* * * * *

utorak, 15. listopada 2013.

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

Nadam se da će sa ovom mojom kratkom pričom, da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama - Milana Mladenovića. 
 - MILAN MIKICA STEFANOVIĆ -
PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II
PERIOD OD UPOZNAVANJA DO PRVIH OBRISA BENDA 

Otvorena šaka i širom otvoreno srce za upoznavanje i druženje, bila je jedna od osnovnih karakteristika tadašnje naše ex YU mlade generacije. Nakon prvog susreta Milan Mladenović i ja smo počeli da se viđamo par puta nedeljno, prvenstveno u njegovoj sobici na 2.om spratu u Ustaničkoj 178, a onda i kod mene jer je bio red da majka Miri predstavim svog novog druga pristiglog iz Sarajeva (Sarajevo-Beograd, to su za nas tada bile velike razdaljine). 
On mi je pokazao i prve akorde na gitari, nakon čega sam odlazio kući i vežbao satima trpeći bol na vrhovima prstiju leve ruke. Bio mi je veliki problem uskladiti rad leve i desne ruke tj. promenu akorda levom sa ritmičkom podlogom desne ruke. Kad sam ušao malo u štos, sjurio bih se do njega, pokazivao bih mu šta sam novo naučio, a onda bi prosviravali sve stvari koje nam je naš tadašnji nivo poznavanja instrumenta, tj. gitare, dozvoljavao. Svirali smo svaki put kad smo nalazili vremena, a mi smo to tako nameštali da je vremena skoro uvek bilo na pretek (samo kad bi Spasa i Danica pustili Milana). Jedino me je, svaki put kad sam ulazio u njegov stan, bez obzira na osmehe i prijatne reći upućene od strane Milanovih roditelja, sačekivao neki hladni talas. Neka tiha neprijatnost, na koju nisam nailazio odlazeći kod ostalih drugova, tako da sam jedva čekao da se nas dvojica zabijemo u njegov sobičak, koji je bio odmah desno od ulaznih vrata, te počnemo iznova da vrludamo po našem svetu muzike zaboravljajući na svakodnevne obaveze i moranja raznih vrsta. Tu je jednostavno bio naš svet. 
Često smo zajedno odlazili i na slušanje ploča u stan moga tadašnjeg dobrog drugara Dragana Šoća–Belgijanca, bubnjara iz početne postave benda “Igra staklenih perli”, koji je stanovao u ulici ispod Milanove. To se tada dosta praktikovalo, jer tih godina nisu svi imali gramofon. Kod njega smo satima preslušavali određene ploče do tančina, pratili šta ko svira, kako svira, oduševljavali se prelazima na bubnjevima, solima na gitari, harmonijama i tekstovima ... piiiiiiiiiii!!! čitave studije. Sa Belgijancem sam otkrio i svoj afinitet prema bubnjevima, što se kasnije na nekim, doduše vrlo retkim tezgama sa Limunjacima, pokazalo vrlo korisnim u slučajevima kada je Dule izostajao (Dušan Dejanović bubnjar prve postave grupe “Limunovo Drvo”). Belgija, kako sam ga zvao, mi je jednog dana pozajmio na neko vreme par bubnjarskih palica, te sam se u uobičajenim seansama sa Milanom (kad njegovi nisu bili u stanu) zdušno oprobavao kao bubnjar, udarajući besomučno po dve stolice, koje mi je Milan izdvojio teškom mukom apelujući na njihov integritet. 
Moram da budem iskren, da mi je malo smetala ta Milanova povijenost u odnosu na strogoću njegovog oca, ali to je bilo razumljivo budući da je Spasa bio oficir tadašnje JNA, te su se nepisana pravila kuće morala bezuslovno poštovati. Miša (kako su ga zvali njegovi) se ponekad pojavljivao pored terenčeta gde smo skoro svakodnevno nas nekolicina igrali basket, zagriženi u nastojanjima da ne budemo poraženi. Sedao bi na travnati deo sa leve strane koša i pasivno pratio surovo ozbiljne partije basketa, ne trudeći se mnogo da upozna učesnike. Kao da je bio u nekom svom svemiru. A onda bi se posle izvesnog vremena Spasa pojavljivao na terasi i udarcem par puta dlanovima o dlan davao Milanu do znanja da je završen njegov period opuštanja, nakon čega je on kao lansirna raketa polazio nevoljno, skoro trčeći, put njihovog ulaza, što je u meni izazivalo osećaj gneva i sažaljenja u isto vreme. Nekako nisam nikako mogao da se pomirim sa sistemom te inkorporirane Spasine discipline. Ipak moram priznati da sam bio prisutan i trenucima u kojima je Spasa pokazivao svoju dobroćudnu stranu, opušteni deo sebe, a to je najčešće bilo za stolom (često sam ručao kod njih kad su se preselili u Novi Beograd) i nakon toga, kada je sedao na trosed ispred televizora na kome su se vrtela ona 2-3 kanala i očekivao od tetka Danice da mu skuva tursku kafu. 
U tom nekom početnom, ljudskom i muzičkom upoznavanju, Milan mi je svirao neke od svojih tadašnjih autorskih kompozicija, koje su za ono vreme tekstualno bile za mene otkrovenje i ostavile neizbrisiv trag u mojim kasnijim razmišljanjima pri pisanju tekstova i muzike. Sećam se prve: 

GUBITAK 
Nešto staro osećam da gubim, neke davne osmehe bez smisla 
Moć da večno tragam za novim i da nosim žaoku pod miškom 
Moj je život skrenuo u vode mirnih reka i kratke trave 
Uvek znam šta me napred čeka i zato više nisam budan kao pre 

Ako tražiš u meni odsjaj vatre što je prestala da gori 
Nećeš naći niti iskru što se protiv snova bori 
Ako tražiš u meni ono vreme koje prođe, ali me ne maknu 
Nećeš naći niti časak da ti malo olakša breme 

Deo mene je zakopan pod zemljom, koju sada osećam pod nogom 
Ostao sam usred ovog grada kao mrtvo drvo kraj puta

Ne znam da li postoji neko ko zna melodiju i akorde pesme "Gubitak". Čak mislim da se ni Gagi ne seća bilo koje od njegovih ostalih ranijih pesama. Meni su ostale upečatljive i zaorale su duboku brazdu u mom intimnom emotivnom svetu. Vidim da njegovi neobjavljeni tekstovi kruže po raznoraznim člancima na internetu (neki i nepotpuni kao ovaj koji sledi), a vidim i razno-razna prepričavanja i prepisivanja (vrlo štura) o tome kako je “Limunovo Drvo” nastalo, pa će nadam se s'ovom mojom kratkom pričom (pričom drugog Milana), da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama, Milana Mladenovića. Kad smo već kod tih nekih pesama, koje da tako kažem nisu videle svetlost pozornice, ima još jedna njegova pesma koju bih pomenuo (s’tim što se ne sećam melodije celog refrena i svih akorda): 

PESMA O PROLAZNOSTI 
Hteo bih da vratim dane kad sam bio čovek sasvim svoj 
Hteo bih da vratim sate dugih misli kojim ne znam broj 
Sve se tako brzo kreće , čovek stari dok je mlad  
I ti retki časi sreće 

Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 
Neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa 
Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam 
Živeo za taj trenutak, kada prođe ni sam ne znam. 

Uf! Ovo baš drma: “Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš, neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa" !!!. Pa: “Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam”!!! Pre otprilike 6-7 godina dok sam živeo u Italiji, bistrio sam neki rokovnik iz 70-ih gde sam beležio raznorazne pesme kao: Imagine, Something (Beatles), Motion pictures (Neil Young), Spusti glavu na moj jastuk (YU grupa), From the beginning (EL&P), pa tekstove od neke grupe Andwella i druge, a između njih sam našao i tekst te pesme. Uzeo sam refren i deo druge strofe, dodao dve strofe, popunio neke rupe u tekstu i tako je nastala pesma “VREME LETI”. 

VREME LETI 
Jurio sam putevima kao vetar obroncima i želeo da pobegnem ni sam ne znam što 
Igrao se godinama kao vreme časovima, koji vratiti se neće, to znam sigurno 
Non sono solo…ma adesso so...che il tempo vola 

Želeo sam sve na dlanu, hteo sve u jednom danu da dotaknem, da progutam, da osetim bol 
Zadah sreće na mom pragu davao mi je tada snagu da izbegnem ruševine u životu mom 
Ja nisam sam, al' sada znam da vreme leti 

Sve se tako brzo kreće, čovek stari dok je mlad 
I ti retki časi sreće bude noću ovaj grad 
Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 
Neko stigne da ga kroti, a ja mu samo gledam leđa 

Voleo sam nekad stvari koje sada i ne gledam, živeo za taj trenutak koji je prošao 
Stavio sam u džep vreme i mislio da se predam, ali ispod hladnih kiša nisam zastao 
Znam nisam sam, al' sada znam, da vreme leti 

Dok smo još u odeljku Milanovih neizdatih pesama pomenuo bih i ovu koju je napisao 1975. godine, vrlo brzo nakon preseljenja sa naselja Konjarnik u blok 23 u Novom Beogradu (kod Sava centra samo sa suprotne strane auto-puta). Iskreno, ne sećam se naziva. Mislm da je „GRAD“. Beeeeh! Nisam siguran. 

Ako kreneš da tražiš, a ne znaš ni koren, ni fabrički broj 
To su stvari u nama, to je naš pogrešno srezani kroj 
Toplane u magli, težak vazduh i dim oko nas 
To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Idilične slike sa sela ne poznajem kao svoj rod 
U moje je pesme davno ušao pesak i smog 
Ne mogu da shvatim ljude što vređaju ovaj grad 
To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Pogled sa Milanovog prozora na 15-om spratu, od kuda se vide
dimnjaci obližnje toplane na Savi koje spominje u pesmi

Posle slušanja Milanovih autorskih radova nekako sam se okuražio, te sa akordima koje sam poznavao napravio sam melodiju i pratnju na gitari na Šantićevu pesmu: “NE VERUJ”, što je kasnije ušlo u početni repertoar benda LIMUNOVO DRVO i spontano me uguralo u vode kreiranja autorskih kompozicija.

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2013









1 komentar:

Anonimno kaže...

već sam mislio da je stalo na 1. dijelu
samo neka ide dalje...
pozz
srećko