* * * * *

utorak, 9. srpnja 2019.

TAJNI SPLIT - CRTICE O ST ROKENROLU (IV)



KAKO JE I KAMO NASTALO I NESTALO SPLITSKO METAL PODZEMLJE 80-IH GODINA

(od underground metala Harona i Mortusa, preko guitar wavea i cabareta Kazamorta i Castra do alter disca benda Discopath)

TEKST: JAKOV PUPA I IGOR MIHOVILOVIĆ

"Pripadam generaciji rođenih početkom 1970-ih koja je jedva uspjela zaviriti u opjevavane splitske fronte, mjesne zajednice gdje se sviralo i plesalo, nakon što bi ih ukiselili vremešni partijski aktivisti na maratonskim sastancima. Za fronte smo nažalost bili premladi. Zato sam se još kao osmoškolac na prsa bacio u diskofiliju, a s 12-ak krenuo obilaziti koncerte Atomskog skloništa na rukometnom igralištu u Splitu, britanske rockabilly perjanice Matchbox, izvrsne Wishbone Ash (listopad 1982.) i Saxon na Gripama (studeni 1983.)" - započeo je priču o svom uronu u splitsku scenu Mak Jovanović, novinar dnevnih listova i kojekavih portala, jedan od onih koji se čitav život ne uspjevaju odmaknuti od muzike.
"Na Saxonu su bili mi majka, otac i mlađa sestra, što je meni, 13-godišnjaku, stvaralo neugodu pred vršnjacima metalcima jer se dalo pomisliti da me roditelji prate na koncerte, a ne da i sami to slušaju. A otac je u autu vrtio albume Saxona, AC/DC-a, doduše i kompilacije pravog disca što je iz mene izmililo tek u 30-ima, pa sam pokrenuo band Discopath - priča Mak koji je svoju prvu ploču počeo smišljati 1985. godine kroz speed thrash bendove Haron, Mortus i VIS Hemeroide. Može se reći da ju je uspi tek završiti 1997., i to demo-albumom zagrebačko-splitskog wave benda Kazamorti.
U sedmom osnovne Mak je s par vršnjaka odlaske u kino u centar grada sa splitskog Trstenika gdje je odrastao pod bakinom palicom te djedovim indoktriniranjem socijalizmom, zamijenio odlascima na svirke lokalnih bendova. U nekima su znala svirati starija braća vršnjaka, a demo glazbenike u Splitu početkom 80-ih godina prošlog stoljeća dječaci s Trstenika doživljavali su kao Sinjani alkare.
"Gledao sam tada DORS (Dalmatinski omladinski rock susreti) na pozornici iza Kina Split i u TOK-u, podrumu u staroj i trošnoj zgradi koje je bila srednja škola, a potom je vraćena crkvi. Na prvospomenutom svirali su splitski punkeri rođeni 60-ih godina koji su se okupljali na Rivi. Među njima je na klupama nasuprot Bobisa bio i Grop (Hrvoje Barić, plivač koji je s Olimpijade 1984. godine iz Los Angelesa donio Slayer i Metallicu, što nas je izvrnulo naopako, a i pjevač prvog splitskog HC benda Strvinari). Bio je tu i Sveto Jovanović (Sveto Dalmatinski, tada poznatiji kao Sveto Punker), koji je koju godinu prije doselio u Split i započeo punk revoluciju u mojoj osnovnoj školi na Trsteniku.
Na DORS-u su svirali pioniri splitskog metala bendovi RH Faktor (ex Plima), pa punkeri Ritam Sekcija i još neki kojima sam zaboravio imena, mislim da su upravo oni imali bizarno-živopisni tekst "Udari čovjeka lancem po glavi, jer to je ritam pravi, to je ritam pravi ...". Festival je organizirao Željko Erceg koji je i sam nastupio s nekim uvrnutim vitlanjem zvukovima na klavijaturi što je tada bilo van svega meni viđenog, čudno i zabavno. Došla je na DORS i Crna Udovica, heavy rock band iz Dubrovnika, u kojoj je kasnije pjevao Goran Karan, a momci su izgledali i bili opremljeni kao sastav iz Norveške. Još su imali i grupicu djevojaka koja ih je pratila, što je nas mlade metaldžije na pragu puberteta posebno privuklo da krenemo sa sviranjem gitara" – sjeća se Mak.
Gledao je u tom periodu i Džibin bend Hidrogen u TOK-u koji je, koliko pamti, bio na tragu new wavea. Rasturili su tu večer, kao i bend Vukojarac. Bio je to vrijeme kad su se gradom stolovale Tužne uši, najbolji splitski bend toga vremena. Upamtio je i dobru svirku mostarskog Zemljotresa u danas nepostojećem Gusarevom domu na Matejuški.
"Džibu sam prvi put gledao s Hidrogenom i vidjelo se da ima ono nešto. Sve mi se srozalo koju godinu kasnije kad se pojavio s Osmim putnikom. Mi smo tada već pokušavali sviruckati melodični thrash metal, pa i nekakve HC metal crossovere po uzoru na S.O.D. u bendovima Mortus i VIS Hemoroidi, pa mi je taj glam metal Osmog putnika bio neugodan za slušanje i gledanje. Iako su imali dopadljivih dijelova, tekstovi poput "Lutko moja" nisu mom društvu bili mili. No, negdje u tom periodu (teško je sjetiti se točno kada) sam gledao i Tužne uši ispred Koteksa, pa iako sam bio do prsa u metalu, to mi je bila najbolja svirka ikojeg splitskog benda. Fantastičan vokal, bas i gitare pune delaya i drugih efekata su me tada zarazile, utjecale da počnem mijenjati svoje metalsko poimanje sviranja gitare i ostavim se štrebanja arpeggija i kojekakvih ljestvica" – nastavio je Mak koji se sa sviranjem gitare i danas muči u svojim bendovima Discopath i D.I.L.F. (Discopath in Lo Fi).

TOK – klub koji je splitskim osmoškolcima bio Alibabina muzička pećina
Kao zanimljivu figuru splitske scene iz prve polovice 80-ih godina ističe Željka Ercega, danas PR stručnjaka i vlasnika agencije Arthur, koji je otvorio TOK (Tehnički omladinski klub) u tadašnjoj staroj zgradi TŠC-a (Tehničkog školskog centra), dao mu ime, a pokrenuo je i DORS. Erceg je već tada, kao i što će Mak ubrzo shvatiti, svoj entuzijazam lomio na podijeljenosti unutar splitske scene, omalovažavanje "guštera", premalo suradnje između bendova, pa ionako mali broj koncerata bio je sveden na minimum jer i iskusniji glazbenici nisu davali šanse mlađima, a niti imali želju za zajedničkom i organiziranijom scenom.
Erceg se nije na to obazirao, nego je kao omladinski aktivist Tehničke škole i roker pokrenuo grupu entuzijasta sa školskim prijateljem Kraljević Markom, očistio prostor koji je bio zatvoren godinama nakon što je u njemu bio disko "Katakombe". U klubu su krenuli besplatno svirati srednjoškolski bendovi te održavati se klupski festivali.
"Bila su vremena "YU rock momenta", Lapidarija, Kulušića, manifestacija tipa "Pozdrava Zagreb Beogradu" i obratno ... pa smo i mi napravili "ST rock moment" i suradnju sa zagrebačkim Studentskim centrom. Oni su nam o svom trošku poslali Zvijezde i Psihomodo Pop kao zamjenu Dorian Grayu jer je bubnjar Doriana slomio ruku, a mi smo, isto o njihovom trošku slali svoju "delegaciju" njima. Bina je bila napravljena od učioničkih vrata, a ušao je Gobac u TOK tada, pa sa skala stao vikati - "jbt ovo je ko Lapidarij, kao da nismo ni išli iz Zagreba". Međutim, SSOH Splita nije imala previše sluha za srednjoškolce jer oni su sredstva uložili u klub studenata na FESB-u STOP, pa smo mi sami krenuli korak dalje i napravili DORS. Prvi su DORS-i održani 1982. godine u TOK- u jer je pljuštala kiša. Stigli su bendovi iz Knina (Krčma kod Đure seljaka), Zadra (Kokošji abortus), Šibenika (Radno vrijeme) Metkovića (Mia).Na jesen 1983. Marka i mene odveo je iz TOK-a vojni rok, a klub je preuzeo Andro Matošić, brat Jakše Navigatora, dopunio program disco večerima ... i sve je išlo kako treba dok sve to nije prepustio Matku Biljku. Tada je ušao ključ u bravu. E, sad kakve je Biljak imao probleme valja pitati njega" – prisjetio se Erceg.
Dodaje kako je tada bilo organizirati mu svirku kao napraviti palačinke. Potpuni entuzijazam, uzbuđenje u stvaranju, trčkaranje tamo amo ...
"Mi smo bili sitnež, nama su tada bili snovi bendovi poput Metka i Mlaznog pogona ... mi smo bili generacija koju nisu obadavali ni Biškić i Narodno blago ni Dijete iz epruvete, ni Antares, kamoli Otprilike ovako ili Split kvintet... Mi smo njima bili djeca koja se igraju, nikad ni kune nismo imali, uopće se ne sjećam tko nam je platio razglas za sve to ... Gledam, netko je na Wikipediji počeo članak o DORS-u, no ja se ne mogu sjetiti da su Vojnici olovnih nogu ikada nastupili na niti jednom "mom događaju kao što tamo piše" – dodao je Erceg (r. 1965.).

METALI – ovi, oni...
Split je sredinom 1980-ih, kako pamti generacija 70-ih, više bio okretište za autobuse nego uporište glazbene underground scene, koja je donekle stidljivo postojala u sjeni festivala i jakog mainstreama. Stariji nezavisni bendovi su se većinom osuli po služenjima vojnog roka, a novi su imali sve manje mjesta i prilika za svirku.
"Povremeno bih nabasao na koncerte zanimljivih demo rock bandova poput Fileas Foga (Phileas Fogg), Hangara, SDK-a Svete Pankera, a recimo za Narodno blago sam samo čuo i nisam imao pojma o čemu se radi. U međuvremenu stasala je splitska heavy scena s bendovima Black Dog i Redline Dejana Katalenića, koji se danas živi u Njemačkoj i nadjenuo je sebi porno nadimak Dean Harder (1968. g). Bio je već tada gitaristički virtuoz koji je svirao na gitari Bachovu Tocattu i fugu u d molu. Još uvijek gura svoj power metal projekt Witchcraft koji je pokrenuo 1989. godine sa Sinišom Vucom, tada nježnim momčićem s nevjerojatnim glasom koji je mogao pjevati operne dionice, pravim kaštelanskim čudom od djeteta.
Jedan od najambicioznijih splitskih metalaca je bio i Denis Gabrić, stalni Dejanov rival (i danas jedan drugome skidaju videa s YouTubea i ratuju preko Facebooka, iako su odrasli zajedno), koji je u Siromašnoj četvrti osnovao bend Zla Krv. Gabrić 30-ak godina živi u Škotskoj, a još prije se preimenovao u Dennis Harrisa "Batconana" što mu je svojevremeno pisalo i na pločici na vratima stana u ulici Braće Santini. Još uvijek svira gdjegod stigne nuclear thrash blood metal (tako nekako je sam nazvao svoj pravac) koji je započeo u Splitu nakon povratka iz JNA s bubnjarom Tonijem Silobrčićem, doslovno dalmatinskom verzijom američkog bubnjara Gene Hoglana (Dark Angel, Testament)" – rekao je Mak.

HARON 1985 (Mak, Coco, Mirko, Dzela)

HARON (1985) - Prvi i promašeni pokušaj sviranja speed metala u Splitu

Splitski bend Haron se okupio 1985. godine s namjerom da svira speed metal po uzoru na njemački (nikako američki)Warrant koji je tada objavio prvi EP "First Strike". Mirku Paviću (r. 1968., bubnjar), Slobodanu Lukiću Ćoći (r.1969, vokal), Maku (r. 1970, gitara ) i Ivanu Đelaliji Đeli (r. 1969. bas) taman su nicali prvi ili drugi brčići, ali su već dobrano bili zadojeni metalom, pa čak i thrashom i speedom kojeg je u Split, kako kaže legenda, prvi donio plivač i tada punker Hrvoje Barić Grop s Olimpijade u Los Angelesu 1984. godine. Naime, plivao je tamo za reprezentaciju bivše države i nakupovao albume Slayera "Show No Mercy", Metallice "Kill 'em All, Venoma "Welcome to Hell" (za ovo nismo sigurni) te bootleg kazetu Dark Angela "Live in Los Angeles" na kojoj se više čula šutka publike, nego svirka benda, ali dovoljno da se doživi nova vrsta opaljene i nikad brže muzike koja je Ćoći i Maku učas izbila s gramofona i kazetofona Iron Maiden, Judas Priest, Motorhead i slične grupe. Thrash i speed metal proširili su se rapidno Splitom kazetama među družbom koja se sastajala na Rivi. Ubrzo počeli su nabavljati i poskupe ploče iz Italije (u Trstu dućan "33") i Njemačke jer u Jugi novih žanrova nije bilo. Novac za LP-ijeve zarađivao se i na utovaru istovaru žvaka, senfova i majoneza preko Student servisa u firmi Kolinska gdje je predstavništvo vodio Makov otac.
Haron je okupio kaštelanski heavy rocker Mirko Pavić u Đačkom domu za srednjoškolce, koji i danas postoji u ulici Matice Hrvatske, a gdje je on tada boravio (kao učenik Prometne ili neke obrtničke škole).
"Probe smo imali, zahvaljujući Mirku, u potpuno opremljenoj prostoriji za muzičke aktivnosti u toj dičnoj ustanovi, mahom za smještaj učenika iz zaleđa Splita. Mirko je bio (i ostao) zgodan mladac, šarmer i rocker, a čini mi se i da je imao i omanji delinkventski dosje. Uz to je bio i vođa benda. Povremeno nam je na probe upadao nekakav voditelj iz Doma, a nešto mi zvoni u sjećanju, da nije bio oduševljen odabirom našeg glazbenog pravca" – prisjetio se Mak. Zaredale su se probe, instrumenti su bili ajme i jao, ali električni. Prostorija dobro opremljena pojačalima tadašnjih domaćih socijalističkih poduzeća tipa Čajavec ili iz tvornica instrumenata Istočnog bloka, pa su i bubnjevi bili niskobudžetni čehoslovački Amati. Za mikrofon je stao Ćoćo, muzikalni 16-godišnjak sa splitskog Kmana. Bas je svirao nešto manje muzikalni Đele koji je svojim ručerdama doslovno iskapao tonove po prelošem instrumentu, inače splitski metaldžija s Mertojaka, a na gitari je bio Mak - totalni početnik koji je do tada svirao samo po akustičnoj gitari Arena domaće proizvodnje i na koju bi povremeno natakario magnet.
"Iako nisam baš bio vješt s instrumentom, imao sam jasnu ideju (toga nikad nije falilo) da želim svirati speed metal po uzoru na njemački (nikako američki) band Warrant kojim sam se tada oduševio. Napravio sam tri pjesme, jedna je bila Warrant for Genocide (zvučalo mi je opako i dovoljno komplicirano), druga Witchcraft, trećoj se ne sjećam imena, a tekstovi su bili na lošem engleskom (koliko sam ga znao) te inspirirani knjigom "Misterije" odakle su posuđeni naslovi i tematika pjesama. Tada sam u potrazi za temama za tekstove pretraživao i knjige Arthur C. Clarkea te pseudo znanstvenika Ericha von Dänikena koji je tvrdio da je se naša civilizacija razvila zahvaljujući izvanzemaljcima".
Ime benda je preuzeto iz grčke mitologije, a koncept je bio potpuno razrađen i po uzoru na tadašnje manje poznate svjetske underground metal sastave.
"No, svirački grupa Haron je bila na rubu katastrofe i ovo je više priča o blentavim i muzikom totalno zanesenim splitskim momčićima. U to vrijeme smo znali otići u jednosobni stan Denisa Gabrića u zgradi na petom katu splitske Siromašne četvrti. Dok je majka Zdenka bila na poslu u dućanu cipela Planika, Denis bi u kuhinjici imao probe sa svojim teškometalnim bendom Zla krv (kasnije će pod utjecajem Venoma, Metallice i Megadetha i nakon što se Denis ili Batconan kako je sebe nazvao vrati s odsluženja JNA postati Evil Blood te prijeći na thrash i slične žanrove). Zla krv bili su stariji, ambiciozniji i svirali su puno bolje od nas, posebice solo gitarist Zoran Jukić, pa smo upijali svaki ton i hvat, a ,dakako, i bili ismijavani od Gabrićeve ekipe što je bilo i ostalo poslovično za splitsku rock scenu da stariji glazbenici verbalno cipelare mlađe od sebe te odmah im u startu ubiju svaku mrvu samopouzdanja. Aranžmane i riffove sam još nekako i uspijevao nabosti, ali sam se mučio sa solažama na prve dvije tri žice i kako ih upamtiti. Dakako, glazbeni "uzlet" pratio je i "nizlet" u školi, pa je otac između prijetnji obećao mi kupiti električnu gitaru, ako prođem vrlo dobrim. Zapeo sam, ispravio ocjene i dobio neobičnog crvenog Ibaneza Axstar Ax 60 kojeg imam i danas"- naveo je Mak.
Dodajmo da je Toni Silobrčić bio prvi bubnjar u Splitu koji je počeo svirati dupli bas bubanj i napredovao je sa sviranjem kao da ga je tjerao Ante Kostelić. Možete zamisliti kako je bilo svaki dan susjedima slušati dok Evil Blood nabijaju neku svoju ili stvar od Venoma u stanu od 160 bpm-a, a balotaši ispod zgrade im jebu mater jer ne mogu skoncentrirati se na bulin.
Prekinuti koncert za republički praznik 1985. godine
Haron su krenuli s preglasnim probama, te su u kratko vrijeme, ustvari prekratko, dobili priliku da zasviraju uživo za proslavu Dana Republike (ili 1. maja, 'ko će ga više znati) u Đačkom domu i pokažu što su postigli na glazbenom planu koristeći tamošnje resurse.
"To je bilo 1985. i da...bili smo prvi bend u gradu, a možda i šire...koji je pokušavao svirati speed metal – napominjem pokušavali. U prvim redovima domske menze za tu prigodu preuređene u koncertni prostor, sjedili su aktivisti iz mjesnih zajednica Splita 3 (tada nove četvrti), penzioneri te vojna lica. Iza njih domski stanari, kao i djevojčurci iz Ženskog đačkog doma što nam je potaknulo malo mužjačkog puvanderenja; sve u svemu nekih 200-300 ljudi. Izašli smo na binu, a osim vještine, nismo imali niti monitoring, pa uopće nismo kužili što sviramo. Bio sam utrnuo od treme, ali trebalo je zadržati sviračku pozu i odsvirati prvi put svoje pjesme pred publikom. Ne pamtim što se sve dogodilo, ali nakon druge stvari su nas isključili i potjerali s bine" - ispričao je Mak.
Dodajmo, bubnjar Mirko na koncertu je nosio majicu s britanskom zastavom te redenik s mecima, što je se također loše odrazilo kod vremešne i partijske publike. Atmosferu je popravio gažerski bend iz doma tadašnjim hitom "Dečko, 'ajde o'ladi" - Posljednje igre leptira (možda i Čokoladom od Idola), a prvi pokušaj sviranja speed metala u Splitu neslavno je propao.
Ubrzo je Mirko u ime ostalih Maka izbacio iz benda jer je bio poprilično loš muzičar (ili su se porječkali), a na njegovo je mjesto došao Goran Pučić Pučo (r.1969. godine), danas spiritus movens benda Kosturi. On je imao svoju električnu gitaru, pedalu i podužu kosu (vjerojatno, je i on imao prve brčiće koji su tada često resili splitske tinejdžere koji se još nisu usudili sami brijati). S Pučom u Haron stigao je za mikrofon Zeko (Ivo Zekan) umjesto Ćoće. Glazba Harona se tada više približila Motorheadu, nova postava napisala je pjesmu "Possessed by The Devil" te još jednu koja je bila na tragu doom metala. Zeko je nakon nekoliko mjeseci proba prešao u Zlu Krv, a Gabrić je uskoro otišao u vojsku nakon čega mu kreće Evil Blood faza koja traje i danas u Škotskoj.

MORTUS - Luda na vjesalima (art Mario Vrandečić)

MORTUS (Split 1986.-1989., Sarajevo 1991.-1992.)

Mortus je nastao kao srednjoškolski bend gitarista Marina Šeparovića i Maka, basiste Siniše Kekeza, te danas zabavno-glazbenog pjevača Alena Nižetića (ex Tutti Frutti, Jaffo). Osnovan je 1986. godine u Splitu nakon što je Mak izbačen iz Harona. Također, u bendu je svirao nekad izvrstan thrash metal gitarist Dejan Jerinić, a po bubnju tukao je jedno vrijeme Šime Krolo kojem je brat bio bubnjar. Kroz bend prošlo je podosta drugih dječaka koji su krajem 80-ih na splitskoj rivi zajedno rastjerivali vinske mušice, razmjenjivali ploče, kazete i "zaručnice".
Mortus je u svojim skromnim uvjetima neskromno se dohvatio speed i thrash metala po uzoru na američke bendove Blessed Death i Hallows Eve, Exodus i Legacy (demo preteča Testamenta) kombinirajući ga s hardcoreom i orijentalnim melodijama.
"Zbog tih melodija koje su pomalo davale tursku notu našim thrash stvarima bili smo obavezni predmet sprdnje Denisu Gabriću, pa bi uvijek dok bi prolazili Rivom pjevao i plesao na naše "narodnjačke" motive. Tekstovi Mortusa se nisu bavili tadašnjim obveznim underground metal opsesijama kao što su smrt, klanje, nuklearne zime i proljeća, kao što je recimo, volio Gabrić, već, zdravstvenim problemima koji su mučili članove benda poput hemeroida, prišteva ili herpesa. Vježbalo se gotovo svakodnevno u podrumu moje kuće na Marjanu, ohrabrivalo se Matanom i Ikanom, tekućim derivatima koji su se prodavali po trgovinama kao vino. Potraga za adekvatnim pjevačem trajala je otprilike godinu dana, a onda je naš prijatelj Ivan Šućur na praksi u tehničkoj školi u Splitu zamijetio da njegov školski kolega - Alen Nižetić za tokarskim strojem lijepo pjeva Mišu Kovača, pa i King Diamonda. Pozvali smo ga na probu, oduševio nas je njegov fantastičan sluh, posebice nakon niza kandidata kojima kao da se uholože prokopale ušne školjke. Nižetić je pri tom i izgledao kao model za postere časopisa Bravo, no glas mu je bio mekan, nježan poput Alena Slavice, a engleski nije učio u školi, pa smo ga krenuli tesati. Za mjesec dva, kao već navedoh svakodnevnih proba, raširio se po oktavama, a i naučio growlati, pa bi recimo, Surf Nicaragua uspješnicu američkih Sacred Reicha koju smo voljeli, zagrmio i bez mikrofona, a zbog zvučnog udara koji je izlazio iz pleća Alena, tada 16-godišnjaka, morao si stajati barem dva metra dalje od njega. Radili smo svoje stvari, uglavnom su bile na engleskom, a tekstove je Niža zapisivao fonetski" – dodao je Mak.
U ljeto 1988 ili 1989. snimljen je kod Silvija Škare Brace demo "Hemorrhoids Rides Again", na kojem su tada 16-godišnjem Alenu Nižetiću u pratećim vokalima grleno pomogli Siniša Vuco i Giuliano. Tu umalo zaboravljenu eskapadu trojice danas estradnih autoriteta još uvijek dokumentiraju postojeći snimci dugo vremena skrivani po ladicama sredovječnih splitskih metaldžija. Bend se raspao krajem iste godine kad su se zaredali odlasci dijela osoblja u vojsku. Nižetić je počeo pjevati u bendu Jaffo, a potom ga se dohvatio Neno Ninčević i regrutirao u Tutti Frutti. Tako je od perspektivnog metal pjevača, koji je rado i strastveno urlao kompozicije od, recimo, Manowara, Metallice ili Sacred Reicha, iz Tutti Fruttija krenuo u solo karijeru i postao zgodniji nasljednik Mile Hrnića. Uporedo s Mortusom radili su i zajebantski crossover pod imenom VIS Hemeroidi.
Krajem 1991. Mak je u namjeri da stekne akademsku titulu iz politologije otišao u Sarajevo, te je ubrzo po dolasku u jednom parku naletio na skupinu raspjevanih mladića (Teša, Meldin, Fare) s kojima je reanimirao Mortus po njihovoj želji jer im se sviđao demo s Nižetićem. Mak je tada već dvije godine radio glazbu koja je bila pod utjecajem skopskog Mizara i guitar wavea te se želio otresti metala, pa je ovaj sarajevski Mortus stilski bio podosta različit od splitske varijante, dijelom naslonjen na funk, pa i na alter rock. U Sarajevu Mortus, začudo, postao je dobar i skoro tražen klupski bend kojeg je u nečasnim namjerama da se izvanlokalno popularizira sputao rat. Svirali su na posljednjem Metal festu bivše države održanom u Skenderiji 1991. godine, između svojih stvari i jednu obradu Type o Negativea s njihovog prvog albuma.


MORTUS i metalci na koncertu ispred splitske Dalme

MORTUS- Alen Nižetić

MORTUS -Split 1988/1989:

 MORTUS -Sarajevo 1991/1992:
MORTUS by Mario Vrandečić

VIS "HEMOROIDI" (1989., 1992., 2013.)

Prvo i nepreželjeno ime Mortusa, potom paralelni crossover projekt benda, te na kraju naziv za snimku basiste Mortusa Siniše Kekeza (svojevremeno na svojim prsima othranio Giuliana, učio ga i pjesmi u bendu Kleopatra) i Maka. VIS Hemoroidi snimili su jednu pjesmu nazvanu "A Fish Called Vagina", parodiju funka sa sampleriranim pjevanjem talijanskog čuda od djeteta Robertina. Siniša je ritam programirao na Atariju i odslepao bas, a Mak je svirao gitaru i urlao na pidgeon englishu u mikrofon. Snimljena je u Sinišinoj sobi 1992. godine. Pod imenom VIS Hemeroidi Makov band Discopath je nastupio na splitskom festivalu ST@rt prateći Jelena Rozgua - "izgubljenog brata poznate splitske glazbene dive".


Kazamorti - Mak & Božo Trkulja - Live Lapidarij, Zg 1996

KAZAMORTI (Zagreb 1994 – 1998., Split 1999 -2004 St)

Mak se vratio u Split pred sam rat u Sarajevu 1992. (pukim slučajem i više nije moglo se nazad), pa složio band radnog naziva Maggots s bubnjarom Dinom Bakićem (The Name) i Hrvojem Bartulovićem Bartulom na basu – materijal se sastavio, ali se postava nikako nije mogla kompletirati i usvirati. Potom je otišao studirati u Zagreb, pa s više manje istim pjesmama i ekipom Zagrepčana pokrenuo band Kazamorti (1993-1998.). Prvu postavu činili su basist Miran Mihaljević, gitarist Mak, te brački bubnjar Boris Capković – Boura (danas Metal klapa). Kasnije im se nakratko pridružio pjevač Ivan Šulentić – Šulc s kojim su snimili i prve snimke u studiju Kristijana Žuklića.
Kao i većina tadašnjih zagrebačkih grupa, probe su održavali iznad zagrebačkog groblja u «Kući» kod Marjana, tamo snimili i dva garažna dema u guitar-wave maniri «Mirogojac 1 & 2», a koncerte su održali po KSET-u, LAP–u i drugdje gdje se tada dalo svirati po Zagrebu. Tijekom rada u Zagrebu, Kazamorti počesto su mijenjali stilove, zvuk, a i osoblje, sve do 1998. godine kad je najupornija zagrebačka postava klonula i prestala s radom. Inače, Kazamorti bili su do raspada Arijano Jurman na basu, bubnjar Dubravko Boban iz Livna, vokal Božidar Trkulja, danas animator, na pozadinskim vokalima Maja Cvitanović, Mak na gitari i samplingu, a povremeno su im se pridruživali poneki perkusicionist, pokoji gitarist, pa i klarinetist (obolio od astme i oprostio se od svirke).
U međuvremenu snimljeno je podosta demo materijala, koji je na kraju sažet i ponovo odsviran na promo CD-u «Meso grimizne mušice». Dogodilo se to ljeta 1997. godine u studiju Sound Discovery na Trešnjevci.


Potpuno nova postava Kazamorta nastala je u Splitu 2000. godine, kako bi nastupili kao predgrupa makedonskom Kismetu (frakcija Mizara) u splitskom Multimedijalnom centru. Dotadašnja glazba zagrebačkih Kazamorta bila je prearanžirana za violončelo Eriana Karlovića iz Rijeke i ženski vokal Ane Ivane Juranović. Osim Maka na gitari, u bendu su bila Ivan Zelić - Zele za bubnjem (ex Rapa Nui, Djeca, Caffe Tango, etc), basist Vjeko Šodan (ex Krankehouse). Ta postava krajem 2000. napravila je i zajedničku mini turneju s Kismetom i odličnu posjećenu svirku u Ljubljanskom klubu K4., a. Jedno vrijeme s njima je svirao i Ivan Božanić (ABOP + Pips, Chips & Video Clips), a zadnji nastup Kazamorta bio je u zagrebačkoj Močvari 2003. godine na festivalu Od oluja mrzitelja, a na vokalima im se pridružio i Toni Kesić (ex Black Coffee). Iste večeri su u malo drukčijoj postavi održali još jednu svirku u Močvari kao Discopath, naime na gitari je bio Dino Tomaš Brazzoduro (ex Rapa Nui, Djeca, Pips, Chips & Video Clips, Pun Kufer....). To je bio prvi nastup pod tim imenom, a Kazamorti i Discopath su nastupili jer organizator je želio festivalu dodati i druge žanrove osim metala.

KISMET (Mizar) - Splitski - MKC LIVE 2000


Kazamorti - Splitski - MKC 2000. - Erian Karlović
Kazamorti - Splitski - MKC 2000. -  Mak
Kazamorti - Mochvara - Zagreb


AUTOR: MAJA

CASTRO (2004. - 2009.)

Kazamorti su se 2004. posve prebacili na electro cabaret i preimenovali u Castro. Pjevali su Toni Kesić (ex Black Coffee) i Ana Juranović. Na back vokalima bio je Robi Martinov, klavijature svirao je Milivoj Rilov (Lokva), violinu emigrantica iz Švedske Nilla Axelsson, a bas je prebirao Boris Ždero (Notturno, No Comment). U bendu su povremeno gostovali i drugi splitski muzičari poput Nenada Bege i Jadrana Dučića Ćiće (Black Coffee).
Castro su snimili spot singl za pjesmu "Kazaljke" koji je režirao nagrađivani zagrebački animator Davor Međurečan te za pjesmu "Karneval" u suradnji s Kino klubom Split koji su zajedno osmislili Međurečan i Ivan Perić (Rokolomotiva, Omara Beach Band). Složili su materijal pod imenom "Minestrone" (nikad do kraja smiksan i objavljen, kao i većina Makovih materijala), svirali prije Leta 3, Pips, Chips and video Clips, talijanskih Figli di Madre Ignota te na Art & Music festivalu u Puli 2008. godine. Bend je prestao s radom nakon što je projekt Discopath postao bend.



Castro na tonskoj probi


CASTRO - Kocka:

CASTRO - Bačvice:

CASTRO ORCESTRA - Art & Music PULA 2008:

DISCOPATH & D.I.L.F.

Discopath je nastao 1999. godine, ali samo kao projekt za elektronske eksperimente i primijenjenu glazbu za crtane i druge filmove te povremene refrenske pjesme koje je Mak snimao s Kesićem.



DISCOPATH - Andrija Demarija
DISCOPATH - Venerio

No, 2009. nastala je pjesma Kaćunko (don Travolta), te je u Discopath ušao basista Veljko Karakaš i mlade snage iz benda Lažni Brkovi (Robert Malkić i Mišo Komenda), pa je iz "side projecta" nastao band, a Castro je uspavan. Dakako, sve to nije imalo nikave veze s Makovim bendovima s početka priče. S don Anđelom Kaćunkom Discopath gostovali su na televiziji, radiju, a i družili se sa živopisnim svećenikom uz mesne plate u Gospiću.



KAĆUNKO I MAK

Discopath su 2009. osvojili i 2. nagradu na Demofestu u Banja Luci, najvećem festivalu novih bendova u regiji, te su bili nagrađeni mnoštvom opreme. U tom periodu su svirali prije Ramba Amadeusa, londonskog New Young Pony Club, samostalno diljem regije, ali i kao prateći band "misterioznog" pjevača Jelen Rozgua. U bendu je pjevao i Andrija Demaria, koji je iz Discopatha i Splita pobjegao u Istru, a godinama je bubanj udarao Kaštelanin David Milić (Tvrtko Stijena, Merkur) te na klavijaturama bila Marija Prvan.


U međuvremenu su vodili radio basnu Combo na splitskom radiju KL te audio video projekte u okviru svoje udruge (Combo) kao što su radionice soundtracka za mlade i inventivne domaće glazbenike.


Od 2019. godine ponovo kreću sa živim svirkama pod kraticom D.I.L.F. (a značenja se mijenjaju sezonski i po mjestima svirke, pa tako znaju biti... Discopath in Live Formation, Discopath in Lo-Fi, Dad I'd Like (to) Forget..... ili Dad I'd Like F..k, a radi se o plesnoj glazbi sa zapletom koja kombinira elektroniku i živi band.

DISCOPATH - Svi pjevaci zajedno - Andrija Demaria, Jelen Rozgu, Miso Komenda, Toni Keisc (foto: Helena)



DISCOPATH - Mochvara 2003:
DINO BAZZADURO
KESSAH

DISCOPATH VS. GIHT SHASIE (2005):


DISCOPATH - Kocka 10/2008:
Don Kesic
Don Karakash

DISCOPATH & DON KAĆUNKO - Arena 2009:

DISCOPATH - Demofest Banja Luka 2010:

DISCOPATH / RAMBO AMADEUS - Buba Bar 22.8.2010:
 

DISCOPATH - MSO 2010:



JELEN ROZGU & DISCOPATH - Visko ljeto 2013:

JELEN ROZGU & HEMOROIDI - 1.5.2013:

D.I.L.F. - Radio na cesti Kocka 1.6.2019
FOTO: KLFM

CASTRO I DISCOPATH QUASIMODO - Minival 2019
FOTO: JAKOV PRKIĆ



GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV

Nema komentara: