* * * * *

subota, 13. studenoga 2010.

DIJETE SA BALONOM NA UHU



Pišonja i Žuga su pamtili dobro, šta im je te večeri govorio Lepi
"More je provod, more su koke, more je izvor života" je li tako Moke
Moke je još dod'o i to da se strankinje praskaju pravo
I da je u Zaostrogu u kampu svaku noć drugu jebavo
Pišonja i Žuga mogli su ih slušati i noć cijelu
Pišonja i Žuga imali su krv sedamnaest godina vrelu

Kao u pjesmi „Pišonja i Žuga“ od Zabranjenog pušenja, Žile je čuo da je u Jelsi na Hvaru raj na zemlji. Toga ljeta 1986. godine, bio je to i više nego dobar razlog da se krene na put. Plan je bio da odemo autom do Rijeke, pa da se tamo ukrcamo na trajekt.

Kad smo stigli u riječku trajektnu luku i upitali na šalteru kad ide trajekt za Hvar, službenica nam je sa vidljivim guštom priopćila da je to onaj koji upravo isplovljava iz luke, te je sa kiselim osmjehom na licu dodala da slijedeći ide tek za dvadeset četiri sata. Razočarani smo otišli u lučku birtiju gdje smo šutke gledali naš trajekt kako nestaje u daljini. Nismo ponijeli sa sobom baš puno para tako da nam se nije nikako uklapalo u planove da prenoćimo u Rijeci i platimo neki hotel.
I tako smo Žile i ja pijuckali kavu, kad je odjednom ispred nas u luku uplovio jedan veliki trajekt. Naspram onoga koji je otišao prema Hvaru ovaj je izgledao kao pravi Titanic. Vratili smo se na šalter kod one ljubazne gospođe i pitali je kuda ide. Odgovor je bio na Korčulu. E jebi ga, ni Žile ni ja nismo znali gdje je točno Korčula, a bilo nam je neugodno pitati. Nakon kratkog dogovora došli smo do zaključka da mora biti tamo negdje blizu Hvara, jer smo ovaj sjeverni dio obale znali, tako da smo bili sigurni da nije ovdje. U svakom slučaju, najjednostavnije je bilo kupiti karte i popeti se na trajekt, pa dalje razmišljati kad stignemo na Korčulu.
Trajekt je bio super. Odmah po ulasku smo se uvalili u veliki restoran u kojem je bilo svega što ti srce poželi. Jes' da je piva bila malo skuplja nego obično, ali u tom času nam je to bilo najmanje važno. I kako to biva, ostavili smo tamo većinu para koje smo ponijeli. Budući da je već pala noć, trebalo je naći neko mjesto gdje ćemo prespavati. Ja sam prvi otišao u potragu, ali sam se brzo vratio neobavljena posla. Dok smo mi bili u restoranu, ostali putnici su zauzeli čitavu palubu. Nakon mene, u potragu je otišao Žile. Kad se vratio zgrabio je torbu i rekao da požurim, jer je našao savršeno mjesto. I fakat, mjesto je izgledalo savršeno. Kao neka velika lođa i što je bilo najbolje, tamo nije bilo nikoga. Zavukli smo se u vreće za spavanje i zaspali.
Ujutro me probudila glavobolja i sunce koje je već zapeklo preko ograde. Kad sam provirio kroz otvor vreće za spavanje vidio sam kako pored mene stoji ogroman čovjek u mornarskoj uniformi, ali što je bilo još gore iza njega je stajala gomila ljudi sa koferima. Tek tada sam shvatio da smo spavali na glavnom izlazu za putnike (valjda zato tu i nije bilo nikoga), a da brod upravo uplovljava u luku. Probudio sam Žileta te smo na brzinu popakirali stvari u torbe. Nikad nisam slagao stvari, a da je toliko ljudi piljilo u mene. Na kraju sam pomislio kako nije to ni tako loše, budući da smo bili prvi na vratima, ali onda mi je sinulo da moramo po auto, pa smo se kroz sve te ljude još morali probiti do potpalublja.

Na Korčuli smo se prvo otišli raspitati kad ima neki trajekt za Hvar. Na našu sreću na karti u luci smo ustanovili da i nismo tako daleko od našeg odredišta i da su shodno tome linije puno češće, tako da nećemo morati jako dugo čekati. Nakon što smo kupili karte otišli smo naći neku plažu da se okupamo, ali nakon što se nismo mogli dogovoriti koje je mjesto za kupanje dobro, a koje nije, odustali smo od kupanja i budući da je sunce nepodnošljivo pržilo sjeli smo za bar nekoga hotela. Nešto kasnije istoga dana smo se ponovo ukrcali na trajekt, ovoga puta za Hvar.

Kad smo konačno došli na Hvar sjeli smo u auto i ubrzo smo stigli u Jelsu. Čim smo se sparkirali zaskočila nas je neka baba i počela nas je daviti sa svojim super apartmanima. Vidjela je njemačku registraciju na Žiletovom autu, pa je valjda mislila da smo puni para. Kad je rekla cijenu apartmana bilo nam je preskupo, ali je baba odmah smislila novu kombinaciju. Dakle, ona jeftino iznajmljuje sobe u njenoj kući koje su trenutno sve pune, ali jedna će se osloboditi za jedan dan, pa će nam ona ako mi planiramo duže ostati, dati apartman na jedan dan po cijeni po kojoj iznajmljuje te sobe, a onda kad se ta jedna soba oslobodi, mi ćemo se preseliti u nju. Svaku izgovorenu rečenicu baba je završavala sa: „Jel' pošteno?“. Rekli smo joj da planiramo ostati duže, pa nas je odvela u apartman gdje smo se smjestili. Mora se priznati da baba nije pretjerala, jer tamo je bilo stvarno luksuzno.
Kad smo se navečer spustili do centra zaključili smo da je u Jelsi zbilja bio raj, ali raj za penzionere. Malo smo se promuvali gradom, nešto pojeli i popili, a onda kad je trebao početi kao neki noćni život, u mjestu je sve zamrlo. Odjednom smo se osjećali kao da smo zaključani u nekoj lijepoj razglednici. Svaki pokret slučajnog prolaznika treperio je kao izlizana traka nekog prastarog crno bijelog filma. Kad sam rekao Žiletu da sam vidio dijete sa balonom zavezanim za uho, nije se mogao prestati smijati. Nakon što smo se vratili u apartman spavali smo desetak sati, a onda smo otišli kod babe i rekli joj da ipak idemo. Platili smo joj jedno noćenje (kao da smo spavali u sobi, a ne u apartmanu), a kad je Žile na kraju dodao: „Jel' pošteno?“, babi se objesila vilica do poda. Dok smo ušli u auto rekao sam Žiletu da nagazi na gas prije nego što baba "pozove decu". I tako su se iz daljine čule psovke, dok smo krivudavom cestom odlazili iz Jelse.

Ubrzo smo se ponovo našli na trajektu, koji nas je ovoga puta odvezao u Split. Kad smo tamo stigli svako je krenuo na svoju stranu. Spiskali smo skoro sve pare koje smo imali, tako da sam ja sjeo na prvi autobus koji je išao prema Novom Vinodolskom gdje sam imao vikendicu, a Žile je krenuo prema svojoj kući kraj Omiša.
____________________________

1 komentar:

Rio kaže...

haha, 'jel pošteno?'