ĐOKO
PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"
Opet su nas sustigli duhovi prošlosti. Došli su po vrijeme koje smo odavno unaprijed potrošili. I opet je netko od nas s njima morao otići.
Đoko je bio stara škola rokera, nekoć svima poznati stanovnik zagrebačkih klubova. Čizme, traperice i kožna jakna. Duga kosa, brkovi i bradica. Šmekerski osmijeh na licu, a na glavi vječno šilterica. Bio je najstariji u našoj škvadri.
O njemu nisam čuo ništa zadnjih pregršt godina. Kad ostariš, nažalost, samo se loša vijest kroz zid tišine probija, a taj put glasila je da je Đoko zaustavio motor, sjeo ispod drveta, zatvorio oči i skliznuo kroz oblake.
I okupili smo se ponovno u mramornom zdanju podno Sljemena. Pored Đokine fotografije stajali su viski, kutija cigareta i, poput vjernog psa što ga čuva dok sniva, njegova stara crna šilterica.
 |
| ĐOKO U LAPU (1986) |
 |
| AZRA, ĐOKO, ČVARAK I JA LUTAMO LJUBLJANOM (1990) |
 |
| ĐOKO NA KONCERTU MOJE GRUPE ENDYMION (1989) |
PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:
GORAN POLAK
+of+oi.jpg)
2 komentara:
RIP
Sa Djokom sam odrastao,djelio mladost sve dok nije preselio u ZG. On je dubicanac po rodjenju, rocker po uvjerenju, . Zvao sam ga "kokosija noga" zbog "peace" na kaisu. Skupa smo se svercovali po koncertima, od pocetka osamdesetih pa nadalje . Sjecam se, ...on i ja, posto smo se usvercali iza bara u Kutiji Sibica potplativsi Grgu konobara sa jednom pivom razvlacimo dim marahuane sa Zappom iza bine, onako cutke zamagljenih ociju. Ja znam da on ovo sad cita ...znam...
Objavi komentar