FIGENWALD

FIGENWALD

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Predrag Figenwald osamdesetih je bio novinar „Poleta”, koji je, između ostalog, odgovarao na „pisma čitatelja” koja je sam smišljao. Uz to je bio izvrstan muzičar i pisao otkačene pjesme, ali možda je ipak bio najpoznatiji po svom neobičnom stilu odijevanja, kojim je iskakao iz uobičajenih kalupa tadašnje zagrebačke underground scene. Bilo da se pojavio u kožnim hlačama i bundi, bilo da je došao u Lap u pidžami i s pištoljem na vodu, kojim je špricao koga god je stigao, Figenwald je u toj svojoj ekscentričnosti uvijek izgledao savršeno.

Kad smo Đimi i ja došli u njegov stan na Gornjem gradu, oduševili smo se jer nikad nismo bili vidjeli ništa slično. Kao da smo ušli u ogroman ormar pun odjeće. Čitav plafon bio je prekriven vješalicama, s kojih su visjeli razni odjevni predmeti. Bunde, košulje, majice, šalovi, marame i tako to. Sve je bilo šareno i toliko natrpano da se svjetlo jedva probijalo do fotelje u koju sam se bio uvalio. Figenwald je donio flašu votke i sa smiješkom nam rekao kako mu je svaka djevojka koja je kod njega prespavala ostavila nešto od svoje odjeće. Među uredno posloženim pločama na polici odmah sam zamijetio albume The Stoogesa.

Razlog našeg dolaska bio je razgovor o osnivanju grupe. Đimi se u to vrijeme furao u nekom dark stilu, koji se Figenwaldu jako sviđao. Nosio je dvije košulje, bijelu ispod crne, i obojio kosu u crno, a kad smo navečer obilazili klubove, na rukama je imao crne rukavice. Te rukavice nosio je zato što je radio u štampariji, pa nije mogao dobro skinuti tintu s prstiju, a darkeri su to popušili, te su se odjednom u Lapu počeli pojavljivati klinci s crnim rukavicama. I tako, Figenwald je pitao Đimija bi li svirao gitaru u njegovu bendu, a s obzirom na to da smo Đimi i ja u to vrijeme već bili radili na svojim pjesmama, otvorila se mogućnost da se sve spoji u zajednički projekt.

Na kraju od svega toga nije bilo ništa jer je Figenwaldova muzika bila totalno nespojiva s muzikom koju smo Đimi i ja radili. Nakon što smo popili votku, spustili smo se do pizzerije Sušak, na uglu Frankopanske i Ilice. Ondje smo, okruženi mirisom pizze, prolivenog alkohola i cigareta, popili još pokoju pivu te se razišli. Unatoč tom neuspjelom pokušaju suradnje, s Figenwaldom smo ostali u dobrima odnosima. Nismo bili neki prisni prijatelji, ali kad god bismo se sreli, popili bismo koje piće, a ponekad i zajedno zaružili.

Na Đimijevu i mojem prvom nastupu s grupom Endymion u Podroomu, kad smo izveli performans „Scenes de la vie future”, Figenwald je našao neki stolac i sjeo tik ispred pozornice, tako da je sva ostala publika stajala iza njegovih leđa. Remiksi naših pjesama koje smo napravili za taj nastup jako su mu se svidjeli, a svidjelo mu se i to što smo na pozornici bili u bolničkim kutama i s crnim kapuljačama preko glava. Mislim da sam ga poslije još samo jednom sreo u Omladinskom centru u Gajevoj, gdje sam s Đimijem igrao biljar u prostoru u kojem je kasnije otvoren Hard Rock Cafe. Popili smo piće, malo nas je gledao sa strane kako igramo, a prije nego što je otišao, nakratko se zagledao u moje kožne hlače i čizme te mi rekao da me mora nešto pitati. Pitao me zašto sam onoga dana kad smo Đimi i ja prvi put bili kod njega obukao komandosicu i rekao da smo tada mogli napraviti bend da zbog te komandosice nije bio stekao krivi dojam o meni. Zbog nje je mislio da sam neki papak.

Nedugo nakon tog susreta JNA je raketirala Banske dvore, koji su bili u neposrednoj blizini Figenwaldova stana. Kako sam čuo od nekih ljudi, još isti dan na brzinu se spakirao i zauvijek otišao iz zemlje. Poslije toga dvadesetak godina nisam čuo ništa o njemu. Najvjerojatnije nikad ništa ne bih ni čuo da mi Ćuća nije poslala link na njegov YouTube kanal, na kojem objavljuje otkačene videoklipove u kojima svira i pjeva. Poslao sam mu poruku i za dan-dva odgovorio mi je na engleskom uz ispriku da već godinama nema veze sa Zagrebom, pa je zaboravio hrvatski.

Ukratko, živi u Londonu. Umjetničko ime mu je Sexypoetry. Otkačeniji je nego ikad, a što je najvažnije, nije nimalo izgubio na svojoj provokativnosti. Moon je još uvijek poon.

Na Đimijevu i mojem prvom nastupu s grupom Endymion (performans „Scènes de la vie future” u Podrumu 1989. godine), Figenwald je našao stolac i sjeo u prvi red, ispred publike koja je stajala iza njegovih leđa. Sjećam se da je bio oduševljen remiksevima naših pjesama te da mu se jako svidjelo što smo na pozornici bili u bolničkim kutama i imali crne kapuljače preko glave.

Nakon što sam 1989. godine sa Sinijem bio kod Figenwalda, izašao je Polet koji je Sini sačuvao kako bi mi pokazao sliku na kojoj se vidi Figenwaldov stan (u popratnom tekstu naveden kao studio „Karamba”). Tada mi je to zaboravio pokazati, ali je taj Polet ostao zametnut među njegovim stvarima sve dok ga, na moju molbu, nije ponovo pronašao prije nekoliko dana.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK