KNOW YOUR RIGHTS

KNOW YOUR RIGHTS

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Ako si u Jugoslaviji izgledao drukčije od nekog prosječnog omladinca, bilo je uobičajeno da si osuđen na stalna legitimiranja i maltretiranja milicije. Nismo još bili ni punoljetni, a stalno su nas zaustavljali i zapisivali u svoje blokiće. U početku je najveći razlog za to bila naša duga kosa, a kasnije su problem stvarale naše čudne frizure i način na koji smo se oblačili. Meni najčešće to baš i nije nešto pretjerano smetalo. Vidio sam fotografije na kojima u Americi policajci usred koncerta hapse Jima Morrisona i one na kojima londonski bobiji na ulici legitimiraju Sex Pistolse, pa mi se to što u Zagrebu drugovi milicionari legitimišu mene činilo kao nešto sasvim normalno. Naravno, to mi je bilo normalno samo ako su milicajci bili normalni jer bilo je i onih zajebanih, koji su se ponašali kao da su upravo izašli iz pećine.

Robi, Bino i ja te davne 1984. godine zaputili smo se prema moru u posjet Juri, koji je bio na odsluženju vojnog roka. Odredište nam je bilo Crikvenica, tako da smo vlakom došli u Rijeku i na autobusnom kolodvoru čekali bus za dalje. Kad smo spazili dva milicajca kako šeću po peronu, odmah smo znali da će doći do nas, a kad su prišli i obratili nam se na ćirilici, znali smo da smo i najebali. Ta dva specijalca bila su stvarno posebna. Prvo su im se guste brčine počele tresti od smijeha dok su gledali naše slike na dokumentima, koje su nas odmah zatražili.

Nakon toga očekivano su nas pitali drogiramo li se i gdje smo sakrili drogu. No nisu se zadržali samo na pitanjima nego su tražili da skinemo jakne i pokažemo im vene da vide ima li na njima „crvenih tačaka”. Zahtijevali su čak da skinemo cipele da provjere jesmo li u njih sakrili vrećice sa sumnjivim sadržajem.

Dotad je sve izgledalo kao neka zajebancija, smijali su se oni, smijali smo se i mi, ali onda se jedan od njih okomio na Binu. Prvo ga je pitao je li peder kad nosi naušnicu na uhu, a nakon toga ga je divljački potegnuo za tu naušnicu. Bino je od bolova počeo skakati i psovati. Na našu sreću, svi ljudi koji su se našli na autobusnoj stanici s negodovanjem su gledali kako nas milicajci maltretiraju, pa kad su ovi to skužili, prekinuli su iživljavanje nad nama te nam naredili da uđemo u prvi autobus i izgubimo se iz Rijeke.

 

Kad smo došli u Crikvenicu, skužili smo da ne znamo gdje je Jurina jedinica točno smještena. Znali smo samo da je u vojnoj inženjeriji koja radi na nekoj cesti između Selca i Crikvenice.

– Život vam je, djeco, kao more. Kad gledate s obale, sve je bistro i jasno. Kad je bonaca, vidi se dno kao na dlanu. Ako zaslijepljeni tom ljepotom uđete u njega, zaronite i otvorite oči, sve će odjednom postati mutno. Ne smijete se previše zagledati dolje jer ćete se utopiti ako ne izronite na vrijeme.

– Ajde, barba, mani se flaše. Bolje nam kaži jel ima ovdje kakva kasarna. 

– Jebote, možda je smisao njegovog života bio da baš na današnji dan podijeli svoju životnu mudrost s nama, a ti mu na to kažeš da ostavi flašu.

– Možda mu je smisao života bio da mu baš danas netko kaže da ostavi flašu.

– Ne svađajte se, djeco. Nego, imate možda koji dinar viška?

– E jebi ga, barba...

Nakon što Juru nismo našli u Crikvenici, a nije nam se dalo pješačiti do Selca jer se kuhalo neko nevrijeme, zabrundali smo u nekoj birtiji i poslije par pića odustali od daljnje potrage. Kasnije se ispostavilo da je Jura bio samo par metara od nas. Budući da je bio praznik, Prvi maj, njegova jedinica imala je slobodan dan, pa je s ekipom rokao u susjednoj birtiji. I tako se uopće nismo našli, a s obzirom na to da smo po običaju otišli na put bez nekog posebnog plana, morali smo smisliti gdje ćemo prespavati. Kad smo zbrojili sve pare koje smo imali po džepovima, zaključili smo da si možemo priuštiti samo jednu dvokrevetnu sobu u hotelu, što je značilo da se jedan od nas mora švercati. Bino je izvadio tri cigarete iz kutije, na jednu od njih je na dnu filtera kemijskom olovkom utefterio plavu točku. Dogovor je bio da se dvojica prijavimo u hotel, a da se onaj koji izvuče cigaretu s točkom šverca. Tu cigaretu popušio je Robi.

Da bismo došli do sobe koju smo uzeli, morali smo proći pokraj recepcije, a na Robijevu žalost, čovjek koji je ondje radio odmah je provalio naš plan. Tako smo navečer Bino i ja otišli u sobu, a Robi je ostao na cesti. Njegov plan B da se domogne sobe bio je da se po gromobranu popne do nekog otvorenog prozora i kroz njega uđe u hotelski hodnik te tako zaobiđe revnog čiču na recepciji. Nakon što je već prilikom prvog pokušaja odvalio gromobran iz zida, i taj mu je plan pao u vodu, pa je prespavao noć u haustoru obližnje zgrade. Smjestio se na otiraču za cipele ispred vrata nečijeg stana na zadnjem katu. Taman kad je konačno uspio zaspati, probudila su ga dva čovjeka sa svjetiljkama. Robi im je ispričao svoju tužnu priču o cigareti s plavom točkom na filteru, pa su mu se smilovali i dozvolili mu da do jutra ostane na njihovu otiraču. Dok se on patio u haustoru, Bino i ja spokojno smo spavali u velikoj hotelskoj sobi. Imali smo u njoj čak i pomoćni ležaj, koji je ostao neiskorišten.

Ujutro se Robi konačno probio do nas. Čim je ušao u sobu, psujući je otišao pod tuš. Nakon što se izvukao iz kupaonice i otrpio naše zajebavanje, predložio je da sa vratimo do Rijeke i potražimo Teu, pjevačicu riječke punk grupe Kaos. Njih dvoje bili su u kontaktu od koncerta Kaosa u zagrebačkom SKUC-u. Rečeno – učinjeno. Nije prošlo ni dva sata, a već smo se ponovno našli na riječkom autobusnom kolodvoru. Ovaj put nismo se na njemu zadržavali da ponovno ne naletimo na brkate plave tulipane i ne završimo u marici. Kad smo se dovoljno udaljili od kolodvora, Robi je iz telefonske govornice nazvao Teu i dogovorio da s njom i njezinom prijateljicom Sanjom zabrijemo negdje izvan grada.

Sanja je popalila starom ključeve od auta. Nas trojica izgurali smo ga iz garaže i gurali ga niz cestu pedesetak metara da joj stari ne čuje poznati zvuk motora. Nakon što je Sanja ocijenila da smo dovoljno daleko, natrpali smo se u auto i zaputili prema Lovranu. Vozila je Tea jer je ona jedina imala položen vozački ispit. Nije baš imala nekog vozačkog iskustva, ali ceste su bile prazne, pa nije bila neka frka voziti. Jedini problem bio je to što nikako nije mogla skužiti kako ubaciti u rikverc, tako da kad smo trebali ići unatrag, izašli bismo iz auta i gurali ga.

Danas se više nitko od nas točno ne sjeća gdje smo sve tu večer bili. Pamtimo samo da smo se dugo vozili, da smo prolazili, kako je to Robi tada slikovito opisao, kroz „Iku, Ičiće i ostale pičiće po južnoj strani prelijepe nam Istre” i da ništa nije šljakalo jer je bio praznik. Robi me kasnije zajebavao da sam pričao samo s Teom, u čemu možda i ima istine. Tea me oduševila kao osoba, ali razgovor koji smo vodili nije nimalo išao u smjeru u kojem je on mislio da ide.

U neko doba noći dokotrljali smo se natrag u Rijeku. Tea je rekla da možemo prespavati kod nje, tako da smo se svi smjestili u njezinoj sobi, a kad smo se naspavali, otišli smo na vlak i vratili se u Zagreb.

Pare smo sve potrošili, Juru nismo našli, a sad kad bolje razmislim, u to vrijeme Juru još nisam ni poznavao.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK