TRAGOVI
PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"
– Kad ćeš napisati knjigu? – upitao me Lujo za šankom u Concordiji. – Netko od nas mora napisati knjigu o svemu ovome, mora ostati neki trag.
– Sutra. – odgovorio sam i pozvao još jednu rundu.
Concordia je bio mali rock klub s terasom u Kranjčevićevoj ulici, odmah pored Zagrebova stadiona, najčešće predzadnja stanica naših izlazaka. Nakon nje ili bismo se ubacili kod nekoga na tulum ili zabrijali u klubove koji su dulje radili, poput Jabuke, Đure i Lapa. Luji je ta večer bila prvi izlazak nakon što je imao saobraćajku i neko vrijeme proveo u bolnici, pa kako u Concordiji nije bilo baš neke posebne zajebancije, otišli smo još do Ðure.
U to vrijeme znao sam prespavati u jednom stanu na Perjavici, pa kad su se u Đuri upalila svjetla i redari počeli tjerati van, Lujo mi je ponudio prijevoz do Vrapča. Mjesec je tek sneno razvlačio jutro iznad Zagreba kad smo ulazili u auto. Polako smo se vozili praznim autoputom, skrenuli u Špansko, cesta ispred nas bila je prazna poput pustinjakovog adresara. Špansko nije bilo izgrađeno kao danas. Oko nas je bila čistina, samo par rasvjetnih stupova. Ptice su već počele palamuditi, a Lujo i ja kao dva tuljana na plaži. Ja sam zamišljeno gledao u traku na cesti, a on je spavao za volanom. Auto je polako klizio s ceste, komadići stakla kao mušice letjeli su zrakom, lim se gužvao i pucao pod mojim nogama, sve je bilo usporeno i u savršenom skladu.
– Što je bilo? – upitao me Lujo iznenađeno kad smo stali.
– Ništa. Osim što si nas od tri stupa na ovoj cesti uspio nabiti u jedan. – odgovorio sam.
Odvezli smo se nekako još petstotinjak metara. Auto samo što se putem nije raspao. Nekako sam otvorio izgužvana vrata i izašao.
– Hej, Lujo, jesam čitav? – upitao sam ga kroz razbijen prozor, a on me pogledao staklenim pogledom i rekao: – Ko nov si. Čujemo se.
Krenuo sam dalje pješke. Ljudi su već polako išli na posao. Pitao sam jednog prolaznika ima li vatre da zapalim cigaretu, a on me pogledao i pobjegao. Ništa mi nije bilo jasno. Istina da se još nije bilo sasvim razdanilo, da sam imao dugu kosu, kožne hlače i stari ofucani kaput, ali daleko od toga da sam izgledao opasno.
Kad sam konačno došao kući i skinuo kaput, komadići stakla prostrli su se po podu poput pikula. Ušao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno od krvi.
– E, jebiga, Lujo. Zamalo si ubio pisca naše knjige. – promrmljao sam i otišao na spavanje.
+of+oi.jpg)
4 komentara:
Sjećam se tog trenutka. to je bilo prije više od 20g. Izašao sam iz bolnice nakon saobraćajke,u 12-tom mjesecu 91, i to mi je bio prvi izlazak van, nakon bolnice, posudio reno 4. od šogia , i kreno put Concordije, tamo sreo tebe, ostalo se zna, samo, kad si me pito , kak zgledaš, nakon što sam se probudio , lice ti nije bilo krvavo :)
Prozor se raspao u male kuglice koje su mi po licu napravile sitne rupice. Neznam kak je bilo neposredno nakon što smo prasnuli u stup, al do kuće se u svakoj od tih rupica pojavila kapljica krvi. Najbolje je bilo što su kad sam se umio ostale samo crvene točkice, pa sam svojima rekao da je to alergija od brijanja... Jel se sjećaš da nas je putem kod petlje zaustavila i murja? Taj sam dio izostavio... :)
U to vrijeme sam radio u MUP.RH. , tak da to nije bio problem, al detalja se ne sjećam, pričati češ mi :)
Bijah ovdje
Objavi komentar