* * * * *

srijeda, 26. svibnja 2010.

TRAGOVI


 Dosađivao sam za šankom u Concordiji kraj Zagrebovog stadiona, kad je naletio Lujo.
– Kad ćeš napisati knjigu? - započeo je razgovor. - Netko od nas mora napisati knjigu o svemu ovome, mora ostati neki trag. - Sutra - odgovorio sam i pozvao rundu.Popili smo koje piće pa budući da tamo nije bilo nikakve zajebancije, otišli smo u Ðuru. U to vrijeme sam znao prespavati u jednom stanu na Perjavici. Tako da je "španac" Lujo, dok se klub zatvorio, ponudio da me odbaci do Vrapča.
Vozili smo se polako autoputom, skrenuli u Špansko, cesta ispred nas je bila prazna kao pustinjakov adresar. Nije onda tamo bilo svih ovih zgrada kao što je sada. Bila je skoro čistina i samo par stupova rasvjete. Samo što nije svanulo. Ptice su već počele palamuditi, a Lujo i ja kao dva tuljana na plaži, ja sam zamišnjeno gledao u traku na cesti, a on je spavao za volanom.
Auto je polako klizio sa ceste, komadići stakla su kao mušice letjeli zrakom, lim se gužvao i pucao pod mojim nogama, sve je bilo nekako usporeno i u savršenom skladu. Auto se zaustavio.
– Što je bilo? – upitao me Lujo iznenađeno. – Ništa. Osim što si me od tri stupa na ovoj cesti uspio nabiti u jedan - odgovorio sam.
Odvezli smo se još nekih petstotinjak metra dalje, auto samo što se nije raspao. Nekako sam otvorio vrata i izašao. - Hej, Lujo jel' sam čitav? - upitao sam ga kroz razbijen prozor, a on me pogledao staklenim pogledom i rekao – K'o nov si. Čujemo se…
Krenuo sam dalje. Ljudi su već polako išli na posao. Pitao sam jednog prolaznika da li ima vatre da zapalim cigaretu, a on me pogledao i pobjegao. Ništa mi nije bilo jasno. Istina da se još nije sasvim razdanilo, da sam u to vrijeme imao dugu kosu, kožne hlače, stari ofucani kaput… ali daleko od toga da sam izgledao opasno.
Konačno sam došao kući. Skinuo sam kaput, a komadići stakla iz odjeće su se prostrli po podu kao pikule. Ušao sam u kupaonu i pogledao se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno od krvi.
- E, jebi ga Lujo. Zamalo si ubio pisca naše knjige. – promrmljao sam i otišao na spavanje.

Prošlo je od onda skoro 20 godina.   

_______________________

4 komentara:

Lujo kaže...

Sjećam se tog trenutka. to je bilo prije više od 20g. Izašao sam iz bolnice nakon saobraćajke,u 12-tom mjesecu 91, i to mi je bio prvi izlazak van, nakon bolnice, posudio reno 4. od šogia , i kreno put Concordije, tamo sreo tebe, ostalo se zna, samo, kad si me pito , kak zgledaš, nakon što sam se probudio , lice ti nije bilo krvavo :)

Goran Polak kaže...

Prozor se raspao u male kuglice koje su mi po licu napravile sitne rupice. Neznam kak je bilo neposredno nakon što smo prasnuli u stup, al do kuće se u svakoj od tih rupica pojavila kapljica krvi. Najbolje je bilo što su kad sam se umio ostale samo crvene točkice, pa sam svojima rekao da je to alergija od brijanja... Jel se sjećaš da nas je putem kod petlje zaustavila i murja? Taj sam dio izostavio... :)

Lujo kaže...

U to vrijeme sam radio u MUP.RH. , tak da to nije bio problem, al detalja se ne sjećam, pričati češ mi :)

sobazaovdje kaže...

Bijah ovdje