* * * * *

ponedjeljak, 23. travnja 2012.

JUTRO NA DINAMOVOM STADIONU

Zvjezdano nebo se rasprostrlo preda mnom i ja sam ga gledao kao pile jaje. Nisam vidio jutarnje sunce već danima. Dolazio sam kući pred jutro i budio se oko podneva. Vlaga iz hladne zemlje bridila mi je kralježnicom. Gorak miris trave. Bez mreže, ogoljele vratnice gola su izgledale kao vješala. Planete na nebu su se poklopile i povukle me unazad. Betonsko školsko igralište. Sunčan proljetni dan. Razbijena koljena. Trčim sa loptom prema protivničkom golu, zastajem negdje oko centra i udaram. Lopta leti kao meteor, svojom snagom razmiče golmanove ruke i poput divlje ribe se koprca u mreži.
Bila je to jedna od zadnjih utakmica koju sam odigrao za reprezentaciju škole i mada smo na kraju izgubili, svi su hvalili moj gol sa centra. Kad sam poslije utakmice došao doma, legao sam u krevet i dugo gledao u plafon. Bio sam siguran da je tamo, na betonskom igralištu ispred škole, netko na tren ušao u mene, razvalilo loptu i nestao. Duh zaboravljenog dječaka je zatvorio krug.

Petnaestak godina kasnije Ćevap, Sini, Čaruga i ja smo natopljeni vodkom, išli iz Đure prema kući. Čvarak nam je zapalio sa autom, tako da smo bili osuđeni na javni prijevoz. Kad smo ušli u Draškovićevu, ugledali smo rijeku navijača kako se iz pravca Martićeve kreče prema trgu. U jednom trenu svi su podigli ruke i zrakom se zaorilo: "Ja te volim, ja te volim. Ja te volim..." Podigli smo ruke i priključili se. Povikali smo iz petnih žila: „Dinamo“, a iz kolone ispred nas je zagrmilo: „Hajduče“. Tilt. Skužili smo da smo usrali i šefa i stanicu.
Zbunjeno su zastali i pogledali u nas, a mi smo šutke nastavili hodati prema njima. Glupa situacija. Bilo bi logično da smo pokušali zapaliti, ali u tom trenutku se nitko od nas nije toga sjetio. Sama pomisao da pred jutro trčim u kožnim hlačama i u čizmama sa izlizanim petama po centru grada, sa stotinjak ljudi iza leđa, nije bila u kodu moga razmišljanja. Najvjerojatnije bi se i raspao nakon par metara.
Ušetali smo u samo središte gomile, a oni su nas gledali kao Indijanci pijanog svećenika u onim starim kaubojskim filmovima. Kao da nas se boje dotaknuti, jer vjeruju da su u nama neki podivljali duhovi.
- Gdje je Trg Republike? - upitali su nakon što su nas desetak sekundi promatrali bez riječi.
- Trg Bana Jelačića je tamo. - pokazali smo rukom u pravcu Jurišićeve i nastavili svoj put kroz njih. Toliko smo ih zbunili da nisu znali što napraviti. Samo su nas tupo gledali kako odlazimo.
- Što je ovo bilo? - upitao sam ostale kad smo se udaljili.

Sljedeći dan sam otišao sa Čvarkom i Akeom na utakmicu. Dok su igrači istrčavali na teren, Bad Blue Boys-i su ispred nas razvukli i zapalili dugački transparent koji su popalili Torcidi. Na atletskoj stazi podno tribine skupili su se novinari i slikali, a ja sam razmišljao kak' mi samo fali da se pojavimo u novinama na slici sa Hajdukovim transparentom u plamenu.

Kad tisuće srca zakuca k'o jedno, sa tribina zagrmi, poput drevnih bubnjeva. Zapaljene baklje. Crveni odsjaj u očima. Specijalci u dimnoj zavjesi skrivaju znoj ispod šljemova. Sunce zalazi iza Zapada i reflektori iscrtavaju četiri sjene na zelenom travnjaku. Neobuzdana energija, ponos i zrno prkosa.

Prazne tribine noću izgledaju zastrašujuće. Teški sivi betonski blokovi. Ugašeni reflektori. Nestvarna tišina. Dok nije bilo noćnih tramvaja za Borongaj, na povratku iz grada bi sišli na stanici u Maksimirskoj, pa da skratimo put, zaputili bi se prema Peščenici preko stadiona. Znali smo svaku rupu u ogradi, ali smo najčešće ušli u prostor oko tribina, preko kučica za prodaju karata.
Jednom sam se tako pred jutro vračao sam iz grada. Razmišljao sam o tome kako ljude od ludila dijeli samo jedan korak. Jedan mali korak. Pronađena misao. Poljubiti sjenu i vratiti se normalan. Provukao sam se kroz rupu u ogradi, odšetao do pomoćnog igrališta i legao na svježe pokošeni travnjak Dinamovog stadiona. Odlučio sam pričekati zoru. Nisam vidio jutarnje sunce već danima.
Zvjezdano nebo se rasprostrlo preda mnom i ja sam ga gledao kao pile jaje.
_____________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: OD SMETLARA DO BANKARA

Nema komentara: