UNIVERZIJADA '87

UNIVERZIJADA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Kad je 1984. godine Mirko Novosel objavio da će Zagreb biti domaćin Univerzijade, prvi put sam čuo da takvo natjecanje uopće postoji. Preko noći po fasadama zgrada pojavile su se skele prekrivene velikim platnima, Trg Republike nestao je u velikoj rupi, a neki dijelovi grada ograđeni su visokim metalnim ogradama. Kao u SF filmu, neki ljudi, skriveni od pogleda znatiželjnih stanovnika grada, počeli su rušiti sve oko sebe.

Nakon nekog vremena iza ograda počele su nicati neke nove građevine. Kraj Studentskog centra u Savskoj stvorila se dvorana s visokim staklenim tornjem. Staklo je osvanulo i na hotelu Dubrovnik u samom centru. Pojavili su se sportski kompleksi na Šalati i Sveticama, galerija Gradec na Gornjem gradu, kompleks ZKM-a, novi ulaz u Zagrebački velesajam. Otvorena je gomila novih hotela, kako u gradu – hotel Panorama kod Doma sportova, hotel I u Remetincu, hotel Union, današnji Holiday u Jankomiru, tako i na Medvednici – Tomislavov dom i Hunjka. Renovirani su i svi stari hoteli. Prijatelji s faksa, koji su se u đuture morali iseliti iz studentskih domova, pričali su da se u njima sve preuređuje, da su čak sve sobe dobile WC i kupaonicu. Činilo se kao da nas netko sve želi istrijebiti i umjesto nas grad naseliti nekim novim stanovnicima. Prestravljen tim mislima, sa škvadrom sam otišao na Jarun, ali ni ondje se nije činilo sigurno. Uz jezero su niknule tribine i zgrade u čudnim bojama. Od Savskog mosta razvukla se tramvajska pruga skroz do Vrbana. Zemljište oko jezera bilo je preorano. Šikara je nestala. Nigdje više nije bilo zaklona. Čuli smo da na Savi isto nije bolje, pa smo se kao Warriorsi zaputili prema svojoj Peščenici.

A onda su se jednoga dana rijeke ljudi sa svih strana počele slijevati prema Dinamovu stadionu. Otišli smo na samu granicu kvarta, uz željezničku prugu na Borongaju, da vidimo što se događa. Autobusi su dovozili ljude koji su pričali nekim čudnim jezicima. Kvart su nam počeli prelijetati avioni koji su ostavljali tragove u bojama i iz kojih su iskakali padobranci. Svako malo sa stadiona bi zagrmio pljesak, a sve je završilo velikim vatrometom. Na džepnom radiju čuli smo da je Dražen Petrović zapalio nekakvu vatru i čudnu pjesmu „Zag Zagi Zagi”. Znatiželja je prevladala, pa smo se uputili u grad.

Kad smo došli u centar, nismo ga mogli prepoznati. Sve je bilo nestvarno osvijetljeno. Na Trgu se pojavio Manduševac, o kojem smo čitali u starim knjigama, pročelja zgrada oživjela su u novim bojama, iz kafića u Tkalčićevoj treštala je muzika, svi dućani radili su do kasno u noć, sve je bilo puno ljudi svih boja kože, svi su bili nasmijani i dobre volje. Zagreb, u kojem se do tada u deset navečer sve bilo gasilo, živio je punim plućima.

Sljedećih desetak dana proživjeli smo u jednom dahu. Po danu bismo malo odspavali pa lutali gradom sve do noći, kad bismo se s ostalima nalazili na praznim štandovima tržnice Dolac, pred Kvazarom ili u Omladinskom centru (OKC-u), koji je neposredno prije Univerzijade preseljen u Radio 101. U gradu su se održavali brojni koncerti, prvi Eurokaz, izložbe, modne revije, tako da bismo se prvo ondje malo promuvali pa krenuli u obilazak klubova, koji bi najčešće završio u ranim jutarnjim satima jer su Lap, Jabuka i Kulušić bili produljili radno vrijeme do kasno u noć. Kući smo išli tramvajima, koji su tada prvi put vozili do jutra.

Guja i Raus su kao akreditirani novinari na Univerzijadu došli iz Kragujevca. Guju sam znao s tuluma po Srbiji, na kojima sam bio s Ciletom za vrijeme služenja vojnog roka, i s proslave Nove godine '87. u Kragujevcu. Budući da su imali smještaj u jednom studentskom domu izvan grada, a više-manje smo stalno bili zajedno, po potrebi bi obojica prespavala kod mene ili kod nekoga od moje škvadre, ovisno o tome gdje bismo se zatekli pred jutro.

Guja i Raus su, kao i cijela njihova škvadra u Kragujevcu, zabrijali na Milana Blentona, TV lika kojeg je Gobac glumio u kratkim SF glazbenim pričama Pjera Žardina i Gorana Pirša Pire, inspiriranim stripom Milana Trenca, i velika im je želja bila napraviti intervju s Gopcem. Njihov dolazak u Zagreb taman se poklopio s koncertom Psihomodo popa u KSET-u, pa sam im u obližnjoj birtiji dogovorio seansu s Milanom Blentonom. Nakon obavljenog intervjua s bendom smo na glavni ulaz ušetali u klub. Guja nije mogao vjerovati da su nas redari pustili unutra s flašama i čašama iz susjedne birtije. Nisu nas tražili ni da platimo ulaznice. Mislim da Guja i Raus dotad nisu slušali Psihomodo pop jer tada još nije bila izašla njihova prva ploča.

– Dobra večer, dvadeset prodanih ulaznica! – viknuo je Gobac nakon što se popeo na malu pozornicu. Klub je bio gotovo prazan, no to mu nimalo nije smetalo. 

Usred pjesme otrčao je do WC-a, ondje je našao rolu toalet-papira, pa se skinuo gol i obmotao se njome. Kad je to vidio, Guji su oči zasvijetlile u mraku. Usne su mu se razvukle u đavolji osmijeh. Bio je oduševljen.

Nakon KSET-a otišli smo u Lap, gdje smo se svi pogubili među ljudima. Ja sam zapeo na prvom šanku, a kad sam ušao u dio gdje se pleše, ugledao sam Guju golog do pojasa kako vitla majicom iznad glave. Bacio je majicu i nastavio se skidati. Stvari su mu letjele na sve strane. Na kraju je ostao samo u gaćama, a neke palandre sa strane dobacivale su mu da skine i njih. Rekao sam redaru koji je stajao pored mene, snimao Guju i spremao se na skok da „onaj tamo nije odavde” i da ću ga odmah smiriti. Pogledao me tako da sam mislio da će nas obojicu izbaciti, ali začudo je pristao. Dodao je samo da ako skine gaće, leti naglavačke van. Kad sam mu rekao da to što Gobac radi na koncertima, u Zagrebu radi samo Gobac a da ne najebe te mu spomenuo redara, Guja je, naravno, odmah shvatio ozbiljnost situacije i smirio se, na veliku žalost promatrača. Zamalo najebasmo zbog Milana Blentona.

Kad sam se nakon Univerzijade čuo s Ciletom, pitao me kroz smijeh što smo napravili Guji u tih desetak dana u Zagrebu. Rekao je da je Guja otkako se vratio u Kragujevac skroz otkačio.

– Jebiga, postao je jedan od nas. – odgovorio sam mu.

Za vrijeme Univerzijade u Petrovoj bolnici rođen je petmilijarditi Zemljanin, koji je odmah proglašen i djetetom Univerzijade. Naš je grad u tih dvanaest dana od 8. do 19. srpnja 1987. godine postao nešto nalik na metropolu. A mi? Mi smo bili zadovoljni jer je Zagreb konačno počeo živjeti noću. Tada nismo znali da će sve tinjati još par godina i ugasiti se početkom rata.

NOĆ U GRADU (Lapidarij, Jabuka, Kvazar...)

MANDUŠEVAC

MODNA REVIJA (stepenice na Dolcu)

LUPINO (foto session)

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK