* * * * *

srijeda, 3. srpnja 2013.

DJEVOJKA SA PREREZANIM VENAMA

Noćni tramvaji u kasnim večernjim satima, nakon što su sve gradske rupe zaključale svoja vrata, izgledaju poput prazne pozornice nakon propale kazališne predstave. Putnici poput zaboravljenih rekvizita drijemaju pognutih glava. Sanjaju svoj krevet, a opet bi željeli da vožnja potraje što duže, jer su im noge isuviše teške za hod od stanice do kuće. Vagon je škripeći poskočio preko skretnice u Draškovićevoj, te je pritom skinuo prašinu sa njihovih umornih kapaka i izgužvane odjeće natopljene dimom zagrebačkih klubova. Sitne čestice prašine, pomiješane sa teškim mirisom ispijenih čaša koji se širio iz njihovih poluotvorenih usta, skupile su se u mali oblak, čija je središnja gravitacijska sila privukla oko sebe sve izgubljene misli koje su se rojile unutar ove male galaksije, sve dok iz tog oblaka nije nastala zvijezda, koja se sjurila mliječnom stazom ostavljajući za sobom svjetleći trag u svemiru. Velika crna rupa na njenom putu otvorila je svoja usta poput umornog kita. Zvijezda je eksplodirala svom žestinom. Sve njene užarene komade usisao je svemir. Sve osim jednog koji je iskočio iz njene putanje, projurio dalje i pretvorio se u odraz uplašenog pogleda na prljavom tramvajskom prozorskom staklu. Vidio sam da nešto nije u redu, a i ona je vidjela da ja to primjećujem.

- Napravila sam nešto strašno. - šapnula mi je tiho, da ostali putnici ne čuju i zatvorila oči, kao da na taj način želi odagnati crne misli.
Znao sam je onako, pomalo, možda samo toliko za pozdrav u prolazu. Njena sestra je bila djevojka od jednog mog prijatelja.
- Prerezala sam vene. - nastavila je.
- Kada? – upitao sam, bacivši pogled na njenu vestu koja je pri dnu rukava bila natopljena krvlju.
- Prije pola sata. – odgovorila je drhtavim glasom. – Ne želim više živjeti.
Znao sam da bi već odavno iskvarila da je dovoljno duboko zarezala, a znao sam i da sada zna da ima snage da ode do kraja. Tramvaj je stao na zadnjoj stanici na Borongaju i izašli smo van.
- Trebaš li društvo dok umireš? – upitao sam i nastavio – Čitao sam da je ljudima teško kad su tada sami.
Osmijeh je poput usnulog duha prhnuo njenim blijedim licem.

Sjeli smo na klupu u obližnjem parku i čekali. Čekali nešto. Nisam je pitao „zašto“, jer razlog je bio nebitan. Njoj nije trebao netko da joj kaže da je to što čini glupo, jer je ona to i sama znala. Tako smo razgovarali o nekim nebitnim stvarima, kao da se ništa ne događa, kao da joj krv ne kaplje iz rukava. Ja sam pričao o budućnosti, a ona me slušala zaključana u prošlosti. Ja nisam bio tamo da je spasim. Odluka o tome da li će živjeti je trebala biti isključivo njena.

Zvijezde mogu dotaći samo tišinu. Sa ruba svemira promatraju Zemlju kao malu šarenu ping-pong lopticu, sve dok sunce ne otvori novi dan poput neispisane knjige. Kad smo sa okretišta čuli zvuk prvih jutarnjih tramvaja, pozdravili smo se i ona je otišla na prvi bus prema Dubravi, a ja sam se zaputio pješke prema svom stanu na Borongaju.

Kasnije toga dana me nazvala njena sestra. Zahvaljivala mi je na svemu što sam napravio, a ja sam joj bezuspješno pokušao objasniti da nisam napravio ništa. Da nisam nikoga ni spasio, ni spašavao. Rekla je da joj je sestra nakon razgovora sa mnom otišla na hitnu i da su joj tamo očistili i previli ranu.

Za par dana smo se ponovo sreli u Lapu. Krenula je prema meni kao da mi želi nešto reći, a onda je zastala. Znala je što mislim. Pozdravili smo se i to je bilo sve.

Dok jure svemirom, zvijezde vrište poput nijeme djece.




3 komentara:

Anonimno kaže...

Dobro da je happy end.Sav sam se naježio i da nije happy enda još bi se i rasplakao.

Anonimno kaže...

Jako...

So kaže...

učiniće to opet...neke jeseni,možda nakon niza godina, možda preko starog ožiljka koji izgleda kao tužni smajli...