ZIGI, ALADIN I BIJELI NAŠMRKANI VOJVODA

ZIGI, ALADIN I BIJELI NAŠMRKANI VOJVODA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

– Što ovaj svira? – pitao sam Velju držeći ploču „Aladin Sane” Davida Bowieja.

– Ma jebeš tog pedera, kume. – promrmljao je i pustio LP „Deep Purple in Rock”. Budući da sam i dalje gledao Bowiejevo išarano lice na omotu ploče, pogledao me ispod oka i dodao:

– Moja sestra je luda za njim. Ima sve njegove ploče. Al to ti je neka pizdarija.

Bilo mi je malo čudno da Veljina starija sestra Sanda, koju sam kao staru rokericu iznimno cijenio, obožava nešto što je baš tako velika pizdarija, pa sam još u par navrata kad sam bio kod njega zatražio Velju da mi pusti neku Bowiejevu ploču, ali on je uvijek umjesto toga na gramofonu zavrtio neku hašomanijadu. Ipak, nakon što sam ga nekih mjesec dana konstantno gnjavio, da se riješi mog zanovijetanja, Veljo je konačno popustio. Nasumično je s police izvukao ploču „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” i stavio je na gramofon. Već nakon preslušane prve strane obojica smo otkačili na Bowieja. Ta ploča mi je do danas ostala jedna od najdražih.

Veliku popularnost u Jugoslaviji Bowie je stekao tek sredinom osamdesetih kad se u našim prodavaonicama pojavila njegova hit-ploča „Let's Dance”. Mnogi su tada bili uvjereni da je on novo lice na svjetskoj glazbenoj sceni i da mu je to prvi album jer unatoč tome što su neke njegove ploče bile objavljene kod nas, najčešće su bile u fokusu samo malobrojnih frikova. Ponajviše zbog toga što je Veljo prisvojio kolekciju ploča od svoje sestre, pa smo tako bili upoznati s doslovno svim što je Bowie do tada objavio, među tim frikovima našli smo se i nas dvojica. Top s Lotrščaka potjerao je Sunce visoko iznad Hrvatskog narodnog kazališta. Dežurna ekipa ispred Malog kaveza uživala je u još jednom običnom bezbrižnom danu, konobar je na vratima Kazališne kavane popravljao kragnu na svom svježe ispeglanom crnom odijelu dok je diler naslonjen na željeznu ogradu pogledom šarao poput guštera. Veljo i ja čekali smo Sašu. Trebala mu je donijeti Bowiejeve ploče koje joj je bio posudio za njenu radioemisiju. Malo tko se tada, poput Velje, mogao pohvaliti da ima sve ploče od Bowieja.

– I kako je prošla ta Sašina emisija? – upitao sam ga dok smo je čekali.

– Pa i nije baš bilo dobro. Saša je kao ekspert za Bowieja trebala slušateljima odgovarati na pitanja o njemu, ali su ljudi zabrijali na to da je sjebu, pa su joj postavljali samo neka glupava pitanja na koja nije znala odgovore.

– Oprostite što kasnim. Glumim u jednoj epizodi Blentona, snimanje se malo odužilo. – ispričala se Saša kad se nakon petnaestak minuta kašnjenja pojavila ispred Malog kaveza. Nakon što je Velji uručila vrećicu s njegovim pločama, on je iz džepa kaputa izvadio veliku svijeću.

– Čuo sam da ideš u Varšavu pa ako možeš tamo zapaliti ovu svijeću. – zamolio ju je zagledan u njene velike smeđe oči.

– Naravno, naravno. – odgovorila mu je vidno oduševljena jer je isti tren njegovu molbu povezala s Bowiejevom pjesmom „Warszawa”.

– Idem se ja do Blata nać s Dee Deejem. – promrmljao sam i ostavio ih same u njihovu filmu. „Ja bih tu svijeću ćušnuo u prvu kantu za smeće, a ne je nosio na kraj svijeta”, razmišljao sam dok sam hodao Masarykovom.

Tramvaj kojim se kasnije Veljo zaputio kući u Končarevoj zakačio je auto koji je izlazio s parkirališta. Unatoč tome što nije bilo štete, vozač tramvaja ipak je izašao i raspravljao s vozačicom auta o tome tko je kriv. Veljo je neko vrijeme strpljivo čekao, a onda je i on izašao te blago kucnuo vozača po ramenu.

– Možete, molim vas, krenuti dalje? Meni se jako žuri. – rekao mu je ljubazno. Budući da ga vozač nije doživljavao, nakon par sekundi opet ga je kucnuo po ramenu.

– Molim vas, možemo sada dalje? – ponovio je opet svojim uvijek smirenim glasom. Na to se vozač nervozno okrenuo i stjerao ga u kurac.

Veljo se šutke vratio u tramvaj, sjeo na mjesto vozača i pažljivo odložio svoje ploče na pod. Zavrtio je ručicu i pokrenuo tramvaj. Vozač nije mogao vjerovati kad je vidio da njegovo vozilo nastavlja svoj put bez njega. Odvezao bi se Veljo do Remize, planirao je i stajati na stanicama da ostali putnici ne bi bili zakinuti, ali zaboravio je zatvoriti vrata, pa ga je vozač, koji je za njim izbezumljeno trčao tračnicama, nekako uspio dostići. Kad je uskočio unutra, Veljo je naglavačke izletio iz tramvaja. Izletjeli su za njim i Major Tom, Ziggy Stardust, Aladdin Sane i mršavi bijeli našmrkani vojvoda.

1990. godine Bowie je prvi put došao u Zagreb. Taj su se dan iznad Dinamova stadiona, na kojem se koncert održavao, razvukli crni oblaci. Prvo nas je prala kiša dok je svirala grupa Boa, a onda je za vrijeme Bowiejeva nastupa vjetar toliko jako puhao da je zvuk koji je iz razglasa dolazio do nas bio potpuno izobličen, gotovo neslušljiv. Toliko je dugo putovao do mjesta na kojem smo bili da više uopće nije bio sinkroniziran sa slikom na videozidu. Nakon par spektakularnih turneja s gomilom scenskih efekata i velikom ekipom na toj se turneji Bowie odlučio za svirku s više-manje klasičnim bendom i varijantom pozornice bez posebnih dodataka. Te večeri svirao je i dvadesetak minuta kraće nego na koncertima u drugim gradovima, što mi na kraju i nije teško palo jer sam jedva čekao da sve završi da odem na neko suho i toplo mjesto.

Sedam godina poslije Bowie se vratio u Zagreb i održao sjajan dvosatni koncert u Domu sportova. Neposredno prije tog koncerta nešto mi je u kupaonici zavrtjelo misli tako brzo da sam mislio da sam doživio živčani slom. Kad sam s Brankom ušao u dvoranu i sjeo na tribinu, naslonio sam glavu na njeno rame i zatvorio oči. Otvorio sam ih tek kad je Bowie s gitarom išetao na pozornicu i počeo svirati pjesmu „Quicksand”. Pozornica se otvorila kao portal i usisala me.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK