* * * * *

srijeda, 3. rujna 2014.

OLUJA '95


Odrasli smo uz rock, punk i novi val u državi sa šest republika. Slušali smo istu muziku. Odlazili smo na iste koncerte. Zajedno smo tulumarili. Nikad se nije postavljalo pitanje od kuda je tko i koje je tko nacionalnosti. Mi smo ostali isti, ali promijenio se svijet oko nas. Nisam odgojen da mrzim i jedino što još mogu je odgojiti svoje dijete na isti način.

Na dan kad je počela Oluja krenuo sam sa otoka Paga, gdje sam sa Gezom i Lili bio kod Lonija, prema Zagrebu. Čvarak i ja smo uplatili aranžman za koncert Rolling Stonesa, tako da smo sljedeći dan trebali otputovati u Prag.
Kad sam došao kući, na vratima stana dočekao me zalijepljen poziv za mobilizaciju. Ušao sam unutra i nazvao Čvarka.
- I? Hoćemo na Stonese ili u rat? Jesi dobio poziv? - upitao sam ga.
- Jesam. Gurnuli su mi ga ispod vrata. Što ćemo?
- Ajmo mi prvo na koncert, pa onda dok se vratimo, stignemo i u rat. - predložio sam.
- Nema šanse da pređemo granicu. Još će nas skinuti sa busa, zaplijeniti nam pasoše i strpat u zatvor k'o dezertere. - prekinuo me Čvarak.
Na kraju smo se dogovorili da se odmah javimo i da zamolimo da nas nekako stave u istu jedinicu. Svi na kvartu su dobili pozive, tako da nismo mogli dozvoliti da nas poslije rata zajebavaju da su oni ratovali, dok smo mi to sve gledali na televiziji. Lagao bi kad bi napisao da se tu radilo o nekom velikom domoljublju i patriotizmu. Kad smo došli u općinu saznali smo da nismo u istoj brigadi i da je Čvarak raspoređen u Novi Zagreb. Nije bilo nikakve šanse da idemo zajedno, tako da smo se tu morali razdvojili.
Mene je jedna prijazna gospođa upisala i uputila na zborno mjesto na kvartu. Prije nego što sam otišao zahtijevao sam da izbriše moga brata sa liste za mobilizaciju, budući da je iz jednog kućanstva morao ići samo jedan član. Znao sam da se on ne bi sa tim složio, ali njemu se u to vrijeme rodio sin, pa mi je nekako bilo logično da idem ja. Nakon toga sam otišao na zborno mjesto, gdje sam zadužio opremu i gdje su mi rekli da se javim sljedeće jutro, jer je moja jedinica trenutno bila u pokretu. Ostatak dana proveo sam vozeći se sa svojim starim yugom praznim zagrebačkim ulicama. Nakon toga sam se odvezao na Jarun i vozio se oko jezera slušajući The Stoogese i MC5. Kad sam se navečer vratio kući bio sam spreman.

Nikad neću zaboraviti lice moga oca kada smo autobusima kretali prema fronti. Nešto ga je tjeralo da se pojavi tamo baš u času polaska. Nije mi želio pokazati svoju zabrinutost, ali grč na licu nije mogao sakriti. Na televizoru u autobusu vozač je pustio video snimku koncerta Prljavog kazališta sa Trga (pjesmu „Mojoj majci“) i tako smo krenuli u rat kao na turističko putovanje. Dok su na srpskim radio stanicama govorili da milioni krvoločnih ustaša idu prema njima, mi smo u autobusu gledali koncert. Nismo još čak ni zadužili naoružanje.

Kad smo prošli Karlovac, kao da smo ušli u zonu sumraka. Iz kuća koje su bile na prvoj liniji razdvajanja dizao se crni dim, dok su pored njih hrvatske kuće spaljene početkom devedesetih stršale kao nadgrobni spomenici obrasli korovom. Prešli smo preko pontonskog mosta i ubrzo smo se priključili našoj brigadi. Zadužili smo oružje, a ja sam dodijeljen jednoj manjoj specijalnoj jedinici i vojnim vozilom su me prebacili u jednu kuću gdje sam upoznao ekipu. Tamo mi je časnik rekao da sam dobro prošao jer sam došao u motoriziranu jedinicu. Budući da su sve vojske na ratištu imale iste uniforme, morao sam naći crvenu, zelenu, plavu i bijelu traku. Svaki dan bi dobili obavijest koju od te tri trebamo zavezati za naramenicu, kao znak raspoznavanja.
Sljedeći dan sam naučio još nešto. Kad je odmor treba zapaliti cigaretu, jer zapaljena cigareta je u vojsci svetinja i dobrovoljac je uvijek onaj 'ko ne puši. Tako sam se kao „dobrovoljac“ našao sam ispred jedne kuće na osami koja je bila puna raketa i koju sam morao čuvati dok ne dođu kamioni da to odvezu. Sa jedne strane je bila šuma, sa druge kukuruzište, a ja sam bio između kao glineni golub na streljani. Jedan metak iz daljine u te rakete bio je dovoljan da poljubim oblake.
Čovjek se u ratu pretvara u stroj. Sva čula su izoštrena, a tijelo zaboravlja na umor i bol. Dok ležim u jarku vidim u mraku. Napušteni čopori pasa lutaju selom. Hodam hodnicima napuštene kasarne i udaram nogom u vrata sa nadom da nisu minirana. Tako su brzo pobjegli da su ostavili sve za sobom. Kola puna stvari, na stolu postavljeno jelo. Spokoj je ostao skriven daleko iza zaključanih vrata.

Nakon nekoliko dana bio sam toliko prljav da mi se uniforma zalijepila za kožu. Kad smo zastali u jednom selu ušao sam u prvu kuću i pronašao kupaonu. Sve je bilo puno muha i širio se smrad, ali sam se ipak skinuo i ušao u kadu. Počeo sam se tuširati hladnom vodom, kad je odjednom odjeknula jaka eksplozija. Kuća se zatresla, iskočio sam iz kade, navukao uniformu na mokro tijelo, nabio šljem na glavu, zgrabio pušku i izletio van. Iz susjedne kuće dizao se gusti crni dim. Dva vojnika su se dovezla sa nekim starim autom i roknula raketu iz bazuke kroz prozor. Htjeli su srokat i kuću u kojoj sam se kupao, ali nakon što ih je naš časnik upozorio da je zapovijed da se ne pali, ušli su u auto i otišli. Nikome nije bilo u interesu da se uništava, ali ti ljudi kojima su susjedi razorili sve što su imali su bili puni gnjeva. Rat je na žalost stanje poremećena uma i zajebano je tu bilo što kome govoriti.
U svakoj kući u kojoj smo prespavali bilo je nekoliko frižidera, vešmašina, televizora i gomila kućanskih aparata. Sve je to početkom rata bilo ukradeno iz hrvatskih kuća prije nego što su bile sravnjene sa zemljom. Neshvatljivo mi je koliko se mržnje stvorilo u glavama stanovnika tih sela te kako su dozvolili da ih netko sa strane potakne da se međusobno pobiju i da si međusobno razore živote.

Isti dan, nas nekoliko su odvezli do jednog velikog imanja u šumi. Moj zadatak je bio provjeriti kuću na malom brežuljku. Bilo je prokleto tiho. Čulo se samo zujanje muha oko lešine nekog psa na putu. Prolazeći pored sjenika i ogromne štale primijetio sam da uz ulaze u njihova potkrovlja nema ljestva, a što je bilo najgore izgledalo mi je kao da su povučene odozgo. Koraci. Tišina, a onda opet koraci i škripa dasaka. Osjećao sam da sam na nišanu, ali da nikome nije u interesu da se zapuca. Polako sam se okrenuo i krenuo nazad, tražeći pogledom zaklon. Kroz glavu su mi se vrtjeli Rundekovi stihovi: „Danas je taj dan, zlatno nebo iznad grada, danas je taj dan, danas je parada... nestat ćemo brzo, k'o suze na suncu.... u oku vidim plamen i tiho je, k'o kad mašina stane.“
Rafal je rasparao tišinu. Zvuk, stvaran i leden. Poput udaraca metalnom šipkom po limenoj kanti.

Čitav život razasut po prašnjavom podu. Stare fotografije u razbijenim okvirima, zjape kao podsjetnik da je tu bilo života. Glave mrtvih životinja vise po zidovima lovačkih kuća. Kad metak proleti kroz glavu i raznese mozak, od njega ostanu samo ružičaste fleke.

Ušao sam u restoran pokraj ceste. Izlog i staklena vrata su bili razbijeni, a čitav šank je bio izrešetan. Na sredini je bio veliki biljarski stol. Odložio sam pušku, nakiksao štap koji je stajao na stalku pored šanka i polako počeo kugle sa stola spremati u rupe. Moja je jedinica bila nekih tristotinjak metara iza mene tako da sam bio sam. Sunce na zalasku je osvjetljavalo prostoriju crvenkastim svjetlom. Možda sam u tom trenutku bio na nišanu nekog snajpera, ali morao sam se prepustiti tom trenutku. Taj tren sve, baš sve, je bilo nevažno. Sam daleko od svega, na mjestu koje više ne postoji, koje ni danas ne bi mogao pronaći na karti, u svom tom ludilu uhvatio sam dio spokoja.
Sljedeći dan smo došli do granice. Bio je to kraj našega puta. Zapovijed je bila da se dalje ne ide.

- Eke buraz! Biće danas gozbe. - rekao mi je cigo tihim glasom i pokazao mi prstom prema cesti. Prema nama je išlo pet janjaca. Cigo je otvorio vrata štale i majstorski ih utjerao unutra.
Nešto kasnije pokupili smo desetak ljudi što su se skrivali u obližnjoj šumi. Posjeli smo ih u travu pokraj štale, kad eto ga cigo. Prosijeda masna kosa padala mu je preko ramena, trbušina mu se objesila preko remena, a samo njegovo neobrijano lice davalo je ozbiljan ton njegovoj inače komičnoj pojavi. U desnoj ruci je držao ogroman nož, koji je stručnim pokretima počeo brusiti, dok su velike kaplje znoja klizile niz blijeda lica zarobljenika, koji su ga kriomice posmatrali pognutih glava. Jedan od njih je skupio hrabrosti, pa me potiho upitao drhtavim glasom:
- Šta to on brusi nož za nas?
- Ne. Za janjce. – odgovorio sam mu i ponudio ga cigaretom.
Ubrzo je došla vojna policija, koja im je izdala privremene isprave i pustila ih kućama. Toliko su bili zatrovani propagandom i pričama o ustašama, da nisu mogli vjerovati da ostaju u svom selu i da ih nećemo odvesti u neke tamo logore sa plinskim komorama ili pobiti na licu mjesta.
Na kraju je cigo zaklao i oderao dva janjca, tako da smo taj dan konačno normalno jeli.

Njihove zadnje snage su se nalazile u okruženju. Čekala se zapovijed. Rekli su nam da ako se ne predaju, dok svane idemo u napad i da će onda biti gadno jer su ukopani. Znao sam da je kraj rata blizu i da treba preživjeti još samo par dana. Zora je oslikala horizont izmaglicom poput poligona za neku predstavu. Bili smo u dometu njihovih minobacača tako da smo očekivali kišu granata. Umjesto toga stigla je obavijest da su se predali.

Mahala je bilo naše ime za izbjeglički logor koji se nalazio na samoj granici u koji su se slijevale kolone izbjeglica, uglavnom iz Bosne. Oko kočija i raznih vozila bile su improvizirane nastambe od najlona i šatori. Nezamislivo je koliko se patnje i straha skupilo u tom predgrađu pakla. Zaustavio sam jedna kola da dam djevojčici koja je bila sklupčana među nabacanim stvarima mlijeko, a njenoj majci su potekle suze jer nije znala zašto ih zaustavljam. Još uvijek pamtim njihove prestravljene poglede.
Naš zadatak je bio skupljanje svog naoružanja koje je bilo razasuto po mahali i oko nje. Najopasnije je bilo što su se tamo skrivali i četnici, koji su bježeći pobacali uniforme i obukli se u civilnu odjeću (u bijegu su čak ostavljali tenkove po livadama), a bilo je tu i muđahedina. Uvijek je bila opasnost da odnekud doleti metak ili nož, a postojala je i mogućnost da je neko postavio odskočnu minu ispod nekog sanduka sa streljivom. Budući da su nas stanovnici mahale uvijek molili da nam oni u zamjenu za cigarete tovare kamione, mi bi naravno na to pristali. Udaljili bi se par metara da nešto ne rokne i čekali da završe posao.
Po noći bi se jedan dio mahale pretvarao u balkanski Las Vegas, bez neonskih reklama. Kocka, prostitucija i alkohol. Platežno sredstvo su najčešće bile cigarete.

Zadnje veče sam sjedio na drvenom sanduku pokraj kuće u kojoj smo bili smješteni i pio pivo sa ekipom. Rekli su nam da je gotovo i da sljedeće jutro idemo kući. Od nekud se stvorio veliki kazetofon iz kojeg je treštao neki heavy metal. Svako malo bi neko sasuo rafal u zrak, dok su se sa brežuljka dizali veliki plameni krjesovi. Vojnici su sjedili na krovovima auta koji su prolazili cestom, dok su se za to vrijeme napadno našminkane ušlagirane palandre iz mahale kreveljile na zadnjim sjedalima.



Iz jednog kamiona u prolazu iskočio je Janže. Onako neobrijan sa crnom maramom oko glave izgledao mi je kao Rambo na acidu. Samo što nije plakao od sreće.
-Sjebali smo ih buraz! Sjebali smo ih do jaja! Možeš li to vjerovati? Nema više krajine! Još Vukovar i oslobodili smo cijelu Hrvatsku! - vikao je i grlio me.
Janže je bio rocker sa kvarta i moram priznati da me iznenadio taj njegov domoljubni zanos. Popili smo piće, popričali, dao sam mu šaku cigareta i onda se Janže ponovo popeo na kamion i krenuo dalje. Nisam sasvim siguran, ali mislim da sam ga tada zadnji puta vidio. Poslije rata mi je ekipa sa kvarta ispričala da se Janže po povratku u Zagreb smirio, očistio od svega, da je našao djevojku i zaprosio je. Prije svadbe je tjedan dana rokao (kao za zadnji puta), a onda je dan prije svadbe došao kod roditelja otišao u drugu sobu legao u krevet i umro. Često je Janže prije rata znao zaružiti sa nama, ali ja ću ga ipak uvijek pamtiti po toj večeri na granici kad je bio sretan i ponosan.




Na autoputu se napravila kolona autobusa i vojnih vozila za svečani ulazak u Zagreb. Naša brigada nije kao sve ostale išla na Trg bana Jelačića. Nama je doček bio na Peščenici. Dok smo se kretali zagrebačkim ulicama prema kvartu, ljudi su se skupljali na pločnicima, pljeskali su, mahali, neki su i plakali. Vijorile su se zastave, a ja sam gledajući kroz prozor autobusa osjećao samo prazninu i neku tugu koja mi se poput suza slijevala od srca prema želucu. Kad smo stigli kod dvorane na Peščenici sve je bilo spremno za svečano postrojavanje, ali ja sam umjesto toga otišao kući.

Krug je bio zatvoren.






2 komentara:

kapetan kejos kaže...

kaj bi tek ja mogo napisat o dve godine u bosni ,al ono sa tuširanjem ....fakat nisi normalan .ko se ide skidat i tuširat u takvoj situaciji

Gile! kaže...

Hvala ti za sliku Janzeka,nemas pojma koliko mi nedostaje...i Hruskar.