* * * * *

subota, 3. rujna 2011.

DEE DEE


Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
I kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
Lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
I znoj tek kasnije poćinje da smeta
Tek kasnije budi se grad
Neke poderane ulice
Bljesak mokrih tračnica
Prvi tramvaj preko Trešnjevke
Raste u mojim očima

Stihovi iz pjesme "Flash" od Azre

Bez obzira što se Dee Dee deklarirao kao punker i oblačio u tom stilu, on se uvelike razlikovao od većine tadašnjih zagrebačkih punkera. Dok su se više manje svi klošarili sa sitnim đeparcem i nažicanim parama od prolaznika, on je imao posao i dobro zarađivao. Mislim da je to bio jedan od glavnih razloga što ga neki ljudi nisu pretjerano voljeli. Govorili bi da žnjira pare i zamjerali bi mu što svoju plaču ne troši na ostale. Možda je u tome i bilo istine, ali nitko od njih nije razmišljao da je on ipak radio po čitave dane, dok su se ostali okolo zajebavali (on je od svoje zarade financijski pomagao i svojim roditeljima, tako da je uvijek vodio računa da zarađeni novac što pametnije rasporedi).
Dee Dee, Lidija i ja - neobjavljena fotografija snimljena u SC-u za Polet 1983.godine

Dee Dee je bio zaposlen kod čovjeka koji se bavio izradom i distribucijom beđeva. Prodaja je pokrivala područje čitave Jugoslavije (prodavalo se na raznim sajmovima i putem pošte). Bila je 1983. godina i beđevi su bili jedan od najpopularnijih „modnih dodataka“, tako da je biznis cvjetao. Sa njim je radila još samo šefova djevojka Lidija. Kad su njih dvoje prekinuli vezu, prekinuli su i poslovnu suradnju, a budući da je bilo previše posla, kad je trebalo sam ja uletavao na njeno mjesto kao ispomoć. Tada bi se Dee Dee i ja našli u Pušlecu, maloj birtiji u Savskoj, tamo bi popili piće nakon čega bi zajedno otišli na posao. U stanu u kojem smo radili se nalazila velika kolekcija gramofonskih ploča, a bile su to većinom ploče koje nisu bile dostupne u našim dućanima. Dok smo radili, Dee Dee mi je puštao muziku koju do tada nisam nikad imao priliku čuti i koja me odmah oduševila. Tamo sam zavolio The Stoogese, MC5, New York Dollse, kao i gomilu punk, post-punk i alternativnih grupa.
Dee Dee me tada zarazio i sa serijom Monty Python koju je obožavao. Nikad neću zaboraviti koliko je uživao dok smo u kinu Studenski centar gledali film „Smisao života Monty Pythona“. Čitav film je znao napamet, pa me je unaprijed upozoravao na dolazak svake scene na koju sam, po njegovom stručnom mišljenju, trebao obratiti posebnu pažnju. Možda je jedino film „The Great Rock'n'Roll Swindle“ sa Sex Pistolsima gledao više puta. Znao je "odglumiti" svaki kadar u kojem se pojavljivao Sid Vicious, a ploča sa muzikom iz filma je imala počasno mjesto u njegovoj kolekciji (na unutarnjoj strani omota je slika Sida u majici sa kukastim križem, pa kad se Dee Dee vračao iz Nizozemske gdje je kupio ploču iz straha od milicije na carini, je taj križ izgulio sa slike). Bio je toliko opsjednut Sid Viciousom, da je jednu originalnu fotografiju Sida sa koncerta, uokvirio i čuvao kao neku relikviju.
Uz Monty Paytone i Sex Pistolse, treća stvar koju je Dee Dee obožavao bili su stripovi (često je u razgovore ubacivao citate iz Asterixsa i Taličnog Toma).
Dee Dee je bio jako komunikativna osoba, uvijek je uletavao zgodnim djevojkama i u tome je imao prilično uspjeha. U novčaniku je uvijek imao crni fond za taxi, a uvijek je imao na raspolaganju i stan u kojem smo radili. Kako je lagano uletavao u veze, tako je lagano i izletavao iz njih. Nakon svakog prekida čitav svijet oko njega bi se urušavao. Nazvao bi me i rekao: "Polak ostavila me. Ubit ću se.", na što bi mu ja odgovorio: "Jel' opet..." Onda bi se našli, popili bi koju, podimili i popričali. Za par sati je zaboravio da je i bio u vezi, a nakon dan, dva našao bi novu djevojku i ponovo bio zaljubljen do bola.
Dee Dee sa Tomijem, Božom i Nathalie, prije nego što smo se upoznali (Dee Dee i Tomi su bili najbolji prijatelji u srednjoj školi)

Dee Dee se uvijek volio šaliti na svoj račun. Jednom mi je prilikom nekog prepucavanja rekao da sam ispao glup, na što sam mu odgovorio da samo pametan čovjek može ispasti glup, jer da onaj 'ko je glup ne može ispasti glup, jer je već glup, pa takav čovjek može ispasti jedino pametan. Nakon te moje umotvorine bi me svaki put, kad bi izvalio kao nešto pametno, ponosno upitao: "Jel' sam sad ispao pametan?" Često se šalio i na račun svoje kose. Nije volio što mu se kosa kovrča i što je svjetla, jer mu to nije bilo dovoljno punk, pa je bojao kosu u crno i uvijek ju je pokušavao izravnati.
Dok bi drugi ljudi obično skrivali situacije u kojima su ispali blesavi, kad bi on zabrijao, volio je to prepričavati i time zabavljati ostale. Jedna od omiljenih priča mu je bila kako je kupio neki auto za male pare, te kako smo se sa njim prvi puta dovezli na benzinsku pumpu (ne sjećam se dal' ga je razbio nakon par dana ili se auto sam raspao). Tamo je bila velika gužva, a on je izašao iz auta i nije mogao skužiti gdje je rupa u koju se puni benzin. Dok je nervozno hodao oko auta, pritom pitajući ljude oko sebe za pomoć i savjet, čovjek koji je tamo radio je prišao autu, podigao mali poklopac sa prednje strane i upitao ga: "Koliko?". Dok ga je Dee Dee zbunjeno gledao, mi smo se u autu valjali od smijeha.
Često je pričao i kako sam pao sa barskog stolca, dok sam ga čekao na aerodromu. Vračao se iz Amsterdama i avion je kasnio više od sat vremena. U njegovoj priči sam pao jer sam dugo čekao pa sam se iz dosade napio, mada je prava istina bila da sam u biti zveknuo bezveze. Zaglavinjao sam taman dok se on pojavio na izlazu za putnike.
Kada smo počeli visiti ispred malog Kaveza i u Blatu, Dee Dee me upoznao sa gomilom frikova, umjetnika i muzičara. Preko noći sam uletio u samo srce underground scene Zagreba, jer na tom potezu su se muvali svi koji su se u to vrijeme bavili bilo kojim oblikom umjetnosti, a on ih je gotovo sve poznavao. Kad sad gledam na to vrijeme, sa svim tim ljudima se nisam pretjerano zbližio, mada sam se sa nekima od njih, kao što su bili „mali“ Tomi, Jinks, Antas, Mance ili Boris, super našao (u kombinaciji sa Dee Deejem ja sam bio onaj koji je najčešće pio pivu sa strane, dok je on uvijek imao nešto za ispričati). Po nekom načinu života i onome što mi se tada događalo u glavi, meni su u to vrijeme bili bliži punkeri Robi, Boro i Bino, mada moram dodati da unatoč tome što sam slušao punk muziku, nosio kožnu jaknu, punkerske hlače sa rajfršlusima i što sam stalno okolo brijao sa njima, ja sam ipak uvijek bio "onaj koji se fura na Bauhause", a ne "pravi punker".
Tih osamdesetih godina u Zagrebu je klupski život bio na vrhuncu. Stalno su se održavali koncerti, a Dee Dee je gotovo uvijek uspijevao naći nekog frenda da nam sredi besplatan upad, tako da je jedini problem bio što je on sljedeći dan morao na posao, pa bi se gotovo uvijek u neko vrijeme jednostavno izgubio, dok bi ja sa Robijem, Binom i Borom, najčešće zaružio do jutra.

PSIHO LAB

Zašto vrijeme ne stane, ovaj tren zauvijek
Zašto misli ne prestaju teći, izluđuju me
Jer ja sam sam, ja sam lud, psiho labilan
Posljednja večera svi su tu, zadnji put zajedno
Posljednje veče, samo ti i ja, čuvaj se
Sa novim jutrom nestat ću, a jednom ti ćeš ponovi doći

Od svih pjesma koje sam svirao sa Dee Deejem, "Psiho Lab" mu je bila omiljena.
Napisao sam je 1983. godine, a Dee Deeju sam morao obećati da ću je svirati jedino sa njim..

Grupa VENDA se trebala zvati Psiho Lab, ali Dee Dee i ja smo odustali od tog imena budući da je u to vrijeme u Zagrebu bila popularna demo grupa Psihomodo Pop. Osim Dee Deeja koji je pjevao i mene na basu, svirali su još Igor (gitara) i Suček (bubnjevi). Nakon što sam sa bivšim grupama uglavnom nastupao po mjesnim zajednicama, općinama i raznim priredbama, sa grupom Venda konačno sam se popeo na pozornice pravih klubova.

Prvi nastup smo imali na Polet Platzu u Studentskom centru 1983. godine. Za taj koncert smo Dee Dee i ja oblijepili centar grada sa plakatima na kojima su, osim imena grupe, bile naštampane stranice iz Malody Maykera iz 1976.godine. Stavili smo naslovnicu na kojoj je bio Johnny Rotten iz Sex Pistolsa, jednu stranicu na kojoj je bio David Bowie i jednu na kojoj smo iskoristili nečiju glavu da na nju docrtamo frizuru po kojoj je u to vrijeme bio poznat Peter Murphy pjevač grupe Bauhaus. Budući da je Dee Dee poznao gomilu ljudi oko Kaveza, na plakat koji smo tamo stavili, dopisali smo i naša imena. Nakon obavljena posla otišli smo u Blato. Tamo smo pijuckali pivo i posmatrali jednog šljakera kako guli stare plakate sa zida preko puta. Nakon što je završio i otišao ostavivši za sobom zid očišćen kao da na njemu nije nikada ništa bilo, izašli smo van, zalijepili tamo zadnji plakat i otišli kući.
Taj prvi koncert u SC-u mi je bio kao ostvarenje nekog sna, jer je to bilo jedno od onih mjesta gdje sam odrastao i gdje sam se osjećao kao kod kuče. Bilo je puno ljudi, kao i na svakom Polet Platzu, a mi smo zvučali točno onako kako sam želio da zvučimo, publika nas je super prihvatila i sve mi je izgledalo savršeno. Zvuk je ponajviše zbog gitare koja je bila priključena na dvije pedale, bio najbliži zvuku ranih Bauhausa, a jedini problem je bio što se muzika toga tipa kod nas isfurala tek kasnije na Dark Dance slušaonicama u Jabuci.
Nedugo nakon toga koncerta nastupali smo u Moši sa grupom Treći kanal koja je tada izdala ploču. Moša mi je zbog jako velike bine ispred koje je prije koncerta bila razvučena kazališna zavjesa, bila omiljeno mjesto za svirke u Zagrebu (bolja i od legendarnog Kulušića). Publika nas nije prihvatila tako dobro kao u SC-u, budući da su to bili uglavnom metalci koji su došli zbog grupe Treći kanal, ali ipak smo bili zadovoljni jer smo skužili da smo ih zainteresirali i da smo im bili zanimljivi (Dee Dee je kasnije tvrdio da su nama više pljeskali). Taj koncert pamtim i po jednom malom incidentu. Dee Dee je na pozornici našao neke velike zvečke, bez pitanja ih je uzeo i malo zvečao, a onda mu je jedna izletjela iz ruke, pala kraj jednog reflektora i raspala se. Kako se razletila prah iz nje se raspršio zrakom, tako da je taj prah osvijetljen reflektorom koji je mijenjao boje izgledao stvarno otkačeno. Dee Dee je bio oduševljen sve dok nije ugledao lice čovjeka koji je te zvečke donio iz Afrike i koji je sve to promatrao sa strane.
Grupa Venda nije napravila neke studijske snimke i nije nikad postigla neki uspjeh, ali nas to nije smetalo. Bilo je to vrijeme kad je jedino bilo važno da sviramo, da radimo ono što volimo i da se uz to dobro provodimo.
Zadnji koncert smo odsvirali 1984. godine u jednoj dvorani na Ljubljanici. Bio je to Dee Deejev kvart, tako da je u publici bila gomila njegovih prijatelja i poznanika. Budući da ga je zbog toga uhvatila trema, počeli smo piti više nego obično, tako da smo se do početka svirke već dobrano udesili. Nakon što smo odsvirali sve pjesme publika je tražila još. Dee Dee je došao do mikrofona i objavio prisutnima da ko želi zbisat', zbriše odmah, jer da ćemo zaključati vrata i svirati još barem dva sata. Nakon toga smo sve pjesme odsvirali još jednom, nakon čega je Suček otišao sa pozornice. Za njim je otišao i Igor, a na kraju i ja. Na pozornici je ostao samo Dee Dee koji je objašnjavao prisutnima da mu je žao, ali da smo ga svi napustili i da je koncert gotov. Publika je počela skandirati: "Stanac, Stanac, ...", što je bio Dee Deejev nadimak na kvartu, izveden iz njegovog prezimena Stanković (nikad nije volio to prezime jer mu nije zvučalo dovoljno Hrvatski, pa je čak nagovorio ženu koja je radila na izdavanju školskih pokaza za tramvaj, da mu na njegovu iskaznicu umjesto "Stanković" napiše "Dee Dee"). Nisam mogao ostaviti prijatelja na cjedilu, pa sam se vratio na pozornicu i počeo nešto improvizirati na basu. Dee Dee vidno oduševljen mojim povratkom je počeo vikati u mikrofon nešto kao „otrov za štakore, prašak za pecivo...“ i slične gluposti koje su mu taj tren padale na pamet, dok je publika cijelo vrijeme pljeskala. Nakon par minuta Igor se vratio na pozornicu, ali umjesto da je uzeo gitaru sjeo je za bubnjeve. Na kraju ga je ipak zamijenio Suček, tako da smo svi zajedno odsvirali još jednu pjesmu nakon čega je Suček nogom gurnuo bubnjeve, bacio palice u publiku, te smo svi zajedno napustili pozornicu. Kad se poslije svirke Dee Dee vratio kući za stolom ga je dočekao stari, koji je isto bio u dvorani i gledao sve iz zadnjeg reda, želeći da ozbiljno popriča sa sinom o životu i o drogi.
Postojala je snimka čitavog tog koncerta na audio kazeti, ali je nažalost izgubljena među Dee Deejevim stvarima, zajedno sa fotografijama sa koncerta iz SC-a (nekako se nadam da će se sve te stvari ipak jednog dana negdje pojaviti).
Nedugo nakon koncerta na Ljubljanici Suček je otišao iz banda. Ja sam napunio 18 godina tako da sam morao ići na odsluženje vojnog roka. Ipak prije moga odlaska Dee Dee i ja smo imali još jedan zajednički nastup. Bilo je to u Cvjetnom naselju, a na tom koncertu je sviralo više punk grupa. Prije koncerta smo napravili par proba u Tomijevom (Eksodus) podrumu, a bubnjeve je odsvirao Dolcajt koji je u devedestima stekao svojih 3 minuta medijske slave, kada je za vrijeme rata njegova grupa Minđušari iz Knina sa Borom Đorđevićem snimila pjesmu „E moj druže Zagrebački“ (neznam što mu je to trebalo). Igor je odsvirao gitaru, sve smo pjesme prearanžirali u punk stilu i grupa je najavljena kao „Psiho Lab“. Napravili smo i par novih pjesama, a budući da nismo za njih napisali tekstove, Dee Dee je na nastupu improvizirao neke stihove na engleskom jeziku. Svirali smo i Sid Viciousovu verziju pjesme „C'mon Everybody“ iz filma „The Great Rock'n'Roll Swindle“. Dok smo mi nastupali Kosta (Studeni Studeni) je u WC-u Robiju pokazivao kako im ide koja pjesma. Bio je to njihov prvi zajednički koncert, a budući da Robi ipak nije uspio zapamtiti tekstove, pjevao je sa papirićima u rukama.
Dee Deejevo "pismo" koje mi je poslao u vojsku neposredno prije moga povratka u Zagreb

Nedugo nakon toga nastupa sam otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka. Tijekom tih 400 dana sasjekao sam sve veze sa Zagrebom. Dee Deeju sam se javio samo sa jednim pismom, koje u biti nije bilo klasično pismo, nego je bila jedna priča. Poslije mi je ispričao da je to moje pismo posudio jednoj prijateljici da ga pročita, da je ona u školi trebala napisati neki sastav pa da ga je prepisala i da je taj "njen" sastav proglašen kao najbolji u školi. U to vrijeme sam čitao neku knjigu Hermana Hessea, pa sam pod utjecajem te knjige u toj priči pisao o tome kako jedan čovjek puca iz puške po autima u prolazu.

