* * * * *

ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU III

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU III 
KONAČNA FORMACIJA GRUPE I PRVI NASTUP

Dakle, stali smo kod perioda nastanka tj. formiranja grupe "Limunovo drvo". Govorio sam u prethodna dva priloga o upoznavanju sa Milanom Mladenovićem u periodu njegovog prelaska posle Sarajeva u Beograd i o periodu našeg druženja, od našeg upoznavanja 1972e do perioda krajem 1976e, kada sam preko njega upoznao Gagija. Njih dvojica su išli u istu XI beogradsku Gimnaziju, ali se nisu tamo i upoznali.
Pošto je tetka Danica (Milanova mama) bila rodom iz Makarske, Miša, kako su ga roditelji zvali, je često tamo letovao sa njima. Gagi i njegova ekipa iz XI beogradske Gimnazije, na čelu sa drugom iz njegovog odeljenja Giletom iz ElOrg-a, je pak dane svog letnjeg raspusta provodila, takođe, u Makarskoj, te Milanovo i Gagijevo poznanstvo datira sa plaža tetka Danicinog rodnog grada. Po povratku iz Makarske 1976e, Milan mi predočava poznanstvo sa jednim drugarom iz njegove gimnazije koga je upoznao u Makarskoj i koji isto svira gitaru. Od tog momenta rađa se ideja o acoustic-triu.
Sećam se da nas je par puta profesorka muzičkog, iz napred navedene XI gimnazije, zvala da odsviramo nešto od Beatlesa (koje je beskrajno obožavala isto kao i Gagi ) na njenim časovima muzičkog. To su bili naši prvi nastupi, tako da kažemo, u javnosti.
Iz muzičke novobeogradske veze (mislim da su to bili Zoran Radomirović-Švaba i Branko Potkonjak-Hendrix) upoznajemo Gorana Kovinčića Maxu (bass) i Duleta Dejanovića (drums), tako da bend dobija konačnu formaciju.
Treba tu pomenuti i Zoran Rosića - Rosu neizbežnog zaljubljenika u fotografiju i našeg prijatelja (išao je sa nama kad god je mogao i škljocao) kome treba zahvaliti za sve slike Limunovog drveta iz tog perioda koje su ostale sačuvane do dan danas. Prijateljstvo Rose sa članovima Limunovog drveta je proizišlo iz njegovog poznanstva sa Gagijem iz vremena osnovne škole. Često sam odlazio kod Rose u periodu '78-'80 jer je moja tadašnja devojka stanovala kvart do njegovog. Mnogo puta sam bio tu kad je  eksperimentisao sa fotkama (gde sam mu bio figura za vežbanje), probao foto aparate.... bio je osobenjak fin i uglađen sa unutrašnjim nabojem buntovnika. Sećam se da smo se Gagi i ja jednom zatekli kod njega baš kad je dobio jedan od tada prvih Polaroida....
Da se vratim na staze samog benda. Bitno je naglasiti da smo od momenta ulaska Maxe i Duleta koncentraciju repertoara bacili isključivo na naše autorske stvari. Uticaji raznih muzičkih žanrova, koju je svako od nas iz benda slušao, doprineli su šarenolikosti našeg muzičkog opusa. Gagi je bio zakleti Beatles-oman obožavajući takođe i gitariste, tada dva mega benda, Deep Purple-a i Led Zeppelin-a, Blackmoor-a i Page-a. Milan je bio orijentisan ranije na Young-a, Croce-a, Dylan-a, Taylor-a i ostale kantautore (tako da se izrazim) plus Hendrix-a, Alman brothers band, Edgar Winter-a, Uriah Heep, Deep Purple i Zeppeline, normalno, Bob Marley-a, a od naših Korni grupu, dok se u periodu Limunjaka okrenuo slobodnijim formama Talking Hads-a, XTC-a, Siouxsie and the Banshees-a, grupe The-The (koju sam i ja zagotivio pored svega ostalog), pa obavezni Clash itd. da ne nabrajam, dok sam se ja neopredeljeno kretao između brda žanrova tražeći svoj muzički identitet (koji ni do dan danas nije precizno određen jer mi se sviđa, stvarno, sve i svašta što je dobro napravljeno ili napisano). Da napomenem neke bendove i pevače koje sam tada slušao (CSN&Y, James Taylor,  italijanska muzika sa festivala San-Remo, Yes, EL&P, Genesis, Deep Purple, Uriah Heep, Led Zeppelin, Stevie Miller, Hendrix, Marley, Cocker, Rolling Stones, Tangerine dream, Brand X, a od '75. prekretnicu u mom poimanju muzike pomerio je neopozivo Gino Vannelli sa pločom "Storm at sunup". Za sve to vreme sam svirao gitaru  i po kulturno-umetničkim društvima "Jedinstvo"('72.-'75.) i AKUD "Branko Krsmanović" ('75.-'79.) tako da se neminovno i neka etno priča vrzmala po mojoj glavi iako sam komponujući u Limunjacima gledao da me taj etno momenat ne odvuče na drugu stranu (bio je to čudan mix svega i svačega). Interesantno je navesti da sam Beatles-e tek kasnije otkrio u svojim lutanjima nepresušnim svetom muzike. Izvinite za ovu dužu digresiju o tome ko je od nas šta slušao ali to je imalo odlučujuću ulogu u pravljenju naših autorskih pesama... pa da nastavim ....
Znači, apsolutno nije postojao određeni žanr kome smo robovali! Nekako se, prećutno, naš repertoar sastojao od Milanovih i mojih kompozicija, dok je Gagi kačio po neki svoj text i delove pesama, a Maxa sugerisao harmonske korekcije i bass-riff-ove.
Bilo je tu balada (Kažu mi da nemaš, Limunovo drvo, Ne veruj, JUSBT-Ja sam uvek bio tvoj), rock blusa (Prevaren), pop songova (Nešto u nama), avangardnih rock kompozicija kao 7., 8., i 9. Krug, funky-ja (Crni hleb), malo jazz-rocka (Tema za 20min), klasičnog rocka (Ruke bola, kasnije moj Fenomen koga je Milan u periodu Šarla uzeo i obradio)... ma svačega, što nas je na kraju i činilo posebnim u tom trenutku na, da tako kažemo, lokalnoj beogradskoj rock sceni.

