* * * * *

subota, 24. ožujka 2012.

MOJ DJED I DRAGO MLINAREC


- Julka, Julka, dođi brzo! - povikao je djed kad je ušao u moju sobu.
- Kaj je bilo? - upitala ga je baka kad se nakon nekog vremena pojavila na vratima.
- Dođi čut'... mali sluša mladog Mlinarca!
- Jezuš, Marija. Pa kaj me zato zoveš!?! - promrmljala je baka, mahnula rukom ispred nosa i otišla u dnevnu sobu.
Djed je sjeo pored mene na krevet, pa smo šutke preslušali ploču do kraja. Uvijek kad bi nas on i baka posjetili, odvojio bi jedno vrijeme koje smo proveli zajedno slušajući moje ploče i kazete. Zanimalo ga je sve što bi mu pustio. Bilo kakva buka treštala iz zvučnika, on bi je strpljivo odslušao do kraja, nakon čega bi rekao svoj komentar, pun razumijevanja za muziku koju sam volio.
Pored, kako bi on rekao "glazbe", djed je obožavao sve tehničke novotarije. Prvi je u familiji kupio televizor u boji, imao je najbolji mogući gramofon koji se mogao naći u Jugoslaviji, a kad su se pojavili prvi walkmani, bio je valjda jedini penzioner na Vrbiku koji se šetao po kvartu sa slušalicama na ušima. Njegova najpoznatija uzrečica je bila: „Ja ću živjeti još samo malo, pa si želim priuštiti neke stvari“ i uvijek je bio korak dva ispred vremena u kojem je živio.
No taj dan više od svega me zanimalo kakve veze imaju Drago Mlinarec i moj djed.
- Oni su naši susjedi na Vrbiku. Znamo se već godinama. - započeo je svoju priču, promatrajući sa smiješkom u kutu usana, moj zbunjeni dječački pogled. - Sa starim Mlinarcem sam se dobro slagao, a mladi je uvijek bio... - kratko je zastao kao da traži pravi izraz. - Nekako divlji. - nastavio je i dodao: - Znao je po čitave dane tandrkati po gitari.
Nisam mogao vjerovati da je moj djed imao tu privilegiju da sluša Dragu Mlinarca kako stvara svoje pjesme. Naravno, to za njega nije bila privilegija, ali to tada nije nimalo umanjivalo moj ushit.
Priča se nastavila sa velikom poplavom u Zagrebu 1964. godine, kada se Sava razlila preko Vrbika. Možda sam u svojoj glavi taj dio priče malo preuveličao, ali djed je spomenuo kako je mladi Mlinarec sa balkona skakao u poplavljenu Savu, te kako bi nakon skoka zaronio i pod vodom otplivao nazad kroz ulaz od haustora do stepeništa. Ne znam da li se šalio, ali ja sam to prihvatio bez ikakve zadrške. Na kraju krajeva, omiljena ploča Drage Mlinarca mi je bila „Pjesme sa planine“, za koju je napravio muziku provodeći vrijeme sam na planini, što se u ono vrijeme isto smatralo za svojevrsnu ludost, a baš zbog te njegove ludosti, koja je graničila sa nekom vrstom anarhije, sam ga iznimno poštovao.

Nedugo nakon razgovora sa djedom, pročitao sam na zadnjim stranicama Večernjaka da Mlinarec ima koncert u nekom prostoru blizu Savske ulice. Dugo sam bauljao mračnim uličicama dok konačno nisam našao to mjesto. Prostor je izgledao kao neka mala galerija, tako da sam se osjećao kao da sam došao na neku privatnu zabavu. Mlinarec je svirao na maloj improviziranoj pozornici, ispred dvadesetak ljudi koji su isto kao i on sjedili na drvenim stolicama. Budući da se tih ranih osamdesetih pomalo povukao iz javnosti, nikad ranije nisam bio na njegovom koncertu. Bio sam još gotovo dijete i među tom malobrojnom publikom koja se sastojala mahom od starih frikova, osjećao sam se nekako poseban. Kao da kradem neki mali, ali meni itekako važan djelić glazbene povijesti.

Djedu je moždani udar pomaknuo granice stvarnosti. Počeo je misliti da je zgrada u kojoj je živio na kotačima. Šetao bi oko kuće i tražio ih. Onda su se pojavili i vagoni koji se protežu do Save. Kad sam bio kod njega rekao mi je da zna da se na trenutke gubi, ali da ne može ništa protiv toga. Pričali bi pola sata, a onda bi se odjednom zagledao u moje oči i upitao me tko sam. Ma koliko je sve to bilo tužno za sve nas koji smo ga voljeli, on je u trenucima svoje lucidnosti proživljavao svoj život ispočetka i činilo mi se da je u tim trenucima u stvari sretan. Njegova zgrada na kotačima bi ga u mislima odvozila u prošlost. U vagonima bi ponio svoja sjećanja i uspomene i nekako sam se tješio da mu je u tom svijetu dobro. Novi moždani udar ga je ponovo smjestio u bolnicu. Neko vrijeme je gotovo bio bez svijesti, a onda smo jedan dan došli kod njega i on je bio sasvim bistar. Čak je bio dobre volje.
Sljedeći dan je tlo ispod bolnice počelo podrhtavati i pod djedove sobe se počeo podizati. Ispod betona su se pojavili mali kotači i njegova soba je iskočila iz zgrade. Sjurio se nebom, preko Kvatriča prema Vrbiku. Kad je stigao do svoje zgrade, brzo je zakačio sve svoje vagone za nju i upalio motore. Moj djed je krenuo na put.

Djedov gramofon je nakon što mi ga je baka poklonila završio u mojoj sobi. Očistio sam ga, kupio novu iglu i još i danas na njemu slušam svoje stare ploče. Ponekad se mjesec zacakli na crnom vinilu, vrijeme sklizne preko izlizanih utora  i ja se sjetim svoga djeda.
____________________________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: ROCK KONCERTI U JUGOSLAVIJI 1975-1983 (1.DIO)

Broj komentara: 16:

ngnewave kaže...

Majstorski. Kad ćeš ti knjigu izdavati? :)

Goran Polak kaže...

dok odem u penziju :)

Anonimno kaže...

Knjigu iz koje bio ovo bio odlomak bi kupila! Definitivno! :)
Tak se nekak predstavljam svoju baku i didu i tatu u Zagrebu, 60ih godina.

Goran Polak kaže...

Hvala :)

duress kaže...

procitao sam sve tvoje tekstove ali ovaj zauzima posebno mjesto.
predivan tekst.

Goran Polak kaže...

hvala što čitaš

Anonimno kaže...

ovo citam vec treci put i uvijek iznova me odusevi ..... pooozzz jm

Anonimno kaže...

rispekt!!
pozdrav od mladih zg punxa!

Anonimno kaže...

E odavno ne pročitah nešto ljepše (a čitam stalno i dosta). Oči su mi se suzama napunile. Hvala što si me podsjetio na moje baku i dida.

Anonimno kaže...

ovo je jako jako dobro

Goran Polak kaže...

Hvala!

Anonimno kaže...

Rasplakah se ko malo dijete, legendo!!!

Unknown kaže...

i mene si rasplakao. baš.
Rujana

Hito kaže...

Nis ni znal do sad, da je Dragec
dećec s kvarta tu, tam blizu :)

Anonimno kaže...

predobro pišeš! Odmah se katapultiram u ta dobra darkerska vremena, koja su bila sve samo ne tamna!
Điđa

Unknown kaže...

Slučajno sam naletio na ovu stranicu i odmah se oduševio. Tvoj tekst me zaista ugodno iznenadio. Divim se ljudima koji odvoje vrijeme da bi ovako nešto pisali. Velike pohvale tebi idem dalje tu ima puno interesantnih tekstova i fotki...