* * * * *

srijeda, 30. lipnja 2021.

KNOW YOUR RIGHTS

KNOW YOUR RIGHTS
Ukoliko si u Jugoslaviji izgledao različito od nekog prosječnog omladinca, bilo je uobičajeno da si osuđen na stalna legitimiranja i maltretiranja od strane milicije. Nismo još bili ni punoljetni, a stalno su nas zaustavljali i zapisivali u malene blokove. U početku je najveći razlog za to bila naša duga kosa, a kasnije su problem stvarale naše čudne frizure i način na koji smo se oblačili.

Robi, Bino i ja smo se te davne 1984. godine zaputili prema moru u posjet Juri koji je bio na odsluženju vojnog roka. Odredište nam je bila Crikvenica, tako da smo vlakom došli u Rijeku i na autobusnom kolodvoru čekali bus za dalje. Kada smo spazili dva milicajca kako šeću po peronu, odmah smo znali da će doći do nas, a kad su prišli i obratili nam se na ćirilici znali smo da smo i najebali. No ta dva specijalca su bila stvarno posebna. Prvo su im se guste brčine počele tresti od smijeha dok su gledali naše slike na dokumentima, koje su nam odmah pokupili, nakon toga su nas očekivano pitali da li se drogiramo i gdje smo sakrili drogu, a onda se nisu zadržali samo na pitanjima, nego su nas tražili da skinemo jakne i da im pokažemo vene da vide jel' ima na njima „crvenih tačaka“. Zahtijevali su čak da skinemo cipele da provjere jel' smo u njih sakrili vrećice sa sumnjivim sadržajem.
Do tada je sve izgledalo kao neka zajebancija (smijali su se oni, smijali smo se i mi), ali onda se jedan od njih okomio na Binu. Prvo ga je pitao dal' je peder kad nosi naušnicu na uhu, a nakon toga ga je divljački potegao za tu naušnicu. Bino je od boli počeo skakati po autobusnoj stanici i psovati, a budući da su svi ljudi koji su se tamo našli gledali sa negodovanjem u njihovom pravcu, milicajci su skužili da su pretjerali, pa su nam rekli da uđemo u prvi autobus i da se izgubimo iz Rijeke. Dodali su da će u protivnom pozvati maricu, pa da ćemo završiti u milicijskoj stanici. Nastavili smo put.
Kad smo došli u Crikvenicu, skužili smo da u biti ne znamo gdje je Jura točno smješten. Znali smo samo da je u inženjeriji i da radi na nekoj cesti između Selca i Crikvenice.

- Život vam je djeco kao more. Kad gledate sa obale sve je bistro i jasno. Kad je bonaca vidi se dno kao na dlanu. Ako zaslijepljeni tom ljepotom uđete u njega, zaronite i otvorite oči, sve će odjednom postati mutno. Ne smijete se previše zagledati dolje, jer ćete se utopiti ako ne izronite na vrijeme.
- Ajde barba mani se flaše. Bolje nam kaži jel' ima ovdje kakva kasarna.
- Jebote možda je smisao njegovog života bio da baš na današnji dan podjeli svoju životnu mudrost sa nama, a ti mu na to kažeš da ostavi flašu.
- Možda mu je smisao života bio da mu baš danas netko kaže da ostavi flašu.
- Ne svađajte se djeco. Nego, imate možda koji dinar viška?
- E jebi ga barba...

Nakon što Juru nismo našli u Crikvenici, a nije nam se dalo pješačiti do Selca, jer se kuhalo neko nevrijeme, zabrundali smo u nekoj birtiji i nakon par pića odustali od daljnjeg traženja.
Kad je kasnije Robi pričao sa Jurom, ispostavilo se da je on u to isto vrijeme bio samo par metara udaljen od nas (!?!). Njegova jedinica je kopala nešto po obližnjoj cesti, a budući da je bio praznik (Prvi maj) rokao je sa ekipom u susjednoj birtiji.
No kako bilo, da bilo, nismo se našli, a kako smo po običaju otišli na put bez nekog posebnog plana, morali smo smisliti gdje ćemo prespavati. Zbrojili smo sve pare koje smo imali i zaključili da si možemo priuštiti samo jednu dvokrevetnu sobu u hotelu. Dakle jedan od nas se morao švercati i trebali smo odlučiti tko. Uzeli smo tri cigarete i na jednu smo na dnu filtera nacrtali plavu točku. Dogovor je bio da se dvojica prijavimo, a da se onaj koji izvuče cigaretu sa točkom šverca. Tu cigaretu je popušio Robi.
Fotografiju je snimio Slobodan Planinčević Slajba
Da bi se došlo do naše sobe moralo se proći kraj recepcije, a na Robijevu žalost, čovjek koji je tamo radio je odmah provalio naš plan. Tako smo navečer Bino i ja otišli u sobu, a on je ostao na cesti. Plan B je bio da se po gromobranu popne do nekog otvorenog prozora i da uđe u hotelski hodnik, te da na taj način zaobiđe čiču na recepciji. Nakon što je već prilikom prvog pokušaja odvalio gromobran iz zida i taj je plan pao u vodu.
Na kraju je spavao u haustoru jedne od obližnjih zgrada. Smjestio se na otiraču za cipele, ispred vrata nekog stana na zadnjem katu. Taman kad je konačno uspio zaspati, probudila su ga dva čovjeka sa lampama. Robi im je ispričao svoju tužnu priču o cigareti sa plavom točkom na filteru, pa su mu se na kraju smilovali i dozvolili mu da provede noć u njihovom haustoru.
Bino i ja smo za to vrijeme spavali u velikoj hotelskoj sobi, a imali smo tamo čak i pomoćni ležaj koji je ostao neiskorišten.
Sljedeće jutro Robi se konačno probio do nas i psovajući je otišao pod tuš. Nakon što je konačno izašao iz kupaone, predložio je da sa vratimo do Rijeke i da potražimo Teu, pjevačicu riječke punk grupe Kaos. Njih dvoje su se upoznali na njenom zagrebačkom koncertu u SKUC-u na Savi i od tada su bili u kontaktu.
Rečeno-učinjeno. Nije prošlo ni dva sata, a već smo se ponovo našli na riječkom autobusnom kolodvoru. Ovaj put se nismo zadržavali, nego smo odmah otišli prema centru, gdje je Robi iz govornice nazvao Teu i dogovorio da sa njom i njenom prijateljicom Sanjom zabrijemo negdje izvan grada. Sanja je popalila starom ključeve od auta, pa smo nas trojica izgurali auto iz garaže i gurali ga niz cestu pedesetak metara, da joj stari ne čuje poznat zvuk motora. Kad smo bili dovoljno daleko, natrpali smo se u auto i zaputili prema Lovranu. Vozila je Tea, jer je ona jedina imala položen vozački ispit, a bilo je smiješno što nikako nije mogla skužiti kako ubaciti u rikverc, tako da kad smo trebali ići unazad, izašli smo iz auta i gurali ga.
U biti se nitko točno ne sjeća što smo sve radili to veče. Jedino što smo zapamtili je da smo se dugo vozili, da smo prolazili, kako je to Robi lijepo opisao, kroz "Iku, Ičiće i ostale pičiće po južnoj strani prelijepe nam Istre" i da je sve bilo zatvoreno jer nije bila turistička sezona. Robi me kasnije zajebavao da sam čitavo veče pričao sa Teom, ali taj razgovor nije išao u smjeru u kojem je on mislio da ide.
U neko doba noći smo se dokotrljali nazad u Rijeku. Tea je rekla da možemo prespavati kod nje, tako da smo se svi smjestili u njenoj sobi, a kad smo se naspavali otišli smo na vlak i vratili se u Zagreb.
Pare smo potrošili, Juru nismo našli, a kad sad bolje razmislim, ja u to vrijeme Juru nisam ni poznavao.



Nema komentara: