TIKVAN

TIKVAN

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Tikvan je bilo naše drugo ime za lunapark Tivan, koji je bio na mjestu današnjeg hotela Sheraton. Kad bi tramvaj stao na stanici u Draškovićevoj, iz njega se gotovo direktno moglo uskočiti u male Tikvanove aute na struju te se provozati po velikom škripavom drvenom platou. S lijeve strane lunaparka vlasnik Tikvana izložio je svoj crveni Ferrari s ugrađenim telefonom, koji su ljudi u vrijeme fićeka i stojadina doživljavali kao space shuttle. Uparkirao bi ga na malo postolje, valjda da mu kotači ne budu u Tikvanovu blatu.

Kao u svakom lunaparku, i u ovom našem bila je streljana, na kojoj nitko nije osvajao nagrade jer su puške imale raštimane nišane. Imala je i velik kolut, koji bi se zavrtio pa bi se u njega ispaljivale strelice. Na njemu se i mogla osvojiti neka pizdarija, koja je, naravno, vrijedila manje od strelice za gađanje. Oni koji su više vjerovali vlastitim rukama mogli su krpenim lopticama u tri pokušaja skinuti posložene plehnate lončiće ili jednostavno roknuti rukama u boksačku vreću i izmjeriti snagu svog udarca.

Na samom kraju lunaparka bila je velika prikolica s fliperima, ispred koje su bili stolovi za stolni nogomet. Jedan dan kad sam ondje igrao fliper, osjetio sam da me netko povlači za rukav.

– Daj pare! – rekao mi je mali Rom. 

– Moš mislit. Prošeći! – otjerao sam ga i nastavio igru.

Nisam stigao završiti partiju do kraja, a mali se već vratio s braćom. E sad, nisu mi mogli ništa dok sam bio u prikolici da se ne zamjere gospođi koja je prodavala žetone, ali bilo je i više nego očito da samo čekaju da izađem iz lunaparka pa da me zaskoče. Tako je i bilo. Čim sam izašao, okružilo me pet Roma.

– Daj malom pare! – rekao mi je najkrupniji.

Imao sam samo neku siću u džepu koja nije bila vrijedna rizika od razbijenih zubi, pa sam je izvadio i dao malom, koji me poput ušlagiranog, nasmiješenog crnog pudla cijelo vrijeme promatrao sa strane.

– Jeste svaki dan ovdje? – upitao sam ih dok su kretali natrag u lunapark.

– Zašto te to zanima? – upitali su oni mene začuđeno.

– Tako, zanima me.

– Iz kojeg si kvarta? – prišao mi je opet onaj najkrupniji.

– S Peščenice.

– Onda si ti sigurno prijatelj s onim hašomanima Čvarkom, Rusom i Akeom? – rekao je pogledavajući moju dugu kosu.

– Naravno da jesam. – odgovorio sam iako nisam imao pojma o kome priča.

– Eke, vrati mu pare, ovaj je od onih naših hašomana. – naredio je malom Romu, a nakon što je ovaj počeo nešto petljati, zveknuo ga je iza uha.

Spremio sam pare natrag u džep i otišao na tramvaj. Kad sam ih kod kuće izbrojao, skužio sam da sam dobio više para nego što sam bio dao.

LUNA PARK "TIVAN"

Nekoliko godina nakon toga bio sam s Đimijem u Lapu. Naletjeli smo na Ćuću, a ona nas je upoznala sa svojim bratom Čvarkom i njegovim prijateljima Akeom i Rusom. Tako sam konačno upoznao hašomane koji su mi nekoć davno bili spasili pare u Tikvanu. Vrijeme hašomanijade već je odavno bilo prošlo, pa su umjesto duge imali kratku kosu, zblajhanu i s tamnim pramenovima. Nakon Lapa svi smo se tramvajem vratili na Peščenicu i tako je počelo. Čvarak, Ake i ja postali smo nerazdvojni prijatelji.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK