* * * * *

četvrtak, 10. svibnja 2012.

MALI KAVEZ - BRNO - BLATO

1983. je osvanula obasjana suncem. Polako smo izašli iz mraka Studentskog centra i laganim se koracima zaputili preko Mažuranca prema centru grada. Nismo stigli dalje od Blata.

Kakvu smo samo imali privilegiju živjeti tih godina u Zagrebu. Bilo je to zlatno doba rock klubova. Od SC-a je ostao samo Polet Platz, ali u Kulušiću, Lapu, Jabuci, KSET-u, SKUC-u i Moši su se stalno održavali koncerti. Nešto kasnije, 1984. godine, se otvorio i Omladinski klub “Đuro Đaković”. Dovoljno je bilo nabaviti Večernjak, okrenuti predzadnju stranicu i u stupcu pored kino programa izabrati nešto iz bogate koncertne ponude.
Bendovi iznikli iz novog vala snimili su svoje najzrelije ploče i rock scena tadašnje nam države nije nikad bila jača. Punkeri, rockeri, alternativci, svi su se izmiješali, svi su slušali približno istu muziku i podjele su izgubile svaki smisao.
Kavez (Kazališna kavana „Kavkaz“) i Zvečka (Zvečevo) bili su tada centar umjetničkog svemira Zagreba. Bolje rečeno, prostor ispred ta dva mjesta, budući da je Zvečka bila toliko mala da su ljudi nakon što bi na šanku kupili piće izašli van i najčešće ga odložili na neki od parkiranih auta u Masarykovoj. Taj prostor ispred Zvečke, kao i Kazališna kavana u koju nisam nikad ulazio, je bio više-manje „rezerviran“ za stariju ekipu, a mi kao mlađa generacija smo bili pozicionirani oko betonskih žardinjera ispred Malog Kaveza (Malog Kavkaza) i oko HNK.

Mali Kavez je bio u istoj zgradi kao i Kazališna kavana (ulaz do ulaza) tako da je izgledao kao neki njen istureni šank. Mada su izvana izgledali gotovo isto, iznutra je Mali Kavez za razliku od sređene Kazališne kavane izgledao kao obična rupa, a shodno tome su i cijene u njemu bile puno pristupačnije.

Nekih pet do deset minuta hoda od tamo, u Frankopanskoj ulici, nalazilo se još jedno mjesto koje nam je bilo svakodnevna stanica u cjelodnevnom trošenju vremena. Bilo je to Brno, jedna od onih birtija sa otvorenom terasom, gdje poslužuju debeli brkati konobari u bijelim košuljama i crnim prslucima, koji sa laganim prezirom gledaju kožne jakne sa beđevima i svaku frizuru različitu od „đačke“. Tamo bi se nalazili kad smo imali para, a kad nismo imali, našli bi se u parku na Mažurancu i čekali da se pare od nekuda same stvore

Zadnja stanica na našoj maloj ruti se nalazila na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice. Bilo je to Dee Deejevo i moje omiljeno mjesto, gostionica Blato (Tip-Top). Dugački drveni šank, neki vječni polumrak, velike crno bijele fotografije Tina Ujevića na zidu. Sama činjenica da je i on tamo svakodnevno ispijao svoje piće, davala je tom mjestu neki boemski, gotovo spiritualni štih. Najčešće bi se uvalili na poziciju kod prozora, jer je od tamo bio najbolji pogled na Masarykovu. Od tamo smo imali najbolji uvid u to tko ide, kako bi Štulić rekao, da prošeće svoju facu.
A svoju su facu tamo šetali muzičari, glumci, književnici, novinari, fotografi, kazališni, filmski i televizijski radnici, razni umjetnici, ali i svi oni mali-veliki obični ljudi, koji su samim svojim prisustvom, dali onu završnu nijansu boje na slici toga vremena.

Šta smo radili na svim tim mjestima? Ko to sad više zna... Najčešće su se prepričavale raznorazne pizdarije sa tuluma i večernjih izlazaka. Radili su se veliki planovi. Novi svjetovi su se stvarali pri dnu ispijenih čaša i nestajali u dimu jutarnjih cigara.
Kad sada razmišljam, u mojem sjećanju nema ni jedne negativne misli vezane za to vrijeme. Sve se nekako završavalo smijehom. Nisu nam trebali mobiteli, kompjuteri, pa čak ni televizori. Dovoljan nam je bio razgovor, nešto u čaši i cigareta. Živjeli smo u pravom, a ne virtualnom svijetu i uživali smo u svakom danu.

Bili smo prototip klasičnih jugoslavenskih omladinaca i ...


... bili smo mladi.

 HVALA ZLATKU, BINI I LJAMI NA FOTOGRAFIJAMA

_____________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI

Broj komentara: 11:

sokre kaže...

sjećam se jednog izrsnog koncerta Zvijezda pred kavezom... mislim da je i to bilo u vrijeme Univerzijade

Anonimno kaže...

Vidim Patericu ovdje na dvije fotke.
Sjećam se kad sam pred desetak godina otvorio novine i pročitao njezinu osmrtnicu, te ustanovio da je sprovod završio dva sata prije.
Od 90.-te sam izgubio sve veze s njom, a malo je reći da smo bili predobri. Zna li netko što se s njom dogodilo?

Goran Polak kaže...

Bila je bolesna.

Anonimno kaže...

Hvala. Tako mi je krivo za to, ali vrijeme ne mogu vratit.
Lijep ti je blog, jucer sam ga otkrio zahvaljujuci frendu.
Dobre price.
Gomila ljudi koje znam i prica za koje ne znam. I tebe znam, iako nisam siguran da smo par rijeci razmijenili.
Hvala za uspomene.

Goran Polak kaže...

Hvala tebi na komentaru.

Rio kaže...

"Kakvu smo samo imali privilegiju živjeti tih godina u Zagrebu. Bilo je to zlatno doba rock klubova. Od SC-a je ostao samo Polet Platz, ali u Kulušiću, Lapu, Jabuci, KSET-u, SKUC-u i Moši su se stalno održavali koncerti. Nešto kasnije, 1984. godine, se otvorio i Omladinski klub “Đuro Đaković”." - da jeste. Mikoji smo rođeni u sedamdesetima smo bili premali i za , kino u gradu. a kamoli za izlazak i provod. Kad bi mi klinci na škokskom (to bi negdje bio limit radijusa kretanja) čuli za npr. film Ratnici podzemlja ili sva nabrojana mjesta i face, rokere i pankere, to su bile priče i legende takve da smo se osjećali da bi samo jače bilo uživo sresti Bruca Leea ili druga Tita. Kad smo malo odstasali i krenuli u grad, pola spomenutih mjesta više nije bilo ili nisu bila toliko in, a otvorio se okc ili je naglasak za mjesta za svirku i provod bio negdje drugdje kao dvorana pauk, kset, dvorana Istra, Britanac, Štros i da ne nabrajam. Onda je za o par godina brzo došao rat i dalje znate..

Anonimno kaže...

Bilo je to Zlatno doba, Velveti , Lou Reed, Warhol, Bowie and Iggy...

Anonimno kaže...

I Pešo, policijski agent koji nas je pratio...

Anonimno kaže...

Sa uživanjem i velikim zanimanjem čitam ovaj blog, iako sam rođen kada su su ova dešavanja bila u toku (mlađahna raja :)) Po riječima starijih koji su u to vrijeme živjeli, provodili se i izlazili to su bila zlatna i bezbrižna vremena nakon čega je uslijedio haos. Moja generacija je imala ratno ukradeno djetinjstvo, upropaštenu mladost i sad joj se nazire mračna i turobna budućnost. Pozz iz B. Luke za Stražarnog Lopova.

Anonimno kaže...

Tomi na jednoj fotki a tebe znam sa kvarta,oduvijek si bio Polak za nas mlađe.Čini mi se da si ti stanovao u zgradi na čijoj je bočnoj strani kod garaža bio crveni graffiti stencil,the Cramps rockabilly in illegal.

Goran Polak kaže...

Ako imaš neke fotografije vas "mlađih" javi mi se ma mail jesus.loves.the.stooges.2@gmail.com da napravimo jedan post...