadnje veče prije povratka u Zagreb, rekao sam konobaru da imam u autu jednu super kazetu sa domaćim pjesmama i da ću mu je pokloniti ako je samo jednom pusti u kafiću. Malo me sumnjičavo gledao, ali je ipak pristao. Kad je prva strana kazete završila, konobar je zadovoljan sa onim što je čuo okrenuo kazetu. Za to vrijeme, mi smo se već popeli na stolice i sa uzdignutim rukama čekali da počne prva pjesma na drugoj strani.
„Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost, sam tebi ja dal...“
Dinamova himna se zaorila Crikvenicom, a budući da je kafić bio pun Zagrepčana, nastalo je pravo ludilo. Konobar, koji je naravno bio navijač Rijeke, nije mogao prekinuti kazetu, jer bi ljudi podivljali, te nas je samo mrko gledao. Nakon pjesme „Dinamo ja volim“, je bila „Marina“ od Prljavog kazališta, a nakon toga su bile pjesme od Zvijezda, Haustora i još nekih zagrebačkih grupa. Kad je kazeta došla do kraja, konobar ju je ljutito izvadio i bacio u neku ladicu na šanku.

Sljedeći dan smo se vratili u Zagreb.
Nekoliko godina kasnije čuli smo jednu zanimljivu priču. U kafiću u blizini autobusne stanice u Crikvenici, konobar je u ladici na šanku naletio na jednu staru kazetu. Stavio ju je u kazetofon i pustio. Nakon što je odsvirala prva strana, zadovoljan sa onim što je čuo je okrenuo kazetu. Traka se zavrtila u kazetofonu. Par sekundi tišine, par sekundi tihoga šuma i muzika je zarežala iz zvučnika.
„Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost, sam tebi ja dal...“
Taj dan je u kafiću bila grupa Bad Blue Boysa koja je isti čas skočila na noge i počela pjevati, ali nažalost tamo se našla i grupa navijača Rijeke, kojima se to baš i nije svidjelo. Došlo je do tučnjave i u kafiću je nastao pravi lom. Čovjek koji nam je sve to kasnije ispričao je jedva izvukao živu glavu.
Nadam se da je nakon toga incidenta moja kazeta uništena i da ne čeka u nekoj ladici da je vrag ponovo zazove.
_______________________________
SLJEDEĆA PRIČA: JOŠ 96 GODINA SA VAMA

Nema komentara: