EKATARINA VELIKA - LICEM KA VETRU

 SJEĆANJE NA BOJANA PEČARA, MARGITU STEFANOVIĆ I MILANA MLADENOVIČA

LICEM KA VETRU

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Zaklonjen krilima pogrbljenog anđela, skrivenog u mojoj utrobi, otkidao sam noktima vrijeme sve dok tijelo ispod moje odjeće nije nestalo. Spustio sam glavu na krevet ostavivši na pokrivaču crveni trag s usana. Kapci su mi bili teški i sivi. Škripa tračnica s Trga Republike zarezala se u muziku koja je tinjala iz kuta sobe. Na omotu ploče na malom stolu iznad mutne slike pisalo je „EKATARINA VELIKA s' vetrom uz lice”.

UMOR

Umor je duboko u meni

podrum u kući, riba u vodi

umor je na rubu usne

reč upućena nekom ko odlazi

vodi me, vodi me, vodi me na vodu

Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Odmori me, zatvori me. zamotaj me, umotaj me

poklopi me, odloži me, odahni me, izdahni me

popusti me, otpusti me, ponesi me, odnesi me

položi me, ostavi me, ostavi me, ostavi me

Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Posljednja verzija pjesme „Umorna“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.

Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE

Kap vode potekla je iz Milanove kose, kliznula mu preko čela i nastavila svoj put licem, tek malo zastavši na sljepoočnici. Samo par trenutaka treperila je osvijetljena crvenim reflektorom, kao da se sprema za skok, a potom se, uz Milanov vrisak, stropoštala na drvene daske pozornice.

Zrak u Kulušiću bio je natopljen znojem. Stajao sam na galeriji naslonjen na ogradu i promatrao ljude kako se kao u transu njišu u ritmu muzike. Energija koja se širila prostorijom bila je toliko iskrena i čista da je koncert na trenutke podsjećao na drevni obred u kojem riječi izviru ispred naših očiju i tražeći svoj pravi smisao, prolaze kroz nas poput hladne vode. Tu večer muzika Ekatarine Velike bila je toliko bliska onome što sam osjećao da je postala dio mene.

BUDI SAM

Treba mi svet otvoren za poglede

otvoren za trčanje

treba mi soba da primi pet hiljada ljudi

sa dignutim čašama

Lomi se kristal, svetlucaju staklene iskre

pod našim nogama

kao potpuni stranci sa staklom u očima

sa staklom u srcima, na licima

Budi sam na ulici, budi sam

Posljednja verzija pjesme „Budi sam na ulici“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu..

Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Ponoć je odavno bila prošla i grad je već polako utonuo u san. Noć je donijela hladnoću, tako da sam brzim koracima žurio prema kući. Skrenuo sam iz Tesline ulice u prostor Omladinskog centra tek toliko da za par koraka skratim put. Ispred zatvorenih vrata kafića stajao je Bojan zagrnut svojim dugim crnim kaputom, poput vampira izgubljenog u tišini nekog nepoznatog napuštenog zdanja. Svjetla su već bila ugašena i nije bilo nikoga. Pogledao je prema meni pogledom koji je pitao: „Jesi li ti čovjek kojeg čekam?”

„I'm waiting for my man, twenty-six dollars in my hand”, vrtjelo mi se u glavi dok sam prolazio pored njega. Ne, ja nisam bio taj čovjek.

TI SI SAV MOJ BOL

Razmičeš zavese, gledaš obećani grad

svetla se pale, tinja želja u tebi

još uvek ti đavoli vire iz rukava

i svaki nokat krije otrov ljubavi

Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Ispituješ zaborav, obaraš alibi

biraš ulogu kao haljinu za veče

u prolazu te zapahne miris noći i kaže

probudi se, pokreni se, probudi se, pokreni se

Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Posljednja verzija pjesme „Ti si sav moj bol“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.

Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Milan je umro 1994. godine. Cane je tada rekao: „Na kraju se sve pretvorilo u ništa. Umro je negde na trinaestom spratu nekog novobeogradskog armiranog čudovišta. Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori. I znam... Istog trenutka se negde ponovo rodio...” 

Bojan je otišao četiri godine nakon Milana.

2000. godine pročitao sam da Magi s nekadašnjim članovima EKV-a Markom Milivojevićem i Draganom Uskokovićem ima koncert u dvorcu Gjalski. Branka i ja sjeli smo u auto i zaputili se prema Zaboku. 

Kad smo došli u Gjalski, trajala je tonska proba benda Tribute to EKV, što je zapravo bila Kizina grupa Veliki bijeli slon s klavijaturistom. Kizu sam već dulje znao, pa je nakratko došao do mene kad su završili s probom. Između ostalog, rekao mi je da je frka jer Magi i ostali nisu došli. Rundek je isto trebao nastupiti, ali ni on se nije pojavljivao.

Večer je prolazila u čekanju. Branka i ja sjedili smo za stolom i slušali kako Kizo s ekipom svira stvari od EKV-a. Nakratko im se pridružio Massimo i s njima izveo pjesme „Budi sam”, „Tatoo”, „Oči boje meda” i pjesmu Doriana Graya „Sjaj u tami”, koju je posvetio Milanu. Pričao je o vremenu koje je proveo s njim u studiju i kako su dugo eksperimentirali dok nisu našli točno onaj zvuk koji su tražili. Sve je to zvučalo super, ali mi smo ondje ipak došli zbog Magi.

Oko ponoći neka je žena s pozornice objavila da Magi i ostali imaju problema s vizama, da su zapeli na granici i da će malo zakasniti. Nakon nešto više od pola sata ponovno se pojavila i rekla da su prešli granicu. U sljedećoj objavi doznali smo da su na putu i da su blizu. Kako je vrijeme prolazilo, bilo nam je sve jasnije da nećemo čuti ono zbog čega smo došli.

Oko dva sata ona ista žena ponovno se popela na pozornicu i onim malobrojnima koji su još bili ondje i čekali priopćila da je EKV stigao u Zagreb, da ih samo trebaju locirati pa će ih netko dovesti. Bilo je to previše. Otišli smo kući.

Magi se tu večer nije pojavila. Kasnije sam doznao da je bila u Zagrebu sve do par dana prije nego što je trebala nastupiti u Gjalskom, no da se iznenada vratila u Beograd i da je cijela priča o njezinu ponovnom dolasku bila izmišljena.

Dvije godine poslije Magi se pridružila Milanu i Bojanu. Sjećam se da je jednom pričala kako sve zvukove oko sebe vidi u notama. Vjerujem da se nota koju je taj dan vidjela zvala osmijeh.

GRAD

Da li još uvek negde postoji trag

po beskrajnoj traci sivog, metalnog tla?

licem ka vetru, sa vetrom uz lice

Da li još uvek negde postoji znak

kameni vrh sa koga dopire glas?

kamen po kamen, korak po korak

Kažu da, negde ipak postoji grad

pod zastavom kiše iznad krovova

otvoren grad

U koritu reke čitam otiske ruku

ližem rosu sa dlana, vreme prelaska vode

ključ nastanka

Vetar diše gde hoće i glas njegov čujem, odakle je ne znam, ni gde mu je kraj,

tvoj dah kuda ide, da i meni se javlja, ko zna...

Posljednja verzija pjesme „Grad“ koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu.

Zajedno su je napisali Magi, Milan i Bojan. Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK