Krajem prošle godine je na dvostrukom CD-u objavljena antologija kultnoga osječkog post punk benda Roderick.
Roderick i band nastao na njegovim temeljima Roderick Novy objavili su tri albuma i napravili raznovrsnu glazbu za kazališne predstave. Sva tri albuma nalaze se na antologiji kao i izbor glazbe za kazališne predstave.
RODERICK: „DOBAR KURAC-TO SE RAZME!“ (Časopis „RIJEK“, Osijek, 1991.)
(pitanja su postavljali rock kritičari HEROINE Darko Jerković i Delimir Rešicki ali nakon odgovora Ksenije i Branka Rodericka intervju nije objavljen u HEROINI)
Kao band Roderick djeluje već čitavo jedno desetljeće. U tom periodu prolazili ste kroz razne faze. Kako danas, kada se vaš prvi samostalni LP konačno vrti na gramofonima, gledate na taj period?
BRANKO RODERICK: Ipak ste malo pretjerali. Djelujemo od 1984. i to je „samo“ nekih sedam godina… Istina da smo djelili sudbinu još nekih bandova na ovim prostorima čekajući prvi samostalni LP tako dugo. Ha, mora da nas je Bog kaznio kada moramo disati OVDJE, na OVIM prostorima i u OVAKVOM vremenu…No, iza nas su ipak 2 samostalne kasete za ljubljanski ŠKUC i kompilacijski LP „Pogonsko gorivo“ i metar klupskih koncerata, a ruku na srce i ispijenih čaša. Mislim da sve ipak dolazi na svoje. Nismo imali bljeskovit, umjetan put kao neki „Fantomčići“ ili kako se već sve zovu, no sva ta spika o prošlosti, kuknjava i žalopojke o neshvaćenosti mi se još više gade. To je sranje. Naše vrijeme je SADA man, i ove vaše tri godine kredita….
KSENIJA RODERICK: Te „faze“ o kojima govorite to je shit. To je više stvar kritike koja je zbunjena kada nekog ne može odmah svrstati u ladice. Gnušam se ladica i fahova. Kačili su nam razne etikete, kao: Mi smo uvijek, to zaista tak otrcano zvuči, radili što smo i kako osjećali, nekad bolje, nekad lošije. Uvijek je to bio samo RODERICK.
Tijekom svih tih godina mnogo je ljudi prošlo kroz band. Da li su te personalne promjene imale bitnog utjecaja na vaš rad i vaše pjesme s obzirom da se u slučaju Rodericka i danas, po našem mišljenju, radi o prepoznatljivom stilu?
BRANKO RODERICK: Pa da, baš smo neki dan kada se pojavio taj komad plastike brojali kome ćemo ga sve uvaliti s posvetom, ha, ha, ha. E, da, onda smo skužili da je već metar ljudi prošlo kroz band. Samo smo, evo, ova luđakinja GOTWALDOVA i ja ostali od prve postave. Čuj, ovo što kažete u vezi nekog prepoznatljivog stila: mislim da je osim našeg tehničkog napredovanja sve to ustvari uvijek bilo isto. Znaš ono, WENDERS uvijek snima jedan te isti film, a COHEN pjeva jednu pjesmu.
Koncerti i performancei, dakle nastupi u živo, uvijek su, čini nam se, bili glavni adut banda?
KSENIJA RODERICK: Ne znam da li su neki adut, ali je činjenica da se najbolje osjećamo kada sviramo. Nekako je sve toplije i nepredvidivo.
BRANKO RODERICK: U početku je svaki naš koncert bio drukčiji. Šibali smo neke filmove, baklje… Znaš ono pravili smo se važni, kao fol šibaju Velvets i Andy…
KSENIJA RODERICK: Ma, daj nemoj mistificirati. Reci ljudima da smo nekad u početku, jedva izašli pred ljude od cuge ili da nismo imali do pred sam koncert nekog od članova…
BRANKO RODERICK: …daj ne seri, GOTWALDOVA. Ona nikad ne vjeruje i uvijek se čudi. Ako ja dođem sa spikom da sviramo negdje pet puta provjerava. Stalno misli da nešto valjam, a na kraju se uvjeri da sve u biti fura. A sada što smo ponekad bili nestašni i što smo imali posla s raznim luđacima…Pa sve smo i počeli prčkati iz čiste dosade.
Za vas i vaše pjesme oduvijek je, po nama, bio karakterističan jedan osebujan dark feeling. Da li je Roderick unatoč heterogenosti stilova, u biti, dark band?
KSENIJA RODERICK: Ma, što vam to uopće znači dark? Svi su onda ljudi, kada su tužni, pomalo darker. Ne znam…
BRANKO RODERICK: Nas su neki kreteni od kritičara u vrijeme dark euforije ̍87. brže bolje strpali u ladicu „dark“. A sve je to bio fol, 90% ljudi i bandova mislili su da je cijeli štos u 2 crne košulje i jednoj rolki. Ali ona istinska tama, to je svugdje oko nas. I u lifeu i kod nekih pravih tipova, filmova i bandova. Da li ih moram spominjati: BAUDELAIRE, FASSBINDER, MORISSON… Netko je dobro primjetio da naše pjesme poprimaju stravičnije konotacije kada ih Ksenija pjeva u bijeloj, a ne crnoj haljini.
Kako je uopće došlo do ideje da snimite covere, obrade poznatih pop pjesama ponajboljih autora šezdesetih?
KSENIJA RODERICK: Paaa, što ja znam…To nam je na neki način bio izazov…
BRANKO RODERICK:Odlučili smo prestati plašiti ljude. Hoćemo ih sada malo zabaviti, ali na naš način…
Roderick sa Ksenijom i bez nje? Da li bi Roderick, s obzirom na frontmansku isfuranost Ksenije, bez nje bio drugačiji i koliko?
KSENIJA RODERICK: Ha, glupo pitanje… Bio bi možda drugačiji. Sigurno bi bio dovoljno dobar, ako ne i bolji. Naravno u nekom drugom smjeru.
BRANKO RODERICK: Naravno da bi bio drugačiji, ali… To je kao, da budem banalan do jaja, hoćeš jesti tortu sa šlagom, a nema šlaga ili jagoda. Pa, Roderick je takav kakav je upravo s njom. To je to, jebo vas bog! Ali ne slažem se da je ona jedini adut banda, jer što znači izdvajati nekoga iz tkiva banda? Isto tako onda možeš reći za našeg bubnjara ZELENIKU koji je zvijer bubnjara i za kojeg uvijek svi pitaju kada sviramo po klubovima… ili za violinista BURIĆA koji je jedini školovani muzičar od nas ili gitarista ŽEŽELJ koji ima osjećaj za harmu. Uostalom, Ksenija nije onaj tip ženske pojavnosti u rocku koja je samo lutka na koncu, koja je tu samo da uljepša sliku. A nije opet ni auto kompletnog materijala, a band samo neki prateći sastav kao recim sada CHRYSSIE i PRETENDERS. Mislim da je po sesnzibilitetu i ulozi u bandu bliža jednoj JARBOE ili Kimovicama iz Sonic i PIXIES. Dakle, punopravan član banda, koautor materijala i izvođač. Samo što sticajem okolnosti ne svira već pjeva i to radi jako dobro. Uostalom, mi smo od samog početka polunesvjesno gradili pjesme na toj nekoj međuigri muških i ženskih vokala. To su u ono vrijeme radili samo B-52´s, pa su nama stalno prigovarali kako razbijamo image banda, tko je tu u stvari frontman i ta sranja. Onda su se pojavili SWANS, PIXIES i SONIC YOUTH (spominjem ih tu samo kao primjere izmjene muško ženskih vokala) i sve je odjednom bilo O.K. Inače, dugo se muvam po toj rock sceni i moram reći da nisam dugo vidio neku žensku koja ima takav feeling za pjesmu i koju stage toliko „hoće“. Mislim da je O.K. izjava koju sam neki dan čuo da je KSENIJA uz moju ljubimicu RUPELOVU ANJU najjača pevka u Konfederaciji. Ali, ponavljam dok smo zajedno sve je to samo dio RODERICKA.
U kojoj su mjeri sredina, essekerizam, tradicija… imali utjecaja na vaš rad i vaše pjesme?
KSENIJA RODERICK: Pa, što ja znam… Ja se osobno ne osjećam baš neki dio sredine, nekakvog zavičaja i što sve uz to ide.
BRANKO RODERICK: Ha, ja baš ono… Osjećam se! Dobro, muvajući se nešto po staroj gospođi EUROPI upoznao sam neke zanimljive i meni bliske ljude i skužio da s njima imam više zajedničkog no s mojim najbližim rođacima, ali, ipak, kada se vraćam vlakom kroz polja suncokreta koji su stidljivo spustili glave u ovoj našoj nepreglednoj, ubitačnoj ravnici bez kraja, nešto me… Patetično, ali istinito, jebiga. I da znaš Gottwaldova, nigdje sunce ne zalazi tako dugo kao kod nas. A to sa Essekerima, starim osječkim Nijemcima je također dio nas. Dio naše povijesti i tradicije. I puno mi je normalnije i bliže to nego neki kvazi art projekti ili mali glumčići koji glume velike rock loosere. Osijek je između dva rata bio pravi srednjoeuropski grad, s jakom industrijom, jači od tadašnjeg velikog sela Zagreba. Tu su se okupljali europski umjetnici, slikari, ekspersionisti, dadaisti… Tu je stara Tvrđa, svjetski spomenik, secesija… A onda je netko u „burnom poslijeratnom razdoblju“ odlučio odozgo da je opasno razvijati ove prostore jer kao „blizu je granica, vječni neprijatelj nikada ne spava…“ I onda mi dođe neki doseljeni purger ili seljačina iz Šumadije koji dvije godine živi na periferiji Beograda i priča mi o provinciji… I to danas u doba medija kada moj frend iz Belog Manastira, mjesto blizu Osijeka, ima više informacija preko videa, ploča, CD-a i štampe od frenda koji već dvije godine kokošari u squotu u centru Londona.
Kako se vidite u kontekstu domaće nezavisne scene?
KSENIJA RODERICK: Ma, ne vidimo se uopće. Razmislite riječ po riječ: DOMAĆA (!), NEZAVISNA (?), pa još SCENA !!! Ma, daj nemojte.
BRANKO KOSTELNIK: Naravno Gottwaldova ima svoj speech. Ja imam svoj. Mislim da je ključna godina 1987. i tadašnji NOVI ROCK u Ljubljani kad smo uz nenadjebive SWANS šibali MIZAR, SCH, MILADOJKA, GRČ i mi. Čovječe! Svaki od tih bandova može komotno svirati u bilo kojem klubu vani. To je potvrdio i GIRA. Čini mi se da je ta ̍87. slična sa engleskom 1977. Znate zašto? Sjećate se da je onda tamo sve više isfuravalo bandova van Londre, čuvena Manchesterska scena, pa Shefield… Pogledaj ovih pet bandova s NR ̍87. Nema Zagreba i Beograda, a onaj dobri divljak Teno iz SCH je ništarija kao da i nije iz sevdah poperskog Sarajeva… A dodajte tu odlični INDUST BAG iz Metlike (!), pa DEMOLITION GROUP, vinkovačke MAJKE, SATANA PANONSKOG, LET 3 i poluzagrebačka SEXA… Ali, znaš zašto nema prave scene? Zato što i dalje glupi, ostarjeli hiposi drže radio stanice, nema pravih sposobnih menagera i sve što uz scenu ide…
Vratimo se coverima. Zbog čega ste odabrali upravo te pjesme i autore kaoo što su Lou Reed, Jim Morisson i Grace Slick?
KSENIJA RODERICK: To su za nas prvenstveno lijepe pjesme. Zezali smo se na probama i ovaj brbljavac, ovaj prokleti Fajter me je uvjerio da to snimimo…
BRANKO RODERICK: Htjeli smo se okušati u „pravim“ pjesmama. Stvarno je bio izazov. Jer, znaš, mi smo počeli tipično punkerski. Znaš ono dva akorda i šibaj. Doslovce od nule. Tako da je ovo stvarno bilo… Šezdesete me stvarno zanimaju. Puno je dobrih vibri iz šezdesetih zaboravljeno i zanemareno naletom punka koji je sve rušio pred sobom. I mi smo u tom sudjelovali i to je onda bilo O.K. Ali, izgleda da devedesete to ispravljaju. Što ti u ovo predapokaliptično doba preostaje no da čeprkaš po civilizacijskom kontejneru. Ako se još nađe koja poluprazna bočica…
Vaš suodnos prema američkoj pop kulturi? Koliki je utjecaj zapadne kulture i civilizacije na vaš rad? Mnoge ste iznenadili izborom covera. Za očekivati je, naime, bilo da ćete možda posegnuti za nekim radovima bližim mitteleuropskom senzibilitetu?
BRANKO RODERICK: Pa normalno je da ideš što bliže izvoru da se napiješ. Zna se da su Ameri pravi tipovi i da se ipak sve tamo prvo zakuha. Jeffersoni su mi bili ono… uz Velvete i Doorse ono… najjači band 60-ih… A tu je i čudesna GRACE SLICK…
Bojite li se pretencioznosti?
KSENIJA RODERICK: Bojim se, bojim se… Svega se bojim. Uvijek me je strah.
BRANKO RODERICK: Ja stvarno ne znam što znači ta riječ koju kritika često kači. Pa, ako hoćeš i cijeli life je onda to. Čuj, ako nakon sto godina potucanja po zadimljenim klubovima, švercanja u trećerazrednim hladnim vlakovima, sviranja po najgorim pojačalima netko napiše da je band pretencizan onda je stvarno… Ma, znaš dosta mi je tog balkanskog viđenja rocka koji još uvijek podrazumijeva pod rock and rolom isključivo izlizane traperice i dugačku masnu kosu s obaveznim yeah. Svi se kao furaju na ono: ja sam ulica, gubitnik i to. Pa moj stari sa svojom life story je za njih CHUCK BERRY. Ti se ljudi recimo gnušaju čitanja. Jednostavno to se ismijava i kao ono „čitanje je shit, ja živim life“. A nema pojma što je to life, jer je za njega sve radio uvijek netko drugi.
Druga krajnost su oni totalno knjiški art momci koji stalno po novinama seru „rock je dead“ i slična sranja nudeći nam neke svoje velike art koncepte i slično. Za njih imam poruku pape WARHOLA kojeg toliko žele skinuti, a ne mogu. Stari pokvarenjak ANDY je jednostavno rekao da je umjetnik i umjetnost tako teška riječ i da je za njega veći artista čovjek koji radi u rudniku ili reže salamu. A ne ovi naših par studenata umjetnosti sa svojih par naštrebanih rečenica, dodao bih.
Budućnost? Roderick in future? Što ponuditi toj prokletoj kurvi?
KSENIJA RODERICK: Čekaj, zna se valjda što se takvima nudi i što one žele…
BRANKO RODERICK: Pa, stvari su onda jasne… Daj, krenimo redom: mušterije valjda, što li?
KSENIJA RODERICK: I lovu, stari moj, lovu.
BRANKO RODERICK: Dobar kurac, to se razme!
RODERICK NOVY: "PRVA POLITIČKA OPOZICIJA" (Tjednik "Globus", 1996)
Osnovani u Osijeku 1984. tada sam kao »Roderick«, razvijali su različite interese - za glazbu, video film, fotografiju i dizajn - te realizirali nekoliko happeninga i performancea. Rat, koji su anticipirali u stihovima svojih »Darkerskih« pjesama poput »Zašto žene u našoj unutrašnjosti još nose crne marame« ili »Bilo jednom na Balkanu«, prekinuo je njihovo djelovanje i raselio ih u pet različitih država. Među članovima grupe i njihovim suradnicima bilo je Hrvata, Srba, Mađara…………zajedno s Jugoslavijom. Njihovu bivšu pjevačicu iznimnih glasovnih kvaliteta, Kseniju Gottwald, zamijenila je također izvrsna vokalistica Martina Martić, članica pjevačkog zbora HRT-ai zbora »Ivan Goran Kovačić«, koja je prije surađivačla s »Parnim valjkom « I Guidom Mineom. Danko Burić, uz Kostelnika jedini koji je iz starog sastavaostao u bendu, diplomirao je, kao i Martina, na Glazbenoj akademiji. Surađivao je s više rock - grupa, a danas je član orkestra zagrebačkog HNK. U bendu svira violu i bas. Bubnjar Mladen Malek također je školovani glazbenik. Kostelnik nikad nije stekao formalnu glazbenu naobrazbu, no shvatio da mora svirati s pravim »maherima«.
CD »Kralj ulice«, svojevrsni odgovor na ponuđeni hrvatski dance devedesetih, koji »Roderick Novy« snima u 24-kanalnom studiju »Luce« u Novom Mestu, neće biti samo zanimljiv glazbeni projekt. U video-spotu za naslovnu pjesmu pojavit će se poznata imena hrvatske glazbene, likovne i glumačke scene, poput Josipe Lisac, Barbare Nole, Toma Gotovca i Gorana Grgića, a kostime je Kostelniku i njegovoj pjevačici izradila kontroverzna zagrebačka likovna umjetnica Ivana Popović.
Branko Kostelnik kaže:
Uz omladinski list »Ten« i Studentski centar, osamdesetih je godina okupljalište osječke alternativne scene. Mi tada nismo ni slutili da smo u tome gradu između Zagreba i Beograda postavljali prvu pravu političku opoziciju. Jednostavno smo živjeli na svoj način, ali se pokazalo da je uvijek isti krug ljudi koji su mislili drugačije, promicao neke demokratske vrijednosti samim time što je inzistirao na različitosti. Kad god bih se pojavio 1984. na osječkim ulicama u crnoj, »darkerskoj« košulji, bio je to događaj, koji je imao još neko značenje. Iako nisam ni pomišljao da bi to mogla biti politička provokacija, tako bi ispalo. Zato, valjda, u Osijeku nikako nisam mogao dobiti posao, iako je čak i jedna ulica u tom gradu nazvana mojim umjetničkim imenom.
Šalite se?
Ne. Današnja Kapucinska ulica nekad se zvala Bulevar JNA. Godine 1986. u Osijeku se snimao jedan film čija se radnja zbiva u Műnchenu, pa je s glavne ulice trebalo ukloniti originalnu ploču s njezinim imenom. Nas desetak dripaca sjedili smo i pili kavu, a jedan je predložio scenografu da postavi njemački natpis - Roderick Strasse. Producent ga je upitao tko je to, a on je, mrtav-hladan, odgovorio da se tako zvao jedan njemački kralj, a ovaj je nasjeo na tu priču i postavio natpis »Roderick Strasse«, koji je ostao na tom mjestu mjesec i pol,sve do proslave Dana oslobođenja Osijeka, kad je vraćen stari naziv te ulice.
Odakle vam ime »Roderick«?
U vrijeme kad smo počinjali bili smo sasvim pod utjecajem darkerskog svjetonazora. Čitali smo knjige, poput »Anđela sa zapadnog prozora« ili »Pada kuće Asher«, gledali filmove u kojima je bio neki Roderick, pa se to ime nekako nametnulo. Uskoro smo postali prave alternativne zvijezde, često smo nastupali u klubovima, po većim gradovima bivše Jugoslavije, ponajviše u Sloveniji, ali nismo lošije prolazili ni u Sarajevu, Skoplju ili Subotici.
Priča mog života dogodila sse na koncertu u Mariboru 1988. Bio je to nevjerojatno uspješan nastup, na kojemu sam pjevao i svirao klavijature. Nakon koncerta prišao nam je Mario Merzdovšek, fanatični promotor koji je snimao kasete alternativnih grupa i slao ih po Europi, te nas upitao možemo li taj nastup ponoviti. Ukratko, ponudio nam je trogodišnji angažman u Berlinu i Londonu, gdje bismo za jednu alternativnu izdavačku kuću snimili tri ploče.
Ali, kako nam , čini se, zvijezde nisu bile naklonjene, Merzdovšek je baš u to doba dobio poziv iz Londona od Briana Enoa, da se tamo bavi sličnim poslom. Otišao je i, naravno, zaboravio nas. I naša prva ploča objavljena je u loše vrijeme, ali mi smo to živjeli i nismo previše marili za uspjeh. To je naša povijest.
Pristup vašem novom projektu također je multimedijalan. U svom video-spotu okupili ste prilično šaroliko umjetničko društvo, Toma Gotovca, Gorana Grgića, Barbaru Nolu, Ivanu Popović… Čime ste ih privukli?
U Zagrebu sam najprije radio kao novinar, a onda sam se zaposlio u Galeriji suvremene umjetnosti kao organizator izložbi, neka vrsta producenta. Zaintrigiralo me pitanje zašto grad Zagreb, s nevjerojatnim umjetničkim potencijalom, nema Muzej suvremene hrvatske umjetnosti. Ne kao djelatnik Galerije, nego privatna osoba, odlučio sam napraviti performance koji bi se, parafrazirajući naslov glasovite ploče »Beatlesa«, zvao »Klub usamljenih srdaca Ivana Kožarića«. Ivana Kožarića, barda hrvatske suvremene umjetnosti, uzeo sam kao istaknutog predstavnika tog svog kluba, u kojem bih okupio stotinjak značajnih hrvatskih osoba koje su izvan dnevne politike.
Zašto baš Kožarić?
Zato što je on primjer maćehinskog odnosa naše sredine prema suvremenoj umjetnosti. Budući da nismo imali novca za taj moj performance, koji bi bio sedmi po redu, odlučili smo snimiti barem glazbu. Prve dvije pjesme već su gotove. Jedna se zove »0-24« i zapravo je obrada pjesme »A day in the Life«, »Beatlesa«, a druga je plesna skladba »Kralj ulice«, u kojoj gostuje Josipa Lisac.
Odlučili ste, dakle, napraviti hit? Znači li to da vam je dosta alternative?
Neočekivanim ulaskom Josipe Lisac u projekt, shvatili smo da bi on mogao postati hit.
Jesu li kostimi Ivane Popović također dio vaše glazbe ili se koristite njima samo kao privlačnim, bizarnim ukrasom?
Njezini su kostimi uvelike ilustracija naše glazbe, ali krune koje nosimo na glavi Ivanino su autorsko djelo koje je nastalo neovisno o »Roderikovoj« glazbi. Za njih smo se odlučili jer vjerujemo da, na prvu loptu, ali ipak vrlo uspješno, simboliziraju »Kralja ulice« o kojemu pjevamo. Njezine su krune vrlo maštovito izrađene i svaka je drugačija, kao što je i svaki kralj ulice drugačiji. Početna ideja nameće sva daljna rješenja. Želim li ispričati priču o kralju ulice, logično je da u spotu angažiram umjetnika Toma Gotovca, koji je nezamjenjiv u performanceu »Kralj ulice«…
On je svojedobno bio kralj Ilice, kad se njome prošetao gol…
Da, zato sam se odmah njega i sjetio kad sam razmišljao… Stalno vozim na rezervi benzina i razmišljam o tome kako da posudim novac za spot. Doista, već odavna nastojim realizirati tu ideju i sad, kad su nam zvijezde napokon sklone, pitam se: »Što dalje?« Za naš CD, međutim ozbiljno se zainteresirao jedan jaki privatni izdavač, i čini mi se da bi ovo doista mogao biti novi »Roderickov« početak.
RODERICK NOVY: "PRVA POLITIČKA OPOZICIJA" (pitanja: Andrea Kirinčić, "Glas slavonije", 1998)
Cijela priča o »RODERICKU« seže još u 1984. godinu, kada je mlada šestorka spojila kvalitetno sviranje s izuzetnim osjećajem za glazbu i tešku darkalternativu. Upravo je taj osjećaj za glazbu bio najznačajniji faktor koji ih je uzdigao iz Osijeka i svrstao, rame uz rame, s »MIZAROM« (Makedonija) i »MILADOJKOM YOU NEED« (Slovenija), ali i okrunio najvećim iznenađenjem festivala u Subotici te najboljim bendom »JURMA« u »Kulušiću«. Ključni je trenutak, ipak, bio nastup u Ljubljani, s poznatim njujorškim »SWANSIMA«, pred pet tisuća ljudi. Do 1990. Roderick je izdao kasete »Bilo jednom na Balkanu«, »Roderick in Live ̍88«, kompilaciju »Pogonsko gorivo« i LP »Roderick« polako se stišala, a ovih se dana na CBS-ovoj kompilaciji »Novi, novi val« ponovno javlja »RODERICK NOVY« i prašina sse opet diže.
O njihovome povratku i budućem CD-u govori pokretač i »mozak« benda BRANKO KOSTELNIK.
PLOČA »RODERICK« , KOJU STE IZDALI 1990., I KOJA JE BILA RASPRODANA, OZNAČILA JE KRAJ VAŠE TRADAŠNJE KARIJERE, KOJI JE RAZLOG TOG KRAHA?
Osamdesetih su nas svi hvalili, ali nitko nije htio uložiti u nas, tako da je ploča izišla 1990., pred sam rat. Naravno, bend sse raspao i nas šest završilo je u pet različitih zemalja. Tada sam posve odustao od glazbe te odlučio postati ozbiljan »građanin« sa stalnim poslom, stanom, autom i šeširom na glavi.
Ubrzo sam dobio posao u Muzeju suvremene umjetnosti, kao organizator izložbi, odnosno kulturni menadžer. Međutim, nisam potpuno zapostavio kreativno stvaralaštvo. Prema omotu »BEATLESA« - »Klub usamljenih srdaca«, napravio sam scenarij za istoimeni performance Ivana KOŽARIĆA, koji je, za mene, najveći živući hrvatski suvremeni umjetnik. Sa svojih 75 godina razmišlja i djeluje kao dvadesetogodišnjak. Taj performance, kojemu je cilj, između ostaloga, bio i zalaganje za gradnju nove zgrade Muzeja za 21. stoljeće, što Hrvatska svakako zaslužuj, ušao je između 120 prijavljenih u uži izbor. No, zbog nedostatka novca stvar se odužila sve do 1994. Kako je segment cijele priče bila, dakako, i glazba, okupio sam glazbenike i snimio dvije stvari za performance. Tada mi se otvorila stara rana - moja glazba.
TAJ PERFORMANCE IMAO JE DVOJAKI UČINAK. ZAŠTO VAS JE BAŠ ON NAVEO NA PONOVNO OKUPLJANJE?
Uspio sam okupiti odlične glazbenike, mojega Osječanina Danka BURIĆA, koji je jedini iz osamdesetih ostao sa mnom (i usput svirao s RUNDEKOM i »NATURALNOM MISTIKOM«), Mladena MALEKA i Martinu MATIĆ. Kada sam čuo kako sviraju i kako su se »uhvatili« za taj moj novi »film«, shvatio sam da ne mogu pobjeći od sebe i da je glazba moja najveća ljubav, kroz koju se mogu najbolje izraziti. Sada još imamo i odličnog saksofonista, Marka KRIŽANA te pjevačicu Ivu KORBLER. Uz »SONGKILLERSE«, to je najjača postava u gradu.
»RODERICK NOVY« OKUPIO SE 1994. ZBOG ČEGA JE SVE DO DANAS BIO OBAVIJEN TAJNOVITOŠĆU?
Radili smo sve polako, bez žurbe. Više nismo u godinama kada sviraš da uloviš neki komad nego to osjećamo kao instinkt. Glazba je meni istinska potreba na duhovnoj razini.
ZNAČI LI TO DA VAM JE IZDAVANJE TE GLAZBE U DRUGOM PLANU?
Kako nismo ni u kakvom lobiju, u početku nismo imali velike šanse za izdavanje albuma. Naš prijatelj, menadžer Branko VRDOLJAK, sada novinar, pozvao me na njegov intervju s Josipom LISAC i dao je Josipi snimke dviju naših pjesama, koje su je oduševile, tako da je sama ponudila svoje gostovanje u pjesmi »Kralj ulice«. Tu stvar ponovno smo snimili s Josipom, isprva misleći da ona otpjeva prateće vokal. Međutim, njezina je izvedba bila toliko dobra da smo morali »spustiti« naše vokale. »Kralj Ulice« izvrtio se po radiostanicama, pa se za nju zainteresirao Jasenko HOURA sa svojim CBS-om te nam dao studio da snimamo ostale pjesme.
IMATE LI, OSIM JOSIPE LISAC, JOŠ GOSTIJU?
Na dvije pjesme saksofon snima legendarni KUZMA iz meni jako drage grupe »FILM«. Naime, htio sam da imam goste koje izuzetno cijenim te da oni budu predstavnici svojih generacija. Tako je Drago DIKLIĆ, predstavnik šezdesetih, Josipa se formirala u sedamdesetim, a Kuzma u novovalnim osamdesetim godinama. Još pregovaramo s jednom zvijezdom devedesetih, ali to ime zasad nek´ ostane tajna.
TKO JE RADIO PRODUKCIJU?
Jako mi je drago što je produkciju radio Gojko TOMLJENOVIĆ, koji je svirao sa »Songkillersima«, pošto je odličan glazbenik.
ZNAČI DA VEĆ MOŽETE IZDATI ALBUM. MEĐUTIM, KAKO TO DA STE SE PRVO POJAVILI NA KOMPILACIJI?
CBS nas je savjetovao da ne idemo sa svojim CD-om van dok se ne pročujemo po medijima. Tako smo se pojavili na kompilaciji s tri mlada zagrebačka benda, jednim slovenskim i našim Slavoncima, »KAOTIČNIM DUŠAMA«. Ako mediji i publika prihvate te bendove, svaki od njih dobit će CD.
NA KOMPILACIJU NISTE STAVILI PJESMU »KRALJ ULICE«
Stavili smo pjesme »Dan velikih valova« i »Još samo večeras«. Ova druga obrada je Drage Diklića, ali u posve novom aranžmanu, u zvuku devedesetih. Kao što znaju naši fanovi, osamdesetih smo svirali obrade naših heroja, BOWIEJA, Iggyja POPA i Loua REEDA, i mnogi su se čudili zašto to radimo. Tek nekoliko godina poslije »puknulo« je ovo što se sada događa: da svi rade nekakve obrade. Stoga sam pročeprkao po hrvatskoj zabavnoj glazbi šezdesetih i, nakon preslušavanja starih singlica moje majke, shvatio sam da tamo ima prokleto dobrih pjesama. Kao što je Nick CAVE obrađivao Roya ORBISONA, meni se Diklićeva pjesma učinila kao hrvatski »My Way«. Ipak, to nije puko prepisivanje nego davanje svojega autorskog rukopisa tako da pjesme postaju gotovo potpuno nove. Ta je pjesma zaintrigirala ljude i počeli su pozivi za koncerte i TV nastupe. Uskoro ćemo se pojaviti u TV emisijama »Vidikon«, »Pravo vrijeme«, »CRO-session«, a 13.prosinca trebali bismo nastupiti u TV showu »Sunce«.
OVA JE KOMPILACIJA, PREMA SVEMU SUDEĆI, NAJAVA NOVOGA ALBUMA, ODNOSNO DEBIJA »RODERICKA NOVOG«. POŠTO STE PRIJE SVIRALI OBRADE, HOĆE LI IH BITI I SADA?
Od dvanaest skladbi samo su dvije obrade, jedna od Drage Diklića, a druga od »Beatlesa« - »One Day In The Life«.
MNOGO SE PRIČA O VAŠEM PILOT-SPOTU »KRALJ ULICE«, KOJI JE TREBAO BITI IZRAZITO PROVOKATIVAN. ZAŠTO STE PROMIJENILI IDEJU?
Taj smo spot željeli napraviti bez ikakvih konvencija, s mnogo erotike, »vrućih« scena. Ipak, odustali smo budući da su nam neki novinari rekli da takav spot nema šanse da se pojavi na Televiziji. Kasnije smo snimili relativno klasičan spot, u kojemu gostuju osječki glumci gastarbajteri, Goran GRGIĆ, Dubravka CARIĆ, te legendarni Tom GOTOVAC, kojeg sam, još kao klinac, gledao kako je po Ilici hodao gol. Sudjelovala je i dizajnerica Ivana POPOVIĆ, koja je surađivala i s MTV-jem, a nama je napravila deset otkvačenih kruna. Sada pripremamo spot za pjesmu »Još samo večeras«. Nadamo se da će ga raditi GONZO.
IMA LI GLAZBA KOJU SADA RADITE IKAKVIH DODIRNIH TOČAKA SA STARIM »RODERICKOM«?
Mislim da će ovaj povratak biti dvostruki proces. Naši stari fanovi možda će biti razočarani, jer promjene su velike. Kako se ja mijenjam, i kako se, uostalom, mnogo toga oko nas mijenja, normalno je da evoluira i glazba koju radim. Ne možemo biti zamrznuti u 1985., kao da se ništa u glazbi i našem okruženju nije dogodilo. Od tada sam mnogo sazrio. To je utjecalo na formu, ali poruka je ostala ista.
U KOJEM STE SE SMJERU POMAKNULI OD ONDAŠNJE ALTERNATIVE?
I kritičari, i izdavači ne znaju gdje bi nas stavili. Jedni nas prozivaju funky-bendom, drugi art-rock bendom. Glazbenici novog »Rodericka« svirali su različite vrste glazbe, i funk, i džez, i fusion. Mislim da sam uspio sve utjecaje povezati u jednu novu cjelinu. Jednostavno, to je »RODERICK NOVY«. Mislim da je u devedesetim alternativa bespredmetna.
I NI ZAŠTO SE NE BISTE PRODALI?
Mnogi glazbenici to rade jer žive od toga. Ja nikad ne bih radio humpa-cumpa glazbu jer ponajprije slušam sebe. Nas u novije vrijeme neobično zanima i jedna vrsta primijenjene glazbe. I to me silno raduje. Radimo glazbu za promotivne filmove, jednu vrstu instrumentalne glazbe. Sada pripremamo performance s Mateom SALAJ, berlinskom studenticom dizajna, pozvani smo u Osijek da radimo glazbu za CD poezije, gdje će biti prepjevani i Leonard COHEN, i BOWIE. Radili smo i glazbu za Dječje kazalište, za predstavu Marina CARIĆA »Vuk i sedam kozlića«. To mi je dosad najbolje iskustvo, a mnogi kažu i ponajbolje što sam do sada napravio.
GDJE ĆEMO ČUTI »RODERICK NOVY UŽIVO«?
Prvi nastup nam je 21. prosinca, u »Kulušiću«, zajedno s bendovima s kompilacije, a ja se nadam da ćemo u dogledno vrijeme održati samostalni koncert u »Gjuri II«. Izdavač nam diktira zagreb, a intimno sam, dakako, vezan i uz moj rodni Osijek.
MOŽEMO LI SAZNATI NAZIV VAŠEGA SAMOSTALNOG ALBUMA?
To ću reći samo za »Glas Slavonije«, i neke moje drage prijatelje, premda je to, zapravo, još uvijek tajna. Najverojatnije će se zvat »Ciguli - Miguli - Piguli«, prema filmu »Ciguli, miguli« zabranjenom šezdesetih. A »piguli« je moja izmišljena riječ.
KRONOLOGIJA 1983-2015:
RODERICK
1983-84.
- Nakon više nastupa po klubovima i gitarijadam (na svakoj (!) osvajaju prvo mjesto) etablira se kao jedna od najintrigantnijih i najzanimljivijih YU live alter rock skupina
- nastup s poznatom zagrebačkom alternativnom kazališnom skupinom KUGLA GLUMIŠTE
- sudjelovanje u underground kratkometražnom filmu ljubljanskog redatelja FRANCI SLAKA
1985.
- nastup u osječkoj galeriji „WALDINGER“ u okviru izložbe V. PLISKAVCA
- sudionici performancea „MAYA“ u osječkoj TVRĐi
- nastup u novosadskoj privatnoj galeriji novosadskog umjetnika BADE DADE
1986.
- specijalna nagrada žirija za umjetničku prezentaciju i inovaciju na OSJEČKOJ SMOTRI ̍86.
- sudionici performancea „RESIDENTS IN MEDIA“
- koncerti po Slavoniji
1987.
- sudjelovanje na kompilacijskom LP „POGONSKO GORIVO“ (STUC - JUGOTON)
- sudjelovanje u performanceu „SRETNE ULICE“ s DELIMIROM REŠICKIM
- koncerti po Hrvatskoj i Vojvodini
- nastup na ljubljanskom „NOVOM ROCKU“ uz THE SWANS - New York
1988.
- izlazak prve samostalne kasete „BILO JEDNOM NA BALKANU“ (ŠKUC - FV ZALOŽBA LJUBLJANA)
- proglašeni najboljim bandom na zagrebačkom YURMU ̍88.
- najugodnije iznenađenje večeri u nastupu specijalnih gostiju na festivalu OMLADINA ̍88. u Subotici
- nastupi po YU klubovima - prva velika YU turneja: Ljubljana, Novi Sad, Maribor, Nova Gorica, Rijeka, Karlovac, Slavonska Požega, Osijek…
- nastup na festivalu „POETROCK“ ̍88. u Sarajevu
1989.
- nastup na omladinskom festivalu u Skopju
- izlazak druge samostalne kasete „RODERICK LIVE!“ (BT ZALOŽBA)
- sudjelovanje u performanceu „REŠICKI & RODERICK NA SRETNIM ULICAMA ESSECKA“
1990.
- video radovi s osječkim umjetnikom DANIJELOM DOSETOM
- snimanje i izlazak prve samostalne LP „RODERICK“ (STUC - ESSECK RECORDS - JUGOTON)
- promotivna turneja po YU
1991.
- nastup na rock festivalu u Budimpešti
- snimanje video spotova za HTV - redatelj DALIBOR MARTINIS
- pripreme za snimanje drugog samostalnog LP-a
RODERICK NOVY
1994.
- snimanje nove dvije pjesme („Kralj ulice“ i obrada pjesme Beatlesa „A Day in a Life“) u studiju u Novom mestu u novoj postavi pod novim imenom „Roderick Novy“ s posebnom gošćom Jospiom Lisac
1995.
- gostovanje na kompilaciji „Uspravan život“ (Izdavač: ANKH ; Osijek) producent : Zvonko Penović) u obradama beglijskog šansonjera Jaucqesa Brela s pjesmom „Jacky 's Dream“
1996.
- gostovanje na kompilaciji „Novi, novi val“ (Izdavač : Crno-bijeli svijet, Art direktor: Jasenko Houra - Prljavo kazalište) s dvije pjesme: „Dan velikih valova“ i „Još samo večeras“ (obrada legendarne pjesme Drage Diklića)
1997.
- snimanje novog albuma u studiju 25 u Zagrebu
1998.
- snimanje video spota za pjesmu „Kralj ulice“ (redatelj: Mladen Lučić, glumci: Tom Gotovac, Goran Grgić i Dubravka Crnojević-Carić)
1999.
- TV turneja
- nastupi u desetak glazbenih emisija svih programa HTV-a (Sunce, U pravo vrijeme, Talk show Željke Ogresete....)
- glazba za dječju kazališnu predstavu „Vuk i sxedam kozlića“ ZKL (režija: Marin Carić)
- gostovanje na kompilaciji recital poezije „Pune tišine“s pjesmom „The Christal Ship“ (Izdavač: ANKH, Osijek)
2000.
- Izlazak CD i mulimedijalne knjižice s erotskim fotografijama i esejima o spolnosti i erotici „ O čemu pjevamo kada pjevamo o ljubavi“ , gosti: Josipa Lisac, Matija Dedić, Gojko Tomljanoivć, Jura Noveselić- Kuzma (izdavač: MD naklada)
- glazba za performance „Privođenje“ u Dubrovniku
2001.
- gostovanje na albumu Velvet Bananas in Live –obrade pjesama Lou Reeda i Velvet Underground-koncert povodom izložbe Andy Warhola u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu-obrada pjesme „I ll be Your Mirror“
- glazba za performance „Love Song“ Ivana Kožarića u kazalištu „Gavella“ u Zagrebu
2001./02.
- turneja performancea „Love Songs“ po Hrvatskoj i Sloveniji (Ljubljana,Rijeka, Osijek, Dubrovnik, Split)
- singl „Lijepa dama, brkata“ S Ivanom Kožarićem (Izdavač: DIPK, Zagreb)
2004.
- glazba za kazališnu predstavu „Jug 2 „ HNK Osijek (režija: Aida Bukvić)
2005.
- glazba za kazališnu predstavu „Osam žena „ HNK Osijek (režija: Aida Bukvić)
2006.
- CD „Brcko u Zagrebu“ (izdavač: DIPK Zagreb)-glazba za kazlište, film i video
2007.
- glazba za kazališnu predstavu „Ništa nas ne smije iznenaditi“ Kerempuh, Zagreb ( režija : Aida Bukcić)
2008.
- CD „Ako jednog ljetnog dana, jedna putnica...“ (Izdavač: DIPK, Zagreb)-glazba za kazalište
2009.
- CD i mulTimedijalna knjižica „Umjetnost uvijek izmiče!“ Ivan Kožarić & Roderick Novy
-glazba za predstavu Mire Gavrana „Najbolja predstava na svijetu“ Gavran teatar
2010.
- glazba za predstavu „Paralelni svijetovi“ HNK Osijek (redatelj: Robert Raponja)
- CD i multimedijalna knjižica „Sto godina ljubavi“-glazba za recitiranu poeziju (Izdavač : Večernji list)
2011.
- glazba za predstavu Vedri duh - HNK Osijek, redateljica Aida Bukvić
2012.-2015.
- Članovi Roderck Novy utemeljuju multimedijalnu grupu Gorgona Nova u čast najvećoj cro art grupi 20.stoljeća Gorgoni-naastupi po galerijama, kazalištima, muzejima i klubovima po regiji i Europi
2012.
- glazba za film o 4 hvarska kipara-HTV, redatelj Ivica Dlesk
2015.
- glazba za predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama - Ledeni Mjesec, redateljice Vlatke Vorkaipić
+of+oi.jpg)
