* * * * *

petak, 25. listopada 2013.

BRESTOVAC

BRESTOVAC 
MJESTO GDJE JE SAHRANJENA LJUBAV 

Nakon petka provedenog u Centru (SC-u), večeri za vrijeme kojih bi se nagutali dima i jeftinog vina, svaku subotu bi se zaputili na Sljeme. Ideja vodilja je bila zatrovana pluća i natečeni mozak liječiti svježim planinskim zrakom, ali ako bi na neki prizemniji način gledali na te izlete, bio je to ipak samo nastavak započetog prošlo veće. 
Tako bi se tih dana našli na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, od kuda je tramvaj broj 15 zasebnom kratkom linijom vozio izletnike do tunela „Sljeme“, koji se nalazio na zadnjoj stanici, Dolje. Tu bi sišli sa tramvaja, u gostionici 4 Asa sačekali one koji su eventualno kasnili, a onda bi prošli kroz tunel "Sljeme", u kojem je uvijek bilo mračno i kapalo kao u nekoj špilji, te bi nakon nekih dvjestotinjak metara uskom stazom kroz šumu došli do drvenih stepenica koje su vodile do žičare. 
Najvjerojatnije smo na prvi pogled izgledali kao hipici, duga kosa, traperice, kožni kaputi, sajmonice (ja sam često na jednoj ruci nosio bijelu žensku rukavicu), ali „peace and love“ parole nisu bile u domeni našeg razmišljanja. U to vrijeme su se u Jugotonu pojavile ploče kao što su prvi album od Azre ili recimo „Ace of Spades“ od Motörheada i vrijeme hašomanijade je polako prolazilo. 
Kad bi konačno stigli do zgrade žičare, na maloj blagajni bi kupili karte i stali u red koji je stepenicama milio do prostorije u kojoj je ograđena staza vodila do velikih staklenih vrata, na kojima su radnici žičare kontrolirali karte i puštali po četiri osobe u male kabine. Kako nas je uvijek bilo minimalno sedam morali smo se podijeliti u grupe. Najbolja pozicija je bila u kabini sa Žiletom. Njegova je majka uvijek za te prilike spohala pile, koje se u pravilu smazalo za tih dvadesetak minuta koliko smo se vozili do vrha. Žičara je imala trinaest stupova, a kod svakog stupa kabine bi se zatresle i to je bio znak za zdravicu, pa bi se tako putem već svi dobrano nacicali.
Na vrhu bi se prvo umili svježom planinskom vodom na česmi koja se nalazila pored gornje stanice. Od tamo je vodio šumski put prema Planinarskom domu „Željezničar“, ali mi bi se gotovo uvijek uspeli do TV tornja, a onda bi se od tamo sjurili padinom, te kad bi zbog ubrzanja popadali, doslovno bi se otkotrljali do male drvene nastambe na sredini Činovničke livade. Tu je bila prva malo duža stanka koju bi iskoristili da dokrajčimo sve zalihe jela i pića koje smo ponijeli sa sobom.
Nakon toga bi se spustili do Željezničara i pogledali da li ima još koga od ekipe iz Centra. Tamo smo upoznali Olju, Natašu i Željku, koje su na neki način na tim izletima postale dio škvadre. U Željezničaru je uvijek bila gužva, pa bi od tamo najčešće produžili do Planinarskog doma „Runolist“, gdje je bilo nekako mirnije. Idealno da se sredimo do kraja. 
Kad je te 1980. godine snijeg zabijelio obronke Medvednice, netko je predložio skijanje. Sini i ja smo jedini imali skije i pancerice, jer smo već otprije bili skijaši, Žile je za tu priliku kupio najbolju moguću opremu koja se tada mogla naći u Zagrebu, neki su posudili skije od frendova, a neki u šupama u obližnjim kvartovima. Umjesto u skijaškim odjelima skijali smo u trapericama i kaputima.
Unatoč velikim očekivanjima, to naše pomno isplanirano skijanje je ispalo totalni debakl. Žile se pokušavao skijati na takvoj padini na kojoj se morao odguravati štapovima da bi se imalo kretao, a Bego i Jura Kokošar su se već prilikom prvog pokušaja sjurili poput kamikaza, izletjeli sa staze pravo u šumu, te je Jura uz to još i poljubio drvo. Moljac, Kum i Ćevap su odustali i zasjeli u Željezničar, gdje smo se ubrzo svi skupili i tu je sportskim aktivnostima bio kraj. 
Kad je te godine zima bila na odmaku i snijeg se već polako počeo topiti, Sini i ja smo otišli još jednom sami na skijanje. On je da bi išao što brže za tu priliku mazao skije sa voskom do kasno u noć, za razliku od mene koji bi najradije na dno skije zakucao čavliće da idu što sporije. Spustili smo se tada par puta po čitavoj stazi, a onda smo se otišli malo ugrijati u Željezničar.
Kad smo napokon iz njega isteturali, skijaške vlečnice više nisu vozile jer se spuštala noć. Ne znam 'ko je od nas nadošao na ideju da nadoknadimo propušteno tako da se sa Sljemena do Zagreba spustimo na skijama, ali dok smo uvidjeli u što smo se uvalili već je bilo kasno za povratak. Em nas je zanosilo od pive i kuhanog vina, em je planinski put po kojem smo išli bio toliko uzak da nije bilo prostora za bilo kakav manevar, te smo dobivali preveliko ubrzanje, pa sam na jednom zavoju čak izletio sa puta i ostao naglavačke visjeti nad provalijom na vezici kojom je skija zakačena za nogu. Ipak, vrhunac ove avanture je bio kad smo skužili da smo zaboravili da snijega nema skroz do dolje, pa smo jedan dobar dio puta morali nositi skije na leđima. 
Na Sljemenu smo u par navrata snimali i filmove sa Žiletovom osam-milimetarskom kamerom. Bile su to kratke pričice koje smo bez nekih velikih planova i priprema smišljali na licu mjesta.
Kako sam u to vrijeme vidio u Džuboksu jednu fotografiju grupe Buldožer na kojoj kao Brecelj sa omčom oko vrata visi sa drveta, a u biti ostali iz benda stoje ispred njega i svojim tijelima zaklanjaju stolicu na kojoj stoji, predložio sam da i mi snimimo jedan kadar u tom stilu. Prijedlog je bio moj, pa sam ja određen za vješanje. Budući da nismo imali stolac pronašli smo neki razvaljeni panj, od remena smo napravili improviziranu omču i zavezali je za granu. Umetnuo sam u nju glavu, svi su stali ispred mene da se ne vidi panj na kojem stojim i Žile je viknuo – „Akcija!“.
Kad je kamera počela snimati čitava ta scena je bila suviše statična, pa je počelo naguravanje koje je završilo tako da sam izgubio ravnotežu i zakoprcao se na omči. Na sreću Nani Putnik me na vrijeme uhvatio za noge, jer bi inače to bila moja prva i zadnja velika uloga. 
Povratak sa Sljemena je imao dvije varijante. Ako bi ostali do sumraka onda bi otišli na zadnju vožnju žičare prema Zagrebu, a ako bi krenuli ranije onda bi doslovno trčali do dolje kroz šumu i to ne po planinarskoj stazi nego okomito ispod sajle od žičare koja nam je u tom slučaju služila kao orijentir. 
Nikad neću zaboraviti dan kada smo u šumi naišli na kapiju koja je stajala na ulazu nekog razorenog napuštenog zdanja. Zgrade sa razbijenim prozorima su stršale između drveća poput zapuštenih nadgrobnih spomenika. Uzverao sam se po zidu obraslom korovom na postrani balkon i preko njega ušao u veliku glavnu zgradu. Staklo mi je pucketalo ispod cipela, dok sam šetao praznim, zaboravljenim prostorijama. U podrumima smo našli razasute ampule, epruvete, ostatke bolničke opreme. Sobe nalik na laboratorij, koje su izgledale kao da je u njima neko zlo uništilo svaki trag života. Lutali smo tim mrtvim oronulim zgradama sve dok u jednom trenu naš dah nije probudio usnule strahove. Zvuk slomljenog stakla je odjeknuo šumom poput zvona sa crkvenog tornja. 
Sljedeći dan sam pitao majku o tim ruševinama i ona mi je rekla da je to nekad bila bolnica Brestovac. Prekopao sam po knjigama iz kućne biblioteke i u jednoj sam našao priču o liječniku Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram, nekad najljepšoj zagrebačkoj glumici.
Pisalo je kako je ona bila jako lijepa, a on ne baš naočit, pa unatoč tome što su se često viđali nikako nije mogao dokučiti da li ima kakve šanse da joj postane nešto više od prijatelja. Kada je odlazio u Austriju na studij, na željezničkoj stanici je konačno skupio hrabrost i priznao joj što osjeća za nju, a ona mu je tada obećala da će ga čekati.
Ipak, sa vremenom njena pisma su prestala stizati. Čuo je od ljudi koji su dolazili iz Zagreba da se viđa sa drugima, ali on u to nije želio vjerovati, sve dok nije saznao da se udala i rodila dijete drugome. Unatoč tome što ga je iznevjerila, te unatoč javnim ogovaranjima i podsmjehu okoline, on je i dalje nije mogao prestati voljeti, a nakon što ju je muž ostavio i zbog neke pronevjere zauvijek pobjegao iz Zagreba, preuzeo je brigu za nju i njenog sina.
Napokon su počeli zajedno živjeti i kad je izgledalo da ova priča ipak ima za njega sretan kraj, ona je oboljela od tuberkuloze.
Dežman je iskoristio sav svoj ugled, te kako bi joj pomogao je pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti u šumi na obroncima Medvednice i tako je sagrađen sanatorij Brestovac koji je postao prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme.
Unatoč svoj brizi koju je tamo dobila, ona mu je ipak u Brestovcu izdahnula na rukama. Priča kaže da ju je osobno položio u lijes i nakon toga otišao iz Zagreba.
Nisam mogao vjerovati kad sam na fotografijama vidio kako je Brestovac nekad izgledao, ali još me više šokiralo kada sam kasnije saznao što se na tom mjestu dogodilo 1945.godine. To tada nije bilo zabilježeno niti u jednoj knjizi. 
Mala kolona se kretala uskom planinskom stazom prema žičari. „Don't you want me baby...“ - čuo sam glas od Olje. Gledao sam ih sa uzvisine zavaljen u lišće na padini koja je bila toliko strma da sam u tom ležećem položaju ustvari stajao naslonjen na tlo. Sunce je već polako zaronilo u visoke krošnje drveća. Čekao sam da zamaknu iza brežuljka, a onda sam se odgurnuo od tla i potrčao niz padinu.
Trčao sam kao da lovim vjetar između drveća. Lišće razasuto po blatu, bakreni tobogan. Kada bi osjetio da gubim kontrolu nad pokretima uhvatio bi se za neko stablo i zaustavio, a onda bi se nakon par trenutaka pustio i nastavio dalje. Brzina mi je odvajala stopala od tla, dok sam preskakivao preko stijena čiji su vrhovi virili oko korijenja. Kao da letim.
Na šumskom putu koji vodi do Brestovca, začuo sam šapat iz krošnja drveća, zvuk postanka lišen svakog utjecaja čovjeka. Došao sam do kapije, ali jednostavno nisam mogao dalje. Kao da sam osjetio svu bol urezanu u koru drveća koje je prikovano za zemlju moralo gledati svu patnju koja se događala na tom mjestu, sagrađenom na temeljima beskrajne ljubavi, od kojega su neka lica bez imena napravila stratiše.
Izmaglica je poput vela prešla preko lišća usnulog na vlažnoj zemlji i sumrak je šutke šarene jesenje boje prekrio nijansom sive. 
Zatvorio sam oči i otvorio ih u prostranoj poluosvijetljenoj prostoriji. Čovjek u svečanom odijelu nijemo je stajao pokraj kreveta u kojem je ležala žena u bijeloj spavaćici. Nježno ju je podigao, kao da se boji da ne otprhne ljepotu sa njenog lica i pažljivo spustio u veliki drveni kovčeg. Vrijeme je kapalo i kapalo po bijelim zavjesama. Detonacije u daljini su prizvale demone. Kamioni su svakodnevno dovozili razbijene olovne vojnike. Doktori krvavih rukava, časne sestre i jauci. A onda je došla neka druga vojska. Izvela je olovne vojnike iz zgrada i sve ih satrla. 
Zatvorio sam oči i ponovo ih otvorio na tramvajskoj stanici. 
Šuma mi je dala oprost kao blagoslov, ali sam još dugo vremena bio uvjeren da ona čista, iskrena ljubav više ne postoji. Da je sahranjena u ruševinama Brestovca. Petnaest godina sam živio kao vlak bez stanica, a onda sam je jedne novogodišnje noći pronašao na Brankinim usnama.
Možda je toga dana niknulo jedno sjeme hrasta kod Brestovca, na obroncima podno Sljemena.
PHOTO BY GORAN POLAK (2013)




2 komentara:

duress kaže...

ako ikad napišeš knjigu,kupit ću je 100%.prekrasno

Anonimno kaže...

U to doba je 15-ica vozila na Žitnjak.