* * * * *

nedjelja, 10. veljače 2013.

ZIGI, ALADIN I BIJELI NAŠMRKANI VOJVODA

- Što ovaj svira? - pitao sam Kuma držeći u rukama ploču "Aladin Sane" od David Bowiea.
- Ma jebeš tog pedera. - rekao mi je i pustio LP "Deep Purple In Rock".
Budući da sam i dalje gledao Bowievo išarano lice na omotu ploče, Kum me pogledao ispod oka i dodao:
- Moja sestra je luda za njim. Ima sve njegove ploče. Al' to ti je neka pizdarija.
Bilo mi je malo čudno da njegova starija sestra, koju sam kao staru rokericu iznimno cijenio, obožava nešto što je baš tako velika pizdarija, pa sam još u par navrata zatražio Kuma da mi pusti koju Bowievu ploču, ali je i dalje sve završavalo sa nekim hard rock rokačinama.  No tada su bile sedamdesete i na Pešćenici se slušala takva muzika.
Par godina kasnije se sve iz temelja promijenilo. Nakon što sam konačno preslušao ploču „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars“ odmah sam se navukao na Bowiea. Bili smo tada u godinama kad smo se osjećali kao da smo pali sa neke druge planete, a Ziggy je doslovno bio baš to. Bowie i njegovi Spidersi su bili različiti od svih grupa čije su se ploče u to vrijeme mogle naći kod nas. Promjene su bile neizbježne, a osim toga što smo dugu kosu zamijenili nekim čudnim frizurama, Kum je otišao čak toliko daleko da je obrijao jednu obrvu i na njeno mjesto olovkom iscrtao dugu crnu liniju.
Veliku popularnost na ovim našim prostorima Bowie je stekao tek sredinom osamdesetih kad se u našim prodavaonicama ploča pojavio njegov album „Let's Dance“. Naravno da je ona starija ekipa već od prije bila upoznata sa njegovom muzikom, ali ne bi vjerovali koliko je tada bilo onih koji su mislili da je on neko novo lice na svjetskoj glazbenoj sceni. Čitavu euforiju oko Bowiea koja je kod nas tada nastala je najbolje iskoristio Massimo, koji se te iste godine isfurao imitirajući njegov stil pjevanja. Možda su ga baš te usporedbe sa Bowiem i udaljile od ostatka ekipe sa kojom je tada svirao u danas kultnoj zagrebačkoj grupi Dorian Gray, te iz alternativnih odvukle u neke komercijalne pop vode. Unatoč tome što mi je „Let's Dance“ bio dobar album, on je pokrenuo neko novoromantičarsko doba u kojem se nisam vidio, pa sam počeo okolo brijati sa punkerima.
Top sa Lotrščaka je potjerao sunce visoko iznad Hrvatskog narodnog kazališta. Bio je samo jedan običan bezbrižan dan zakačen u vremenu. Dežurna ekipa je uživala u suncu ispred Malog kaveza, konobar je na vratima Kazališne kavane popravljao kragnu na svom svježe ispeglanom crnom odijelu, dok je za to vrijeme diler naslonjen na željeznu ogradu pogledom šarao poput guštera. Kum i ja smo čekali Sašu. Trebala mu je donijeti Bowieve ploče koje joj je posudio za neku radio emisiju.
- I kako je prošla ta Sašina emisija? - upitao sam ga.
- Pa i nije baš bilo dobro. Saša je kao ekspert za Bowiea trebala slušaocima odgovarati na pitanja o njemu, al' su ljudi zabrijali na to da je sjebu, pa su joj postavljali samo neka glupava pitanja na koja nije znala odgovore. - rekao je.
Nakon nekog vremena Saša se konačno pojavila. Vratila je Kumu njegove ploče i nakon toga iz velike crne torbe izvadila jednu svijeću.
- Čula sam da ideš u Varšavu, pa ako možeš tamo zapaliti ovu svijeću. - zamolila ga je.
- Naravno, naravno. - odgovorio je Kum i potvrdno zakljucao glavom zagledan u njene velike smeđe oči.
- Idem se ja do Blata nać' sa Dee Deejem. - rekao sam im i ostavio ih u njihovom filmu. Ja bi tu svijeću šušnuo u prvu kantu za smeće, a ne je nosio na kraj svijeta, razmišljao sam dok sam hodao Masarykovom.
Tramvaj sa kojim se kasnije Kum zaputio prema kući se u Končarevoj zakačio sa nekim autom koji je izlazio sa parkirališta. Unatoč tome što nije bilo štete, vozač tramvaja je ipak izašao van i raspravljao se sa vozačicom auta o tome tko je kriv. Kum je neko vrijeme strpljivo čekao, a onda je i on izašao, te kucnuo vozača po ramenu.
- Možete molim vas krenuti dalje? Meni se jako žuri. - rekao mu je ljubazno. Nakon što vozač nije reagirao na njegovu zamolbu nakon par sekundi ga je opet kucnuo po ramenu.
- Molim vas možemo sada dalje. - ponovio je opet svojim uvijek smirenim glasom. Na to se vozač nervozno okrenuo i stjerao ga u kurac.
Kum se šutke vratio u tramvaj, sjeo na mjesto vozača i pažljivo odložio svoje ploče na pod. Zavrtio je ručicu i pokrenuo tramvaj. Vozač nije mogao vjerovati kad je vidio da njegovo vozilo nastavlja svoj put bez njega. Odvezao bi se Kum do Remize, planirao je i stajati na stanicama da ostali putnici ne bi bili zakinuti, ali je zaboravio zatvoriti vrata pa ga je vozač, koji je za njim izbezumljeno trčao tračnicama, nekako uspio dostići. Uskočio je unutra i nakon toga je Kum izletio naglavačke iz tramvaja, a izletjeli su za njim i Major Tom, Ziggy Stardust, Aladain Sane i mršavi bijeli našmrkani vojvoda.

1990. godine je Bowie prvi puta došao u Zagreb. Taj dan su se iznad Dinamovog stadiona na kojem se koncert održavao razvukli crni oblaci. Prvo nas je prala kiša dok je svirala grupa Boa, a onda je za vrijeme Bowievog nastupa vjetar toliko jako puhao da je zvuk koji je iz razglasa dolazio do nas bio toliko izobličen, da gotovo i nije bio slušljiv. Toliko je dugo putovao do mjesta na kojem smo bili da više nije bio čak ni sinhroniziran sa slikom na video zidu. Nakon par spektakularnih turneja sa gomilom scenskih efekata i velikom ekipom, na toj turneji se Bowie odlučio za svirku sa više manje klasičnim bendom i varijantom pozornice bez nekih posebnih dodataka. Te večeri je svirao i dvadesetak minuta kraće nego na koncertima u drugim gradovima, što mi na kraju ni nije teško palo jer sam jedva čekao da sve završi, pa da odem na neko suho toplo mjesto.
Sedam godina kasnije Bowie se vratio u Zagreb i održao sjajan dvosatni koncert u Domu sportova. Neposredno prije toga koncerta mi je nešto u kupaoni zavrtilo misli tako brzo da sam mislio da sam doživio nervni slom. Kada sam sa Brankom ušao u dvoranu i sjeo na tribinu, naslonio sam glavu na njeno rame i zatvorio oči. Otvorio sam ih tek dok je Bowie sa gitarom išetao na pozornicu i počeo svirati pjesmu "Quicksand". Bilo je savršeno. Pozornica se otvorila kao neki portal i usisala me unutra.


___________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: MALI KAVEZ - BRNO - BLATO

1 komentar:

Zarko Jovanovski kaže...

je, druga svirka mu je bila jako dobra u zg. prva je bila, ha, mokra...