* * * * *

subota, 23. srpnja 2011.

JURA KOKOŠAR I TIGROVI

Ispod jedne stijene kraj Šumarevog groba na Sljemenu izvire potok Bliznec. Bistra voda se kotrlja Medvednicom do Maksimira. Jedan dio ostaje u jezerima, a drugi dio je nemiran i nastavlja svoj put. Kada prolazi kroz Peščenicu, bistra voda mijenja boju i na kraju biva prekrivena kamenom pločom.
Ponekad smo stajali na malenom drvenom mostu, pušili i pljuckali u pravcu kreketanja žaba, dok se ispod nas kroz nakupine smeća provlačio potok Bliznec. Taj rasklimani škripavi most nam je predstavljao ulaz u područje na kvartu koje smo zvali „šumica“. Uz potok je bilo drveće i gusto raslinje, a zrakom se širio specifičan smrad otpada koji se raspadao u vodi i mulju. Bilo je to mjesto kroz koje se prolazilo brzim koracima. Starija ekipa je tu znala piti etilni alkohol razrijeđen sa sokom, sve dok im Mike nije pokazao članak iz Poleta u kojem je pisalo kako se engleski punkeri rokaju sa tetrapacima u obliku piramida napunjenim kemikalijama.
Jura Kokošar je bio dugokosi klinac iz plave zgrade. Njegovi tigrovi bili su skriveni po čitavoj šumici. Oni su ga naučili kako može vidjeti svemirski brod na krovu svoje zgrade, kako komunicirati sa svemircima i kako može zrakama iz svojih prstiju bojati sve oko sebe. Jura je vidio stvari koje drugi ljudi nisu mogli ni zamisliti, imao je kontrolu nad njima i uživao u tome. Tigrovi su mu otkrili sve svoje tajne osim jedne.
Kad su Bego i Mike skužili da je Jura previše zabrijao, svaki dan ga je jedan od njih potražio i pokušao na sve načine otjerati tigrove. Ponekad bi ih tukli, bacali sa plave zgrade, ali nažalost ništa nije pomoglo. Oni su se uvijek vraćali Juri.
Jednog dana su došli radnici i posjekli šumu. Potok su prekrili betonom i na njemu napravili šetalište. Na mjestu gdje je bilo drveće sagradili su velike bijele zgrade i park za djecu. Jurini tigrovi su podivljali i nakon nekog vremena nestali kao hračak na suncu. Na krovu plave zgrade mjesec se sapleo o televizijske antene i zaspao u Jurinom oku.

Negdje oko Črnomerca u tramvaj je ušao čovjek u pidžami sa papučama na nogama, zagrnut dugačkim smeđim bolničkim mantilom. Krupne kapi znoja klizile su mu čelom, iz kratke površno ošišane kose.
- E, bok Polak. - obratio mi se nakon nekog vremena.
Kad sam ga malo bolje pogledao skužio sam da je to Jura Kokošar.
- Bok Jura. Jel' znaš da si u pidžami. - zbunjeno sam ga upitao ne smislivši u tom trenu ništa pametnije.
- Znam. Pobjegao sam iz ludare.
- I kuda si se uputio? Jel' ti mogu kako pomoći?
- Ne treba ništa. Idem kući. - rekao je odlučno, kao da sve drži pod kontrolom.
Stajali smo tako u zadnjem dijelu tramvaja i razgovarali. Ljudi koji su ulazili na stanicama okretali su glave, valjda iz straha od Jurinog pogleda. Zjenice su mu bile toliko male da su mu oči izgledale kao dvije bijele fleke. Nikad nisam skužio što je mislio kad je rekao da ide kući, jer od tada je prošlo više od dvadeset godina, a više ga nikad nisam sreo na kvartu.
Jura je slušao cvrčke iz guste borove šume pinija. Miris mora miješao se sa mirisom bolničke sobe. Život u vlastitoj glavi je ponekad jako dosadan. Veliki bijeli tigar je stajao ispred njega i gledao ga svojim smirenim pogledom. Prislonio mu je vlažnu njušku na uho, te tiho šapnuo i zadnju tajnu: - Ne vjeruj. 
Iz Jurinih usta je potekla bijela voda.


1 komentar:

Anonimno kaže...

Prva liga