* * * * *

ponedjeljak, 18. listopada 2010.

KAKO SE KUM OBJESIO IZ ZNATIŽELJE

KAKO SE KUM OBJESIO IZ ZNATIŽELJE

Bilo je kasno nedjeljno jutro, godina 1980. Sunce je već zapržilo, tako da sam navukao rolete, ležao u krevetu i uživao u tišini, sve dok nije zazvonio telefon u dnevnoj sobi.
- Možeš li doći po Velju na Đamiju? Sinoć se objesio. – rekao je glas sa druge strane žice.
- Kako objesio? Jel' živ? - upitao sam.
- Ma je. Daj molim te dođi što prije, ne znam što ću sa njim.
- U redu, doći ću za pola sata. - rekao sam i spustio slušalicu.

Obukao sam se i otišao na tramvaj. Grad je bio prazan, tako da sam stigao već za dvadesetak minuta. Napravio sam skoro čitav krug oko Đamije dok nisam konačno ugledao Velju kako sjedi na podu naslonjen na zid. Ispod dugog smeđe kaputa imao je samo potkošulju, na kojoj se žutila rupa od cigarete. Izgledao je kao da uživa u svakoj zraci sunca, koja mu se kroz mutne naočale probija do sklopljenih kapaka, skrivenih ispod duge rukom počešljane kose. Neko vrijeme sam stajao ispred njega i promatrao ga, a onda je odjednom otvorio oči.
- Otkud' ti kume? - začuđeno me upitao.
- Zvala me Saša. Našla te tu dok je šetala psa. - odgovorio sam i nastavio - Gdje si posijao košulju? A čuo sam da si se i objesio!?!
- Ma nisam. Samo sam nešto isprobavao. - rekao je.
Nakon toga mi je ispričao što se u stvari dogodilo prošle noći.

Dakle, bio je tulum na Bundeku. Tamo je nekad bila velika šikara i šuma. Nakon noćnoga kupanja u jezeru, prilikom kojega je izgubio košulju, Velji je bilo dosadno pa je otišao prošetati šumom. Tamo se opet iz dosade popeo na drvo, a onda mu je sinulo da bi bilo zanimljivo znati kakav je to osjećaj kad se čovjek objesi. Skinuo je vojnički remen sa hlača, od njega napravio omču i zavezao ga za granu. Omču je stavio oko vrata i pustio se da visi, držeći sa sa obadvije ruke čvrsto za granu. Onda je polako pustio jednu ruku, a onda i drugu, spreman da se ponovo uhvati kad „postane gusto“. Budući da omča napravljena od remena nije imala čvor i nije se mogla stegnuti, Veljo je sa smiješkom na licu bezbrižno visio na grani, povremeno se pridržavajući rukama, sve dok se jedan par nije pojavio ispod tog istog drveta i počeo se ljubiti. Onda su prilegli, a kad je djevojka pogledala prema gore prestravila se.
- Isuse! Ovaj se objesio! - povikala je histeričnim glasom.
- Nisam, nisam - doviknuo joj je Veljo sa drveta i kako su oni to poslije opisali „izvukao je glavu iz omče i poput Tarzana, se spustio po granama do tla“.

E, Kume tada si stvarno pretjerao.



Nema komentara: