* * * * *

ponedjeljak, 1. prosinca 2014.

DOMAGOJ GABRIĆ - 4 MITSKA DANA

DOMAGOJ
NAPISAO: ŽARKO JOVANOVSKI

Domagoj Gabrić, rođen je 3. studenog 1966. i bio je četvrtak, a napustio nas je 13. listopada 1991. i bila je to nedjelja. Svi znamo da je između ta dva datuma 25 godina, i to je malo, prekratko za jedan ljudski život, ali ja Domagojev put vidim samo kao ta četiri dana od četvrtka do nedjelje. 4 kratka i zbijena dana, gotovo mitska 4 dana u kojima je trebao i sanjati, i ljubiti, i reći, i urlati mladenački - punim plućima - i stvoriti nešto, nešto lijepo i čvrsto, kao svoje likovno djelo. I Domagoj je u svoja četiri kratka dana govorio - govorio je brzo i točno, preciznim potezima na papiru, zidu, tkanini ili dasci, o onome što je u njemu i o svijetu oko sebe, kao da je znao da vrijeme nije na njegovoj strani.
Da bi ostavio trag, uzimao je prvo što bi mu došlo pod ruku. Mogao je to biti komad platna, mogao je biti istrgnuti papir iz bilježnice, mogla je biti i klupa za vrijeme dosadnih predavanja, a mogao je biti i studentski index, prepun crteža na marginama. Sve na čemu bi se moglo risati i prenijeti njegov dragocjeni svijet među nas smrtnike. Izvana mediteranski naočit, snažan mladić prepun energije, odlučnih gesta, u njemu je sve bilo prepuno nježnog i gustog sna i titranja. Nacrtane zvijezde na nebu, začas bi pretvarao u prijeteće ornamente nekog čudovišta ili u glavu izvanzemaljca, ili figure iz nekog davno izgubljenog dalekog vremena i neke davno izgubljene kulture. Uvijek u potrazi za tajnovitim svjetovima iz doba kada su bogovi hodali zemljom.
I uvijek, baš uvijek je tu bila muzika. Može se reći da je Domagoj slikao glazbu, te da su njegove slike i crteži neka vrsta posebnog notnog zapisa pjesama glazbenih junaka koje je volio: Pink Floyda, Grateful Deada, Doorsa i Drugog načina. Sve bendovi koji su psihodeličnim zvucima tkali šarenu tkaninu što dozvoljava i nuka da se traži i nalazi u snu i snatrenju. Muzika mu je bila bitna jer je bila nematerijalna, jer je bila mistična, jer ga je inspirirala da objavi svoja traganja za nepoznatim svjetovima, crtajući.
Kroz proteklo vrijeme od Domagoja su ostale samo uspomene, poput nekih filmskih flasheva - i sve je sada nekako nedovršeno i nesavršeno, kako to valjda samo život sam može oblikovati.
...Kao kad smo, na njegov prijedlog, usred zime jedne hladne siječanjske srijede, popodne, odlučili otići na Sljeme. Ja sam odustao kod tunela. Domagoj je rekao da ide gore. Odgovarao sam ga, ali nije uspjelo. "Ja idem", rekao je i otišao prema planini, u sumrak. Padala je noć, i bila je zima za poluditi i otišao sam kući u toplo, zabrinut za prijatelja. Sutradan mi je rekao da nije bio gore i da se predomislio, ali da je zaspao na klupi na Gornjem gradu i da je bio jako sretan. To je bio on - uvijek prema nepoznatom i neizvjesnom, avanturističkog duha, ali uvijek ta potreba da se na kraju sanja pod svaku cijenu.
...Ili kao kad sam došao prvi put u njegovu sobu gdje je na jednom zidu prolio gomilu boja, ali tako lijepo ih je prolio da sam znao satima buljiti u tu plohu pitajući ga kako je to napravio tako savršeno, kao neku gustu vilinsku šumu kroz koju misli prolaze kao neki svjež vjetar igrajući se bojama. Rekao mi je da je to sve napravio slučajno. "Ako je to uspio slučajno, kako bi tek izgledalo da je svijesno prolijevao boju" - pitao sam se. Ali ta boja nije prolivena slučajno, u ruci koja je sve napravila na zidu, bio je talent jednog umjetnika, nešto što netko ima, a netko nema. Domagoje je, "to", imao.
...Ili flash sa satova crtanja akta na Akademiji. Dok je većina crtala akt ugljenom, u jednom dosadnom ritualu, bojažljivo povlačeći jednu te istu crtu nekoliko puta, koju bi onda obrisali (i tako više puta u nizu), Domagoj je za deset minuta bio kompletno gotov. Potezi su bili snažni, odlučni, njemu je bio dovoljan jedan pogled na model da bi formirao crtež. "Što se tu ima misliti" - tvrdio bi slavodobitno, te bi nakon toga nastavio crtati ornamente oko akta sve dok papir ne bi bio ispunjen do posljednjeg kvadratnog centimetra. I do kraja sata model na njegovim crtežima pretvarao se u čarobnjaka, drugi put u grčkog junaka s kopljem u ruci. Talent u njemu nije dozvoljavao trošenje na isprazne školske vježbe. Naprosto se moralo još nešto desiti, još nešto dodati da bi bilo zanimljivo crtati. I sve što je stvorio, napravio je u 25 godina, u ta 4 mitska dana, od četvrtka do nedjelje. Ostaje pitanje, što bi napravio tek, da je sada tu s nama i da je stvarao sedam mitskih dana?
Danas Domagoj svijetli na nebu, poput jedne od zvijezda sa njegovih crteža. I pretvara se ta zvijezda u čarobnjaka, čudovište, izvanzemaljca ili figuru s hrama drevne kulture. I onda je opet zvijezda, koja nas odozgo nasmiješeno čeka.

Kako želim, kako želim da si tu.
Mi smo samo dvije izgubljene duše
Koje plivaju u akvariju
Iz godine u godinu,
Jurimo stalno istim poljem.
I što nalazimo?
Uvijek iste stare strahove.
Volio bih da si tu.

/ Pink Floyd - Wish You Were Here /



DOMAGOJ GABRIĆ 1966-1991

STRAŽARNI LOPOV 2014

DOMAGOJ GABRIĆ, DAVOR MEZAK I JASMINA KRAJAČIĆ 
CONCORDIA, ZAGREB 1990




Nema komentara: