* * * * *

ponedjeljak, 12. srpnja 2010.

OD SMETLARA DO BANKARA

OD SMETLARA DO BANKARA

Kada sam 1983. godine završio srednju školu, nisam odmah mogao na odsluženje vojnog roka, jer još nisam bio punoljetan. Po logici „ni jedan me posao ne zanima, pa mi je svejedno što ću raditi“, upisao sam melioraciju na Poljoprivrednom fakultetu. Bio sam najmlađi student na godini, ali ne zato što sam bio posebno pametan, već zato što sam krenuo u osnovnu školu sa šest godina, a srednju sam završio nakon trećeg razreda (uobičajeno je bilo četiri).

Ta prva godina na faksu je ostala i jedina godina za koju se može reći da sam stvarno studirao. Išao sam na predavanja, učio sam za ispite, a imao sam i super kolege. Ponekad smo umjesto predavanja završili za šankom staračkog doma, koji se nalazio u blizini faksa, gdje bi nas Zec znao satima zabavljati sa svojim nepresušnim izvorom viceva. U stalnoj postavi naše male ekipe bio je i Rene, tata od tragično preminulog Luke Ritza. Ne znam zašto, ali kad vidim Lukine fotografije u novinama, uvijek se sjetim ploče „The Man Who Sold the World“ od Bowiea, koja je bila na stolu kad smo Zec i ja jednom došli kod Renea. Rene je tada svirao u relativno poznatom demo bandu Art Deco. On i njegova žena, sa kojom sam išao u osnovnu školu, su tako divni i dobri ljudi, da me srce zaboli svaki put kad pomislim na njihovu veliku tragediju.
Od svih kolega sa faksa najviše sam se družio sa Cukijem i Sinišom. Cuki je bio povučeni dečko iz Bjelovara. Proveo je duže vrijeme na ratištu, a nakon što je rat završio poginuo je kad se auto u kojem je bio sudario sa cisternom. Još se uvijek sjećam nemira u njegovom pogledu, kada sam ga zadnji puta vidio. Tada smo razmijenili samo nekoliko rečenica i dogovorili se da ćemo sljedeći puta dok se vidimo otići na piće. Sa Sinišom sam nekako bio u najboljim odnosima, jer smo se družili i izvan faksa. Imao je štand na Cvjetnom trgu, na kojem je prodavao uvezene fotokopirane note. Kasnije sam mu bio i vjenčani kum, a sredinom devedesetih mu se izgubio svaki trag.
Nitko od nas nije očistio prvu godinu u roku, a budući da sam ja u međuvremenu napunio osamnaest godina, prije zadnjih ispitnih rokova morao sam prekinuti studiranje i otići u vojsku. Nakon što sam se vratio sa odsluženja i nastavio gdje sam stao, sve je puklo. Odjednom sam se našao među nekim nepoznatim ljudima, dok su svi oni sa kojima sam se ranije družio otišli dalje. Malo po malo, studiranje mi je palo u drugi plan, a budući da sam živio na grbači svojih roditelja, a za izlaske mi nije nikad bilo dosta novaca, odlučio sam naći neki posao dok ne smislim što ću dalje.
Prvo sam se zaposlio u Badelu na utovaru/istovaru kamiona i slaganju praznih flašica u kašete. Pukao sam nakon tjedan dana. Premala satnica, za pretežak posao. Nakon toga sam našao posao u Franku, gdje sam postao "tvornički smetlar". Satnica je bila fenomenalna (valjda zato što su ljudi zaobilazili oglase u kojima se traži čistač), a posao još bolji. U jutro bi me dočekao lonac svježe kuhane kave, koju sam počeo piti kao vodu. Šef mi je bio neka vječno pripita dobričina sa sela. On bi nakon jutarnje pauze prije posla, legao na posložene kartonske kutije gdje bi manje više drijemao čitav dan, a moj dio posla je bio da nakon što gradski smetlari, dva puta dnevno, dođu sa kamionima i isprazne nekoliko kontejnera koji su se nalazili u krugu tvornice, ono što im ispadne pokupim i vratim u kontejner. Čitav taj posao nije trajao ni pola sata i jedini problem su predstavljale pčele koje su se znale skupljati oko praznih kutija. Ostalo vrijeme bi vilenjio po tvornici i tu i tamo odnio koju praznu kartonsku kutiju na prešanje. Još uvijek pamtim miris svježe mljevene kave i okus vrućih netom pečenih kroki kroketa.

Nakon što je moj brat odustao od vođenja kantine na Kemijsko-tehnološkom fakultetu na kojem je studirala Vesna (njegova tadašnja djevojka i sadašnja supruga), ja sam preuzeo taj posao na sebe, tako da sam tamo postao šef i jedini radnik. Na malom rešou sam kuhao kavu, a imao sam još i par litara coca-cole i nare, koje bi svaki dan na putu do posla kupio u dućanu. No ni to nije potrajalo. Budući da sam u to vrijeme stalno ružio, otvarao sam sve kasnije i kasnije, a na kraju kad bi se i pojavio bio sam premamuran, pa su studentice meni kuhale kavu. Nadalje, kantina je radila sve dok ne bi zaradio dovoljno da imam to veće za izlazak. Na kraju nakon jednog tuluma koji se preselio i na okolne prostorije fakulteta kantina je zatvorena. Ipak ima i jedna dobra strana svega toga. Ake je tamo upoznao Željku, popio prvo piće iz njezine štikle i nakon par godina su se oženili.

1990. godine, nakon što sam sedam godina službeno bio student na Poljoprivrednom fakultetu, potrudio sam se očistiti sve ispite sa prve godine, pa sam nakon toga definitivno odustao od studiranja. Do tada sam već ispunio dva indeksa, a jedan od kolega sa kojim sam počeo studirati, već je radio na faksu kao asistent. Nikad od mene „diplomirani seljak“, ipak sam ja gradsko dijete.
Te iste godine u koprodukciji Zagreb filma i Kanadske televizije snimala se crtana serija „Mali leteći medvjedići“. Budući da sam oduvijek imao smisla za crtanje (najvjerojatnije geni od moga oca koji se uz svoj redovni posao bavio slikarstvom), javio sam se na natječaj i prošao. Tako sam postao filmski radnik. U Zagreb filmu sam ostao oko dvije godine i bio sam kolorista. Posao je bio zanimljiv, ali mi nije odgovaralo što nisam bio u stalnom radnom odnosu, već sam radio na ugovor koji se produljivao svakih šest mjeseci, a nisam mogao ni puno tulumariti, budući da su mi na poslu trebale bistre oči.


Tih godina na Cvjetnom trgu je svakodnevno bio buvljak, koji je bio najpoznatiji po prodaji rabljenih ploča. Između ostalih svoje improvizirane štandove imali su Siniša (sa faksa) i Dee Dee, na čijem štandu su se prodavale i moje audio kazete. Sve su to bile bootleg snimke koncerata, koje se nisu mogle naći u dućanima i za koje sam sam dizajnirao omote. Nakon što bi završio posao u Zagreb filmu spustio bi se do Cvjetnog, gdje bi pokupio zaradu od kazeta koje mi je Dee Dee prodao. Kad sam izračunao koliko se mjesečno zarađuje na Cvjetnom (Siniša je znao zaraditi i po 100 maraka dnevno), a koliko ja zaradim crtajući leteće medvjediće, došao sam do zaključka da mi se više isplati napraviti štand, nego crtati crtane filmove. I tako sam napravio veliki plakat za štand, dao otkaz u Zagreb filmu i preselio se na Cvjetni trg. U početku je dobro krenulo, ali ja nisam bio kao Siniša i Dee Dee da čitav dan provedem tamo. Kad bi zaradio dovoljno za jedan dobar noćni provod, ja bi skupio štand i otišao kući spavati. Sve što bi po danu zaradio, isto veće bi potrošio. A onda je počeo rat. Siniša je preko noći propao, zajedno sa svom mojom ušteđevinom koju sam mu posudio na dvadeset dana, a koju mi nije vratio do danas. Preko noći buvljak na Cvjetnom je ugašen.
Kad se rat malo primirio, zaposlio sam se kao snimatelj nosača zvuka za diskografske kuće. U to vrijeme gramofonske ploče su se povlačile iz prodaje, a CD-i još nisu bili u distribuciji u Hrvatskoj. Sva nova domaća izdanja izlazila su na audio kazetama. Moj posao je bio da sa jednom spravom stavim traku u prazne kazete u točnoj dužini trajanja snimke. Nakon toga bi stavio te kazete u gomilu kazetofona koji su bili poslagani preko čitavog zida. Pustio bi master i sa jednim daljinskim upravljačem bi startao snimanje na svim kazetofonima odjednom. Nakon što bi se snimila jedna strana, vratio bi sve kazete jednu minutu unazad, pustio snimku i prekontrolirao signale kanala na svim snimkama. Onda bi okrenuo kazete, snimio drugu strane, te nakon kontrole bi ih sve izvadio i sa omotima umetnuo u prazne kutije. Radio sam na gotovo svim Orfejevim izdanjima u to vrijeme. Snimao sam Tony Cetinskog, Zlatne dukate, Duška Lokina, ThompsonoveČavoglave“, kompletnu dance scenu, prva izdanja ET-a, Letećeg Odreda, Alke Vujice i mnogih drugih izvođača, ali i prave horor snimke poput nekog seljaka iz Bosne koji gudi na guslama i pjeva kako su mu četnici pobili selo. Na tom poslu sam radio oko tri godine. Velika prednost je bila što sam dolazio i odlazio kad sam htio, dakle mogao sam si sam isplanirati svaki radni dan. Šefu je jedino bilo važno da odradim zacrtani plan. Na žalost taj posao je imao i svoje velike mane. Kad smo na primjer radili „Lupi petama“ od Prljavog Kazališta, snimala se velika tiraža i radio sam po čitave dane, ali većina ostalih izvođača imala je jako male tiraže (unatoč napuhavanjima u medijima) i tako je znalo doći do zastoja u poslu, a kad nije bilo posla nije bilo ni plaće. Nadalje, to i dalje nije bio neki stalan "siguran" posao.


Kad je jedan dobar obiteljski prijatelj spomenuo da jedna banka traži dostavljača na dva sata dnevno i da se dobro plaća, rekao sam mu da ja mogu to odraditi. Tako sam neko vrijeme radio dva posla odjednom, sve dok mi u banci nisu ponudili puno radno vrijeme. Budući da je sve išlo prema tome da će se iz svega toga izroditi neki normalan posao, odustao sam od snimanja kazeta. Uslijedio je period u kojem sam mijenjao razna radna mjesta unutar banke (jedno sam vrijeme bio i tajnik direktorice), sve dok nisam na kraju dobio svoje stalno radno mjesto.

1994.godine konačno sam primljen u stalni radni odnos.




2 komentara:

Sasa Zec kaže...

Veliki Poooozdtrav
Saša Zec
Jos se javim

Goran Polak kaže...

Pozdrav!