* * * * *

petak, 5. srpnja 2013.

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU

Posebno mi je zadovoljstvo na Stražarnom Lopovu ugostiti MILANA MIKICU STEFANOVIĆA. Ovo je priča o njegovoj grupi LIMUNOVO DRVO, u kojoj je svoj glazbeni put ka vječnosti započeo jedan od Šarlovih akrobata i lider Ekatarine Velike MILAN MLADENOVIĆ. Ovo je priča o stvaranju beogradske rock scene u sedamdesetima, o nekom danas pomalo zaboravljenom vremenu prije Paket aranžmana, o ... prijateljstvu.

GORAN POLAK - STRAŽARNI LOPOV 2013


PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU (1)
PRVI SUSRET 2 MILANA

Bila je to 1972 godina... Beograd… jedan od onih dana, meseca Maja, koji se samo poželeti može. Već smo poodavno bili zašli u proleće (koje je tih godina još uvek egzistiralo kao jedno od zdravih godišnjih doba). Beše visoko i plavo nebo, čist i suv vazduh, a povetarac je milovao grane mladica brižno zasadjenih  par godina pre oko tada jedinog famoznog terenčeta za basket koje se nalazilo na Konjarniku II, ispod dugačke zgrade sa 5-og ulaza od  broja 172 do broja 180 (kasnije ću navesti zašto su ovi brojevi bili bitni) u Ustaničkoj ulici, a sve to na potezu između osnovne škole “Stevan Sindjelić” i  ulice Karla Lukača.

Sećam se bio je neki od dana vikenda, da li Subota ili Nedelja (nisam siguran a i ne mislim da je to toliko bitno u celom kontekstu, ali eto prisećam se). Beše to vreme eksplozije košarkaškog sporta u Ex Yugi,  tako da nas  je, već oko 11h pre podne, na terenčetu i oko, bilo manje više 20ak. Sećam se da smo bili u partiji 3 na 3 i žestoko se borili da ne izgubimo red. Iz nebuha se pojavio dečko sa gitarom prilazeći terenčetu sa gornje strane, iz smera dugačke zgrade (napred pominjane). Mislim da ga niko osim mene nije primetio. Kasnije sam saznao da se dan, dva pre toga doselio.
MILAN MLADENOVIĆ - RANE SEDAMDESETE

Izgledao je baš ovako, kao na ovoj slici iznad, samo u plavim šangajkama, malo stariji i sa ovom istom gitarom. Samouvereno  je seo na travnjak pored  terenčeta i  počeo da svira i peva pesme Neil Young-a, Carol King, Beatles-e, YU grupu i po neku melodiju koju nisam mogao da smestim ni u jednu fioku do tada meni poznatih izvodjača. Bejahu to, na posletku,  neke njegove autorske pesme. 
Igrajući partiju često sam, u trenucima break-a, dok se lopta odkotrljavala, a neko trčao da je dohvati, zastajao i slušao pomno tog dječarca (a isto smo godište... hahahaha!), dok je znalačkim pokretima ruke sa terzijanerom plesao gore dole po žicama, a svojim glasom (sa njegovim karakterističnim laganim vibratom) prijatno upotpunjavao  pratnju.
Po završetku basketa priđoh mu sa otvorenom desnom  šakom  i rekoh:
“Zdravo, ja sam Milan ali svi me zovu Mikica”. 
Trže glavu na gore kao da sam mu nešto važno dozborio, a onda uz osmeh izusti: 
“Ma daj....he! Ne mogu da verujem... i ja sam Milan! Pre 2 godine smo se doselili, tu, u broj 128, ova zgrada iznad”

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2013







4 komentara:

va-so kaže...

BRAVO!!! KAD ĆE DA BUDE NASTAVAK?

Vjeko kaže...

Jako lijepo! Hvala i nek bude što više nastavaka!
Pozdrav

šokre kaže...

fakat dobra ideja da se nešto takvo napiše ! sigurno će biti zanimljivo nama koji smo živjeli uz tu muziku ! koliko će biti nastavaka ako se zna, otprilike ?

Goran Polak kaže...

Kada i koliko - sve ovisi o Mikici. I ja bi volio da nastavka bude što više...