RANJENI LAV

Plivam okružen čudnim obalama
Želio bi da utonem u neku pomrčinu
Da sve slike zauvijek nestanu
Da me više ne progone
Da prestane bol ili da se probudim
Jedan dio moga tijela otišao je zauvijek
Drugi dio ostaje i bori se
Sada znam
Neki kažu dobar dan, neka ostane ružan san
Uši su mi već pune obećanja, savjeta i loših dana
Pokušao sam nešto stvoriti
Bombaši su uvijek bili prisutni
Kako da stvorim nešto sa dušom
Kad su fitilji unaprijed upaljeni
Osjećam, srce mi lupa
Tijelo se miče i naručuje konjak
Hoću dolje, otvori vrata neka suze kliču
Sada znam
Ne stavljaj mi cvijeće na grob
Ja nisam bio heroj
Kažite mi koje na redu
I pazite da se ne probudim
Tko zna što donosi val, pijesak ili leš
Možda donosi još jedan dan, jedan dužan dan
Koji mi više nije potreban
Sada znam
Sada znam da smrtnost je lažna
Pogledaj u daljinu tamo gdje sunce nestaje
Još uvijek ponosno hoda
Ranjeni lav
Pjesmu "Ranjeni lav" sam po Dee Deejevoj molbi sastavio od gomile njegovih stihova koje je imao napisane po raznoraznim papirićima

Kad sam se vratio iz vojske Dee Dee se totalno promijenio. Zaposlio se u HNK-a, nabacio je koju kilu viška i pio je puno više nego ranije. U biti nisam bio svjestan njegovog stanja sve dok nakon jednog izlaska nisam prespavao kod njega. Ujutro nam je njegova mama skuhala kavu nakon čega smo otišli do dućana. Tamo je kupio dvije bombice konjaka i iskapio ih odmah nakon što smo izašli na ulicu. Nakon toga smo otišli u birtiju gdje je išao svaki dan prije posla i tu mu je konobarica bez pitanja opet sipala konjak. Najveći problem u svemu je bio što je sam sebe uvjerio da ne može raditi sve dok dovoljno ne popije. Bilo što da sam mu rekao, on bi me sasjekao sa teorijom da će mu se na poslu tresti ruke i da će napraviti sranje. I ja sam u to vrijeme dosta pio, ali sam to radio isključivo dok sam izlazio. Jednostavno nisam to želio pratiti, a nažalost nisam više mogao ni utjecati na njega da uspori, jer je već otišao predaleko. Dee Dee mi je propadao pred očima i ja tu nisam ništa mogao promijeniti. Jedno vrijeme smo radili neke velike planove za novu grupu, planirali smo uglazbiti moj "Psiho Lab Projekt" (dvadesetak strana teksta tematski povezanih u jednu cjelinu), ali od svega toga na kraju nije ispalo ništa.
A onda je u tramvaju upoznao jednu djevojku i ubrzo je zaprosio. U ožujku 1987. godine su se oženili. Neko vrijeme sam ih redovno posjećivao, sjedili bi u kuhinji, kartali belu, popili bi koju i podimili, a onda bi ja otišao dalje. Kako to već biva u takvim slučajevima, životi su nam postali totalno različiti i nespojivi, tako sam ih počeo sve rjeđe posjećivati, sve dok jednom nisam prestao. Njihov brak je bio njihova privatna stvar i ne želim o tome pametovati. Napisati ću samo da su imali jedno dijete, da su se na kraju rastali i da mu je žena bila jedna divna osoba.

