* * * * *

nedjelja, 24. listopada 2010.

400 DANA U BEOGRADU


Sredinom osamdesetih godina svi u škvadri smo odslužili vojni rok u bivšoj nam državi Jugoslaviji. Svako od nas je po povratku bio pun priča, koje su uglavnom svima koji su ih slušali bile dosadne i nezanimljive. Čvarak je imao potrebu da svakom ispriča kako je od vojne policije bježao preko krovova, Veljo je pričao kako su ga poslali kući nakon što je objasnio oficirima kako je to kad je čovjek drogiran (pričao im je kako prolazi kroz zidove), a moja priča za koju sam svjestan da je dosadna, ali je ipak moram izbaciti iz sebe, bi išla otprilike ovako:
BEOGRAD, KASARNA „TOPČIDER" NA DEDINJU, 02.08.1984.
Lepo su me ošišali, lepo su me obukli, lepo su me smestili. Postao sam vojnik.
Dok je Tito bio živ jedinica u koju sam došao je bila njegovo osobno osiguranje (služilo se u civilu), a nakon njegove smrti jedinica se transformirala u elitnu specijalnu vojnu policiju. Po hijerarhiji vlasti na beogradskim ulicama bili smo na samom vrhu. Mogli smo legitimirati običnu vojnu policiju, pa čak i milicionare.
Do zakletve je bilo mirno i jedini nam je problem bio što ne možemo kupiti pivo u kantini. Nakon zakletve smo mogli kupiti pivo, ali je počela i obuka, a to je značilo sustavno jebanje u mozak svakog dana od jutra do mraka.
U spavaoni je čitave noći gorilo crveno svjetlo. Ustaj vojsko. Pucao sam iz svih mogućih oružja, bacao bombe, čučao sam u kanalu dok su iznad moje glave prolazili tenkovi (iz znatiželje sam podigao pogled pa mi je blato iz gusjenica napunilo oči). Učili su nas borilačke vještine, kako se hapsi, privodi i sprovodi. Uvježbavali smo kako osloboditi taoce i likvidirati teroriste, obezbjeđenja ljudi i objekata. Svako malo bi se oglasile uzbune, nakon kojih bi uslijedili marševi od po nekoliko kilometara pod punom ratnom spremom, a ponekad i sa gas maskama (tzv. "prc", nastalo iz rijeći "prcanje"). Atomski sa leva. Atomski sa desna. Zadnji dio obuke je bio na Kopaoniku, najvećoj planini na granici Srbije i Kosova. Trebalo je to biti učenje skijanja, ali zbog nedostatka snijega na poligonu, umjesto skijanja smo svaki dan imali terenske vježbe. Hodali smo u formacijama preko planine dok je oko nas padao tako gusti snijeg da smo se jedva međusobno vidjeli. Bilo je toliko hladno da nam je sa obrva i trepavica visio led. Nekima su se doslovno ledile suze u očima.
Nakon obuke sam u komandi grada Beograda čuvao generale. Spavao sam na straži u hodniku, ispred vrata iza kojih su bili pohranjeni planovi za obranu Jugoslavije od agresije. Imao sam dozvolu da pucam ne svakog tko se pojavi, pa sam znao da nitko neće naletiti. Čuvali smo glavnu kapiju kasarne, tako da smo stalno bez dozvole visili u gradu. Kad su tri dana za redom u SKC-u svirali zagrebački bendovi, svako veće sam bio tamo. Sjećam se da su Zvijezde održali fantastičan koncert. Svirala je i Naturalna mistika tako da sam naletio na Đinksa i još neke ljude koje sam znao otprije. Od većih koncerata bio sam na koncertu Bijelog dugmeta. Koncert je započeo sa himnom Jugoslavije.