Nego, prethodno da se osvrnem na sam početak i naš prvi javni nastup u jednoj osnovnoj školi u Pančevu (20 km od Beograda), koji možemo samo da zahvalimo poznanstvu Gagija i Miroslava Dukića (Geze) gitariste grupe "Tako" (grupe koja je tada bila u usponu). Gagi se (koliko se sećam) tokom '77e počeo družiti sa Gezom (koji je uzgred budi rečeno stanovao blizu XI gimnazije) i učiti od njega neke gitarske fazone i riffove. U tom druženju se rodila Gezina ideja da nas povede kao predgrupu svojoj grupi na svirku koju su trebali da imaju u Januaru '78e u napred navedenoj školi u Pančevu.
Problem koji se pojavio je bio tada (kao i za mnoge beogradske rock-grupe) prostor za probe. Tu uskače Švaba Radomirović nudeći prostorije svoje garaže ili podruma (ne sećam se tačno) u tzv. zgradama TELEVIZORKAMA na Novom beogradu (blok 28), koje su se šepurile uz ivice, tada ne tako opterećenog saobraćajem,  auto-puta Beograd-Zagreb. Sećam se toga, k'o danas, da su Milan i Gagi išli sa dve gitare u tada jedino gitarsko pojačalo famozni Vox AC-30, boreći se besomučno za to ko će od njih biti uključen u normalni, a ko u tremolo ulaz! Milan je svirao na Ibanez Les Paul-u, a Gagi na Aria gitari. Dule je doneo neki doboš (snar) i kontru koja nije funkcionisala sa rasturenim bas-bubnjem (nije nikad imao svoje bubnjeve), dok je Maxa, čini mi, se imao neko radio pojačalo i tada čuvenu bass gitaru Hofner (famozni  McCartney-ev model). Ja sam udarao besomučno po akustari Eko-jumbo (ujak mi je beše doneo iz Italije godinu dana pre) sa tankim žicama, koja se gušila u odjeku zvukova električnih instrumenata i raspadnutog bubnja. Sve to je užasno praštalo i stvaralo kakofoniju zvukova u betonskoj prostoriji. Sklepali smo mi tu, u par proba, neki repertoar od nekoliko pesama, među kojima su sigurno bile: Crni hleb,  Kažu mi da nemaš, Ne veruj i Prevaren. Bilo je tu i proba koje smo pravili po na osob, kod Milana u bloku 23 (uglavnom oko koncepcije i postavke pesama) ili sa Gagijem kod njega u stanu u General Ždanovoj (sada  Resavskoj) gde smo postavljali solo deonice i pravili predloge za izmene nekih delova kompozicija u društvu njegovog tata Šikija i big-mamma baka Emilije. Nekad sam odlazio i kod Maxe koji je stanovao u istim onim "televizorkama" blizu Švabe osećajući se delimično kao mali uljez u njegovom malom svetu na patosu te uske sobice, pune nekih žica, zvučnika, alata, elektro i ostalih delova, ploča, kaseta i dima neizbežnih cigareta bez filtera koje nije vadio iz usta.

Došao je i taj dan "D", našeg prvog javnog krštenja na sceni. Sećam se da je bilo hladno i snežno, kaljavo veče čiji smo početak proveli u poluhladnom busu za Pančevo na zadnjim sedištima, pozirajući Rosi.

Nastavak je sledio u nekoj osnovnoj školi (čijeg se imena ne sećam) sa zidovima oblepljenim tada takozvanim zidnim novinama ili ti kreativnim kolažima na temu Jugoslovenske Narodne Armije, praveći bizarni kontrast u celokupnoj atmosferi između muzike koju smo svi izvodili i te kolaž pozadine postavljene na masno bojenim zidovima pastelno zelene boje. Bili smo toliko uzbuđeni i koncentrisani na stvari koje smo trebali da izvedemo to veče da nismo bili ni svesni šta se događalo ispred i oko nas u gledalištu. Ne sećam se mnogih stvari, ali nekih detalja se sećam vrlo dobro, koji su mi se urezali,  kao opšte spavanje učesnika koncerta na povratku u pretoplom autobusu, i hrkanje pojedinih članova koje je, meni pospanom, odjekivalo u ušima  i pravilo taj put do Beograda nekako dužim nego što je realno bio.
Nastavci slede...

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2014

SVE FOTOGRAFIJE JE SNIMIO ZORAN ROSIĆ ROSA







Nema komentara: