POPEVKE SAM SLAGAL

POPEVKE SAM SLAGAL

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Kad sam se ujutro probudio, neki nepoznati čovjek u mojoj sobi u Novom Vinodolskom punio je frižider bocama pive. Nakon što je skužio da sam budan i da zabezeknuto piljim u njega, srdačno me pozdravio i prije nego što sam išta uspio izustiti, napustio sobu.

– Netko nam je napunio frižider pivom. – probudio sam Čvarka, koji je spavao na susjednom krevetu.

– Jebote, ti sanjaš flaše. – promrmljao je ljutit što ga budim. Tromo je ustao iz kreveta i otvorio frižider.

– Fakat je sve puno. – začudio se.

Otišao sam vidjeti što se događa. Popeo sam se vanjskim stepenicama na kat i zatekao tetu Bibu i tetka Miroja, koji su sa svojom ekipom zaposjeli gornji dio naše zajedničke kuće dok smo mi dolje spavali. Balkon je bio pun članova nekog kulturno-umjetničkog društva, koji su dovukli gomilu instrumenata.

– Oprosti što smo te probudili, ali ovdje više nema mjesta u frižideru. – obratio mi se jedan od njih, a ja sam, shvativši da sam samo u gaćama, promrmljao da nema problema i utekao.

– Bit će noćas ovdje neka fešta. – priopćio sam ostalima kad sam se vratio u naš dio kuće.

– Ajde ti bolje kuhaj kavu i odi u dućan. Ti si sinoć popušio. – zagunđao je Ćevap i pokrio glavu jastukom.

 Kad smo bili kod mene u Novom, nakon svakog izlaska kao mali ritual prije spavanja igrali smo partiju pikada. Na zid smo zakačili plutenu metu, svatko je dobio po jednu strelicu, a onaj tko je u igri popušio, sljedeće jutro bio je zadužen za kuhanje kave i odlazak u dućan. Čitav zid sobe u kojoj smo igrali bio je izbušen jer su strelice letjele na sve strane, a najmanje u metu. Nakon doručka i prve kave obavezno je slijedila nova partija pikada, taj put najlošiji je morao platiti drugu kavu i prvo piće u birtiji na plaži, a navečer prije izlaska igrali smo još jednu da utvrdimo tko plaća prvu rundu u Crikvenici.

Čim se taj dan Sunce počelo daviti u moru, kulturno-umjetničko društvo iz sve snage zasviralo je i zapjevalo iznad naših glava. Biba i Miro pozvali su nas da zabrijemo s njima, pa smo im se nakratko pridružili, ali nakon što smo se najeli i popili par pića, ipak smo se natrpali u auto i otišli u Crikvenicu jer smo se ondje trebali sastati s Vesnom i Igorom.

Dogovor je bio da se nađemo za šankom jedne male birtije odmah pored autobusnog kolodvora. Naizgled bila je to birtija kao i svaka druga. Unutra je imala šank s barskim stolicama i separeima, a vani par okruglih stolova s jeftinim plastičnim stolicama uz samu cestu. Kad smo napokon stigli, Vesna i Igor već su čekali za šankom. Nakon što je Čvarak naručio rundu jer je bio izgubio popodnevnu partiju pikada, Igor, vidno zatečen time gdje smo ga pozvali, upitao nas je:

– Pa što vam je to ovdje toliko zanimljivo da ste tu svaku večer? Ovo je valjda najbezveznija birtija u Crikvenici.

– Oš vidjet? – odgovorili smo mu pitanjem.

Nakon njegova potvrdnog odgovora Čvarak i Ćevap stali su na barske stolice, a ja sam se popeo na prazan stol odmah pored šanka. Konobar je samo zakolutao očima i pojačao muziku. Svi su u birtiji valjda samo to čekali. Par trenutaka kasnije, osim nekoliko „slučajnih gostiju” koji su zapalili čim su vidjeli da će biti pizdarije, svi su s uzdignutim čašama stajali na stolovima i stolicama. Igor i Vesna nisu mogli vjerovati što se zakuhalo. Počelo je ludilo. Svi su pjevali, vitlali majicama iznad glava, alkohol je tekao u potocima. Konobar je oko ponoći zaključao vrata i puštao samo „odabrane”, točnije „odabranice”. Kad smo pred jutro poluslijepi isteturali iz birtije na ulicu, nismo više znali tko nam nosi glavu na ramenima.

– Sad mi je jasno zašto ste stalno tamo. – smijao nam se Igor sljedeće jutro na plaži.

