* * * * *

subota, 22. siječnja 2011.

ŠUTLJIVI SINA

Dječak se danima penjao, sve dok nije stigao na sam vrh. Dolje se više nije vidjelo ništa, a iznad njega je bilo samo nebo. Hladan vjetar sa sjevera razlio mu je suze u širom otvorenim očima, usne su mu se razvukle u širok osmijeh, raširio je ruke i pustio da ga ponese.
Sinu sam znao od osnovne škole, ali kad se sad pokušam sjetiti barem jednog našeg razgovora, u mom sjećanju nema ničega.
Nedavno sam razgovarao o njemu sa Sinijem i on se prisjetio kako ga je jednom prilikom pitao da li zna gdje je to puklo da je počeo toliko piti. Sina mu je ispričao da kad je otišao u Slavoniju postavljati električne stupove, nakon svakog stupa što su postavili, svako od ekipe sa kojom je radio popio bi po litru vina. Kako su svaki dan postavili dva stupa, tako je Sina svaki dan popio dvije litre. Rekao je da misli kako je tamo sve krenulo nadolje.
Veljo i Sina u stanu kod Moljca (1988)
Dok je Moljac živio u Prečkom vrata njegovog stana su uvijek bila otključana, tako da je bilo tko mogao slobodno i bez najave ući unutra i poslužiti se sa svim što bi tamo zatekao. Tako su Sina i Veljo znali svratiti kod njega dok je spavao. Donijeli bi si neku cugu, skuhali bi kavu i zasjeli u kuhinju. Onda bi to sve popili, podimili koju i nakon nekog vremena otišli dalje, a da ih on nije ni vidio, ni čuo.
Njih dvojica su tada često zajedno bauljali po gradu, a onda se početkom devedesetih Veljo smirio i zajedno sa Mirtom odselio u jedan stan u Voltinom naselju. U to sam vrijeme često tamo prolazio autom, pa sam usput znao svratiti do njih. Sina je tamo bio stalni gost. Uvijek je zamišljeno sjedio za stolom i šutio, zagledan u neku točku koju je samo on vidio. Pomaknuo bi se samo dok bi pridigao cigaretu do usta da uvuče dim i dok bi nakon nekog vremena ustao i rekao da ide. Mirta mi je jednom rekla da je znao doći do njih i nakon par sati otići, a da nije prozborio ni riječi, no on je živio u svom svijetu koji je bio zaključan za sve ostale i mi smo to tako prihvatili. Uvijek smo više voljeli ljude koji su šutjeli, od onih koji nisu imali što za reći, a stalno su baljezgali.
Nisam znao da se Sina navukao, sve dok mi netko jednog dana godine gospodnje 1995. u prolazu nije rekao, da se predozirao, te tako šutke i bez riječi zauvijek nestao.
__________________________________

1 komentar:

Anonimno kaže...

zanimljiv lik, zanimljiva prica...