JURA KOKOŠAR I TIGROVI

JURA KOKOŠAR I TIGROVI

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Ispod jedne stijene kraj Šumareva groba na Sljemenu izvire potok Bliznec. Bistra voda kotrlja se Medvednicom do Maksimira. Jedan dio ostaje u jezerima, a drugi je nemiran i nastavlja svoj put. Kad prolazi kroz Peščenicu, bistra voda mijenja boju i na kraju biva prekrivena kamenom pločom.

Ponekad smo stajali na malenom drvenom mostu, pušili i pljuckali u pravcu kreketanja žaba dok se ispod nas kroz nakupine smeća provlačio potok Bliznec. Taj rasklimani škripavi most predstavljao nam je ulaz u područje u kvartu koje smo zvali Šumica. Uz potok je bilo drveće i gusto raslinje, a zrakom se širio specifičan smrad otpada, koji se raspadao u vodi i mulju. Bilo je to mjesto kroz koje se prolazilo brzim koracima. Starija ekipa tu je znala piti etilni alkohol razrijeđen sokom sve dok im Mike nije pokazao članak iz „Poleta” u kojem je pisalo da se engleski pankeri rokaju tetrapacima u obliku piramida napunjenim kemikalijama.

Jura Kokošar bio je dugokosi klinac iz Plave zgrade. Njegovi tigrovi bili su skriveni po čitavoj Šumici. Oni su ga naučili kako može vidjeti svemirski brod na krovu svoje zgrade, kako komunicirati sa svemircima i kako zrakama iz svojih prstiju bojiti sve oko sebe. Jura je vidio stvari koje drugi ljudi nisu mogli ni zamisliti, imao je kontrolu nad njima i uživao u tome. Tigrovi su mu otkrili sve svoje tajne osim jedne.

Kad su Bego i Sini skužili da je Jura previše zabrijao, svaki dan ga je jedan od njih potražio i na sve načine pokušavao od njega otjerati tigrove. Ponekad bi ih tukli i bacali s Plave zgrade, ali ništa nije pomoglo. Oni su se uvijek vraćali Juri.

Jednog dana došli su radnici i posjekli šumu. Potok su prekrili betonom i na njemu napravili šetalište. Na mjestu gdje je bilo drveće sagradili su velike bijele zgrade i park za djecu. Jurini su tigrovi podivljali i nakon nekog vremena nestali kao hračak na suncu. Na krovu Plave zgrade Mjesec se sapleo o televizijske antene i zaspao u Jurinu oku.

Negdje oko Črnomerca u tramvaj je ušao čovjek u pidžami, s papučama na nogama i zagrnut dugačkim smeđim bolničkim mantilom. Krupne kapi znoja klizile su mu čelom iz kratke, površno ošišane kose.

– E, bok Polak. – obratio mi se nakon nekog vremena.

Kad sam ga malo bolje pogledao, skužio sam da je to Jura Kokošar.

– Bok, Jura. Jel znaš da si u pidžami? – zbunjeno sam ga upitao ne smislivši u tom trenu ništa pametnije.

– Znam. Pobjegao sam iz ludare.

– I kuda si se uputio? Jel ti mogu kako pomoći?

– Ne treba ništa. Idem kući. – rekao je odlučno, kao da sve drži pod kontrolom. Stajali smo tako u zadnjem dijelu tramvaja i razgovarali. Ljudi koji su ulazili na stanicama okretali su glave. Valjda iz straha od Jurina pogleda jer zjenice su mu bile toliko male da su mu oči izgledale kao dvije bijele fleke. Nikad nisam otkrio što je mislio kad je rekao da ide kući, a, nažalost, vrijeme je odlučilo da to nikad ni ne doznam.

Jura je slušao cvrčke iz guste borove šume pinija. Miris mora miješao se s mirisom bolničke sobe. Život u vlastitoj glavi ponekad je jako dosadan. Veliki bijeli tigar stajao je ispred njega i gledao ga svojim smirenim pogledom. Prislonio mu je vlažnu njušku na uho i tiho šapnuo zadnju tajnu: „Ne vjeruj.” Iz Jurinih usta potekla je bijela voda.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK