VRIJEME KAD SE MUZIKA SLUŠALA NAJGLASNIJE
PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"
Da bi se stvorila konkretnija publika koja bi brijala na alternativnu, garage i punk glazbenu scenu, koju je moja generacija počela stvarati par godina uoči rata, trebalo ju je pogurati objavljivanjem albuma i medijskom promocijom. Jugoslavenske diskografske kuće za to su bile totalno nezainteresirane, što i nije bilo posebno čudno. Pa tko bi se zajebavao s malim nekomercijalnim bendovima kad mu u blagajnu kapne više para nakon što Mišo jednom raširi ruke ili Brena pokaže noge nego što bi kapnulo od sto albuma alternativne muzike. Kako oni nisu bili zainteresirani za nas, tako ni mi više nismo bili zainteresirani za njih. Otvorile su se neke nove mogućnosti i zauvijek smo ih prekrižili.
– Ej, Polak, si čul da je buraz izdao ploču? – rekao mi je Španac Daka za šankom u Concordiji.
– Kakvu ploču? – upitao sam ga.
– Kompilaciju. Zove se „Bombardiranje New Yorka”.
– Mogli bi vi Borongajci kupit koju. Treba pomoć Zdeni. – uključio se Brenki u razgovor.
– Pa naravno da ćemo kupiti. Nek donese par komada.
Nije prošlo par dana, eto u Concordiji Zdene u kožnjaku i s pločama ispod ruke.
– Koji su uopće bendovi na ploči? – zanimalo me.
– Satan Panonski, Fiksov Sköl, Doletov Machine Gun, Messerschmitt iz Pule, Majke i Kaotične duše iz Vinkovaca. – rekao je Zdena paleći cigaretu.
– Gde ih sve nađe?! Baš je otkačen omot. – promrmljao sam vadeći iz njega par fotokopiranih papira, koji su bili kao inner ploče, i jednu malu cedulju s reklamom Zdenine etikete Slušaj Najglasnije.
– Ajd kupit ću jednu da pomognem firmi. – dodao sam.
Dok sam vadio novčanik iz džepa da Zdeni dam pare za ploču, do nas je dobauljao Đimi.
– Što je to? – upitao je sa svojim „baš mi je dobro” osmijehom.
– Pa Zdenina ploča. Vadi pare i kupi jednu. – odgovorio sam mu.
Đimi je bez pogleda na ono što kupuje uzeo jednu ploču, a kad smo tu večer iz Concordije krenuli dalje, frknuli smo obje ploče na zadnja sjedala Đimijeve Kristine. Kristina je bilo ime koje smo nadjenuli Đimijevu fićeku po Carpenterovu hororu u kojem auto koji se tako zove ubija ljude. I tako se „Bombardiranje New Yorka” vozilo na zadnjem sjedalu u Kristini sigurno nekih mjesec dana. Nas ta ploča zapravo nimalo nije zanimala. Kupili smo je isključivo da pomognemo Zdeni. Mislim da sam je, kad je napokon došla do mog gramofona, samo jednom preslušao. Svi bendovi zastupljeni na njoj fakat su mi bili dobri, posebno Messerschmitt, ali kad sam kod kuće u svoja četiri zida slušao ploče, puštao sam si više-manje samo stranu muziku.
Meni je ono što je Zdena s „Bombardiranjem” i svojom etiketom Slušaj Najglasnije pokrenuo u glavama ljudi nadilazilo glazbenu stranu cijele te priče. Alternativni, punk i garage bendovi okupljali su se i svirali koncerte najčešće samo za frendove, bez nade da će njihove pjesme ikad biti službeno objavljene na nekom nosaču zvuka. Zdena je svima njima pokazao, a nekima i omogućio, da mogu imati album bez obzira na to koju vrstu muzike sviraju. Pa makar taj album bio objavljen na najobičnijoj audiokazeti i s fotokopiranim omotom. Čim je na omotu kazete pisalo Slušaj Najglasnije, to joj je davalo legitimitet službenog izdanja i bend je nakon toga ispred svog imena mogao izbrisati predznak demo.
Osim što im je objavljivao albume, Zdena se fakat trudio oko promocije bendova s kojima je surađivao. Radio im je promomaterijale, plakate, organizirao koncerte. Satanu Panonskom čak je platio studio da snimi pjesme za svoj album. Nije mu bilo nimalo važno iz kojih sredina muzika dolazi. Objavljivao je ono što se njemu sviđalo. Tako je prvo na kazetama objavio albume bendova iz Vinkovaca, Pule, Knina, Koprivnice, pa i album Satana Panonskog iliti Ivice Čuljka – Kečera II iz malog mjesta Cerića.
Na vinilu je objavio prvi album američkog punk rock 'n' roll benda The Humpers, kao i grupe The Suicide Kings, iz koje su oni nastali. The Humpers su nakon te ploče postali svjetski poznat bend. Njihove zadnje albume objavio je Epitaph, poznata diskografska kuća iz Kalifornije, no zna se gdje su započeli – kod Zdene u zagrebačkom Španskom. Na etiketi Slušaj Najglasnije našao se i prvi LP američkog garage rock benda Morlocks.
Od zagrebačkih bendova Zdena je u osamdesetima radio samo s punk grupom Sköl. Dio zagrebačke nezavisne scene tada je povukla FV Založba, mala slovenska nezavisna izdavačka kuća, koju su još '85. osnovali članovi grupe Borghesia i kultni ljubljanski klub FV. Objavili su Dee Dee Mellow, grupu u kojoj su svirali Sacher i Gulić iz Haustora te Kuzma iz Filma, The House Painters, Sexu, Caprijev i Pajin Cul-de-Sac. Izdali su kazetu „041 Compilation”, na kojoj se našlo sedam zagrebačkih alternativnih bendova, među kojima i moj Endymion.
Moj brat Igor isto je, kao i Zdena, u to vrijeme organizirao koncerte, što uspješno radi i danas, pa kad je počeo svirati gitaru u Endymionu, obavljao je sve menadžerske poslove za naš bend. Tako da unatoč našem prijateljstvu, sa Zdenom nikad nisam „poslovno” surađivao, ali sam bio na svim promocijama i koncertima koje je radio. Kad bolje razmislim, možda je i bolje da je bilo tako jer sigurno ne bih mogao brijati na tim događanjima onako kako jesam da sam na njima morao još i svirati. Bile su to prave duhovne orgije, na kojima su u početku bili više-manje samo Španci i Borongajci, ali kako se glas o našoj Sodomi i Gomori širio među zagrebačkim rokerima, tako je sve više i više ljudi bilo oko nas. Iz današnje perspektive svi ti Zdenini koncerti ostali su zapamćeni kao mitski. Mi u škvadri nismo ih tako doživljavali. Nama je na neki način tada cijeli život bio jedan neprekidan koncert, najčešće s puno dima na pozornici i prejakom rasvjetom u očima. Od samih svirki više pamtim zajebanciju oko šanka, u autima na parkiralištu, tulume nakon koncerata, kao i neke sitnice koje su samo meni bile bitne. Bendove na pozornici uvijek sam doživljavao kao „dodatnu dekoraciju” sveopćem ludilu koje smo svi mi tada nosili u glavi. Mi na Zdeninim koncertima nismo bili publika bendova koji su svirali. Bilo koga da je stavio na pozornicu, mi bismo sigurno bili ondje, što zbog podrške Zdeni, što zbog dobre zajebancije.
Tako je bilo i u Guliveru, velikom šatoru koji je za subotičko kazalište Ljubiše Ristića bio postavljen u samom centru Zagreba, na srednjoškolskom igralištu iza Mimare. Kad je njihov program završio, čekalo se da kamion odveze šator, a kako se to oduljilo desetak dana, Kugla glumište i Zdena ubacili su se u njega sa svojim programima. Na nastupu The Spoonsa i Satana Panonskog u tom šatoru Kečer se vješao po lancima na pozornici, samo što se nije bio ubio za nešto malo ljudi u publici, Spoonsi su rasturili svojom garage rokačinom, a ja sam brijao sa Zdenom na ulazu i nisam ni gledao što se događa. Možda mi je sada malo i žao zbog toga, ali, jebiga, to je onda bilo tako kako je bilo.
Kako su Vinkovci po pričama tamošnjih rokera za njih bili mrtav grad, u kojem se ništa nije događalo, vinkovačkim bendovima u Zagrebu je bilo kao u Americi, a kvart Špansko bio im je kao Detroit. Kad ih je Zdena uzeo pod svoje, članovi vinkovačkih Majki, Kaotičnih duša i Pokvarene mašte sve su češće obitavali u Zagrebu. Neki su se i doselili u Špansko, čak se i zaposlili. Ekipa iz Majki razvozila je mlijeko ili tako nešto.
Njihova prisutnost poprilično je utjecala na jedan dio zagrebačke scene, a s vremenom je došlo i do raznoraznih pretumbavanja po bendovima između zagrebačkih i vinkovačkih muzičara. Najbolji primjer toga bili su Majke i Kojoti.
Nakon što je Viduka raspustio Greaseballse, osnovao je Kojote, u kojima su, osim njega, bili Jure Nižić iz grupe Revolver, Buš i vinkovački bubnjar Mario Anušić. U toj prvoj fazi Kojota bend se etiketirao kao zagrebački. Onda su Jure i Buš zamijenjeni s dva vinkovačka Marina, Alenom i Vanjom, koji su dotad bili u bendu Pokvarena mašta, u kojem je jedno vrijeme svirao i Anušić. Gitarist Pokvarene mašte Zoran Čalić prešao je u Majke. Kako su Vinkovčani postali većina u Kojotima, bez obzira na to što je Zagrepčanin Viduka bio šef benda i glavni autor pjesama, za svekoliku publiku Kojoti su postali vinkovački bend. Uz to, Viduka i Jure jedno su vrijeme svirali u Majkama, kao i koju godinu nakon toga svi Kojoti osim pjevača Alena. Više-manje sva ta ekipa iz Vinkovaca znala je zasvirati sa Satanom Panonskim. S Kečerom je često svirao i vinkovački gitarist Daniel Brdar, koji je nešto kasnije osnovao izvrsnu grupu Mlinski kamen. Vinkovačke Kaotične duše isto su zahaklale jednog Zagrepčanina u bend, bubnjara Krlju iz Španskog, koji je u isto vrijeme svirao i u bendu Studeni Studeni.
Cjelovečernji godišnji koncerti s hrpom bendova u dvorani na Vrbiku bili su vrhunac Zdeninih Slušaj Najglasnije tuluma. Prvi je bio u prosincu 1989. i na njemu je glavni fokus bio na bendovima objavljenima na „Bombardiranju New Yorka”, drugi je organiziran 1990. pred sam početak rata, a treći, nazvan Rock festival – Neovisnost '91., održan je u prosincu 1991. godine. Dok su na prvom padale glazbene bombe po New Yorku, za vrijeme zadnjega padale su one prave po Hrvatskoj. Malo više od mjesec dana prije koncerta raketiran je centar Zagreba. S obzirom na to da su u gradu svako malo svirale sirene za zračne uzbune, bilo je upitno hoće li se koncert uopće održati, ali preko nekih poznatih ljudi na policiji Zdena je dogovorio da se smije svirati čak i ako se bude oglasila opća opasnost.
Mislim da je taj zadnji koncert trajao dva dana. Na plakatu je bilo navedeno tridesetak bendova, pa se više ne sjećam je li se to razvuklo i na treći dan. Kako mi je Zdena rekao, „sviral je ko je štel”, a u publici su se skupili valjda svi oni rokeri koji još nisu bili mobilizirani, kao i svi oni koji su dotad već neko vrijeme bili proveli na frontu. Jedan dio tih drugih često se ponašao kao da je iznad zakona. U uniformama bi s oružjem brijali po gradu, pa kad bi se ponapijali, po birtijama su umjesto zdravica znali zazujati meci. Prilikom takvog puškaranja u Concordiji jedan metak zakucao se u separe točno između Zdene i Mačka. Zbog svega toga na ulazu u Dvoranu Vrbik stajali su Španci u crnim motorističkim jaknama s ručnim spravama za detektiranje metala. Kontrolirali su sve koji su ulazili u dvoranu i slagali oduzeto oružje kao da rade na garderobi. Na momente mi je sve to nalikovalo nekoj crnoj komediji. Pogotovo kad su Španci s detektorima prelazili preko obleke pankera koja je bila puna zakovica i lanaca. Tulilo je kao da u dvoranu ulaze vatrogasna kola.
Unatoč svim poduzetim mjerama, ipak nije moglo proći bez pizdarije. Odnekud je doletio metak i ćušnuo jednog posjetitelja koncerta. Nasreću, nije ga ozbiljno ozlijedio. Nedaleko od ulaza u dvoranu bila je streljana, bit će da je netko debelo promašio metu.
Osim na ulazu, Španci su bili angažirani na garderobi i šanku. Budući da sam uglavnom brijao s njima, opet sam malo toga vidio od samog koncerta. Pamtim jedino nastup Satana Panonskog. Ispred pozornice bio se nadvio oblak dima. Džointovi su kružili publikom poput morskih pasa koji se spremaju za napad. Kečer, kao i uvijek, u svom demonskom snu. Na tom koncertu bio je u vojničkoj uniformi. Neki idiot iz publike provocirao ga je između pjesama. Vikao je „kockar” aludirajući na to što je Kečer za čovjeka kojeg je ubio govorio da je bio kriminalac i vođa kockara.
Na Kečerovim nastupima ludilo je uvijek bilo prisutno. Razbijao je boce o glavu, rezao se žiletom, na prvom Vrbiku čak se i zapalio. Ma što da je radio, uvijek sam to doživljavao isključivo kao dio njegova performansa. Kad nije bio na pozornici, uronjen u svoju muziku, bio je neka druga osoba. Pjesnik, slikar, umjetnik. Te večeri na Vrbiku prvi put sam ga drukčije doživio. Krv koja mu se u ratu zavukla ispod noktiju nije bila njegova. Stvarni život gutao je predstavu i neka sablasna sjena kao da se nadvila nad njim. Netko je poslije Vrbika rekao da će, ako preživi rat, na nekom koncertu raznijeti bombom i sebe i publiku.
Koliko me ta večer na Vrbiku u početku pozitivno digla, jer u tim ratnim godinama sve oko nas bilo je sjebano i život je bio stao, toliko me Kečerov nastup vratio u surovu realnost u kojoj smo živjeli. Vrijeme je pokazalo da je to bio moj zadnji susret s njim jer se nešto više od mjesec dana poslije preselio u drugu dimenziju.
Sljedeće veliko okupljanje Španaca i Borongajaca dogodilo se tek nakon dvije godine, kad smo podržali Stiva i ekipu iz Jabuke na prvom Fiju Briju koncertu.
Zdena je dosta bendova izvukao iz mraka u kojem je nezavisna scena egzistirala, ali nije imao para za neka veća ulaganja u njih. Na koncertima na Vrbiku, primjerice, bez obzira na mnogobrojnu publiku, zaradio je tek toliko da pokrije sve troškove koje je imao. Ono što mu je nakon toga ostalo dao je Kečeru. Pare mu nikad nisu bile prioritet i nikad nije bendove vezao za sebe bilo kakvim ugovorima. Tako su gotovo svi bendovi koji su se njegovom zaslugom na neki način probili otišli od njega tražeći više. Svi su oni svirali po Zagrebu i prije nego što ih je Zdena uzeo pod svoje, ali do konkretnije publike došli su tek nakon njegove promocije i prvih kazeta za Slušaj Najglasnije. Jednom mi je prilikom Zdena rekao da je jedino za Satana Panonskog bio siguran da bez obzira na to što mu netko ponudio, nikad ne bi otišao od njega. Naravno, da je Ivica poživio.
Nakon što je Zdena pokazao da se može, početkom devedesetih pojavilo se par nezavisnih etiketa koje su povukle njegove najpopularnije bendove. Tako je prvi LP grupe The Spoons objavio Idle Valley Records, zagrebačka etiketa koja je tada objavila i grupu SexA. Blind Dog Records iz Novog Zagreba objavio je prvi LP Messerschmitta, a Search & Enjoy prvi LP Majki.
Search & Enjoy osnovali su novinari i koncertni promotori Ante Čikara i Aleksandar Dragaš. S njima sam se isto dobro znao, no nisam bio toliko prisan kao sa Zdenom. Osim Majkama, oni su objavili LP-je Boyama i Obojenom programu, novosadskim bendovima s kojima je radio Koja iz Discipline kičme, i ljubljanskom hardcore bendu Quod Massacre te EP-je zagrebačkim grupama Studeni Studeni, Sin Albert i Gregor Samsa.
Planirali su objaviti i EP grupe Revolver, kojoj je Čikara bio neka vrsta mentora, pa čak i LP na kojem bi oni bili na jednoj strani ploče, a vinkovačka Pokvarena mašta na drugoj. No ti se planovi nikad nisu realizirali zbog rata. Dogovoreni koncerti Revolvera u Beogradu, Sarajevu i drugdje otkazani su zbog predratne napetosti u zemlji, tako da su samo malo svirali po Sloveniji te se početkom rata raspali.
Poput Overflowa iz Koprivnice, kojima je Zdena izdao prvi LP i koji su mi bez obzira na svoje godine derali bolje i žešće od većine bendova koji su tada egzistirali na sceni, Revolver su u to vrijeme bili još gotovo djeca. U škvadri smo ih doživljavali kao svoj podmladak. Posebno mi je bio drag njihov gitarist i pjevač Martin Heidl, s kojim sam još i danas u kontaktu. Nažalost, u Jugotonu, koji se nakratko bio zainteresirao za njih, početkom rata zagubljene su sve master snimke njihovih pjesama i za tisak pripremljen omot albuma, koji su napravili Kiro iz grupe Studeni Studeni i Filip Šojat.
U devedesetima se pojavilo još mnogo raznoraznih malih etiketa, od kojih su neke s vremenom postale velike. Mislim da je, za razliku od Slušaj Najglasnije, većini njih prioritet bio isključivo zarada. Od ljudi koji su ušli u izdavaštvo bez kalkulacija, poput Zdene, pada mi na pamet jedino Kornel Šeper, danas voditelj kluba Močvara. Njegov Kekere Aquarium, između ostalih, objavio je grupe Trobecove krušne peći, Voodoobuddah, Gone Bald i Šumski. Sigurno je bilo još entuzijasta poput njega, no oni su ostali izvan mog fokusa jer me poslije rata život odnio u nekom novom smjeru, pa sam nestao na određeno vrijeme.
Kad je Croatia Records, bivši Jugoton, u suradnji s etiketom T.R.I.P. preuzela od Zdene Overflow i Zadrugu, objavila albume Hladnom pivu, Anesteziji i Lauferu, na kraju prisvojila i Majke, koje ne bi bila pustila ni da uđu u njezine prostorije, a kamoli razgovarala s njima dok je Zdena stajao iza njih, sve se na neki način počelo pretvarati u biznis. Dok se njihova priča nastavljala pod reflektorima velikih pozornica, bendovi kao što su Gone Bald, Peach Pit, Analena, Projekt: Projekt, Why Stakla, koji su se u Zagreb doselili iz Osijeka, te Lunar i Kornelovi Šumski u mraku zagrebačkog podzemlja stvarali su novu alternativnu scenu.
Sredinom devedesetih Zdena je, uz muziku, počeo objavljivati knjige, fanzine i stripove. Pokrenuo je svoju nezavisnu biblioteku Bratstvo duša, u kojoj su većinom izdane knjige glazbenika i poezija. U biblioteci su se, naravno, našle i zbirke njegovih pjesama. Dio njih je s vremenom uglazbio, tako da je, uz izdavaštvo, na alternativnoj sceni postao aktivan i kao glazbenik. Do danas je objavio četrdesetak autorskih albuma. Na nekima je pjevao, a na nekima samo čitao svoje pjesme.
Njegov prvi ozbiljniji bend bili su Loši dečki. Kad je okupljao ekipu za bend, pitao me da sviram bas, ali tada već oko dvije godine nisam bio uzeo bas u ruke, a nisam ga mislio više nikad ni uzeti, pa je Fiks iz Sköla uletio na to mjesto. Kad sam ih poslije gledao na koncertu, bilo mi je pomalo žao što sam ga odbio. Svirali su punk garage muziku kakvu sam oduvijek volio, a Zdena je na stageu bio otkačen baš onako kako frontmen nekog benda mora biti.
Negdje u to vrijeme Slušaj Najglasnije objavio je prvi album The Bambi Molestersa. Prvi put sam ih gledao u Lapu. Mislim da nitko od škvadre ne bi bio na tom koncertu da ga nije organizirao Zdena. Pa koga bi zainteresirala najava koncerta u kojoj nepoznati bend iz Siska svira u Zagrebu, i još k tome neku surf muziku za koju je malo tko znao da uopće postoji? Naime, svi smo došli tamo jer je koncert organizirao Zdena, svi smo se oduševili njihovom svirkom i priča o Bambi Molestersima zakoturala se Zagrebom. Par godina poslije slično je bilo i sa srpskom grupom Goribor, naravno, iz Bora.
Nakon Loših dečki Zdena je okupio bend Babilonci, a nastupao je i kao Lutajući DJ Zdena. Koncept nastupa Lutajućeg DJ-a Zdene fakat je bio jedinstven. Samo je pustio matricu napravljenu od tuđih instrumentala i uz to čitao svoje pjesme. Savršeno.
I tako, malo-pomalo, otkotrljalo se negdje to predivno vrijeme kad smo na koncertima i tulumima muziku slušali najglasnije. Pogubiše se negdje putem i Španci i Borongajci. Tu i tamo se potrefimo, ali od svih Španaca još sam jedino sa Zdenom u stalnom kontaktu. On skromno živi u kućici na bregu iznad Zagreba. Ponekad ga posjetim, ponekad se sretnemo na sajmovima ploča i koncertima. Još uvijek objavljuje albume svim bendovima koji to žele. Njegova izdanja broje više stotina naslova. Još uvek ima svoj mali šareni štand i još uvek je nutra. Još uvek u njem kuca srce pesnika što luta.
+of+oi.jpg)