Dee Dee i ja na dan kada se ženio (1987)


Poleđina gornje fotografije


Dee Deejeva poruka na pozivnici za svadbu
Prije rata putovi su nam se opet ukrstili. Dee Dee je prestao piti alkohol i skroz se doveo u red. Smiješno je bilo što je i dalje bio u rundama kao i prije, samo što je umjesto konjaka naručivao produženu naru, oko koje se uvijek svađao sa konobarima koji su mu stavljali manje od dva deci mineralne. Radio je na štandu moga prijatelja sa faksa na Cvjetnom trgu, gdje je prodavao fotokopirane knjige sa notama. Ja sam u to vrijeme radio u Zagreb filmu na Kaptolu, tako da sam mu često poslije posla pravio društvo na štandu. Dee Dee je bio savršen prodavač. Jednom je došla neka stara gospođa koja je htjela „svojoj vječnoj tajnoj ljubavi“ za rođendan pokloniti note od neke ljubavne pjesme, budući da je ta osoba bila muzičar. Problem je bio što je željela pjesmu na engleskom, a nije znala engleski da bi mogla odabrati prave stihove. Dee Dee joj je skoro sat vremena strpljivo prevodio pjesme sve dok nije odabrala onu sa pravim riječima (ja bi odustao nakon pet minuta).
Ubrzo se Dee Dee osamostalio i napravio svoj štand, na kojem je između ostaloga prodavao i moje kazete na kojima su bile koncertne bootleg snimke raznih stranih rock grupa. Na kraju sam dao otkaz u Zagreb Filmu i napravio štand pored njegovog, a onda je počeo rat, sve se raspalo i opet je svako otišao svojim putem.
Za vrijeme rata Dee Dee je imao štand u Trogiru. Naletio sam na njega dok je došao u Zagreb po robu. Pozvao me da mu se pridružim, pa smo se već sljedeći dan zajedno zaputili prema moru. Kad je autobus stao negdje u planinama da vozači gablaju, izašli smo van da popušimo po koju. Dee Dee me uvjeravao da vidi naše vozače za stolom i da se ne moramo još vratiti na naša mjesta, sve dok nismo ugledali kako naš bus malom zavojitom ulicom nestaje u šumi (dok su za to vrijeme "Dee Deejevi vozači" još uvijek gablali za stolom). Ne razmišljajući izletio sam na cestu i zaustavio prvi auto koji je naišao. Uletjeli smo unutra i rekli zbunjenom vozaču, da slijedi autobus koji je upravo zamaknuo iza ugla. Začudo nije se ništa bunio nego je stisnuo gas i pojurio za busom. Negdje nakon desetak zavoja ugledali smo naš bus kako stoji pokraj ceste. Skužili su da im fale putnici, a budući da se na uskoj cesti nisu mogli okrenuti vozači su se dogovarali što da naprave. Izašli smo iz auta i pored njihovih zbunjenih faca smo šutke ušli u bus (k'o oni su krivi za sve).
Unatoč tome što mi je u Trogiru sve bilo besplatno, bilo mi je užasno dosadno, pa sam ostao samo par dana. Dee Dee je imao previše obaveza oko štanda na kojem su mu radili neki ljudi koje nisam znao, a naveće su u gradu radile samo dvije birtije. U okolnim hotelima su bile smještene izbjeglice i pričalo se da je epidemija žutice. Uz to Dee Dee je bio opsjednut strahom od policijskih inspektora i vojnika koji su se sa prve linije fronte spuštali do grada.
U godinama koje su uslijedile poslije rata gotovo da se nismo ni vidjeli. Dee Dee je živio sa jednom djevojkom sa kojom je zajedno prodavao nakit i slične stvari, a ja sam se oženio. Sjećam se da me toj djevojci predstavio sa riječima „ovo je moj nekadašnji najbolji prijatelj“. Jednom sam bio kod njih u jednom stanu blizu Tvornice, ispričali smo se, podimili koju i opet se razišli. Dee Dee je puno pušio ali i dalje nije pio. Bio je dobro raspoložen, puštao mi je neke CD-e kao u dobra stara vremena i bio je pun života.

Dee Deejeve pjesme iz osamdesetih

Kada me Robi prije par godina nazvao i rekao da se Dee Dee bacio pod vlak bilo mi je stvarno teško. Nekako sam uvijek mislio da ćemo ponovo biti u bilo kakvom kontaktu, ali vrijeme je nezaustavljivo i nepovratno iscurilo. Ne znam što se događalo pred kraj njegovog života, ali nekad sam često pričao sa njim o samoubojstvu i mada mu se uvijek svašta vrtilo po glavi, jednostavno sam siguran da on nije imao u sebi snage za taj korak.
Nekada je svima govorio kako su mu naši razgovori pomagali da prebrodi sve svoje krize. Nikad neću prežaliti što se nije sjetio tih svojih riječi i što me nije nazvao.
Ne znam kako bi to opisao, ali uvijek ga se sjetim kad prođem Masarykovom od Blata do Malog Kaveza. Puno nedorečenih misli, puno smijeha, muzike i mladosti. I onda osjetim da tu nije kraj. Ne to sigurno ne može biti kraj.

Ako ikad ispunim želju
I ti mi daš za pravo misleći
To je jedini način da ga zadržim
Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
Bit ću spreman da zaboravim
Neke poderane ulice
Bljesak mokrih tračnica
Prvi tramvaj preko Trešnjevke
Sjaj u tvojim očima

Stihovi iz pjesme "Flash" od Azre
_____________________________________________

SLJEDEĆA PRIČA: MALI KAVEZ - BRNO - BLATO

Broj komentara: 11:

Anonimno kaže...

Lijepo si ovo napisao. Žao mi je da je tako završilo. Neka počiva u miru.

Pjer

Goran Polak kaže...

Hvala Pjer.

Gordon kaže...

Lijepo pises I ne mogu vjerovat da se svega sjecas u detalje, jer masa stvari koje si naveo u svim pricama me vracaju natrag u to vrijeme. Majstore pocni pisat knjigu. Ljama :)

Goran Polak kaže...

Nisam ja baš previše pismen da bi pisao knjigu. I ovako se sa svakim tekstom mučim danima, da to na nešto lići. :)
Ni meni nije jasno od kuda sam izvukao neke detalje, al' kad počnem pisati nekako se stvari same počnu vračati... još kad se nađem sa nekim od stare ekipe i popijemo koju, ispadne da je svako zapamtio po nešto i na kraju se kroz razgovor sve spoji u neku cjelinu.

Anonimno kaže...

tuzna prica, R.I.P.
tih godina sam isao u željeznicku školu u Zagrebu i na jednom polet platzu gledao
grupu Quazimodo cija pjesma "pravi dan za samoubice" mi je do danas ostala u glavi
ako postoje neke snimke tog banda molio bih informacije, snimak .....???
hvala !!

Andrej kaže...

Završetak ove priče me je dotukao skroz! Otvorio sam ovu stranicu ne bi li doznao nešto o mom starom prijatelju-kojeg ću pamtiti zauvijek-i, nakon dugo vremena što ga nisam vidio, pročitao njegovu priču. Priču o Dee-dee pročitao sam u jednom dahu, kad na kraju ŠOK!!! od saznanja da naš dobar prijatelj više nije s nama!
Dee-dee, počivao s anđelima, nikad Te neću zaboraviti!

sućek kaže...

Gogo,vratio si me u najbolje godine, rastužilo me to što nema više Dee Dee-a,kako sam čitao tvoje sječanja prisjećao sam se Dee Deea i njegove kovrčave kose....ljepo si opisao svirku kad smo svi otišli sa pozornice i nadam se da nisi zaboravio Dee Deeovu svirku glavom po mojim činelama a ta slika mi i dan-danas proleti mislima kada se sjetim dana kada smo svirali...nadam se da je sada na ljepšem mjestu

Goran Polak kaže...

Bok Sućek,
o tebi ni traga ni glasa već skoro 30 godina!
Ono sa činelama što si spomenuo sam sroz smetnuo sa uma dok sam pisao tekst. Znaš da je postojala i audio snimka toga zadnjeg koncerta. Ne mogu prežaliti što je to nestalo. Zadnji puta dok sam vidio Dee Deeja sam mu posudio kazetu sa mojom kopijom te snimke i dao fotografije sa koncerta u Centru da si ih kopira i ko zna gdje je to završilo.... Jel možda ti imaš kakve fotografije ili snimke?

Anonimno kaže...

Dee Dee je uvijek bio punker-gospodin.
Decki iz Quazimoda su isli samnom u Teslu (osim bubnjara Joa iz trgovacke). Vodja Quazimoda (Truly) je takodjer prerano otisao (prije par godina). Zadnji band mu je bio "Zadnja stanica" (Dubrava).

~ Ziggy ~

Unknown kaže...

DAMIR STANKOVIC

Unknown kaže...

Svaka cast na tekstu Gorane. Zao mi je sto je DeeDee tako zavrsio. Zao mi je sto se vise necete moci druziti. Sta je tu je.