Svaki dan smo patrolirali gradom. Kada sam dodijeljen jednom oficiru, kojem je to bila prva patrola, pitao me što trebamo raditi. Ja sam mu odgovorio da se obično malo provozimo gradom, pa da onda odemo u neku birtiju gdje oficir plati pivo. Nisam mogao vjerovati, da je to popušio. Nakon što je platio jednu rundu pitao me da li hoću još nešto, na što sam mu odgovorio da na dužnosti smijemo popiti samo jedno pivo. U biti, nisam volio te patrole jer me u Zagrebu svako malo legitimirao neki milicajac i zajebavao zbog duge kose ili čudne odjeće, tako da sam kad mi se ukazala prilika otišao jedno vrijeme raditi u kuhinju. Oni koji su tamo radili bili su „bogovi“. U kantini su me svi častili, da bi dobili što veće porcije hrane. Nakon što bi odradio posao izvalio bi se ispred restorana na deku i uživao na suncu, ispod zida na kojem sam kredom nacrtao otok sa palmom i more.
Kad je oficir pitao tko želi postati član KPJ, jedino se ja nisam javio. Glavni razlog je bio što mi se nije dalo ići na predavanja i sastanke, a ne politika. Politika me ni onda, kao ni sad, nije zanimala.

Za vrijeme služenja vojnog roka bio sam samo jedan dan u Zagrebu (otišao sam po bas gitaru, ali mi se na kraju nije sviralo, pa je umjesto mene svirao jedan Slovenac). Kad sam već morao taj dio života provesti u Srbiji, onda mi je bilo zanimljivije zabrijati na tulume u Aleksinac ili Kragujevac. Budući da je Cile svako malo bježao kući, kad je bio neki tulum koji je obećavao išao sam sa njim. Poslije jednog tuluma smo završili u nekoj birtiji u južnoj Srbiji. Nismo imali pojma gdje smo. Sjećam se da je sunce polako zalazilo i da sam dugo gledao kroz prozor aute kako jure cestom, dok je Cile za to vrijeme na šanku nazivao prijatelje i pokušavao naći nekoga da nas vrati u Beograd prije jutarnjeg postrojavanja, da ne završimo u vojnom zatvoru. Zaspao sam u nekom autu i probudio se ispred kasarne. Sljedeće jutro sam bio toliko mamuran da sam zaspao stojećki na postrojavanju.


Za jedan državni praznik sam se dobrovoljno javio da nacrtam veliki plakat za zidne novine. Pravi razlog mog patriotizma je bio što sam za taj zadatak dobio na raspolaganje jednu sobu u koju sam se mogao zaključati, slušati muziku i pijuckati pivo, dok su ostali bili na terenu. Naravno razvukao sam taj posao na desetak dana, mada sam mogao sve to završiti za pola sata. Nacrtao sam partizana sa puškom i partizanku sa zastavom. Na kraju mi je kapetan prigovorio da sam partizanki nacrtao prevelike sise, ali je zbog velikog interesa plakat ipak ostao na panou duže vrijeme.
Pred kraj je u jedinicu došao Vicko, danas poznati radijski voditelj.
Kada je Robi išao je na služenje vojnog roka, prolazio je kroz Beograd, pa smo zabrijali u SKC-u. Nakon mjesec dana našao sam ga u njegovoj kasarni, ali nije mogao dobiti izlaz, pa sam mu pronašao rupu u žici i izvukao ga van. Toliko smo se zapili da sam na povratku u Beograd na pola puta ispao iz autobusa u jarak kraj ceste. Naslonio sam se glavom na vrata i zadrijemao, a vozač je vidio da mi nije dobro, pa je prikočio i otvorio vrata (valjda da mu ne povratim u autobusu). Robija su ulovili dok se kroz rupu u žici vračao nazad u kasarnu, pa je najebao.
Konačno sam dočekao 06.09.1985. godine i nakon točno 400 dana sam se zaputio kući. Svi koji se još nisu "skinuli" dopratili su me do kapije, a Vlado Kapor koji je bio u patroli me došao pozdraviti na željeznički kolodvor. Rekao je da ga posjetim kad dođem u Sarajevo, ali nažalost nisam bio. On i Cile su me dva puta posjetili u Zagrebu, a sa Ciletom sam se zadnji puta čuo nakon rata. Na kraju razgovora mi je rekao „Boli te kurac. Vi bar imate državu“.

Zastavnik Simić je jednom prilikom rekao: „Ja želim da vam kažem samo jedno, a to su dve stvari. Rad, red i disciplina.“ Kad bolje razmislim ta duboka umotvorina savšeno opisuje služenje vojnog roka.
________________________________________

1 komentar:

bili piton kaže...

isto mjesto, ista radnja-stanje-zbivanje....samo tri godine poslije....