* * * * *

ponedjeljak, 22. listopada 2012.

POKVARENA MAŠTA 1989


POKVARENA MAŠTA
OKS, OSIJEK 1989
1. Uvod
2. Dijete s kraja 20-tog stoljeća
3. Između stvarnosti i sna
4. Pet minuta pakla
5. Sad 'il nikad
6. Uništi me
7. Zadovolji me
8. Mrtav grad
9. Ne budi divlja
10. Više nema nikog pored mene
11. Daj,daj

BONUS:
12. Uništi me (proba '89)
13. Moja duša leti u nebo (proba '89)





ZORAN ČALIĆ
INTERVJU - STRAŽARNI LOPOV, LISTOPAD 2012

GORAN POLAK: O tvojoj grupi Pokvarena mašta se jako malo zna. Jedan kratki tekst u HR Rock enciklopediji u kojem nisu čak navedeni ni članovi grupe, nešto malo po net-u i to je pa rekao bi sve. Možeš li mi za Stražarnog Lopova reći nešto više?
ZORAN ČALIĆ: Grupa je nastala u Vinkovcima, dok smo još bili klinci u srednjoj školi. Moj najbolji prijatelj Alen Marin i ja smo tražili ekipu za sastav i naišli smo na Vanju (Marina) i Maria (Anušića) vršnjake sa kojima smo dijelili ukus u glazbi. Slušali smo The Stooges, New York Dolls, Flamin' Groovies, MC5, The Cramps, The Clash, Sex Pistolse, Gun Club i još puno bendova sa kojima je vinkovačke rokere u to vrijeme snabdijevao Zdenko Franjić.
GP: Nedavno sam od jednog vinkovačkog rokera tvoje generacije dobio mail u kojem se dotakao vinkovačke rock scene u osamdesetima (spomenuo mi je i tvoju prvu grupu Fanmejkers: „Svirali su obrade, recimo obje(!) verzije No Fun, pa čak Ona živi na brdu, u jednoj su pjesmi imali prateće ženske vokale...za potrebe Denis od Blondie“). Ukratko, pisao je kako ste tih godina svi nešto rokali i kako ste tada Majke doživljavali kao „stariju braču“. Koji je tvoj flashback na to vrijeme?
ZČ:  Da ti budem sasvim iskren taj naziv mi uopće nije poznat, a sudeći po opisu svirke, rekao bi da je to bilo dok smo svirali klincima u jednoj vinkovačkoj osnovnoj školi. Mislim da nam je to bila čak i prva svirka, a ako ne prva onda ziher druga. Volili smo svirati "No Fun" od The Stoogesa i obradu te stvari od Pistolsa. Kao što kaže dečko, tada je svaka ulica u gradu tj. svaki kvart imao svoj bend, Evo, kod mene u garaži je svirao moj tadašnji bend i Majke. Mi smo imali prostor, a oni opremu i tako je krenulo druženje sa starijim momcima, sviranje i izlasci u grad.
GP: Kad je Zdenko Franjić 1989. godine objavio kompilaciju „Bombardiranje New Yorka“, to izdanje i koncertna promocija koja je uslijedila nakon toga su zagrebačkoj publici na neki način predstavili vinkovačku rock scenu preko Kaotičnih duša, Satana Panonskog i Majki. Gdje ste se vi tu izgubili?
ZČ: Mi smo izvisili sa te prve kompilacije "Bombardiranje New Yorka". Sjećam se da smo bili silno razočarani, al' se sjećam i utješnog pisma Zdenka Franjića, u kojem me (nas) tješi da smo još jako mladi i da pred nama stoji još puno albuma i puno svirki. On je na kompilaciju stavio zaista sve najbolje bendove koje je imao u tom trenutku, a tih bendova je bilo zbilja more. Na nama je bilo da se krenemo dokazivati, na svirkama.
GP: U to vrijeme sam te gledao na jednom koncertu na kojem ste Alen, Marin i ti svirali sa Kečerom (Satan Panonski). Možeš li se sjetiti neke zanimljive situacije vezane za njega?
ZČ: U to vrijeme je pola benda uredno sviralo i u drugim grupama, kao što su Kaotične duše, Nepopravljivi i Satan Panonski. Nama je bilo, samo da se svira. Znali smo sa Satanom odsvirati po 3-4 koncerta zaredom. Sjećam se kako smo išli u Sarajevo vlakom. Ja sam još ko srednjoškolac moro pitat nastavnicu da me pusti sa zadnjeg sata da uhvatim vlak, kako bi cjeli bend na vrijeme stigao na svirku… pustila me… Kečer nas je zbilja pazio na tim svirkama, ponašao se krajnje zaštitnički, gotovo očinski, a i prvi honorar u životu sam zaradio sa njim… 700 dinara, sjećam se…
GP: Prošle godine je Zdenko objavio reizdanje vaše kazete iz 1989. („Pokvarena mašta“ - Slušaj Najglasnije), nešto više o tom CD-u...
ZČ: To su naše prve snimke! Snimili smo ih sa neviđenim entuzijazmom uz pomoć par frendova iz grada. Kao prvo, sami smo si montirali studio u kojem smo snimali. Bilo je to u jednoj staroj kući, gdje je nekad živjela Alenova baka… E, tamo smo si sredili prostor u kojem smo dofurali opremu i nastalo je jedno kreativno "leglo" u kojem smo snimili "Pokvarenu maštu" i prvog "Hali Gali Halida". Prvi dio sešna smo odsvirali Pokvarenu maštu, a kada bi to završili, nastavljali bi Nepopravljivi, bend koji je pratio Hali Gali Halida. Sad kad se sjetim, naježim se… kako nam je bilo dobro! Zdenko i ja (a i ostatak ekipe) smo mislili kako bi ipak bilo zanimljivo objaviti tu snimku jer je nikad do sad nismo. Ti snimci su bili izdani isključivo na audio kazetama Zdenkove etikete "Slušaj Najglasnije". Nekako sam uspio dobiti "master" kazetu tog cijelog sešna. Sva sreća da je bila kod Fingera (drugog gitarista iz benda) Fingeru HVALA TI! Iako lošeg tonskog zapisa, snimka posjeduje neku luđačku energiju, ono udri odma i sad… bez puno pametovanja.
GP: Prateći vokali su na tom albumu potpisani kao „Kosmička braća“. Tko se krije iza tog imena?
ZČ: Iza tog famoznog nadimka "kozmička braća" se kriju Bare i Soni! Naša dva drugara "iz grada", koja su paralelno sa bendom - u onoj buci, snimali svoje nježne dionice. Prije nego bi snimili stvar, znao je Bare nać par onih ludih falseto pjevanja i nekako ih je onda uglavio u tu surovu muziku koju smo mi izvodili. Uz njega moram dodat i pokojnog Nenada Bandu - Cenu, koji nam je sviro usnjak, a Goran Dujmić (gitarista iz Nepopravljivih) je snimao , mixao, i jedini je u to vrijeme imao pravog gibsona, marshall-a, vox-a i te stvari, neophodne za dobar rock zvuk. Svi smo se pomagali.
GP: Gdje je puklo sa Pakvarenom maštom? Ratne godine ili nešto drugo?
ZČ: Bojim se da je taj rat sjebo puno bendova, barem ovih iz Vinkovaca, jer kad je rat tu nema više prostora za umjetnost, treba samo preživit. OK, Nepopravljivi su svirali dok su padale bombe i bile uzbune (jebiga kad nisu normalni). Oni su se stvarno ponašali kao da nemaju šta izgubit, bolio ih je kurac! Moj bend se raspao, Majke su se raspale….
GP: Zašto Elektrobuda, a ne ponovo Pokvarena mašta? Da ste ti i Alen tada zarokali pjesme Pokvarene mašte mislim da bi raspametili tadašnju rock publiku.
ZČ: Električni Buda (više mi se sviđa to ime), al' OK službeno je bilo Elektrobuda, je bend koji je nastao puno kasnije, iza Kojota i Majki… Ne znam, htjeli smo radit novu muziku, ko zna da je bend preživio vjerojatno bi uvrstili par stvari od Pokvarene mašte, ali iskreno, ne vjerujem da bi šira publika uopće skužila o čemu se tu radi, a kamoli da bi ih raspametili. Ne znam, možda se varam…volio bih da se varam.
GP: Zašto po tvom mišljenju ne zažive svi ti projekti tkz. supergrupa sastavljenih od bivših članova afirmiranih rock grupa kao što su Majke, Psihomodo Pop, Pipsi ili nekad Kojoti?
ZČ: Već to supergrupa je pretenciozno, al mislim da je kod svakog benda drukčije. Teško je opstat sa muzikom, jer je sve oko tebe demotivirajuće. Kod nas je bio slučaj da nismo imali puno svirki… Evo na primjer, imali smo (teškom mukom) dve svirke mjesečno… E onda ti veli bubnjar da ima u tu i tu subotu već dogovorenu svirku, da ne kažem gažu, i na kraju ispadne 6 svirki godišnje, što je katastrofa. Od toga je nemoguće preživit. Moraš imat jaku volju i neko zaleđe jer drukčije ne znam kako, ako ne sviraš…
GP: Budući da je ovo razgovor o grupi Pokvarena mašta, mislio sam izostaviti pitanja o Majkama, al' ipak... Kako je došlo do tvoje suradnje sa Baretom? Sigurno nije bilo lako uletiti na mjesto Duspare, pogotovo ako se uzme u obzir da si ujedno postao i autor većine pjesama koje ste od tada napravili.
ZČ: Uf, bilo je zajebano, pogotovo jer se njih dvojica više nisu slagali, a ja sam bio dobar sa obojicom. Duspara mi je bio među prvim gitarističkim uzorima, on i Marin Pokrovac, dvojica najboljih revolveraša u Vinkovcima, čovječe… ludilo! Bareta sam znao iz Vinkovaca, ali redovno sam ga sretao i u Zagrebu od 90-te nadalje. U par navrata me zvao da dođem i snimim par gitara za njegov projekt "Gnjevni Crv" koji je kasnije objavio Franjić. Tu smo se već počeli ozbiljnije družit, slušat muziku, izlazit u grad itd. Od '92 počinjemo radit na albumu "Razdor" i od tada traje to putovanje… Sa Dusparom sam svirao u "Matchless Gift", bend koji je bio hare-krišna usmjerenja. Tu je bio i Korozija (bubnjar Majki), a pjevao je Brunetto Subiotto (ex Spoons). Uvijek mi je bila želja da bi sa Dusparom i Baretom svirao u bendu, ali to se nije moglo ostvarit zbog tog njihovog narušenog odnosa.
GP: Što je bila kap koja je prelila čašu kad si napustio Majke 1999. godine?

ZČ: Upravo ti konstantno loši odnosi sa Baretom su me iscrpili. On se znao napit dvaput na dan i bio je nemoguć za bilo kakvu suradnju. Koncerti su nam bili katastrofa i onda je meni na jednoj svirci puko film. U Makarskoj, pred više milja ljudi, odsvirali smo tri pjesme i pokupili se. Bare nije mogo hodat, a sjećam se likova iz publike kako viču: "Bare majstore!" E, tad mi se povraćalo… bio sam ogorčen, da poslije dobrih albuma i hrpe svirki moram odustat, da se moram odmaknut od njega… bilo je to, too much…

GP: Gdje je nestao Kilmester?

ZČ: Kilmister se povukao. Prvotni dogovor je bio da nas trojica, Bare, Kilmister i ja nastavimo svirat. To je bilo u jesen 2008. ili 2009. godine, znači poslije razlaza sa Krunom, Berom i Tibljašem. Kilmisteru je skoro pukla žuč na ljetnoj turneji, morali smo ga ostavit u Splitu u Kliničkom centru, koliko ga je bolilo. Poslije par mjeseci je stanje sredio, ali se i predomislio u vezi benda. Ne znam, bio sam razočaran da je otišao, a da mi nije rekao zašto. Ipak smo mi bili i frendovi, a ne samo muzičari iz istog benda, to mi je neshvatljivo. No, on se tako odlučio, želim mu sve najbolje i volio bih da svira. Ako ne sa nama onda da napravi svoj novi bend, jer on je ipak prava i iskonska rokenrol gubica i jebeni basista iz Vinkovaca… revolveraš da se smrzneš, Nedeljko…

GP: Čuo sam da povremeno sviraš i sa slovenskim sastavom Big Foot Mama koji su mi moram priznati totalna nepoznanica. Možda par riječi o njima...

ZČ: Evo 10-a godina je od kada sviram sa njima. To su moji prijatelji iz Ljubljane koji vole i sviraju rokenrol! Spadaju u tu ljubljansku školu rocka od Pankrta nadalje. Od 2003. do 2008. sam živio u Ljubljani i oni su me spasili. Počeli smo suradnju u jednom studiju u kojem sam povremeno radio, nastavilo se i evo već je pet izdanja iz nas. Najbolje iskustvo sa njima mi je bilo ljetos u siječnju u Berlinu na snimanju albuma. To me vratilo, dalo mi je ponovo neko samopouzdanje i za svirku i za život općenito! Sve je bilo fantastično posloženo, i studio i sama atmosfera, Berlin, grad u kojem su mnoge velike face snimale albume.

GP: Za kraj. Ima li kakvih planova za budućnost koji nisu vezani za Majke?

ZČ: Razmišljam kako mi dolazi vrijeme da snimim nešto solo! Rifova imam puno, volio bih kad bih znao napisat dobar text, ako mi to ne uspije, za pomoć ću upitat neke prijatelje, ali svakako bih volio napravit svoj album sa par frendova (kao i uvijek). Nešto jednostavno i moćno.

HVALA ZORANU ČALIĆU I ZDENKU FRANJIĆU


CD REIZDANJE KAZETE GRUPE  POKVARENA MAŠTE IZ 1989. GODINE SE ZA MALE PARE MOŽE NARUČITI DIREKTNO OD IZDAVAČA ZDENKA FRANJIĆA   SLUŠAJ NAJGLASNIJE



1 komentar:

Anonimno kaže...

Solo album Calica bi bio vrhunska stvar uvjeren sam u to 100%...po meni on ima najbolji zvuk gitare u hr i balkanu, kad slusam snimke koncerata s Kečerom i s Majkama bas znam da tu Calic svira po zvuku iako nigdje ne piše :)
btw imam 24 godine