* * * * *

srijeda, 21. srpnja 2010.

TKO JE UBIO LAURU PALMER?


TKO JE UBIO LAURU PALMER?

Sredinom 1991. godine neki nam je čovjek došao na vrata i uručio mi papir na kojem je pisalo: "Poziv na službu u oružane snage". Rekao sam roditeljima da sam dobio nešto od vojske, da se moram odmah javiti, pa da ću na brzinu skočiti do općine vidjeti o čemu se radi. Otac je promrmljao da ne ulazim unutra ako ispred još uvijek visi jugoslavenska zastava, da ne završim negdje "pitaj boga gdje", a majka je preko ramena dobacila da se požurim jer ručak samo što nije bio gotov.
Očekivao sam da će ispred opčine biti puno ljudi, al' kad sam došao tamo nisam zatekao nikoga. Čak ni na stupovima ispred zgrade nisu bile zastave. Ušao sam unutra i pokazao poziv portiru koji je napola drijemao za oronulim stolom, a on me ni ne pogledavši što piše na papiru koji sam mu stavio ispod krumpirastog nosa uputio na drugi kat. Dalje se sve odvijalo ekspresno. Ušao sam u jednu sobu u kojoj su mi samo kratko priopćili da sam mobiliziran i već nakon nekih pola sata sam bio u kombiju koji me vozio prema improviziranoj kasarni u Pionirskom gradu. Kad sam tamo stigao naletio sam na susjeda Roberta, kojeg su isto digli kao i mene. Zajedno smo ušli u veliku dvoranu u kojoj se nalazilo već puno ljudi i sjeli u prvi red. 
Nekih desetak minuta kasnije na pozornici ispred nas se za govornicom pojavio časnik u maskirnoj uniformi. Izgledao je kao da je izašao iz filma Monty Pythona. Rekao nam je kako rat u Sloveniji samo što nije počeo, a da kad tamo pukne, da će puknuti i kod nas, te tome dodao kako smo mi svi služili vojni rok u specijalnim postrojbama i da smo zato mi kao neki „odabrani“. Nakon toga nam je priopćio da još nema dovoljno oružja za sve, al' da će nas on podučiti kako su oni taj problem rješavali u Legiji stranaca. Dakle, mora se oteti oružje od protivničke vojske. Tko ne dobije pušku mora naći komad žice. Onda treba zaustaviti neku vojnu kolonu. Oni koji nemaju puške moraju stati iza protivničkih vojnika koji imaju puške. Na dogovoreni znak moraju im prebaciti žice oko vratova, pa kad te žice izađu na potiljcima dušmana treba im oteti puške i uteći. Robert i ja nismo mogli vjerovati vlastitim ušima. Još večer prije sam brijao sa škvadrom po Lapu, a sada mi netko sa pozornice objašnjava kako sa žicom nekoga skratiti za glavu.
Nakon toga uvodnoga dijela na pozornici se pojavio drugi časnik i ozbiljnim glasom rekao da odmah dignu ruke oni koji imaju neke zdravstvene probleme ili se iz nekog drugog razloga ne osjećaju sposobni za vojsku. Kad je počeo brojati nas koji nismo dignuli ruke, Robert i ja smo se okrenuli, a kad ono sve ruke su bile u zraku osim naših i još nekoliko „odabranih“ iz prvih redova. Pao nam je mrak na oči. Samo što ne zapjevasmo k'o ona dva cigana iz Ko to tamo peva. Voleo bi majko mila, da sve ovo samo snevam. 
Časnici su se povukli sa pozornice, neko vrijeme se dogovarali što će napraviti, a onda su se vratili i naredili da svi napustimo dvoranu. Nas nekoliko su postrojili vani pokraj kombija, a sve ostale su poslali na igralište pored dvorane. Rekli su nam da mi idemo odmah na granicu, časnik je povikao „mirno - na desno - naprijed marš“, a ja sam kad smo krenuli prema vratima kombija povukao Roberta za rukav, pa smo nas dvojica produžili strojevim korakom pokraj kombija na igralište. Rekao sam mu da ako nam je već suđeno najebati, ne trebamo to prije nego što je rat počeo.
Na igralištu smo bili oko sat vremena, dok nam na kraju nisu priopćili da nitko ne može kući. Svi smo zadužili uniforme i opremu, te su nas rasporedili po spavaonicama Pionirskog grada. Postali smo Zbor narodne garde. I tako, dok je čitava moja škvadra tu večer bila na velikom Božesačuvaj rođendanskom tulumu Bine i Bore, ja sam u mraku po kasarni tražio žicu.
Slijedećih dana smo se izmjenjivali na straži, jer je postojala opasnost od napada JNA. Starci su mi donijeli novce i cigarete, jer kada sam išao na općinu nisam sa sobom ponio ništa, pa sam sa Robertom konačno mogao zbrisati u obližnju birtiju na pivu. Malo pomalo, zakotrljaše se dani k'o pikule i ne bi to sve na kraju ni bilo tako zajebano, da krajem lipnja nije počeo rat u Sloveniji, ako se to desetodnevno puškaranje uopće može nazvati pravim ratom. Ubrzo nakon toga počelo se pucati oko Zagrebačkih kasarni, kod Maršalke su pale i prve žrtve, odjednom je sve postalo ozbiljno i nikom više nije bilo do zajebancije. Postali smo svjesni da je rat neizbježan, tako da nas je sve iznenadilo kad su nas odjednom razdužili i poslali kućama. Rekli su da se upravo formira Hrvatska vojska, da su planovi za veliku mobilizaciju već gotovi, te da možemo za par dana očekivati ponovo poziv i ratni raspored.
Kad sam došao kući nazvao sam Sinija i otišao sa njim u Moon Club gdje je Ćevap radio kao konobar. Tu večer je trebala na televiziji biti jedna od zadnjih epizoda serije Twin Peaks, pa mi je Ćevap za šankom prepričao što sam sve propustio od serije dok me nije bilo. Dok mi je on tako detaljno opisivao kako je na kraju zadnje epizode agent Cooper došao na ulaz neke tajanstvene pećine, vani je odjednom nešto roknulo i ubrzo su se začule sirene. Iz kasarne JNA na Borongaju vojska je počela pucati po gradu. U kafić su utrčala dva tulipana. Jedan je imao krvavi ožiljak na licu i tvrdio je da ga je ranio snajper, a drugi ga je uvjeravao da ga je to zakačio zalutali geler.
Pokupili smo flaše i čaše sa šanka i preselili smo se u podrum kafića, al problem je bio što tamo nije bilo televizije, pa sam ubrzo predložio Siniju i Ćevapu da odemo kod mene doma u miru gledati Twin Peaks. Budući da sam je tada stanovao baš blizu te kasarne iz koje se pucalo, a Ćevap nešto dalje na Zavrtnici, pao je dogovor da ipak odemo kod njega. Krešo, vlasnik kafića, nije mogao vjerovati kad smo mu nas trojica rekli da otključa jer mi idemo.
Vani je bilo k'o u čarobnoj šumi. Patuljak u crvenom odijelu, jednoruki čovjek i grad skriven u mrklom mraku. Sjurili smo se u fićeku sa ugašenim svjetlima praznim zagrebačkim ulicama prema Zavrtnici, čitavim putem smo se mimoišli samo sa jednim vojnim vozilom, a kad smo stigli do Ćevapa oko nas su se začule detonacije, tako da smo auto ostavili skoro nasred ceste i utrčali u podrum njegove zgrade, koji je već bio pun ljudi. Tek tada smo skužili da je bilo bolje da smo išli kod mene, jer ja sam stanovao jako blizu kasarne, pa je sve prelijetalo moju zgradu i padalo baš oko Zavrtnice. No ipak, sreća u nesreći je bila da je Ćevapov susjed Paša spustio u podrum demižonku vina i karte, pa smo bacili belu, pijuckali i slušali detonacije, umjesto muzike. Dok smo sve popili, dopizdilo nam je sjediti u podrumu, pa smo se popeli u stan i tamo zaspali.

Tih dana je krenula velika mobilizacija na Peščenici, ali nekim čudom u tom prvom naletu mene su zaobišli. Valjda su me još uvijek vodili kao da sam mobiliziran. Ubrzo je u Hrvatskoj počeo rat i naša bezbrižna mladost je nepovratno otišla u kurac. Pa čak na kraju nismo ni saznali što je to agent Cooper našao u tajanstvenoj pećini, kao ni odgovor na pitanje koje nas je tada sve mučilo: TKO JE UBIO LAURU PALMER?





1 komentar:

SEO Predrag kaže...

U Beogradu je devedestih bio poznat grafit: "Sloba je ubio Loru Palmer"