* * * * *

petak, 8. studenoga 2013.

POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA

POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA
Nema više Slobode, nema Partizana, nema Bratstva, Jedinstva, nema Balkana. Nema više čak ni Zagreba.
Kad se svjetla ugase i zujanje velikog projektora utihne žamor, snop svijetla iz malog prozorčića zakoluta zrakom prašinu sa izlizanih sjedala. Za izgubljene stvari ne odgovaramo. Šešir, rukavice i kišobran. Grickanje i pljuckanje koštica. Uzdignuti pogledi traže put do drhtave slike, između glava visokih gledaoca.
Čiča sa škarama je izrezao sve scene za koje je smatrao da su nemoralne ili sa previše nasilja. Smislio je novo ime filma koje nije imalo veze sa onim na originalnim plakatima. Blagajnica sa cigaretom zaglavljenom među prstima, usporeno je otkidala karte iz velikih blokova. Uvijek je prvo prodala prvi red balkona, jer je na tim mjestima bilo sigurno da ispred vas neće sjesti neki dugajlija.
Zvuk je bio loš i titlovi ponekad nisu imali veze sa riječima glumaca, ali stara zagrebačka kina su imala dušu satkanu od ljubavi prema filmovima, njenih posjetitelja.

PRVI DIO: PLANTAŽERI I BRĐANI
Moja opčinjenost kinom i filmovima je počela jako rano, još u osnovnoj školi. Uvijek sam si smišljao jako pametne hobije, pa sam tako tada skupljao karte od kino predstava. Lijepio sam ih u bilježnicu i ispod njih ispisivao imena filmova koje sam gledao.
Toliko sam bio zaluđen da sam znao u jednom danu pogledati i po dvije projekcije. Sva kina su najčešće imala samo jedan film na programu, sa uobičajenim počecima prikazivanja u 16, 18 i 20 sati, pa sam morao kao sumanut trčati gradom od kina do kina, da bi stigao sa jedne projekcije na drugu. Najčešća ruta mi je bila od kina Mosor, preko štandova na Kvatriču, do kina Partizan.
Mosor mi ja bio na desetak minuta tramvajem od kuće pa mi je bio najčešće odredište. Tamo je uvijek sve bilo nekako mirno i usporeno, za razliku od Partizana oko kojeg je uvijek bila neka frka u zraku. Tamo se ispred kina najpovoljnije u gradu moglo kupiti ciglu. Ponekad i dva puta istu, ako je kupac bio dovoljno glup da je baci nakon što ju je platio.
U centru je bilo puno lakše bauljati od kina do kina, jer su ona bila međusobno udaljena na samo par minuta hoda.

Na Trgu bratstva i jedinstva, koji su svi zbog štandova sa cvijećem zvali Cvjetni trg, nalazilo se kino Zagreb u kojem su se uvijek prikazivali oni najpoznatiji filmovi koji su trenutno bili u ponudi Kinematografa. Tamo su tapkaroši imali pune ruke posla, jer su se karte za sve predstave znale rasprodati čim bi se otvorila blagajna.
Sa desne strane, na prolaz ispred ulaznih vrata od kina se naslanjala picerija iz koje ste imali savršen pogled na u prolazu izložene filmske plakate, a sa lijeve strane se nalazila knjižara. Sa stolova ispred picerije se uvijek čuo žamor i glas prodavača kikirikija, koštica i kokica.
Samo par koraka dalje, odmah iza ugla, smjestilo se kino Balkan koje smo doživljavali kao najelitnije kino u gradu. Predvorje sa kipovima kao u kazalištu. Velika dvorana bez klasičnog balkona. Udobna sjedala i ogromno platno. Duh aristokracije na crvenom satenu.
Od kina Balkan, trebalo je samo par minuta brzog hoda i već bi stajali na blagajni jednog malog kina, nazvanog po jednoj maloj planini, kina Kosmaj, koje se nalazio na početku Jurišićeve ulice. Ako bi pak putem sa Trga Republike skrenuli u Petrinjsku stigli bi u kino Central, a ako bi se umjesto prema Trgu Republike zaputili Margaretskom ulicom prema tramvajskoj pruzi, u Ilici bi nabasali na kino Lika, koje je jedno vrijeme bilo poznato po švedskim i danskim akcijskim filmovima.
Osim unutarnje dvorane, Kino Lika je sa stražnje strane imalo vanjsku otvorenu terasu na kojoj su se isto ponekad prikazivali filmovi, a veliko platno se kroz krošnje drveća moglo vidjeti i sa kamenog zida Zakmardijevih stuba, koje se iz Radićeve ulice penju prema Kuli Lotrščak. Ispred kino platna je bila pozornica pa se tamo znao održati i poneki koncert. Jednom sam tako krajem sedamdesetih stajao na tom zidu i gledao kako tamo Zdravko Čolić u odjeći sa šljokicama oponaša Elvisa.
U Ilici je bilo još puno kino dvorana. Jadran na raskršću sa Frankopanskom, Kozara na Britancu, Kalnik, August Cesarec, ali što su se ona nalazila dalje od Trga Republike prema Črnomercu, to sam u njih manje zalazio. Što su kina bila bliže rubnim dijelovima grada, to je bila veća šansa da vas tamo zaskoči neka lokalna kvartovska banda, da na vama isproba na filmu netom viđene udarce Bruce Leeja.
U blizini samog centra grada bilo je još jedno, po mnogima najljepše zagrebačko kino. Ispod disko kluba Saloon koji je u to vrijeme bio na glasu kao okupljalište šminkera, okruženo zelenilom Tuškanca, nalazilo se kino Sloboda. Gotovo bi se nestvarno činilo kad bi prošli Dežmanovim prolazom ukrašenim filmskim plakatima i kad bi u trenu buku tramvaja i gradsku vrevu iz Ilice zamijenio šum lišća i tišima obojana cvrkutom ptica. Vlažan miris šume. Kiosk sa kokicama ispred širokih kamenih stepenica koje vode do glavnog ulaza.
Bilo je to valjda jedino kino na svijetu koje je imalo otvorenu streljanu odmah pored ulaznih vrata, pa sam uvijek poslije filma kupio šaku metaka i pucao iz zračne puške u male papirne mete.
Neke kino dvorane su stanovnicima grada zauzele posebna mjesta u srcima.
Kino Studio u Vlaškoj ulici je bilo jedno od onih malih predivnih mjesta prvih sastanaka, držanja za ruke, dodira u mraku, prvih poljubaca.
Kinoteka je nekad bila kultno okupljalište Zagrepčana, kip Charlie Chaplina na ulazu, razgovor uz cigaretu, prava oaza za ljubitelje malih art filmova.
Svaki stanovnik ovoga našeg malog grada je imao neko svoje kino, koje mu je iz samo njemu znanih razloga bilo posebno.
Kako sam bivao stariji, tako je sa vremenom kolač u slastičarni pokraj kina, zamijenilo pivo prije i poslije filma. Počeo sam slušati rock muziku i brijati sa prijateljima po klubovima, a kompleks SC-a, koji su svi jednostavno zvali „Centar“, postao nam je najčešće mjesto izlaska.
Odmah nakon njegovog lijevog ulaza, nalazio se veliki pano sa izloženim filmskim plakatima, koji je predstavljao tjedni program prijepodnevnih matineja kina Studentski centar, koje se između ostalog tamo nalazilo. Svaki dan je na programu bio drugi film, ali posjetiteljima tih projekcija je najmanje bilo važno koji se film prikazuje, jer te matineje su same po sebi bile posebne. Sve karte su koštale isto, svako je sjeo gdje mu je bila volja, a publika je bila podijeljena na plantažere i brđane. Što je film bio veći trash, to je zajebancija u kinu bila bolja.
Plantažeri su bili svi oni koji su zauzeli mjesta na parteru, a brđani su bili oni koji su sjedili na stražnjem uzvišenom dijelu. Tijekom čitavog filma vodila su se glasna prepucavanja između te dvije grupacije, a svaki dobar komentar se nagrađivao pljeskom čitavog kina. Svi su bili složni jedino kad su bile „ljubavne scene“.
Čim bi se naziralo da bi mogao pasti poljubac čitavim kinom bi se zaorilo: „Oće, neće, oće neće...“, sve brže i brže, sve glasnije i glasnije, a onda ako je scena završila poljupcem ili seksom zagrmio je pljesak, a ako nije čitavo kino je fućkalo i dobacivalo glumcu na platnu da je papak, da je pojebe i spasi film. Naravno ni glumice nisu bile pošteđene. Čim bi se pojavile u kadru začulo se iz mraka: "Skidaj se!"
Za one koji su bili preumorni da bi pratili radnju, na tim projekcijama je bio i jedan frik koji je na glas čitao titlove, a nerijetko bi se našao i netko tko bi objašnjavao gledaocima što se u stvari događa u filmu. U prvom redu je uvijek sijedio mali cigić s mini trubicom i znao je odsvirati bojni poziv Američke konjice iz Western filmova, kojeg je obično zapilio u najnapetijim ljubavnim scenama. Ponekad se pijuckalo, ponekad se i zapalilo, a kad bi poslije filma izašli iz mraka dvorane na danje svjetlo i zaputili se prema kući, popodnevno sunce bi nas zaslijepilo kao ušlagirane šišmiše.

KINO STUDENTSKI CENTAR
Vrijeme hašomanijade, pa nakon toga punka i novoga vala, me tih ranih osamdesetih pomalo udaljilo od kino dvorana. 1984. godine sam otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka, a kad sam se nakon nešto više od godinu dana vratio kući u Zagrebu su se pojavile prve videoteke.

Možete li zamisliti da se zavalite u fotelju u svojoj sobi, otvorite pivu, zapalite cigaretu, pustite neku video kazetu, a onda da vam odjednom uđe u sobu stotinjak kineza i sjednu oko vas da zajedno pogledate film. E tako je to otprilike izgledalo kad su sredinom osamdesetih Zagreb preplavile videoteke. 

Nastavlja se…

Nema komentara: