* * * * *

ponedjeljak, 23. kolovoza 2010.

UNIVERZIJADA '87



Kada je 1984 godine Mirko Novosel objavio da će Zagreb biti domaćin Univerzijade, prvi puta sam čuo da takvo natjecanje uopće postoji. Preko noći po fasadama zgrada pojavile su se skele prekrivene velikim platnima, Trg Republike je nestao u velikoj rupi, a neki dijelovi grada ograđeni su visokim metalnim ogradama. Kao u nekom SF filmu neki ljudi, skriveni od pogleda znatiželjnih stanovnika grada, počeli su rušiti sve oko sebe.
Nakon nekog vremena iza ograda su počele nicati neke nove građevine. Kraj Studenskog centra u Savskoj, iz ničega stvorila se dvorana sa visokim staklenim tornjem. Staklo je osvanulo i na hotelu Dubrovnik u samom centru. Pojavili su se sportski kompleksi na Šalati i Sveticama, galerija "Gradec" na Gornjem gradu, kompleks ZKM-a, novi ulaz u Zagrebački velesajam... Otvorila se gomila novih hotela, u gradu (hotel „Panorama“ kraj Doma sportova, hotel „I“ u Remetincu, hotel „Union“ koji se danas zove „Holiday“ u Jankomiru) i na Medvednici (hotel „Tomislavov dom“ i „Hunjka“), a renovirani su i svi stari. Prijatelji sa faksa morali su iseliti iz studenskih domova. Pričali su da se sve preuređuje i da su im čak sobe dobile WC i kupatilo. Izgledalo je kao da će nas sve istrijebiti i umjesto nas grad naseliti sa nekim novim stanovnicima. Prestravljeni pobjegli smo na Jarun, ali uvidjeli smo da ni tamo nije sigurno. Od Savskoga mosta razvukla se tramvajska pruga skroz do Vrbana. Zemljište oko jezera je bilo preorano, nigdje zaklona. Pojavile su se tribine i zgrade u čudnim bojama. Čuli smo da i na Savi nije bolje, tako da smo se vratili kući na Peščenicu.
A onda jednog dana, sa svih strana su se počele slijevati rijeke ljudi prema Dinamovom stadionu. Otišli smo na granicu kvarta (željeznička pruga na Borongaju) da vidimo što se događa. Autobusi su dovozili ljude koji su pričali nekim čudnim jezicima. Kvart su nam počeli prelijetati avioni koji su za sobom ostavljali tragove u bojama i iz kojih su skakali padobranci. Svako malo sa stadiona bi zagrmio pljesak, a sve je završilo velikim vatrometom. Na džepnom radiju smo čuli da je Dražen Petrović zapalio nekakvu vatru i neku čudnu pjesmu „Zagi Zagi Zagi“. Znatiželja je prevladala pa smo se uputili u grad.
Kad smo došli u centar nismo ga mogli prepoznati. Sve je bilo nestvarno osvijetljeno. Na trgu se pojavio Manduševac o kojem smo čitali u starim knjigama, pročelja zgrada su oživila u novim bojama, iz kafića u Tkalčićevoj je treštala muzika, svi dućani su radili do kasno u noć, sve je bilo puno ljudi svih boja kože, svi su bili nasmijani i dobre volje. Zagreb u kojem se do tada u 10 navečer sve gasilo, živio je punim plućima.
Slijedećih desetak dana smo proživjeli u jednom dahu. Po danu bi malo odspavali, a nakon toga bi lutali gradom do navečer kad bi se svi našli na praznim štandovima tržnice Dolac pred Kvazarom ili u Omladinskom centru (OKC), u koji je neposredno prije Univerzijade preseljen Radio 101. U gradu su se održavali brojni koncerti, prvi Eurokaz, izložbe, modne revije, tako da bi se prvo tamo malo promuvali, a nakon toga bi krenuli u obilazak klubova (Lap, Jabuka, Kulušić) koji bi najčešće završio u ranim jutarnjim satima. Kući bi odlazili tramvajima koji su tada po prvi puta vozili čitavu noć (prije Univerzijade zadnji tramvaj preko Trga Republike prema Dubravi je išao, ako se dobro sjećam, oko 23:30).

NOĆ U GRADU (Lapidarij, Jabuka, Kvazar...)





MANDUŠEVAC


MODNA REVIJA (stepenice na Dolcu)




LUPINO (foto session)


GUJA
Guja i Raus su kao akreditirani novinari na Univerzijadu došli iz Kragujevca. Guju sam znao od prije sa tuluma po Srbiji, na kojima sam bio sa Ciletom za vrijeme služenja vojnog roka sredinom osamdesetih i sa proslave Nove godine ('87) u Kragujevcu. Budući da su imali smještaj u jednom studenskom domu izvan grada, a više manje smo stalno bili zajedno, po potrebi bi prespavali kod mene ili kod nekoga od škvadre, ovisno o tome gdje bi se pred jutro zatekli.
U Kragujevcu su brijali na Milana Blentona (lik koji je glumio Gobac u kratkim SF glazbenim pričama Pjer Žardina i Gorana Pirša-Pire inspiriranim stripom Milana Trenca), pa im je bila želja da naprave intervju sa njim. Psihomodo pop su imali koncert u Kset-u, pa sam im u obližnjoj birtiji dogovorio razgovor sa Gopcem. Nakon kratkog intervjua smo zajedno sa bendom na glavni ulaz ušetali u klub.Guja nije mogao vjerovati da su nas redari pustili unutra sa flašama i čašama iz susjedne birtije. Nisu nas tražili ni da platimo ulaznice. Za vrijeme nastupa Kset je bio gotovo prazan (kako je Gobac na početku rekao: „Dobra večer dvadeset prodanih ulaznica“), tako da smo koncert odgledali iz separea. Mislim da Guja i Raus nikada prije nisu čuli Psihomodo pop (u to vrijeme još nije izašla njihova prva ploča), a kad se Gobac skinuo gol i omotao se rolom toalet papira, Guji su oči zasvijetlile u mraku, a usne su mu se razvukle u đavolji osmijeh. Bio je oduševljen.
Nakon koncerta smo otišli u Lap gdje smo se svi pogubili među ljudima. Ja sam zapeo na prvom šanku, a kad sam ušao u dio gdje se pleše ugledao sam Guju golog do pojasa kako vitla majicom iznad glave. Bacio je majicu i nastavio se skidati. Stvari su mu letjele na sve strane. Na kraju je ostao samo u gaćama, a neke palandre sa strane su mu dobacivale da skine i njih. Rekao sam redaru koji je stajao pored mene, snimao Guju i spremao se na skok, da „onaj tamo“ nije odavde i da ću ga odmah smiriti. Pogledao me tako da sam mislio da će nas sada obadvojicu izbaciti, ali za čudo je pristao. Dodao je samo da ako skine gaće leti naglavačke van. Guja je naravno odmah shvatio ozbiljnost situacije i smirio se, na veliku žalost promatrača. Zamalo najebasmo zbog Milana Blentona.
Kada sam se čuo sa Ciletom, dosta vremena nakon Univerzijade, pitao me kroz smijeh što smo to napravili Guji u tih desetak dana u Zagrebu. Rekao je da je Guja kad se vratio u Kragujevac skroz otkačio, a ja sam mu odgovorio: „Jebi ga, postao je jedan od nas.“



Za vrijeme Univerzijade, u Petrovoj bolnici ja rođen petomilijarditi Zemljanin koji je odmah proglašen i djetetom Univerzijade. Naš je grad u tih dvanaest dana od 8. do 19. srpnja 1987. godine postao nešto nalik na metropolu. A mi? Mi smo bili zadovoljni jer je Zagreb konačno počeo živjeti noću. Onda još nismo znali da će sve tinjati još par godina i da će se sa početkom rata sve ponovo ugasiti.
___________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: POZDRAV IZ BEJRUTA

Broj komentara: 6:

guja kaže...

Čoveče, rasplakao si me. Pa u dlaku je bilo tako. Moram sad da idem po kćerku u školu. Voli te tvoj brat. Čujemo se, pa da se se i vidimo

sokre kaže...

Mačak tu sad već ima kratku kosu... konačno se riješio onih groznih čvorova. Ko zna šta je s njim sada.

Goran Polak kaže...

Živi u Nizozemskoj i izgleda otprilike isto kao i prije. Tu i tamo svrati do Zagreba.

Primarijus Proktolog kaže...

Tada smo lokali "Turbo" (Cezar i kola) na štandovima kod Kvazara
Koliko se sjećam ime "Turbo" smo dali Jimmy i ja

Anonimno kaže...

koliko se ne sjecam,bio si cirke svaki dan i noc i sad ti nesto brijes i pises o tome,al neka

Goran Polak kaže...

Pa i nisam baš puno napisao. Ak zanemariš onaj dio do samog otvaranja ispadne 12 dana - 12 rečenica...