* * * * *

srijeda, 18. svibnja 2011.

SUNSHINE INN


Kad mi je 1990. godine Moljac rekao da Brenki otvara kafić na Vrbiku, da će unutra biti stolovi za biljar, stolni nogomet i fliper, mislio sam da će to mjesto biti više nalik na kantinu, nego na kafić. Sa takvim mislima u glavi sam se sa Čvarkom, Akeom i Đimijem zaputio tamo prvi puta.

Parkirani motori od Španaca su bili više nego dobar znak da se nalazimo na pravom mjestu. Iznad staklenog izloga žutila se tabla na kojoj je pisalo SUNSHINE INN. Ušli smo unutra i moram priznati da mi se odmah svidjelo. Bilo je uređeno u stilu američkih rock klubova iz šezdesetih. Po zidovima su bile gramofonske ploče, a pokraj šanka je bio džuboks sa starim rock singlicama. Prostor je bio podijeljen na dva djela. U prvom dijelu je bio mali šank sa barskim stolicama, pored kojega su bili zeleni separei (kasnije je u toj prostoriji postavljen i pikado), a u drugom nešto većem dijelu, bili su jedan stol za stolni nogomet, dva velika biljarska stola i fliper. Između je bio mali hodnik u kojem su bila dva nasuprotna ulaza u muški i ženski WC i mala oglasna ploča na zidu. Najbolje od svega je bilo što je čitava ekipa bila tu.
Od te večeri Sunshine Inn je postao obavezna prva stanica naših izlazaka u sljedećih par godina. Dakle, nakon što bi se zarakijali kod nekoga doma, oko deset sati bi došli tamo i ostali do fajrunta. Najčešće smo igrali biljar ili stolni nogomet, a uvijek se igralo za žetone i rundu. Nisam bio neki posebno dobar igrač stolnog nogometa, ali Čvarak i ja smo imali dobre reflekse i rokali smo po loptici čim bi nam se našla na figuri, te smo na taj način znali pobjeđivati i puno bolje igrače od nas (ostali su to prozvali „psihopatska igra“). Beli, Čaja, Đimi ili Ake bi zaustavili lopticu, prebacivali je od igrača do igrača, pucali iz trzaja, dok bi Čvarku i meni bilo jedino važno da odmah sijevnemo lopticu u pravcu protivničkog gola. Kad sam igrao sa Akeom u paru zaradio bi najviše pića. On je uvijek igrao napad, a ja obranu. Ponekad mi je na prozoru znala stajati jedna veća čaša u koju bi mi konobar samo dolijevao „zarađene“ vodke, ali tu bi završila i sva ona pića koja su stizala tokom cijele večeri, jer je svako malo neko pozvao rundu. Znali smo se toliko naderati da je Ake na momačkoj večeri od Igora čak povratio za vrijeme partije pokraj stola, a da se igra nije prekinula ni na sekundu. Naravno, za sobom bi sve počistili, jer smo tamo ipak bili kao kod kuće. Svi smo se međusobno znali i svi smo bili jedna velika škvadra, koja se iz zajebancije dijelila na Špance i Borongajce.
Ta podjela je započela kad smo mi sa Peščenice ekipu koja je stanovala u zapadnom dijelu grada, a to su uglavnom bili motoristi iz Španskog i okolice, počeli zvati „Špancima“. Nakon toga su oni nas, ali i sve one koji bi se našli sa nama u društvu (nevezano za kvart u kojem su stanovali), prozvali „Borongajcima“, unatoč tome što sam jedino ja stanovao na Borongaju.
U to vrijeme bile su poznate i nogometne utakmice između Španaca i Borongajaca koje su se održavale na jednom igralištu u Španskom, u kojima smo (moram to napisati) uvijek pobjeđivali mi. Na kraju bi sve za što se igralo zajedno popili i popušili, tako da je jedina kazna pobijeđenoj momčadi bila što su morali otrpiti zajebavanje od strane pobjednika, a to nije bilo nimalo lako.



U Sunshineu ili Snošaju, kako su ga neki Španci zvali, bilo je i raznih proslava, tuluma, fašnika i sličnih događanja, a budući da je u i oko kafića najčešće bila buka (odzvanjale su biljarske kugle, dolazili su i odlazili motori, treštala je muzika), susjedi se često znali zvati policiju, tako da su i racije postale sastavni dio večeri. Jedno vrijeme su me ostali zajebavali, jer sam prilikom jedne racije policajcu na pitanje čime se bavim, odgovorio da sam „likvidator“. Nakon što me začuđeno pogledao i nakon što su svi popadali pod stol od smijeha, dodao sam: „Likvidator blagajnik. Radim u banci.“



Kad bi došao službeni fajrunt Brenki je zaključao vrata (često i počastio sa još jednom rundom), nakon čega bi uslijedio dogovor kuda se ide dalje i „dobronamjerna prepucavanja“ između Španaca i Borongajaca, koja bi uvijek završila kolektivnim odlaskom u Đuru, Jabuku ili Concordiju, gdje bi se opet ostalo do zatvaranja.

Kad bi izašli van i krenuli, čitava ulica bi se zatresla od zvuka motora i auta...

FOTOGRAFIJE IZ GOCOVOG ALBUMA SNIMLJENE 1992.GODINE:
















________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: JOŠ 99 GODINA S VAMA

Broj komentara: 6:

Lujo kaže...

Aha, dobro sročeno :)

Goran Polak kaže...

Hvala Lujo

Anonimno kaže...

Svaka cast!Malo me ovaj tekst vratio u mlade dane.Pripadnik sam mladje generacije ekipe s Vrbika i tamo smo visili od jutra do mraka.Nakon Perinog preuzimanja jednostavno je sve otislo vrit,poslije promjen vlasnika a samim time i izgubio se "identitet birca" (ulazis ujutro na kavu i slusas Skoru,Huljica i ostale domace "asove"Inace poslije je jedan dio moje ekipe otvorio Purgeraj (i dan danas ga drze) a ostali se rastrkali kuda-koji..Pozdrav rokeriji iz Moskve!
Vlaho

Goran Polak kaže...

Je si ti možda bio u ekipi sa Kazimirom?

Bega kaže...

Je, bila su to vremena... Inace tada je postojala, kako smo ju mi Spanci zvali, turneja 4 tocionice: Uno, Snosaj, Jabuka, Konkordija.

Anonimno kaže...

koji sam ja sretnik,,, radio sam tamo kao konobar,, poslije Concordie
,, predobra ekipa i predobra kolekcija CDa heheh...