* * * * *

srijeda, 22. travnja 2015.

GANG OF FOUR - MUSIC BIENNALE ZAGREB 1981 (AUDIO/VIDEO)



GANG OF FOUR
MUSIC BIENNALE
ZAGREB 17/05/1981

1. Paralysed
2. The Republic
3. Not Great Men
4. Anthrax
5. Why Theory
6. In the Ditch
7. Cheeseburger
8. Return the Gift
9. What We All Want
10. Natural's Not in It
11. He'd Send In the Army
12. To Hell With Poverty
13. 5.45
14. Contract
15. Damaged Goods
16. It’s Her Factory
17. At Home He's a Tourist




GANG OF FOUR - ZAGREB 1981 - VIDEO:

VERZIJA 2: DIO KONCERTA KOJI JE PRIKAZAN NA TELEVIZIJI KOPER:
(PJESMA "THE REPUBLIC" SE NE NALAZI NA VERZIJI 1)
HUGO BURNHAM

Nakon što sam prošle godine objavio na Stražarnom Lopovu video snimku grupe Gang Of Four sa zagrebačkog Biennala, javio mi se bubnjar Hugo Burnham, jedan od četvorice bandita koji su nas pohodili te davne 1981.godine:
Otkriće snimke nastupa u Zagrebu iz davnih dana u meni je izazvalo krajnju radost i ushićenje. Ne samo zato što sam mogao vidjeti kako sam mlad, snažan i mršav nekoć bio, već i zato što me snimka podsjetila kakva smo istinski moćna, opasna i usredotočena četvorka bili. Pri tom ne mislim samo na naše žive nastupe, već i na nas kao glazbenike i tekstopisce. Bili smo tim kreativnih, polemičnih ljudi koji kao band rade zajedno, posvećeni svojoj misiji.
Tijekom godina ljudi su često pisali o našoj snazi, ali vidjeti je tako izravno, tako dobro snimljenu stvarno je izvanredno (osim toga, kvragu, snimak je i više nego «pristojan», kad uzmemo u obzir da kamera najčešće ignorira bubnjare). Nikada nisam vidio kako izgledamo s druge strane svjetala pozornice. Mi zapravo nikada nismo primjereno snimili niti jedan naš nastup uživo, niti bilo što drugo. Nismo mi bili, kao Clash, usredotočeni na blesavo ovjekovječivanje svakog našeg razgovora i pokreta. Doduše, naš voditelj rasvjete Ray O'Light Watkowski snimio je mnogo materijala svojom neprofesionalnom video kamerom, međutim, sav taj materijal bio nam je nedostupan zbog nekih apsurdnih razloga kojih se domislila njegova bivša partnerica. Kakav pajser. U svakom slučaju, ova predivna zagrebačka snimka prikazuje band na vrhuncu.

Koncert Gang Of Four-a u Zagrebu je direktno utjecao na kompletnu alternativnu muzičku scenu tadašnje nam države. Zanimalo me kako su oni kao bend doživjeli taj koncert:

Uzavreli smo na toj pozornici svirajući mješavinu pjesama s debitantskog i ostalih ranih albuma. Svaki blok pjesama bio je jednako jak kao i svi ostali. U to vrijeme već smo izvrsno svirali, svi tragovi punk rock amaterizma nestali su. Sve vezano uz taj koncert bilo je nezaboravno. Naš kamion zadržan je na granici četiri sata, tijekom cijele europske turneje ništa nam nije bilo tako uzbudljivo kao kad su nas zaustavili i tragali za drogom te protu istočno-blokovskom literaturom. Bilo kako bilo, band i osoblje (oni su bili dio tima kao mi muzičari, i bili su nam obitelj u doslovnom i u prenesenom smislu) koje se uspjelo probiti preko granice prije dovršetka pretrage kamiona, zaigrali su nogomet u Domu sportova protiv domaćeg osoblja. Prekrasno smo se zabavili (pamtim da Andrew nije igrao), i počeli smo piti ranije nego inače, a rano bismo počinjali piti. Dakako, to se ne može naslutiti iz našeg nastupa, koji smo odradili bez prave tonske probe. Bio nam je to iznimno važan koncert, jer u Istočnoj Europi ionako nismo imali mnogo nastupa, a željeli smo da se svi dobro provedu i da sve ostavimo bez daha. I sami smo se tako osjećali nakon te svirke. Gorjeli smo kao buktinja. Bili smo skroz napaljeni. Izvrsno smo se zabavili i bili smo sretni. 
Hugo Burnham je napustio bend nakon albuma „Songs of the Free“ 1983. godine i od tada su se u originalnoj postavi (Andy Gill, Jon King, Hugo Burnham i Dave Allen) okupili još samo jednom prilikom:
Nas četvorica maknuli smo u stranu stare svađe i nesuglasice (barem na neko vrijeme) te smo ponovo okupili originalnu postavu 2005. godine, kada smo svi bili na pragu 50 godina. Bio je to rizičan poduhvat, mislim, kako je šačica staraca mogla ponoviti energično i intenzivno glazbeno ludilo po kojem je bila poznata, dvadeset i pet godina kasnije? Ipak, uspjeli smo. To su nam potvrdili svi koji su nas vidjeli (kako stari, tako i njihova dvadesetogodišnja djeca) u Velikoj Britaniji, diljem Europe, Sjedinjenih Američkih Država, u Japanu, i Južnoj Americi. Sami sebi smo se divili. Divili smo se tome, kako nam je dobro krenulo, kako smo ponovno dobri. Dakako, trebali smo biti pametniji i mudrije se odnositi prema našim, dvadeset i pet godina starijim tijelima. Trebali smo se više služiti mozgom (te litre votke i ostalog alkohola zamijeniti za bijelo vino i ibuprofen), ali nismo. Mada... ma kako dobro zvučali sa svojih pedeset godina, ipak nismo mogli ponovno stvoriti silinu i žestinu kao na koncertu u Zagrebu. 
Ah, kako volim Zagreb 1981.!

I Zagreb voli Gang Of Four, Hugo.

ORIGINALNI TEKST NA ENGLESKOM:

Finding our performance in Zagreb from so long ago has been an utter, delightful joy. Not just for seeing how young, strong, and thin I once was, but to be reminded just how truly powerful, taut and focused we four were – not just as a live act, but as songwriters; as a team of creative, argumentative, dedicated-to-our-mission people working together as a band we were.
People have written often over the years about our strengths back then; but to see it directly, so well-filmed (and hell – so “fairly” filmed, given that most live camera direction almost ignores drummers) is extraordinary. I never got to see us from the other side of the footlights. We never really got our act together back then to properly film our shows, or much of anything else. Not for us, the Clash-like focus on immortalizing our every conversation and move – stupidly. Our Lighting Director, Ray O’Lights Watkowski filmed a lot of stuff with his big old non-professional VCR-camera – but all the tapes are being held away from us, for some absurd reason, by his former partner. What a tool. Anyway – what this marvelous Zagreb film shows is a band at their peak – already steaming onstage with a mix of debut and sophomore album songs…each collection as strong as the other. We were playing so well by this point – all vestiges of punk rock amateurishness gone. The gig was memorable – our truck had been held up at the border for four hours – for that long European lunch, mundanely; nothing as exciting as being stopped and searched for drugs or anti-Eastern Bloc literature. So, the band and the crew (who were just as much a part of the team as we musicians were – they were family, literally as well as figuratively-speaking) who’d made it through before the total border break-down got into a big indoor football match with the home-based arena crew. It was so much fun (Andrew didn’t play, I remember.) And we began drinking a little earlier than usual, which was quite early anyway, in those days – yet it doesn’t show in the “just managed to set up the backline/no real sound-check” performance. We knew how important this one was – not a lot of shows in Eastern Europe, and we wanted to leave everybody gasping and spent. Almost as much as we left ourselves that way after this one. It burned. We were on fire. Hot. So much fun. So lucky. 
The four of us put aside old faults and disagreements (for a while, at least) to re-convene this original line-up again in 2005 – all of us on the verge of turning 50. It was risky – I mean how could a bunch of old men known for this sort of energy and musically intense madness do it again, 25 years later. Yet, we did. Everyone who saw us (equally old, or their 20 year-old kids coming to check us out) – whether in the UK, across Europe, the US, Japan or South America said it. Marveled at it. We couldn’t quite believe how well it went, how good we were again. Sure - we had to be smarter and wiser with our 25 year-oldER bodies, using our minds a little more (and replacing the gallons of vodka and whatever with fine white wines and Ibuprofen), but we did it. And yet…nothing we could do at 50 could really re-create the force and fury of this. 
Ah, Zagreb 1981 – I love you!
PRIJEVOD SA ENGLESKOG: MIRO LABUS
STRAŽARNI LOPOV 2015




Nema komentara: