* * * * *

utorak, 2. siječnja 2018.

ŠUMSKI (NA PUTU DO OSTRVA LEDENOG KITA)

ŠUMSKI 
SNIMKE SA PROBA (1991)

1. Ostrvo ledenog kita 

2. Duh mladih na verandi 
3. Kanadsko cvijeće 
4. Pod krošnjom Henry 
5. Volim da udaram bubanj 
6. Sakupljači bilja 
7. Priča o grupi Can 
8. Vlakom do močvare 

BONUS: 

9. Baba spava (demo 1997) 
10. Bolivija (demo 1997)



KAZETU "SNIMKE SA PROBA 1991" JE DIGITALIZIRAO IGOR MIHOVILOVIĆ



PHOTO BY JOŽA BOLONIĆ

ŠUMSKI NA PUTU DO OSTRVA LEDENOG KITA 
INTERVJU SA KORNELOM ŠEPEROM 
PITANJA: GORAN POLAK 

Korjeni grupe „Šumski“ sežu u sada već daleku 1991-u godinu. U to vrijeme svijet u kojoj smo živjeli nam je nestajao pred očima, rat je bio pred vratima, frendovi su nam se rasipavali po svijetu, većina bendova koji su egzistirali na sceni se raspadala, a Jura (Marin Juraga) i ti oformili ste bend i počeli svirati. Možeš li se prisjetiti tog samog početka vašeg zajedničkog glazbenoga puta?
Mi smo bili tri razigrana momka u dobi od 19 i 20 godina (Marin Juraga, Javor Jeić i ja) i jako nam se sviralo. Javor je nešto već znao svirati, Jura nešto manje, a ja najmanje, skoro pa ništa. Jura i Javor su svaki odvojeno imali neko minimalno iskustvo sviranja u bendu, dok je Javor jedini od nas imao električnu gitaru. Nakon nekih akustičnih probi kod mene doma, koja su bile zapravo jako bučne, jer smo imali i jedan bubanj, susjed je isporučio par ozbiljnih prijetnji i onda smo odlučili iznajmiti izoliranu prostoriju u kojoj bi radili isto. Tako smo došli u Stubičku 81 misleći da se radi o praznom podrumu u kojem ćemo i dalje rondati po akustičnim gitarama i udaraljkama, a ispalo je da se tamo nalazi kompletna oprema za bend - bubnjevi i pojačala. Tako smo zbog malog nesporazuma odmah s akustike prešli na struju. Posudili smo od jednog Tomice bas s tri žice, a ja sam gitaru za svaku probu posuđivao od jednog simpatičnog rokera i uredno mu je nakon probe vraćao. Po bubnju je prvo lupala kunst-historičarka Leila Topić, pa zatim Maja Guljinović, a kad se pojavio veseli panker Marin Šimunić iz Bibinja definirali smo tadašnju postavu benda.
Prije nego je nastao bend moja prvobitna ideja je bila da sviramo obrade Amon Düül-a (da ne bude zabune, ne mislim na poznatiji bend Amon Düül 2). Oni su bili kraut rock bend iz 60-ih, imali su hrpe bubnjeva, svirali su neke čudne plemenske ritmove i rifove, pa je bilo potrebno te vibracije proširiti dalje, jer za njih nitko nije znao. Ali, čim smo počeli zajedno svirati plan se promijenio i nastajale su svaki dan neke nove pjesme (ili bolje rečeno skice pjesama, jer tada nismo znali što je to aranžman), koje su i nas same čudile. Istraživali smo što možemo, često smo sami sebe iznenađivali i stalno smo se smijali muzici koju smo radili. Imali smo svoj film koji se nije uklapao u neke obrasce, npr. da sviramo neki etablirani žanr tipa noise, grunge, dark, punk, ali smo imali pregršt ideja koje smo svaki dan snimali walkmenom Sony WMD3, koji je tada isto bio član benda. Koncept benda nije bio nimalo jasan i to nam se jako sviđalo. Ponekad smo naš stil zvali etno kozmo underground ili etno core.
U danas nezamislivom ritmu skoro svakodnevnih proba od 4 do 7 sati isprobavali smo sve što nam je padalo na pamet, tako da je sve to bilo kao neka igra. Inspiracija su nam bili razni neglazbeni izvori, kao što su Jasques Tati, Blaise Cendrars, crvrči, Buñuel, a od glazbenih smo tada navodili neke šarolike poput ovih: Blurt, Django Reinhardt, Can, Amon Düül, Suicide. Jasques Tatiju smo posvetili jednu pjesmu na drugom albumu („Jasques Tati ide na more“), a novi album „Ostrvo ledendog kita“ ima veze s pjesmama Blaise Cendrarsa u kojima se često pojavljuju neka ostrva.
Iz zajebancije smo nakon svega dva mjeseca sviranja poslali neke snimke s probe i sobne snimke na natječaj za YURM – Jugoslavenski rock moment, čuveno natjecanje demo bendova. Oni su nas primili, a saznao sam da je peteročlana komisija od mogućih 25 bodova nama dodijelila čak 23! Nismo mogli vjerovati, jer su to bile amaterske snimke benda koji svira tek dva mjeseca. Pretpostavljam da se komisiji desilo slično što i nama u Močvari kada smo prije par godina imali natječaj „Močvara traži zvijezdu“ i kada smo nakon napornog preslušavanja gomile žanrovskih i nezanimljivih bendova u CD player stavili CD nepoznatog tipa koji ima 18 godina i zove se Miki Solus. Odmah smo se probudili iz mrtvih oduševljeni nepretencioznišću glazbe. Valjda su i ovi shvatili da tako nešto još nisu dobili, pa su odlučili riskirati. Mi nismo imali ni jedan koncert tada, a prvi na YURM-u nam je trebao biti s bendovima u konkurenciji kao što su Overflow, Maried Body, Regoč i beogradski Klajberi, dakle vrlo ozbiljni bendovi. Da se baš sasvim ne izbrukamo, na brzinu smo napravili prvi probni koncert u Kino klubu Zagreb gdje sam ja bio resident dj, a nažalost, zbog buke koju smo proizveli susjedi su isposlovali da se klub već drugi dan zatvori. Tako smo se na YURM-u pojavili ipak malo spremniji. Zbog postojanja razglasa smo prvi put čuli sve kako treba, što je bio znak da trebamo još malo mlijeka popiti, iako smo baš na YURM-u naivno prezentirali svoj antirokerski stav ispijanjem mlijeka u tetrapaku između pjesama umjesto uobičajenog piva. Uskoro je došla ponuda za snimanje ploče za Blind Dog Records, ali nekako se to ipak nije desilo...
Vezano uz dio pitanja o „svijetu koji je tada nestajao pred očima“, mi se nismo previše zamarali okolnim događanjima. Istina, neki dotadašnji svijet se raspadao, i iako Zagreb na sreću nije bio zahvaćen ratom, osjećali smo atmosferu teškog disanja zbog zaraze nacionalizma i gušenja kulture mladih i bilo čega normalnog. Ali mi smo se baš sastali i nismo hteli dozvoliti da nas okolnosti promijene, jer nam je jedan drugi pozitivan glazbeni svijet tek počinjao, a odlazak iz Zagreba nikome od nas nije padao na pamet.
PHOTO BY BORIS ANTOLOVIĆ - YURM, LAPIDARIJ, 17.6.1991. 

U devedesetima ste izdali dva albuma, "Lov na vile" (Kekere Aquarium, 1993.) i "Safari“ (Kekere Aquarium, 1995). Kako to da Javor, s obzirom na svoj angažman na tim albumima (kao muzičar, autor nekih tekstova, pjesama, pa i samoga omota prvog albuma) tada nije više bio stalni član benda? 
Javor je jako zanimljiva ličnost. Obojica smo iz Voltinog (kao i Trobecove krušne peći, s čijim članovima je Javor jako kratko svirao u grupi Alpski rudar), a upoznao nas je moj prijatelj Stanko s kojim je Javor išao na karate u osnovnoj školi. Jednog dana mi je rekao da na karateu ima tip koji sluša Pink Floyd i kako u školi nije postojao nitko tko je slušao njih ili bilo što što nije pop glazba, organizirali smo upoznavanje dva fana Floyda, koje je rezultiralo otkrićem mnogih drugih zajedničkih interesa, prije svega za Syd Barretta, Velvet Underground, Suicide i Disciplinu kičme, a tu su bile i zajedničke akcije tipa pravljenje buke na javnim prostorima ili lijepljenje autorskih hand made plakata koji ne reklamiraju ništa osim naš imaginarni avangardni pokret po imenu „GA“ (danas postoji još jedan preživjeli „GA“ grafit u gradu iz 80-ih, pa tko ga prvi otkrije i javi mi dobija na poklon novu ploču). Javor je već tada imao snimljeno jako puno svojih pjesama kojima su zajednički bili buka, minimalizam, odmak od rokerskog zvuka, etno motivi... Kako su godine prolazile njegov zvuk se smekšavao da bi se zaustavio u laganim pjesmama grupe Stampedo u čijem osnivanju smo mu pomogli Jura i ja. Tako je prešao put od radikalne avangarde do nekog mekšeg zvuka iako je uvijek zadržao svoj pečat. Ne sjećam se točno što se desilo kad je otišao iz Šumskog, ali znam da mu se nije dalo imati koncerte ni ozbiljnije raditi na bendu, a pred kraj je počeo donositi neke slušljivije pjesme kao npr. obradu Fever koju smo snimili, ali ne i objavili, a koja više zvuči kao uvod u Stampedo. Kada je otišao iz benda Jura i ja smo mislili da je gotovo, jer smo do tada svi svirali sve instrumente i to da svatko od nas trojice odsvira nešto sitno, što se na dobar način spoji, je bio baš taj naš zvuk. Osim toga, Javor je bio najtalentiraniji od nas, što će Jura ipak kasnije ozbiljno dovesti u pitanje nametnuvši se kao autor hitova benda. Ali Jura i ja smo ipak odlučili prkositi sudbini i nastaviti s bendom pod svaku cijenu. U međuvremenu smo malo bolje naučili svirati i napravili smo novi zvuk kao trio. To je zvučalo dosta žešće i dalo nam je novi polet kojeg imamo i danas.
Jura i ti ste na tim prvim albumima u pjesme nasnimili gomilu raznoraznih instrumenata i zvukova. Na omotu albuma "Safari" uz tvoje ime stoji nekih trinaestak, a uz Jurino desetak, što instrumenata što raznoraznih „pomagala“ sa kojima ste stvarali zvukove. No čak vam ni to nije bilo dovoljno pa vam se pridružilo i podosta gostiju, Voodoobuddah meastro Vec, Berko iz Jinxa, Pavlica na trubi... Kako ste to sve uspijevali uskladiti u studiju? Možeš li mi opisati proces snimanja tog vašeg neobičnog „šumskog zvuka“?
Obično snimimo osnovne stvari (gitara, bas, bubanj, glas), pa se onda poigravamo dodatnim zvucima. Rad u studiju pruža neke druge mogućnosti, pa snimimo tako što god nam padne na pamet tamo gdje mislimo da je potrebno. Ali na albumu „Ronioci“ nema puno takvih dosnimavanja. Imali smo Nikšu na analognim sintevima i tada nam je to bilo dovoljno. Na novom albumu ćemo se vratiti malo zvukićima i mnogim instrumentima.
Da li ste mogli s obzirom na tehničke okolnosti taj svoj karakteristični zvuk sa studijskih snimaka isfurati na koncertima i od kuda ste iščupali toliko dobrih i pozitivnih vibracija u tim ipak u gotovo svim aspektima depresivnim devedesetima?
Nismo na koncertima uspjeli prenijeti isti zvuk kao na albumima, osim u slučaju „Ronioca“. Mnoge stvari u studiju imaju karakter jednokratne akcije, tako da nismo baš ni pokušavali prenijeti sve to. Uživo imamo malo žešći zvuk. Neka radost je bila uvijek utkana u bend, tako da depresivno vrijeme nema moć da to sasvim promijeni, iako koristimo sintagmu „vesela depresija“ za opis atmosfere pjesama s novog albuma.
PHOTO BY BORIS ANTOLOVIĆ

Dosta ste nastupali izvan Hrvatske. Gdje ste sve svirali i kako ste bili prihvaćeni? Da li su ti neka turneja ili koncerti ostali u posebnom sjećanju?
Bend je do sada osim Hrvatske svirao i u Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Engleskoj, Nizozemskoj, Češkoj, Belgiji, Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj, Švicarskoj, Danskoj i Njemačkoj. To je dosta u usporedbi s nekim domaćim bendovima koji nisu bili vani, ali s druge strane nije to baš nešto posebno, jer se radi o maloj količini koncerata u velikom rasponu godina. Nije da smo stalno išli po turnejama, nego se tu i tamo desi izlet vani. Od svih tih zemalja jedino možemo reći da smo u Sloveniji često svirali, gdje smo imali i neku publiku koja nas je znala. Turneja 2004. u pet zemlja u dva tjedna bila je za pamćenje, a igrom slučaja tada smo u Kopenhagenu bili predgrupa Interpolu u rasprodanom klubu. Fora je bilo kada nam je glavni tip iz kluba na kraju rekao da smo mu se više svidjeli od Interpola. Jedan od boljih doživljaja bili su koncerti u pet klubova u Londonu u ljeto 2004. gdje su nas pozvali prijatelji iz londonskog benda Brain of Morbius. U svakom klubu smo svirali s druga dva, tri engleska benda i svaki put su nas dolazili gledati drugi ljudi, s tim da ekipe iz ex YU skoro uopće nije bilo u publici, što je inače uobičajeno kad vani sviraju neki naši poznatiji bendovi. Ono što nam je super kod tih svirki izvan ex Yu područja je da ljudi dobro reagiraju, dakle naša glazba nije zatvorena u isključivo lokalni kontekst iako pjevamo na hrvatskom.
OLIVA, 26.02.1998.

Nakon prva dva albuma koja su izašla na kazetama, album "Baba spava" (Kekere Aquarium, 2000.) je izašao kao prvi CD benda. Na tom albumu su se našle i neke stare pjesme?
Na tom albumu ima tri stare stvari (James Brown, Safari i Partizani) i deset novih. Skupilo nam se dosta novih stvari koje smo već svirali na koncertima pa je došlo vrijeme za novi album, koji je bio najslušljiviji do tada i najviše je funkcionirao kao cjelina. Bile su odlične recenzije, „bend koji jako obećava“ i nešto takvo, ali to je sve uvijek na kraju ostajalo ipak u nekom užem krugu ljudi.
Ideja da ubacite vokalne dionice iz filma "Bitka na Neretvi" u pjesmu "Partizani" još i nije čudna, al' od kuda ste iskopali ideju da mongolsku narodnu pjesmu iskoristite u pjesmi „Sayonara“?
U to vrijeme smo slušali dosta etno glazbe s raznih strana svijeta. Nekako nam je dopala ruku kazeta mongolskih narodnih pjesama i činilo nam se da bi se melodijski i po atmosferi ta pjesma mogla dobro uklopiti u našu pjesmu. Tim više jer se nikada nismo ograničavali u žanrovskom pogledu. Nije nam bilo problem spojiti Japan, Kinu i Mongoliju u glazbeni savez.
Zanimljivo je da je naš kultni umjetnik Igor Hofbauer - Hof, osim što je napravio ilustracije za omot albuma „Baba spava“, odsvirao i bubnjeve na jednoj pjesmi, isto kao i to da ste Javor, on i ti zajedno sa Ivankom Mazurkijević i Vitom svirali u prvoj postavi grupe Stampedo. Možeš li malo pobliže opisati taj link Šumski – Hof - Stampedo?
1993. godine smo po ne znam koji put ostali bez bubnjara. Bilo nam je dosadno, pa smo se nalazili s nekim prijateljima i neobavezno svirali. Jednom se na toj probi pojavio Javor, pa je počeo stalno dolaziti i sve više donositi neke svoje pjesme. Ja sam u ljeto 1994. u Amsterdamu upoznao Hofa, pa kad smo se vratili počeli smo se družiti i neobavezno svirati. Vjerovatno se i on zatekao na nekoj probi i tako je postao bubnjar tog benda u nastajanju. Bend se prvo zvao Kozmo, po istoimenoj pjesmi. Nakon nekog vremena Jura je pozvao našu frendicu s faksa Ivanku, koja je neko vrijeme pjevala prateće vokale, a onda je poslije postala glavna pjevačica benda koji uskoro mijenja ime u Stampedo. S Hofom se razvilo prijateljstvo do današnjih dana, ali i suradnja gdje je bubnjao neko vrijeme u Šumskom i radio nam omote i plakate.
PHOTO BY RATKO MAVAR (2003)


Na sljedećem albumu "Ronioci" (Zvuk Močvare, 2003) bubnjeve je odsvirao Viktor Krasnić, koji je od 2001. godine postao stalni član vaše šumske družine. Par riječi o albumu "Ronioci" i o toj novonastaloj simbiozi unutar benda koja egzistira i sada?
Po prvi put smo odlučili staviti oglas da tražimo bubnjara i stavili smo ga na Spunk. Prvo se javio neki tip za kojeg smo, čim je sjeo za bubanj, shvatili da ne zna svirati. Spomenuli smo mu to, pa je priznao da se šalio i dodao da odlično pjeva! Nakon toga se javio Viktor i čim je sjeo za bubanj shvatili smo da je on naš novi bubnjar! Osim što je fantastičan bubnjar, pokazao se i kao sjajna osoba i postao je u pravom smislu dio benda, a mi smo možda po prvi put imali takvu situaciju. Već tada smo imali neke nove stvari, neke smo još napravili, i uz pomoć Hrvoja Nikšića koji je svirao prije s nama smo snimili taj album, za koji je omot opet radio Hof.
Da li je postojao neki poseban razlog što ste 2008. godine povukli sa scene?
Nakon albuma "Ronioci" koji je dobio odlične recenzije dugo smo vrtili u krug stare pjesme i nismo uspijevali napraviti nove kojima bi bili zadovoljni, pa se Jura odlučio za neku dulju pauzu i posvetio se neko vrijeme svojim bendovima Meduze i Boom Pacha Boom. Okupili smo se opet jednokratno na koncertu za Baru 2012. povodom 10 godina od njegove smrti i tu se polako počelo nešto događati pa smo za koju godinu opet bili u pogonu.
Kako stvari stoje, nova godina donosi i novi album. "Ostrvo ledenog kita“ se već polako ukazuje na horizontu?
Tako je. Neke stvari su nastajale malo duže, još u vrijeme iza „Ronioca“, a neke su nastale nedavno. Imamo i dvije stvari iz 1991., kada je još Javor svirao s nama, „Duh mladih na verandi“ i naslovna „Ostrvo ledenog kita“, ali u sasvim drugačijim verzijama, i ovaj put s riječima, jer su prije to bili instrumentali.
Da li je došlo do nekih drastičnijih glazbenih promjena na novom materijalu ili su nove pjesme zadržale vaš stari „šumski zvuk“?
Mislim da nam je svaki album zapravo različit, pa će biti i ovaj, ali „šumski zvuk“ je i dalje tu, nema brige... Nismo odlučili da ćemo snimiti novi album sve dok nismo bili sasvim zadovoljni novim materijalom, tako da će album sigurno biti dobar. Pjesme će imati neku dozu slušljivosti, ali i dovoljno odmaka i stilske neodređenosti u našem stilu.
Na albumu sa vama sviraju gitarist Franjo Glušac i trubač Igor Pavlica, koji je već svirao i na vašim ranijim albumima. Franju sam prvi puta slušao nedavno sa Brujačima, na promociji njihovog novog albuma "Ladanje". Ugodno me iznenadio način na koji svira, mislim da je jedan od onih gitarista koji imaju ono nešto više i siguran sam da će se o njemu još jako puno čuti, a Pavlica... što se mene tiće dovoljno je reći da je svirao sa gotovo svim zagrebačkim bendovima koje volim. Da li to što se njih dvojica pojavljuju i na novim promo fotografijama benda znači da Šumski više nisu trojka?
Nas trojica smo neka baza benda, a ostali su dobrodošli da gostuju, da se družimo često ili češće ili da se priključe bazi. S Pavlicom i Franjom smo sad na relaciji često i češće, a što će dalje biti vidjet ćemo. Pavlica je svirao na svim našim albumima osim prvog, a Franju smo zvali prije nekog vremena da nam odsvira gitaru za jednu pjesmu, a kad smo nastavili probu s drugim pjesmama on je nastavio svirati i maltene u toj jednoj probi izmislio dionice i za sve ostale pjesme, što i nije čudno za tipa koji s lakoćom skida dionice Captain Beefhearta. Prvi put nakon Javora imamo dvije gitare i jako nam se sviđa to tkanje i sitni vez. Društvu se nedavno opet priključio i čelista Stanko Kovačić koji je svirao na zadnjem albumu jednu stvar i povremeno na koncertima.
PHOTO BY RATKO MAVAR (2017)

Da li vam se za ovaj album još netko od muzičara pridružio u studiju?
Da. Sax za jednu stvar nam je odsvirao naš superheroj Ted Milton iz engleskog benda Blurt. Tu su i Damir Horvat (sax), Nikola Santro (trombon), Miro Manojlović (balafon, vibrafon), Sven Pavlović (melodika), a možda nam se još pridruži i naš bivši član Hrvoje Nikšić na analognim sintevima.
Za snimanje ste odabrali Sunday Studios u Svetoj Nedelji. Ne mogu a da te ne pitam da li možda taj studio ima neke veze sa legendarnim svetonedeljskim Trash studiom u kojem je krajem osamdesetih i početkom devedesetih svoje demo kazete i albume snimala gomila underground i punk bendova tadašnje nam države?
Sundays Studio je novi studio Svena Pavlovića (Uzrujan, D Elvis, Boom Pacha Boom, Meduze) i nema veze s Trash studiom. Sven je i producent albuma.
Planirate li koncertnu promociju albuma izvan Hrvatske i da li ćete na budućim koncertima svirati stare pjesme u novim aranžmanima?
Gdje god bude prilike svirat ćemo. Neke stare pjesme već sviramo sa začinima Pavlice, Franje i Stanka.
Na omotima svih vaših albuma nalaze se crteži. Omot za prvi album je ilustrirao Javor, drugi Jura, za treći i četvrti se pobrinuo Hof. Možeš li u par riječi predstaviti mladu umjetnicu zaduženu za omot novog albuma? 
Omoti su nam jako bitni, tako da to mora biti nešto odlično. Ovaj put je Hof odustao, jer je imao druge obaveze, što možda na kraju nije ni loše, pa da novi Šumski bude s novim pomlađenim dizajnom. Kad smo tražili novog ilustratora naletili smo na radove mlade i vrlo aktivne Tee Jurišić i učinilo nam se da bi ona mogla uhvatiti ugođaj albuma kako ga mi zamišljamo, i pokazalo se da smo bili u pravu, jer smo jako zadovoljni omotom. Kit, otok, more, led, vatra, zvijezde - to je to!

Sredstva za realizaciju ovog albuma između ostalog prikupljate i putem crowdfunding kampanje. Moram priznati da sam za crowdfunding prvi puta čuo tek nedavno, kada su su skupljale donacije za knjigu "Močvara i priča o URK-u". Možeš li za sve one koji ne znaju pojasniti kako funkcionira ta sve popularnija platforma?
To je alternativni način sufinanciranja i pokretanja različitih projekata. Poanta je da se ljudi uključe u projekt, budu dio njega, omoguće da se on ostvari i na kraju dobiju i neki rezultat te kampanje, s tim da je važan moment da je dovoljno da svaki pojedinac uloži malo novaca, a da projekt uspije, jer ovdje funkcionira sistem „zrno po zrno pogača“. Ne radi se prvenstveno o doniranju (iako je i to moguće), već sudjelovanjem dobijate to što ste podržali. Npr. podržite neku knjigu i kad ona bude otisnuta dobit ćete svoj primjerak. Radi se naravno o knjizi koju biste ionako kupili kad ona izađe, ali ovako osiguravate da se to dogodi. S druge strane, ljudi podržavaju neke stvari čak i ako im nije posebno stalo do samog proizvoda kojeg će dobiti, ali im se sviđa neki aspekt priče, tipa borba za očuvanje nekog alternativnog medija (aktualan primjer je kampanja portala Lupiga: IMA NAS). Vođenje kampanje nije jednostavno, jer je treba dobro osmisliti i raditi na njoj, a ima i potencijalne negativne momente, tipa da vas ljudi shvate da ih nešto žicate. Crowdfunding ima više aspekata, npr. neke društveno važne teme mogu ovako biti podržane iako ih sustav ignorira i ne prepoznaje. Super je da su hrvatski bendovi počeli prikupljati sredstva za svoje albume, jer je to inače skoro nemoguće drugim načinom.
Kako se sve najbolje naući u praksi, najbolje se uključiti u vašu kampanju i na taj način utvrditi gradivo. 
Naša kampanja traje još par dana, pa pozivamo sve ljubitelje grupe Šumski i općenito zanimljive muzike da nas podrže putem linka bit.ly/sumski. Uključivanjem u kampanju možete dobiti naš novi album „Ostrvo ledenog kita“ u vinil i CD formatu, zadnji CD „Ronioci“ ili čak privatni koncert u vašem domu!
Ja sam se danas uključio. Hvala ti za ovaj intervju Kornel.
Hvala tebi na uključivanju u kampanju i na ovom podužem postu!

ŠUMSKI 
VIDEO SNIMKE (1992-2016)

1. Puppet on da Moon 
2. Prisoner In Jail 
3. Crusader 
4. Cvrčak se budi 
5. Čika Ibro 
6. Tito 
7. Puppet on da Moon 
8. Prijatelji se sele na selo 
9. Partizani

1 - Klub Istrana, Zagreb 09.06.1992. 
2 - Gjuro 2, Zagreb 24.11.1994. 
3 - KSET, Zagreb 10.02.1994. 
4 - Palach - RiRock, Rijeka 25.05.1995. 
5 - Bull and Gate, London 05.07.2004. 
6 - Močvara, 2004. 
7-9 - Galerija SC, Zagreb 15.04.2016.


PHOTO BY JOŽA BOLONIĆ




SVI MATERIJALI KORIŠTENI U OVOM POSTU SU IZ ARHIVE GRUPE ŠUMSKI
POSEBNA ZAHVALA RATKU MAVARU ZA NASLOVNU FOTOGRAFIJU POSTA 





STRAŽARNI LOPOV 2018


Nema komentara: