* * * * *

utorak, 29. studenoga 2011.

TIKVAN


Tikvan je bilo naše ime za luna park Tivan, koji se u osamdesetima nalazio na mjestu današnjeg hotela Sheraton u Zagrebu. Kad je tramvaj stao na stanici u Draškovićevoj, gotovo da ste iz njega mogli uskočiti u male autiće na struju i voziti ih po velikom škripavom drvenom platou. Sa lijeve strane je bio izložen vlasnikov crveni ferrari sa ugrađenim telefonom, kojeg su ljudi u ono vrijeme fičeka i stojadina, doživljavali kao space shuttle. Auto je bio parkiran na malom postolju, valjda iz razloga da kotači nisu u tikvanovom blatu.
Kao u svakom luna parku, bila je tamo streljana na kojoj nitko nije osvajao nagrade, jer su puške imale raštimane nišane, a bio je i veliki kolut u koji bi se nakon što se zavrtio ispaljivala strelica. Tu se i mogla osvojiti neka pizdarja, ali ona je ionako vrijedila manje od para koje bi se uložile u žetone. Ako ste više vjerovali u vlastite ruke, mogli ste krpenim lopticama pokušati u tri pokušaja skinuti posložene plehnate lončiće ili jednostavno roknuti u boksačku vreću i izmjeriti snagu udarca.

Na kraju lunaparka bila je velika prikolica sa fliperima, ispred koje su se nalazili stolovi za stolni nogomet. Jedan dan sam tamo igrao fliper, kad sam osjetio da me netko povlači za rukav.
- Daj pare! - rekao mi je neki mali Romić.
- Mo'š mislit. Prošeći! - otjerao sam ga i nastavio igru.
Nisam stigao završiti partiju do kraja, a mali se već vratio sa „bračom“. E sad, nisu mi mogli ništa dok sam bio u prikolici, da se ne zamjere gospođi koja je prodavala žetone, ali bilo je i više nego očito da samo čekaju da izađem iz luna parka. Tako je i bilo. Čim sam izašao van, okružilo me pet Romića.
- Daj malom pare! - rekao mi je najkrupniji.
Imao sam u džepu samo neku siću koja nije bila vrijedna razbijenih zubi, tako da sam to izvadio i dao malom, kojem se pritom razlijevao zadovoljan osmijeh od uha do uha.
- Da l' ste svaki dan ovdje? - upitao sam ih, dok su već htjeli krenuti nazad u luna park.
- Zašto te to zanima? - upitali su oni mene, začuđeno me gledajući.
- Tako zanima me.
- Iz kojeg si kvarta? - prišao mi je opet onaj najkrupniji.
- Sa Peščenice.
- Onda si ti sigurno prijatelj sa onim hašomanima, Čvarkom, Rusom i Akeom? - rekao je pogledavajući u moju dugu kosu.
- Naravno da jesam. - odgovorio sam mada nisam imao pojma o kome priča.
- Eke, vrati mu pare, ovaj je sa kvarta. Od onih hašomana. - dobacio je malom, a nakon što je ovaj počeo nešto petljati, zveknuo ga je iza uha.
Spremio sam pare nazad u džep i otišao na tramvaj.

Nekoliko godina nakon toga događaja u Tikvanu, bio sam sa Đimijem u Lapu. Naletjeli smo na Ćuću i ona nas je upoznala sa svojim bratom Čvarkom i njegovim prijateljima Akeom i Rusom. Tako sam konačno upoznao hašomane koji su mi spasili pare u Tikvanu. Bila je tada već 1986. godina, tako da je vrijeme hašomanijade bilo za nama i njihovu dugu kosu su zamijenile punk/new wave frizure (izblajhana kosa sa tamnim pramenovima). Nakon Lapa smo se zajedno otkotrljali tramvajem na Peščenicu i dogovorili da sljedeći dan odemo do Malog kaveza. Tako je krenulo.
U sljedećih desetak godina, Čvarak, Ake i ja smo bili nerazdvojni prijatelji, a ostali smo u kontaktu sve do današnjih dana.

LUNA PARK "TIVAN"


2 komentara:

Anonimno kaže...

U Tivan sam isao svaki dan poslije skole. Naime bio sam opsjednut jednom video igricom u kojoj sam podmornica i borim sa svima u vodi i iznad vode. Bio sam sigurno među 3 najbolja igraca tada. I bas jednom kad sam gotovo dosao do kraja uletio mi je cigic i izgurao me. Poludio sam i izvukao ga van na soru. Ubrzo smo se opako mlatili, i u trenutku se skupila ekipa od jedno 30 tak mozda i vise ljudi koji su stali u krug i navijali. Nevjerovatno, 2 klinca se mlate a ekipa od cca 40-50 godina navija. Za mene su navuijali povicima bijeli bijeli. U sred tuce mi je jedan lik dobacio da ce mi dati 3 zetona za igrice ako prebijem cigića. To mi je dalo dodatnu snagu, razbio sam cigića i kao nagradu dobio zetone. Luda vremena :)

Aleksandar kaže...

issa ti, Tivan... :(
kako govorim vec 30ak godina: jebo Sheraton!