* * * * *

ponedjeljak, 22. rujna 2014.

ZAGLAVLJENI U PROTOKU VREMENA

Jednom davno, odmah pored sjeverne granice naše male države Pešćenice, prostirala su se polja kukuruza okružena visokim drvećem. Izdaleka su krošnje tih stabala izgledale kao da imaju crno lišće, a tek kad bi došli dovoljno blizu shvatili bi da su krošnje crne od vrana koje su se tamo skupljale. U kukuruzištu je bilo hrane u izobilju i to je tada bio razlog što su na tom mjestu savile svoja gnijezda. Sa vremenom polja kukuruza su zamijenile stambene zgrade, ali vrane jednostavno nisu željele prihvatiti činjenicu da je njihovu oazu prekrio beton. I dalje su se skupljale u krošnjama i strpljivo čekale da se njihova kukuruzišta vrate. Prošlo je od tada tridesetak godina, a vrane još uvijek čekaju. Danas više ni ne znaju pravi razlog svoga boravka na tom mjestu. Možda se jedino one najstarije tek kroz maglu prisjećaju drevnih priča o raju koji će se jednoga dana ponovo ukazati na toj njima svetoj zemlji. No, jedan mali dio vrana se zaputio dalje. One kao da nisu željele čekati neki tuđi raj. Kao da nisu željele čekati ništa. Razmilile su se zagrebačkim ulicama i kljucale u mraku. Baš poput tih vrana smo bili i mi. Zaglavljeni u protoku vremena između šanka i barskih stolica, provodili smo dane bez planova i velikih ideja. 
- Pa gdje ti to sve stane? – pitala me Suzi na šanku u Concordiji nakon što sam u sebe sasuo 'ko zna koje piće to veće. 
- Moj želudac je kao i moje srce. Velik. – odgovorio sam hvatajući pritom drugu čašu koja je već spremna čekala ispred mene. 
Suzi je uzela piće i pridružila se Dudi, Žiletu i Gocu za stolom na terasi, a ja sam ostao unutra naslonjen na šank. Denis i Ake su pored mene rokali tekilu lizajući pritom sol i limun sa prljavih šaka. Krljo je na ulazu nešto objašnjavao Zdeni i Tresku te pritom lamatao rukama kao da nešto lovi po zraku. Sinke, Ćevap i Đoko su na drugoj strani šanka nešto raspravljali sa Lujom iz čijeg je dlana zraka svjetlosti parala dim koji se kolutao oko njihovih glava. Čvarak je bio zauzet kupnjom cvijeća od babe koja se pojavila sa košarom punom ruža na vratima, a Moljac je pričao sa Špancima koji su se upravo dorondali na motorima i zauzeli sredinu šanka. Brenki i Daka su pozvali rundu za ekipu, a Nino je zazujao prema separeima, u kojima su sjedili doktor Mišo u svom dugom crnom kožnjaku i Asistent.

Nešto kasnije pojavila se i Irena, u svojim srebrenim hlačama baš poput onih kakve je imao Iggy na omotu Raw Powera, tiha i zamišljena kao da je dolutala iz Caveovih stihova. Neko vrijeme nas je promatrala kako sa svih strana pridržavamo šank da se ne raspadne, a onda je prišla i stala pored mene. Kratko smo popričali o uobičajenim stvarima, a onda je razgovor krenuo nekim čudnim tokom.
- Mogu te nešto pitati, al' da se ne naljutiš?
- Naravno. – odgovorio sam.
- Da li je vama išta u životu bitno osim toga da se svako veće kad izađete što više ubijete? – upitala me pogledavajući ispod oka čaše posložene ispred mene i Čvarka koji mi poput Bokowskog u Barskoj mušici sa druge strane šanka nazdravlja i viče: For all my friends! 
- Pa ne znam. – odgovorio sam pomalo zatečen njenim pitanjem. – Što je tebi najbitnije u životu? 
- Pa znaš. Ono što bi svakome trebalo biti najvažnije u životu. – rekla je. 
- Bojim se da ne znam na što točno misliš. 
- Pa ono. 
- Što ono? 
- Ljubav. – rekla je tiho kao da joj je neugodno priznati. 
Nije u njenom odgovoru bilo neke skrivene želje ili poruke. Bila je to samo misao, iskrena i čista. Ali ljubav je bila riječ koju doslovno nikad nismo upotrebljavali. Kao pomen vraga u katedrali. Kao riječ zauvijek, prokleto duga i dosadna. Pijanstvo prije mamurluka. Držati nekoga za ruku umjesto letjeti. Kad se na fajruntu upale svijetla i konobar kaže da se polako krene, ljubav tada već odavno spava na nekom drugom mjestu. Ljubav je tražila promjene, napuštanje odaja naših privatnih ludila, zbog nekoga. Nitko od nas tada nije bio spreman za to. I zato smo riječ ljubav jednostavno izbrisali.
- I? – upitala me. 
- Što i? 
- Pa nisi odgovorio na moje pitanje. – bila je uporna. 
- Da mogu sada samo deset sekundi biti normalan, iskoristio bih to vrijeme i odgovorio bi ti. Ali ovako…
Irena se namrštila nezadovoljna mojim odgovorom, pa sam nastavio trkeljati: 
- Čekaj. Čini mi se da dolazi. Da, dolazi mojih deset sekundi razuma.
Malo sam zastao kao da čekam da mi se misli dokoturaju iz mozga do usana. 
- Odgovor na tvoje pitanje se skriva u onome što je govorio Čaruga. 
- Koji sad Čaruga!?! - zbunjeno me pogledala u oči.
- Pa onaj slavonski razbojnik koji je živio prije sto godina. 
- I što je govorio, taj, Čaruga? 
- Govorio je „budi kao ja pa ćeš znati da si živio“. Eto, u toj rečenici se skriva smisao naših života.
Irena je zakolutala očima, ali tu je tako i tako bio kraj našeg razgovora, jer smo snimili Mačka kako se sa svojim igračicama iskrada iz Concordije. Mačak je uvijek znao gdje ima dobar tulum i to je bio znak da krenemo za njim. 
Sljedeće jutro mi Irenine riječi nisu izlazile iz glave, ali shvatio sam ih tek pet, šest godina kasnije kad sam upoznao Branku i kada se jedan sasvim novi svijet otvorio pred mojim očima. 
Mislim da Irena nije nikada našla ljubav kakvu je tražila. Znao sam je kasnije često sresti u ulici Račkoga, onako u prolazu, pokraj drvoreda. Nikad ne bi zastali i popričali. Samo bi me pozdravila osmijehom čuvara tajni i ja bi joj kimnuo glavom u znak pozdrava. Nisam tada znao za svu bol koju je nosila u sebi, a kada sam saznao bilo je kasno.

Zaustavljena u trenu već je tiho nestala, kao treptaj oka u protoku vremena.

IRENA



2 komentara:

Rio kaže...

"Bila je to samo misao, iskrena i čista. Ali ljubav je bila riječ koju doslovno nikad nismo upotrebljavali. Kao pomen vraga u katedrali. Kao riječ zauvijek, prokleto duga i dosadna." Vrlo dobar tekst - svjedočanstvo Gorane. Meni među naj na blogu. Neobično mi je da nema komentara. Možda ljudi nisu skužili tzv. 'dubinu'.. Znaš li je li Mačak još uvijek živ? - bio sam par dana gost kod njega u stanu u Amsterdamu polovicom devedesetih i otad ne znam ništa o njemu, niti živim više u Zg

Goran Polak kaže...

Mačak je OK, pa čak i dođe tu i tamo u ZG. Nije se ništa promijenio...
Za komentare je kriv facebook. Tamo se zavrte postovi i onda tamo ljudi napišu komentare. Šteta je da ih ne napišu na blogu, jer zbilja zna biti napisano u tim komentarima na fb-u puno zanimljivih stvari, različitih pogleda na neke događaje i sjećanja na neke ljude. Bilo bi zanimljivo da je to sve na jednom mjestu, al šta da se radi...