STRAŽARNI LOPOV: DVIJE I POL PRIČE O OSIGURAČIMA

četvrtak, 3. veljače 2011.

DVIJE I POL PRIČE O OSIGURAČIMA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Sve je počelo jednog lijepog, sunčanog nedjeljnog dana, kad smo se Veljo i ja nenajavljeno pojavili na Ćevapovim vratima. Ćevap je živio u maloj kući na Zavrtnici. Na njegovu katu bila su tri stana, a kako su postojala jedna glavna vrata za cijeli kat, na zvoncima je pisalo koliko puta treba pozvoniti za nekoga. Za njegov stan šifra je bila tri zvona. Pozvonili smo dva puta kratko, a onda čekali sve dok iznutra nismo čuli komešanje, pa pozvonili i treći put. Nakon nekog vremena pojavio se Ćevap.

– Što sad vi hoćete? – upitao je.

– Ajde, oblači se. Idemo. – odgovorili smo skoro u isti glas.

– Koji vam je kurac? Kuda idemo? – upitao je nervozno Ćevap i dodao: – Za deset minuta počinje utakmica na televiziji. Jugoslavija – Italija.

– Jebala te utakmica. Ajmo malo prozujat do grada.

– Samo vi odite ak vam se ide. Ja ću gledati nogomet. – rekao je Ćevap sad već ljutitim glasom i zatvorio nam vrata pred nosom.

– Isključit ćemo ti struju ak ne ideš, pa ćeš gledati sliku na zidu, a ne na televiziji.

– dobacili smo mu kroz zatvorena vrata.

– Oćete, oćete... – promrmljao je Ćevap. Nakon toga se polaganim koracima odgegao do svog stana, a mi smo krenuli dalje neobavljena posla.

Kad smo se spustili u prizemlje, na zidu smo ugledali ploču s osiguračima.

– Oš kurac gledat utakmicu. – rekao je Veljo kroz zube i dodao: – Kume, daj lojtrice.

Pridigao sam ga dovoljno visoko da može dosegnuti do osigurača.

– E jebiga, kak da znam koji su njegovi? – mrmljao je Veljo.

– Ma šišaj po redu, kume. – dobacio sam mu jer su me već boljeli prsti od njegove težine.

Veljo je odvrnuo tri osigurača, a nakon toga čulo se nešto kao „zk zk zk” i svi osigurači na ploči izgorjeli su jedan po jedan. Cijela kuća ostala je bez struje. Kad smo se udaljavali, Ćevapova glava izvirila je ispod rolete na prozoru.

– Šta ste to napravili!!! – vikao je.

Ne bismo mi bili mi da se još istu večer nismo vratili na mjesto zločina. Kad smo pozvonili tri puta, kao da smo svim Ćevapovim susjedima dali znak za napad. Svi su izašli na stepenice, tako da smo jedva izvukli živu glavu. Ćevap nam je poslije ispričao da cijeli dan nisu imali struje, da su zvali Elektru, miliciju, da se susjedima otopilo meso u ledenicama... On im je govorio da samo treba zavrnuti osigurače, ali ga nitko nije slušao. Kad su skužili da je bio u pravu, pitali su ga kako je to znao… I tako su došli do nas.

– Trebali ste zvati vatrogasce. – rekli smo mu.

Cveja je pozorno slušao moju priču i žvakao veliki sendvič od četvrt kruha i pet deka posebne. 1981. godina tek je kucala na vrata, a mi smo bili samo dva čupava srednjoškolca puna života.

– Čudna ti je ta priča o osiguračima. – rekao mi je.

– Na svu sreću, susjedi su to brzo zaboravili. – dodao sam kao za kraj. Budući da je veliki odmor već bio završio, a mi smo još uvijek bili na klupi kod dućana, natrpali smo ostatke sendviča u usta i požurili natrag u školu. Taj dan nastava je bila popodne, a zadnji sat imali smo pismeni ispit, za koji se po običaju nismo spremili. Kad smo uletjeli u školsku zgradu, hodnik je bio prazan jer su već svi bili ušli u učionice. Potrčali smo prema našim vratima, a onda u isti čas zastali. Na zidu smo ugledali veliku ploču s osiguračima.

– Misliš li ti isto što i ja? – upitao me Cveja.

– Izgleda da mislim. Evo lojtre. – odgovorio sam.

Nasreću, Cveja se više od Velje kužio u struju, pa je odvrnuo samo glavni osigurač.

Već oko četvrtog školskog sata vani se toliko smračilo da je profesor rekao učeniku u prvoj klupi da upali svjetlo. Kako svjetla nije bilo, izašao je na hodnik, gdje je ustanovio da čitav kat nema struje. Nakon kratke konzultacije s ostalim profesorima rekao nam je da možemo kući jer se sigurno radi o nekom većem kvaru. I tako smo se izvukli od ispita, ali samo nakratko jer nakon par dana, kad smo dobili test na stol, nastava je bila ujutro i nije bilo pomoći.

Nervozno sam hodao čekaonicom na aerodromu i pogledavao na sat. Avion samo što nije krenuo, a ja sam još uvijek čekao da mi se dostavi pasoš koji sam zaboravio na stolu. Vidio sam da su se svjetla na pisti već upalila, a vozilo koje je odvezlo prtljagu se već prazno polako udaljavalo od aviona. Glas s zvučnika je objavio posljednji poziv za moj let. Zapalio sam cigaretu i nemoćno gledao osvjetljenu pistu. Iz susjedne prostorije izašao je neki čovjek u plavom kombinezonu. Kroz odškrinuta vrata naluknuo sam se unutra.

Na zidu sam ugledao ogromnu ploču sa osiguračima ....