* * * * *

srijeda, 23. studenoga 2011.

INTERVJU SA SONNY VINCENTOM


Kada sam u ožujku 2010. godine bio na prvom koncertu Sonny Vincenta u Zagrebu, nakon tonske probe upoznao sam Laurent van Bouvelena. Laurent svira bas u grupi Dumbell, zajedno sa gitaristom Paul Grace Smithom i bubnjarom Illias Olympusom, koji su to veče svirali u Sonnyjevom pratećem bandu. Prišao mi je na šanku, jer sam ga zaintrigirao time što sam na improviziranom štandu, kupio sve CD-e koje je Sonny snimio sa muzičarima iz Detroita (Ron i Scott Ashetonom iz The Stoogesa, Wayne Kramerom iz MC5 i Scott Morganom). Do početka svirke smo popili par piva, popričali, razmijenili mail adrese, a onda su došli Suzi, Moljac, Goc i Krljo pa sam dalje zabrijao sa njima.
Mjesec, dva kasnije, Laurent mi je poslao mail u kojem je napisao da je njegova grupa Dumbell na turneji, da je Sonny u bandu kao gost na drugoj gitari i pitao me da li im mogu srediti svirku u Zagrebu.
Koncert je u organizaciji Mixsera (MIXER.HR) dogovoren za 03.oktobar 2010. godine, a moj dio posla je bio da napišem pitanja za intervju sa Sonnyjem, koji je trebao ići kao najava za koncert. Nedugo nakon što su mu moja pitanja dostavljena, nešto je puklo u odnosu između njega i grupe Dumbell, pa je Sonny odustao od nastavka turneje. Budući da je reklama za koncert bila fokusirana na njega, na žalost je sve otkazano.
Par dana kasnije, Sonny mi je poslao mail u kojem se ispričao zbog neugodnosti. Napisao je da mu se jako sviđa moja JESUS LOVES THE STOOGES web stranica i dodao da će ako želim, bez obzira na sve, završiti naš dogovoreni intervju.
Kad sam dobio konačnu verziju teksta koji mi je napisao, bio sam oduševljen. Očekivao sam da će napisati kratke odgovore, rečenicu, dvije, a on je otvorio dušu. Bio je impresioniran mojoj kolekcijom snimka detroitskih bandova, pa je jedan veći dio intervjua otišao u tom smjeru, ali dotaknuo se i divljih sedamdesetih kada se u CBGB-u rađala neka nova muzika, na čijim je temeljima u Engleskoj nešto kasnije nastao punk, kao i svoje dugogodišnje suradnje sa Maureen (Moe) Tucker i Sterling Morrisonom iz kultne grupe Velvet Undergorund.


KOMPLETNA VERZIJA INTERVJUA 

GP – S obzirom da sam veliki fan The Stoogesa, MC5 i Sonic’s Rendezvous banda možeš li mi reći nešto o svojoj vezi s detroitskim legendama kao što su Scott i Ron Asheton, Wayne Kramer i Scott Morgan? Jesi li još u kontaktu s njima?
SV – Prvo sam upoznao Scott Ashetona iz Stoogesa i Rob Tynera iz MC5 na nastupu s mojim bandom „Shotgun Rationale“. Bili smo na turneji i svirali u (ne)slavnom Majestic Ballroom. Tu sam večer upoznao gomilu ljudi i dosta domaćih bendova. Zabava je bila pravi lom i koliko se sjećam, jednog Tynerovog prijatelja smo trebali staviti pod hladan tuš kako bismo ga osposobili da samostalno stoji i govori razgovjetno.
Sutradan su me Scott Asheton i Scott Morgan odveli do Ann Arbora i centra Detroita te smo obilazili ekipu diljem grada. Imao sam tamo nekoliko prijatelja, koje sam upoznao još 1977. kad je moja grupa Testors bila na američkoj turneji s grupom Dead Boys, pa smo svratili i do njih. Svako mjesto koje smo posjetili imalo je vlastite zalihe droge i alkohola te sam do kraja obilaska bio, blago rečeno, mamuran. Ono što sam primjetio jest da je kvaliteta „robe“ na tim mjestima bila vrlo visoka – bit će da su bili profesionalci! Ali glupiranje na stranu, bilo je zabavno biti tamo. U to vrijeme, Detroit i Ann Arbor su bili zaista nešto posebno i cijelo iskustvo za mene je bilo pozitivno (naravno, osim mamurluka!). Sjećam se da sam slijedeći put kad sam bio u posjetu Detroitu i Ann Arboru bio upoznat sa znamenitostima. Bilo je vrlo zanimljivo voziti se s njima i upoznavati mjesta koja su im nešto značila –„Tu je „Fun House“ gdje su Stooges živjeli i imali probe, a ovdje je komuna „Trans Love“ koju su imali MC5 i John Sinclair“. Bilo je zaista nešto posebno. Uz njih sam se osjećao kao princ u posjeti iz druge provincije. Znam da to zvuči čudno, ali postojala je ta neka toplina u tim ljudima koji su se trudili da se osjećam kao kod kuće. Čak sam upoznao i neke od njihovih roditelja. Otac Scott Morgana mi je pokazao svoje dvorište i sve što je u njemu sam napravio dok sam tokom ručka s majkom braće Asheton slušao priče iz njezine perspektive (Ah, taj Jim (Iggy) je uvijek jeo moje kolače i ostavljao čokoladne otiske prstiju posvuda!).
Postepeno sam sve više vremena provodio u Michiganu stječući tamo poznanstva i glazbene prijatelje. Ron Asheton je miksao i ko-producirao moj album „Parallax in Wonderland“, a Wayne Kramer mi je postao blizak prijatelj s kojim sam snimao i družio se tokom godina. Ostao sam u kontaktu s prijateljima poput Hiawatha Bailya, Scotta Morgana, Gary Rasmussena i drugih. Uvijek sam imao osjećaj da sam imao poseban uvid u detroitsku scenu i povijest. Upoznali su me s vlastitim iskustvom rock’n'rolla ’60ih i ’70ih. Bila je iznimna čast što su mi ukazivali takvu pažnju. Stekao sam nešto vrlo posebno kroz toplinu te zajednice. Također smo imali neke jam sessione u to vrijeme u Detroitu koje još uvijek imam na kasetama u prtljažniku. Scott Ashton je 1997. bio u mom bandu i imali smo probe s Steve Baiseom (Devil Dogs) za svijetsku turneju kod Ashtonove sestre. Naknadno smo Scott i ja snimili neke albume tamo.
GP – Imaš li neke zanimljive uspomene iz tog razdoblja?
SV – Svirati sa Scott Ashetonom je prejednostavno – čovjek je živući rock’n'roll… Groove je nemiran i prirodan. Razumije kako funkcionira pjesma, strukturu i namjeru, i sam unaprijed napravi sve što bi se moglo predložiti prije nego li to uopće spomeneš.
Wayne Kramer ima nadrealnu sposobnost da oslobodi ogromnu količinu energije kroz gitaru. Radi se o tome da ne baca samo riffove već ulazi u samu srž, kao da „otključava“ nešto dublje svojim sviranjem. Teško je to opisati, ali mislim da to svatko može prepoznati slušajući ga. Dodajmo uz to činjenicu da kad si u blizini Waynea, itekako si svjestan da djeluje na vrlo duhovnoj razini. Kroz svoj govor, dijalog, priče koje priča, sve imaju isti cilj, slijede isti put kao glazba. Zanima ga ono „pravo“ i srž stvari. Kad ga gledaš kako radi, očito je da želi prodrijeti upravo u tom smjeru. Ne želim reći da je kakav guru ili duhovni vođa, ali riječ „vođa“ se često spominje u razgovoru kada se spominje Wayne.
No, mogao bih tako u nedogled. Ronnie Asheton je bio oštar i duhovit no kad ga se upozna otkrije se njegova vrlo senzibilna strana. Scott Morgan je gentleman i brutalan talent. Gary je jebeno cool također. Steve Mackay, James Williamson, popis je dugačak i prepun izjava o integritetu i srčanosti. Ne pokušavam romantizirati ili blagonaklono gledati u prošlost, jednostavno je tako. Svi ovi dečki su potekli iz post hippy, radikalne revolucionarne zajednice i to je nešto što je tako.
GP – Možeš li mi dati kakav uvid u američku scenu danas. Postoje li klubovi poput CBGB-a ili Max’s Kansas Citya, ili takvi klubovi nestaju?
SV – Na razini predstavljanja novih talenata i bendova postoji dosta sličnih i zanimljivih klubova. Neki dijele kvalitete koje su bile svojstvene CBGB-u, kao što je osjećaj zajednice i svrhe, no u njima nije moguće doživjeti onu istu atmosferu. Ono što je tadašnje klubove izdvajalo od današnjih jesu ta vremena u kojima se osjećalo da se nešto zanimljivo događa, nešto potencijalno opasno za status quo našeg društva. Širokoj publici sve što se događalo je izgledalo i zvučalo strano, i glazba i odjeća i stav. A mi smo se osjećali kao da se pojavio kakav rascjep u svemiru, a mi ga pokušavamo širom otvoriti.
Što se tiče današnjeg vremena, imam dojam da mladi bendovi prenose tu štafetu dalje i često ističu upravo one bitne elemente u svojoj glazbi. I srećom, još uvijek postoje klubovi koji ih predstavljaju. Jedna od stvari koje se sjećam iz tog doba jest postojanje zajedništva – unutar klubova, music shopova, drugih dućana, na tulumima. Nije postojao osjećaj rivaliteta među bendovima. Svi su bili jedinstveni. Naravno, bilo je iznimaka, no bile su tek rijetke i zanemarive.



GP – Joey Ramone je izjavio da je tvoj veliki fan. Koji je tvoj najdraži bend? Glazbenik s kojim si djelilo binu? Ljudi s kojima si tulumario?
SV- To je teško pitanje, prvenstveno jer ovisi u kojoj sam fazi. Nemam favorita s kojim bi djelio binu, no imam nekoliko prijatelja glazbenika s kojima je bilo ludnica družiti se. Uvijek sam se odlično provodio i izvodio gluposti s Bobby Stinsonom i Cheetah Chromeom. S Ivan Julianom i Sterling Morrisonom sam obožavao visiti okolo, dijeleći s njima dječje spačke i filozofske diskusije. No nezahvalno je u ovom trenutku nabrojati primjere – bilo je toliko dobrih prijatelja i toliko dobrog druženja. Svaki od njih zaslužuje poglavlje u knjizi, zato se ne želim sutra loše osjećati ako nisam spomenuo Moe, ili Greg Nortona ili Johnny Ria…
GP – U nekoliko članaka sam čitao o tvojoj svađi s Lenny Kayem iz grupe Patti Smith na njujorškom radiju 1980, ali nikada nije bilo pravog odgovora što je bio razlog svađe. Možeš li mi otkriti što se točno tamo dogodilo? Da li si u kontaktu s njim?
SV – Povremeno se čujem s Lennyem. Lenny je dobar čovjek. No priča za koju si čuo jest nažalost istinita. Bilo je to ’77. ili ’78. i taman sam završio nastup sa svojim bendom Testors u CBGB Teatru. Sjećam se da je to bilo zbilja cool mjesto, poput starih klasičnih kazališta s balkonom nasuprot bine i osjećali smo se kao Hendrix nastupajući tu večer. Nakon seta, trebali smo odraditi live intervju za tu veliku radio postaju, odmah do bine. Tehničar nas je taman pozvao da smo na redu kada je tu iskrsnuo Richard Hell, zatim Lenny. U tom trenutku sam se ja upleo. Da ostavim detalje po strani, ova duga priča zapravo se vrtila oko droge, whiskya i jedne djevojke, a rezultat je bio Lennyev i moj fizički obračun koji je nalikovao Divljem zapadu. Cijela stvar je otpala, klub su ispraznili, a mi smo nakon dodatnog obračuna pred klubom ostali s nekoliko modrica i posjeklina. U nekom periodu nakon toga, nakon što smo izdali svoj jedini singl u to vrijeme „Time is mine“, Lenny je napisao odličnu recenziju za njega u „Rock scene“ magazinu i to mi je puno značilo.
Kad smo se sreli koju godinu kasnije, proveli smo neko vrijeme družeći se i smijali se kako je čudo da smo preživjeli to ludo razdoblje. Tajna je u tome da je bilo malo zakulisnih igrica u hijerarhiji i malih ego tripova. Bilo je teško izboriti se za puni klub kao što je CBGB i tu večer sam imao osjećaj da se nešto dobro događa Testorsima – svirka u teatru, intervju… I onda se upetljaju Richard i Lenny koji su uvijek bili u fokusu radi svojih govora o egzistencijalizmu i anarhiji. Izgledali su da im je jako udobno sjediti tamo i činilo se da nikada neće stati s pričom. Bilo je očito da nam oduzimaju pozornost, vrijeme koje je trebalo biti naše, pa sam odlučio pokazati im svoju verziju anarhije. Svi su bili šokirani – moj bend, voditelji kluba, osoblje…čak sam bio protjeran od tamo na neko vrijeme.
Tjedan dana nakon incidenta, izašao je detaljan članak u kojem je moja uloga u toj maloj strastvenoj drami portretirana gotovo herojski i ljudi su vidjeli stvari iz moje perspektive. Na kraju je to ispala dobra reklama za Testorse. S vremenom se sve ispuhalo, no znao sam da sam u pravu. Egzistencijalizam u pravom smislu riječi!



GP – Možeš li mi reći nešto više o tvom filmskom stvaralaštvu? Znam da si uz „Mannerquin World“ snimio još dosta toga. Ima li šanse da objaviš DVD sa svojim 16mm radovima?
SV – Da, snimio sam veći broj filmova i sudjelovao na filmskim festivalima i muzejskim izložbama. Uvijek sam imao želju više se posvetiti tome. Uživam u tome, drukčije je od glazbe i izražajno na jedan posve drukčiji način. U prilici sam nastaviti sa snimanjem i produciranjem filma, ali me uvijek jako vukla glazbena scena pa je teško pronaći vremena za oboje. Trenutno radim na nekom materijalu za DVD no trebat će vremena da se taj projekt završi.



GP – Postoji li kakav službeni video materijal Testorsa?
Postoji, no ne u velikom broju. Posjedujem neke video materijale naših nastupa i proba, koje će se objaviti jednom prilikom. Sve je to dio ovog projekta koji je u tijeku. Također imam video našeg nastupa s Dead Boysima u New Yorku. No ono što tek trebam pronaći jest odličan 8mm film snimljen 1978. u New Yorku. Izgubili smo kontakt sa snimateljem tog filma, još ga uvijek nismo uspjeli pronaći no nadamo se da će se uskoro nešto saznati.
GP – Gdje se sada nalaze članovi Testorsa?
SV – Svi žive u New Yorku. Prošle godine smo zajedno otišli u studio napraviti koju probu i odsvirali svoje stvari, onako za gušt. Sada smo odlučili da ćemo napraviti par reunion nastupa sa orginalnom postavom iz ’77., tako da se veselim tome. Nastupi će se održati ovaj mjesec u New Yorku i Atlanti.
GP – Proveo si jedno vrijeme u zatvoru. Kako je to iskustvo utjecalo na tvoju glazbu? Je li američki zatvor onakav kakvim nam ga prezentiraju preko filmova?
SV – Ponekad to ispliva u glazbi. To je vječita borba sa korumpiranom vlasti. Često sam gledao Hollywoodske filmove kako oslikavaju život u zatvoru i vrlo je blizu istini. Iako ponekad stvarnost može biti i gora od one koju napišu u scenariju.

GP – Koji je glavni razlog da si pozvao Moe Tucker (Velvet Underground) da producira tvoj prvi album s Shotgun Rationale?
SV – Shotgun Rationale je bio prilično sirov bend i htjeli smo zadržati malo te oštrine koju smo voljeli. Često u studiju producenti nastoje da bendovi zvuče veliko i inzistiraju na „radio prijateljskom“ zvuku. Ja sam htio zvučati „Rock’N'Roll friendly“, a ne vražije „radio friendly“! Ono za čime sam se povodio jest bilo naći producenta koji neće od naše glazbe stvoriti smeće, poput one mlake muzike bez oštrine, koja se tada puštala na radiju. Trebao mi je suradnik u studiju koji će nas zadržati na pravom putu. Dvoje ljudi mi je palo na pamet – Iggy Pop i Moe. Iggy zbog očitoga i Moe jer, nakon što sam ju čuo kako pjeva pjesme od Velveta, znao sam da je jedinstvena i da nas neće uništiti. Kontaktirao sam ju i otišao s njom u studio u Atlanti. Unatoč tome što se radilo o luksuznom studiju s golf terenom i bazenom, Moe i ja smo bili koncentrirani samo na stvaranje albuma. Moe ne samo da nije uništila ono što smo predstavljali već nam je pomogla da zgrabimo pjesme, protresemo ih i izvučemo na višu razinu.
GP – Njena glazba je drukčija od tvoje. Kako je onda bilo odrađivati turneju s njom? Da li si imao udjela u stvaranju pjesama na njenim albumima?
SV – Da, radio sam na nekim tekstovima njezinih pjesama i riffovima. Stvarno sam uživao svirati njezinu glazbu. S godinama sam sve više shvaćao što je tražila u njoj. Držao sam se toga da u svojoj glazbi nastojim ostvariti svoju viziju, no u njezinom slučaju, nastojao sam joj biti potpora da ona ostvari svoju, a ne nametati neke svoje ideje. Trudio sam se osjetiti čemu teži i pomoći joj u tome. Valjda smo zato 9 godina zajedno svirali i stvarali glazbu, dok su se drugi članovi izmjenjivali svaku turneju ili dvije. John Sluggette je bio jednakog stava. Nije da ostali nisu, ali tu je to bilo jače izraženo. Kada se Sterling pojavio, krenulo je još bolje. Bila je to prava privilegija jer je bio posebna osoba. Nedostaje mi. Moe nam nikada na turneji nije dozvoljavala da imamo vlastite sobe pa sam ju godinama djelio sa Sterlingom. Kakve su to priče bile… Mogao bih knjigu napisati samo o onome što mi je napričao o svom životu i iskustvima. Pričao mi je toliko toga o svom vremenu u Velvet Undergroundu i kako je to nekada bilo u ’60ima. Toliko anegdota o Lou Reedu, Eddie i Gerardu. Turneje s Moe su bile vrhunac u mom životu i divim se njezinoj ljubaznosti i iskrenosti. A uz to se uvijek voljela smijati i dobro zabavljati.
GP – Surađivao si s mnogim poznatim glazbenicima. Da li bi za kraj mogao izdvojiti nekoga posebno?
SV – Izdvojiti. I ne baš. Previše je to ljudi s kojima sam svirao. Jedna od prednosti kada si „solo“, a ne s nekim fiksnim bendom jest mogućnost da upoznaš toliko vrhunskih ljudi u glazbenom svijetu. Nikada nisam bio timski igrač kad se o tome radi jer je to protiv moje prirode i takva situacija bi bila čudna za mene. Bendovi se uvijek povode premisom „zajedno protiv drugih“. Za mene bi to bio ograničavajući faktor. Sigurno ima i prednosti godinama svirati s jednim postavom, ali ja volim svirati s različitim ljudima i izbjeći taj zagušujući osjećaj pravila. Ljudi s kojima sam surađivao imaju toliko različitih kvaliteta. U ovom trenutku se mogu sjetiti opake svirke Tony Fatea (Bellrays) koji je bio sa mnom na turneji prije otprilike 6 godina. Također snažne forme i divlje predanosti John „Speedo“ Reisea (Rocket From The Crypt). I oduvijek sam volio biti na turneji s Johnny Riom, Bernwardom i Bernadetteom. Razdoblje s Greg Nortonom iz Hüsker Dü je bilo inspirativno. Ali popis bi mogao ići u nedogled. Kao što sam rekao – ne bih mogao biti precizan, ako ne posvetim tome puno vremena, a onda bih mogao napisati i knjigu o tome.


Johnny Rio (na basu), Sonny Vincent, Hogar iz grupe Motus (kao osiguranje) i ja (sa kamerom)
Mochvara, Zagreb 09.02.2011 - Fotografiju je snimila Emanuela Tomino



Sonny Vincent je u ogranizaciji MIXER.HR-a održao solo koncert u zagrebačkoj Mochvari 09-02-2011 godine. Ovo je moja snimka zadnje tri pjesme:
    


Plakati i video klip koje mi je Sonny poslao sa molbom da ih objavim na svojoj JESUS LOVES THE STOOGES web stranici, kao najavu za koncerte njegove legendarne grupe Testors, koja se ove godine ponovo okupila da bi odsvirala par koncerta u Americi:








Karte zagrebačkih koncerata:










 



Sonny i ja na šanku nakon koncerta u Mochvari
 
_______________________________________________

Nema komentara: