* * * * *

ponedjeljak, 2. travnja 2018.

KLINSKA POMORA

KLINSKA POMORA 
INTERVJU: IVICA ŠUPER ŽORŽ 

PITANJA: GORAN POLAK

1977.godine Sex Pistolsi su u Londonu izdali „Never Mind The Bollocks Here's The Sex Pistols“. U to isto vrijeme u novo-zagrebačkom kvartu Trnsko par klinaca je napisalo na papiriće: gitara, bas, bubnjevi i pjevač. Svako od njih je izvukao po jednu cedulju i bend je bio oformljen. Prvi prijedlog za ime benda je bio „Bikovi iz Gmajne“, drugi „Fuj crveni“, pa je onda odlučeno da se bend zove ''Murica s plincima', ali se ubrzo od toga imena odustalo, jer je pala konačna odluka. Nazvali su se KLINSKA POMORA. 


Trnsko je tih kasnih sedamdesetih postalo (kako je to Žmiks lijepo sročio u jednom svome tekstu) „punkerska/novo valna oaza'', ali tamošnji punkeri koji su bili više-manje kvartovski orijentirani, nisu baš svakoga puštali u svoje okruženje, pa se shodno tome o toj njihovoj „lokal-patriot“ punk sceni danas malo zna. Iz toga razloga sam za početak ovoga intervjua zamolio Žorža, klinca koji je izvukao cedulju na kojoj je pisalo „bubnjevi“, da mi kaže nešto više o toj prvoj generaciji zagrebačkih punkera. 
Prvi naš susret sa punkom bio je na tulumu kod Maxa (Saša Maksimovića). Njegova mama je tada išla poslovno u London i dofurala mu je prvu ploču od Sex Pistolsa. Ta ploča nas je prosvijetlila. Počeli smo se interesirati za punk. Kakva je to luda obleka, frizure, lanci i lokoti, zašto se tako ponašaju. Oduševilo nas je što je punk muzika bila glasna, agresivna i što je sve pljuvala. Nama je to tada bila velika fora. Pitali smo se kaj mi to ne bi mogli tako, delati pizdarije i glasno agresivno svirati. Prva pizdarija koju smo napravili je bila ta da smo kupili bijelu farbu i ofarbali cijelo Trnsko. To su bili prvi grafiti. Ispisali smo po fasadama Sex Pistols, Clash, Sham 69, Živio Punk Rock i još kojekakve gluposti. Stanari su podivljali, murja je dolazila i raspitivala se o vandalima, ali bez uspjeha. Sastajali smo se u malom parku iza dućana mješovite robe, gdje smo iako smo bili maloljetni kupovali jeftinu cugu. Na tom mjestu smo dogovarali kaj bumo sutra delali. Škola je u tom trenutku bila u drugom planu. U vrlo kratkom roku punk je u Trnskom dobio veliki broj fanova, naših prijatelja. Između ostalih: Denisa Kamenski, Maja Mofardin, Vanja Sijerković, Siniša Paruž, Predrag IIlić, Miro Pribanić, Nenad Skenđić, Zdravko Koren… ima ih puno. 
Možeš li se prisjetiti početaka Klinske Pomore? Prvih koncerta? 
Početak Klinske Pomore je bio na tulumu kod Marka (Zdravko Ostić) gdje smo izvlačili papiriće tko će kaj svirati. Mislim da je to bila 1977. godina. Nakon dogovora oko članova benda krenuli smo sa probama. Prve probe bile su na Kajzerici kod bake Kate, u napuštenoj kući koja je bila za rušenje. Na zidu smo nacrtali pojačala, sa čavlom smo izbušili rupe kao ulazi za gitare. Ja sam imao nekakve kante od starih boja kao bubanj, a ostali članovi benda posudili su nekakve akustične gitare. Sjećam se da su bile marke Bambi. Prva postava Klinske Pomore je bila: Mark (solo gitara ), Damir Kamenski - Kemac (ritam gitara), Zdravko Koren - Libe (bas gitara), Davor Gobac (vokal) i ja na bubnjevima. Mark je bio najstariji i bio je šef benda. On je bio jedini muzičar u bendu. Svirao je profesionalno bubanj i čak je trebao svirati bubanj u Parnom Valjku. Mi ostali nismo znali svirati ništa, tako da smo pokušavali svirati „po sluhu“. Prvi nastup je bio u u kinu Studentskog centra (SC). Ne znam koju smo pjesmu svirali, ali znam da je bilo opako. Do tada nisam vidio bubnjeve, osim na posterima, a kamoli sjedio za njima. Pitao sam Igora, klavijaturistu iz Baxus benda koji se tamo našao, kak' se to svira. Rekao mi je da probam osjetiti ritam i da ožežem po njima. Bilo je pakleno. 
Da li ima možda još koji bend koji bi se uz Prljavo kazalište, Loš zvuk i vas mogao svrstati među prve zagrebačke punk bendove, a koji je ostao zaboravljen u vremenu? 
Ne znam, ne sjećam se. Govore da smo mi prvi počeli sa punkom. 
Klinska Pomora je bile poznata po svojim, najblaže rečeno, divljim koncertima. Zbog pizdarija na pozornici i oko nje, vaši nastupi su najčešće završavali ili na miliciji ili u hitnoj, jer je Kemac često plivao na pozornici u krvi. Koji su ti od tih koncerata ostali u posebnom sjećanju? 
Zbog lošeg muziciranja morali smo imati dobar scenski nastup. Bilo je svega, od rušenja opreme na bini u toku svirke, do Kemčevog rezanja sa žiletima po prsima. Sjećam se svirke u SC-u kad se Kemac onako znojan u toku sviračke ludnice razrezal po prsima. To je bila ludnica, tako da su neki komadi u prvim redovima pali u nesvjest. Na kraju je i Kemac opal u nesvjest, što od alkohola, možda i od gubitka krvi. Bilo je gore nego u nekom horor filmu. Kada smo svirali u Ljubljani došlo je do šore na bini između Marka i Kemca gdje je Mark opalil nogom Kemca u jaja. Kemac je drugu polovicu koncerta ležal na podu. Ja sam u tom ludilu skočio sa bine u publiku, ali na moju žalost publika me nije dočekala. Pao sam na pod i isčašio lakat. Bilo je svega.

 
 
Ne znam kako je danas, ali miliciji je tih godina poseban gušt bio razbiti punkere… 
Murja nas je stalno maltretirala, valjda zbog čudne obleke i izgleda. Farbali smo kosu u čudne boje. Ja sam recimo tada imao crvenu kosu i bio oblečen u neku čudnu obleku sa lancima i lokotima oko vrata. Znali smo se prošetati gradom u pidžamama tak ofarbani, pa možeš misliti kak je murja reagirala. Kako smo bili skloni sranjima, bilo je tu još i podosta remećenja javnog reda i mira. Sjećam se i kada smo na tri bare na rijeci Savi napravili veliki Punk party na koji su došli naši vjerni fanovi iz Rijeke, Karlovca, Ljubljane i Siska. Te bare su nastajale kada je rijeka Sava izlazila iz svoga korita, pa bi se mi tada tamo sakupljali i kupali. U jednom trenu je na tulum uletila murja sa desetak marica i sve nas odfurala u zatvor, stari Remetinec. Preko puta tri bare nalazio se Centralni Komitet, popularna kockica, pa smo bili optuženi za špijunažu. Kako smo bili maloljetni morali su starci doći po nas kao garancija. Na komemoraciji Sida Viciousa u Trnskom smo se Kemac i ja isto tak napeglali da smo zaspali i probudili se u Remetincu. 
Zanimljivo je da ste imali i menagera. Sa obzirom na vašu punkersku nepredvidljivost, taj se baš i nije usrećio. Da li vas se uopće moglo držati pod bilo kakvom „poslovnom“ kontrolom? 
Imali smo dobrog managera, Nevena Butinu sina od Romana Butine, ali mi toga nismo bili svjesni. Neven je dogovarao po tri svirke tjedno. Dobro se sviralo i zarađivalo. Bilo je love. Za svaku našu neposlušnost apcigal nam je od honorara. 
Dijelili ste pozornicu sa bendovima koji su tih kasnih sedamdesetih godine bili predvodnici Punk trokuta, scene nastale na relaciji Ljubljana - Rijeka - Zagreb. Koju ste vi poziciju tada imali u Punk trokutu i kako su vas, s obzirom na vaše godine, doživljavali ti „stariji“ bendovi? 
Nismo mi imali puno skupnih svirki. Svirali smo par puta sa Prljavcima, Valjkom, Pankrtima. Drugi bendovi nisu baš bili oduševljeni da sviraju sa nama, jer su zbog nas koncerti često bili otkazivani ili je bila neka frka. Naš manager je jako često dogovaral solo koncerte, a i mi smo voljeli solo svirke zato jer smo mogli napraviti sranje. Mislim da nismo bili u punk trokutu i da smo mi bili za sebe. Mi smo imali svoj svijet. Imali smo svoje Trnsko, Kajzericu, svoje prijatelje i fanove. I svoj bend, Klinsku Pomoru. 
Navodno vas je slovenska publika dobro prihvatila na koncertu sa Pankrtima u ljubljanskom SKC-u? 
Da, to je bila dobra svirka u SKC­u. Koncert je bio rasprodan. Bili smo im atrakcija što se tiče svirke i scenskog nastupa. 
Na „Prvom pljesku“, 1978.godine u Lisinskom, ste čak uspjeli dobili jedan glas žirija. Kome ste to platili da glasa za vas? 
Na prvom pljesku 1978. godine u Lisinskom svirali smo bez Kemca i Gobca. Kemac nije ni došel na binu jer ga je osiguranje zajedno sa Bogovićem (Davorin Bogović) najurilo iz dvorane, a Gobac se zabio u nekakav stup i ostao ležati na podu, tako da smo svirku odradili Mark, Libe i ja. Koliko se sjećam dobili smo od žirija jedan glas, ali nas je publika popušila. Bili smo prvi, ali i prvi izletjeli iz Lisinskog. 
U Gundulićevoj ste dijelili prostoriju sa Haustorom. Čuo sam da su se tamo događale razne natprirodne pojave. Kao recimo, da je oprema Haustora navečer nestajala i pred jutro se ponovo pojavljivala!?!
Da, imali smo prostoriju u Gundulićevoj koju smo dijelili sa Prljavcima, Haustorom i drugim bendovima. Gazda prostorije nas je simpatiziral pa su se svi bendovi redali osim nas. Problem je bio u tome što mi nismo imali svoju opremu, a drugim bendovima nije odgovaralo sa nama dijeliti njihovu opremu. Kako smo imali želju za svirkom u nedostatku opreme smo se morali snaći. U Vlašku ulicu bi naručili Taxi da čeka dok Haustor ne odradi probu. Poslije njihove probe, bez njihovog znanja natovarili bi opremu u Taxi i pravac u Jabuku. Kad su nas skužili prijavili su nas murji. 
Gobac je nakon jednog koncerta u Lapu doslovno izletio iz benda… 
Sjećam se te mučne scene. Mi smo bili kao već jači bend. Neven (manager) je smatrao da Gobac ne zna pjevati, pa je sjeo se za klavir u Lapu i Gobcu testirao vokal. Pošto je Gobac bio najmlađi član benda najurio ga je. Tu se bend poljuljao. Kemac i ja smo bili protiv toga. Nakon par mjeseci smo i mi popušili. 
I da li se išta promijenilo dolaskom Kemca na mjesto glavnog vokala? 
Nismo dobili ništa. Samo su se poljuljala prijateljstva.

 
U toj „drugoj postavi“ Klinske Pomore jednu od ključnih uloga u stvaranju novih pjesama je imao novi gitarist u bendu Mac (Marijan Podgorski), kasnije basista i vokal La Fortunjerosa? 
Kad je Mac došel u bend kao najbolji muzičar, bend je dobio neku novu dimenziju, kvalitetniji zvuk i konkretne pjesme. 
Zanimljivo je da je i Sale Zalepugin iz Fortunjerosa bio kratko u bendu.
Sjećam se da je Sale kada je bio na dogovoru za sviranje u bendu imao na sebi traperice i traper jaknu okrenute naopako i da je bio prepun ziherica. Sa njim je bend dobio na još boljem izvođenju svirke i pjesama, ali je kratko trajalo. 
1980. godine ste zamalo potpisali ugovor sa Jugotonom?
Da, poslije jedne svirke prišao nam je Ivanković, koji je u to vrijeme vodio Prvu ljubav sa Sanjom Doležal. Ne sjećam se kako mu je bilo ime, poslije je bio manager Zlatnih Dukata. Trebao mu je jadan punk band i predložio nam je da potpišemo ugovor za Jugoton. Rekao nam je da moramo korigirati politički provokativne tekstove, kao što su bili „Fotelja“, „Kralj bezidejne omladine“ i „Socijalizam“. Nismo se složili sa njim i ugovor nismo potpisali. 
Legenda kaže da je Klinskoj Pomori sve krenulo nizbrdo nakon velikih nereda koji su se dogodili poslije jednog vašeg koncerta u SC-u. Što se točno tada desilo? Što je u stvari bio povod neredima? 
To je bila odlična svirka u SC-u. Svirali su Parni Valjak, Prljavci i mi. Kako je bila neka mržnja između punkera i šminkera dogodila se nekakva negativna iskra poslije svirke i izrodila velika šora. Bilo je svega. Noževa, palica, kamenja. Kemac i ja smo tak dobili batina da smo završili par dana u bolnici. Svaki je zaradio po deset šavova na glavi. Prebili su nas. Poslije smo završili na sudu pod optužbom za nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Bilo je gadno. 
Ne kužim. Zašto ste vi završili na sudu kad ste vi najebali? 
Naša škvadra se drugi dan vratila i stukla sve koji su bili taj dan u SC. Murja je taj slučaj povezala sa nama, a mi nismo htjeli nikoga drukati. Zato smo Kemac i ja dobili po godinu dana sa dvije godine uvjetno. Nismo smjeli u te dvije godine napraviti nikakvo sranje. 
Da li je bio neki konkretni razlog vašeg konačnog razlaza? 
Jedan od razloga je bio odlazak Gobca. Bend je te 1980. godine krenuo u krivi smjer. Sve manje je bilo kvalitetnih svirki, a sve više nereda. Vlasnici klubova više nisu željeli bend kao Klinska Pomora. 
Kemac danas ima svojevrsni kultni status među starim zagrebačkim punkerima. Bili ste dobri frendovi, a znam i da ste bili u kontaktu sve do njegove smrti. Možeš li mi reći još par riječi o njemu? 
Kemac je bio moj dragi prijatelj, poslije i vjenčani kum. Bili smo kao prst i nokat, nerazdvojni. Živio je boemski život. Devedesete kada je taj nesretni rat počeo bio je među prvim dragovoljcima. Sva ratišta je prošao. Mislim da je to bila točka na „i“. Jako se razbolio i na žalost svih nas koji smo ga poznavali napustio nas je 2000. godine.

Nakon Klinske Pomore si kratko svirao u grupi Smog, pa jedno duže vrijeme u grupi M-61, pa si se onda ponovo udružio sa Macom u Motor City Baru. Sa grupom Ibis je krenulo stvarno ozbiljno al' je puklo. Imao si kafić, tonski studio... Možeš mi u kratkim crtama opisati taj period tvoga života? 
Nakon Klinske Pomore svirao sam u bendu M­61, a 1998. godine sam sa Macom i Štiglom (Zdravko Pongrac) napravio bend Motor City Bar. Izdali smo CD „Djevojka s ljutnjom“ za izdavačku kuću Memphis, produkciju je radio Ivan Piko Stančić, a uz taj CD smo snimili i pet spotova. Poslije Motor City Bara, 2008. godine, Štigla i ja napravili smo bend Ibis. Izdali smo CD „U sobi bez vrata“ za izdavačku kuću Dallas records. Produkciju je radio Denyken (Denis Mujadžić). Za Ibis smo snimili dva spota, za pjesme „Osjetih sreću“ i „Bez kavijara“, a nakon razlaza sam svirao u bendu Pardon. Nešto smo i snimali. Produkciju je radio Žan Jakopač. Uz svirku sam sedamnaest godina imao na Malešnici Caffe bar „I.B.M.­48“. Nakon što sam ga zatvorio, na istom mjestu sam napravio tonski studio „IBIS“. Studio sada služi prvenstveno za mene. 
Hvala ti za ovaj intervju Žorž. 
Hvala tebi. Drago mi je ako sam uspio našoj javnosti prepričati priču o Klinskoj pomori i o početcima sviranja punk rocka na ovim prostorima.

ŽORŽ & GOBAC (2014)


STRAŽARNI LOPOV

4 komentara:

Anonimno kaže...

živijo pank!!

zanima me gdje je sada Maja Mofardin?? zna li netko??

Anonimno kaže...

Od Kemca sam daaavno dobio kazetu s snimkom svirke iz Ljubljanskog ŠKUC-a , s određenom namjerom sam je tih godina odnio u London...kopirao...dijelio...bla/bla...
Nažalost, nakon par godina prekopavanja po arhivama sve se 'zgleda nepovratno pogubilo...
Pričali smo o tome, više puta, pa opet:
kako je snimka bila iz mix-pulta, master može biti jedino:
a) kod Radio Študenta (Ljubljana)!?
b) kod ex managera: g Butine!?
...
Kao Fortunjerosi smo radili/svirali/snimili ''GAD''a kod Hegedušića; u početnoj postavi, negdje '80-'81. u tada ''famoznoj'' 4vorki RZ..
(pjevao Zoran Škrlin Hrle).
Možda netko od kompetetnih može doči do toga mastera!?
(aranžman i text su pretrpjeli sasvim minimalne izmjene...)
...
Koliko me još pamćenje služi:
mislim da smo 1 stvar od Klinske: ''Problemi''...
u nekom momentu - ''raskopali'' i ponovno sastavili u nekom ''bijesnom'' aranžmanu....''Psić''...text & vocal je odradio Boris Lončar Rajnglec...
...
Kratko prije Ranjglecovog odlaska na bolje mjesto, kao što sam to ispričao već i Žokiju i Dadi:
nazvao me jedan dan i rekao mi da je stara bilježnica (zelena - tvdi uvez....), u kojoj su baš svi textovi Klinske & Fortunjerosa (iz te faze)...+ neke sličice/crteži & svaštanešto - kod njegovih cura.
Bila mu je veeeeelika želja - da se to jednom na neki način objavi!
...
Kako nikada nisam upoznao Rajnglecove najbliže, nažalost, evo, molim i ovom prilikom - tko je još ''in''...a ovome ''Malome Selu'' - svi - sve - poznaju:
dajte si malo truda & izvucite iz prašine još malo Uspomena.
...
Niš revolucionarno/senzacionalno tam nema.
Samo hrpa entuzijazma, dobre energije.
Ali, zbog Kemca, Rajngleca i Hrleta - dajte se potrudite, malo, da ostanu ''zapisani''.
...
Evo Polak!
Jesam udavio, ali bolje i kraće jednostavno - nemrem.
(gomila je to informacija, znaš i sam - najbolje!)
Ako, se u međuvremenu pojavi još kakov ''artefakt'' - rado ću ti ga prosljediti.
....
HVALA Ti na trudu!
lp svima
žmix

Unknown kaže...

Mala (sitničarska)ispravka , ljubljanski koncert sa Pankrtima je održan u menzi študentskog naselja u Rožnoj dolini . U Škuc-u tada i nije bilo svirki .

Anonimno kaže...

Molim ako netko može postaviti link za download albuma: Motor City Bar ‎– Djevojka s ljutnjom 1997 ?