A ondje je bilo tako doslovno svaku večer. Vidno narokane gošće oko ponoći su znale izvoditi striptiz na šanku, jednom su skoro svi u kafiću bili potpuno goli, par dana nakon toga pod kafića bio je prekriven pijeskom... Tu večer prvo smo pili Vlahov. Nakon što je ponestalo Vlahova, prešli smo na Pelin, a kad je ponestalo i njega, tražili smo bilo što u toj ili sličnoj boji, pa smo tako nastavili s Amarom i Camparijem. Na kraju su se Čvarak i Ćevap zbog neke pizdarije toliko posvađali da se Ćevap demonstrativno više nije želio voziti u Čvarkovu autu. Krenuo je pješice prema desetak kilometara udaljenom Novom Vinodolskom. Čvarak i ja sustigli smo ga oko Selca, ali kako nije htio ući u auto, Čvarak je produžio dalje, a ja sam s Ćevapom nastavio pješice. Kad smo konačno nekako doglavinjali do kuće, skužili smo da je Čvarak pokupio svoje stvari i otišao. Krenuo je prema Zagrebu, ali nije mogao voziti, pa nije daleko stigao. Iznad Crikvenice skrenuo je kod Vesne i Igora na Ožlak. Nakon što je kod njih prespavao i došao k sebi, u njihovu društvu vratio se u Novi. Mislim da se više ni on ni Ćevap nisu baš sjećali zbog čega su se bili posvadili, pa su se odmah pomirili. No idila u kući nije dugo potrajala jer kad smo mu u šali bili dobacili „bludni sin se vratio”, Čvarak je opet popizdio.

U to vrijeme u škvadri smo se svako malo kačili zbog neke pizdarije, nikad nije bilo nekog ozbiljnog povoda za to. Problem je bio u previše rundi i u tome što bi uvijek dvojica zajebavala trećega. Tek kad nam se u kući pridružio Sini, bila je uspostavljena ravnoteža i podjebavanja su se naizgled smirila.

Za Sinija je Novi Vinodolski bio raj na zemlji. Puno puta je bio ondje i govorio da zna svaki kamen uzduž obale. Za razliku od nas koji smo nakon izlaska spavali skoro do podneva, on bi se probudio u samu zoru da u luci gleda ribarske brodice kako se vraćaju s noćnim ulovom. Nakon kave i doručka namazao bi se uljem i cijeli dan se pržio na suncu. Obožavao je ljeto, sunce i more. Uvijek mi je bilo fascinantno kako zna uživati u malim stvarima. Dok bih ja, recimo, samo sasuo piće u sebe, on bi svoje uvijek pio polako, uživajući u svakom gutljaju. Na kraju smo se uvijek isto naderali, ali moram priznati da je on svoj dio uvijek smazao nekako otmjenije. Čak i kad je palio cigaretu, to je uvijek bio jedan mali, samo njemu svojstveni ritual.

Zadnju večer prije povratka u Zagreb u našoj maloj birtiji pored autobusnog kolodvora rekao sam konobaru da u autu imam jednu super kazetu s domaćim pjesmama i da ću mu je pokloniti ako je samo jednom pusti u kafiću. Malo me sumnjičavo pogledao, ali ipak je pristao. Kad je prva strana kazete završila, zadovoljan onim što je čuo, okrenuo je kazetu i pustio drugu. Za to vrijeme mi smo se već bili popeli na stolice i s uzdignutim čašama čekali da počne prva pjesma na toj drugoj strani.

„Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost sam tebi ja dal...”, zaorila se Dinamova himna Crikvenicom, a kako je birtija bila puna Zagrepčana, to je prizvalo pravo ludilo. Konobar, koji je, naravno, bio navijač Rijeke, nije mogao prekinuti kazetu jer bi ljudi podivljali, pa nas je samo mrko gledao sa strane. Nakon pjesme „Dinamo ja volim” kroz zvučnike je u birtiju ušetala „Marina” od Kazališta, a potom su zarokale Zvijezde. Sve pjesme na toj strani bile su od zagrebačkih bendova. Kad je kazeta došla do kraja, konobar ju je izvadio i odrješito bacio u ladicu na šanku.

– Jebo vas Dinamo. – dometnuo je tihim glasom da ostali gosti u birtiji ne čuju.

Poslije je ušao u naše runde i sva pizdarija oko kazete pretvorila se u zajebanciju, pa smo se pred jutro ipak rastali kao prijatelji. No priči o toj kazeti tu nije bio kraj. Nastavila se nekoliko godina kasnije otprilike ovako.

U birtiji pored autobusnog kolodvora u Crikvenici konobar je u ladici na šanku naletio na jednu staru kazetu na kojoj nije ništa pisalo. Iz znatiželje ju je stavio u kazetofon i pustio. Nakon što je odsvirala prva strana, zadovoljan onim što je čuo, okrenuo je kazetu i pustio drugu. Iz zvučnika se začuo poznati glas: „Popevke sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost sam tebi ja dal...” Taj dan u birtiji je bila skupina Bad Blue Boysa, koja je u isti čas skočila na noge i zapjevala, ali, nažalost, ondje se našla i grupa navijača Rijeke, kojoj se to baš i nije svidjelo. Došlo je do tučnjave i u birtiji je nastao pravi lom.

Nadam se da je toga dana moja kazeta uništena i da ne čeka u nekoj ladici da je vrag ponovno zazove.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK