* * * * *

ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

ELECTRIC ŽARE



ELECTRIC ŽARE 
VIDEO 2012/2013

1. Polovni vojnik
2. U ovom društvu
3. Volim te (ft. Remi) (plakati)
4. Političar
5. Mama (Garaža HTV live 2013)
6. Lenta (Garaža HTV live 2013)
7. Razgovor bez riječi (Garaža HTV live 2013)
8. 4 kaputa (Garaža HTV live 2013)
9. Strah (Garaža HTV live 2013)




ELECTRIC ŽARE
HRVATSKI RADIO 16-02-2013 

1. Krenuo sam gore
2. Čudoviste
3. Razgovor bez riječi
4. Crna limuzina
5. Ne to nisi ti
6. Politicar

BONUS:
7. Mama




Žarko Jovanovski - vokal
Nevio Smajić - gitara
Igor Premor - bas
Miro Gik - Bubanj

ELEKTRIČNI ŽARE
Intervju sa Žarkom Jovanovskim, pjevačem , tekstopiscem i liderom garage punk rock grupe "Electric Žare"

GORAN POLAK: Kako si mi jednom prilikom ispričao, tvoj glazbeni put je započeo početkom osamdesetih sa  jednim malim neobičnim koncertom u SC-u. Možeš li se molim te za Stražarnog Lopova prisjetiti toga čudnog nastupa?
ŽARKO JOVANOVSKI: Zapravo, ja ne znam nekog iz osamdesetih da je bio mlad i da nije imao bend ili da nije nešto svirao. To je bio "mus" tog vremena, kao iz pjesme grupe Film "Zamisli život u ritmu muzike za ples". Bend s kojim sam imao prvu svirku, 1984. godine zvao se Fotografias misteriosas (Misteriozne fotografije) i to je bila teška alternativa. Svirali smo neku Bauhaus spiku. Nas troje, evo više se ne sjećam niti svih imena ljudi, zamolilo je Arsena Oremovića, buduću zvijezdu hrvatskog novinarstva, koji je tada izvrsno svirao bubnjeve, da potpomogne naš projekt. On je pristao, i onda smo imali tjedan dana intenzivnih probi kod jedne cure u Prečkom, kojoj sam kao zalog  jer nije bilo para (kao što ih nema i danas) dao svoju akustičnu gitaru (poslije su me starci zajebavali zbog  toga). Bend je nastupio na "Polet platzu".
Taj "Polet platz" je bila tjedna manifestacija u Studenskom centru,  početkom 1984. godine, gdje su svirali novi bendovi. Sjećam se da je pjevač zaboravio tekst na prvoj stvari i onda smo ga grupno potjerali s pozornice te nastavili svirati dalje još pet instrumentala. Jebeno je da nas je došla slušati masa ljudi. Čak smo imali i bis. Ja sam onda svirao gitaru.
To je bio jedan nastup i onda se bend raspao.
GP: Zašto je od tada moralo proći dvadeset i kusur godina da bi se pojavio Electric  Žare i sa svojim picekima snimio album "Moj auto ide di-di" (Slušaj Najglasnije 2005)?
ŽJ: Uuuu, to je teško pitanje... Počeo sam raditi neke druge stvari u životu, upisao se na Likovnu akademiju, onda je bio rat, onda je došla kćer na ovaj svijet... Zapravo, mislio sam da više nikad neću raditi neku muziku i nešto slično. Negdje 2005. u prostor gdje sam tada radio svoje grafičko-dizajnerske poslove, u Končarevoj (ili danas Ozaljskoj), frend, koji je svirao u hard core punk grupi Generali, Velibor Mandić donio je tamo svoje pojačalo, fuzz i gitaru, pretpostavljam, jer je bio stalno podstanar koji tri put godišnje mijenja mjesto boravka pa mu je bilo sranje nositi stalno te stvari sa sobom i onda je te sve "viškove", uvalio meni. I onda bi ja, u pauzama posla naprosto, u nedostatku bolje ideje kako potrošiti vrijeme uzeo tu gitaru i krenuo nešto svirati.
Pošto su onda postojali sajtovi za demo bendove, jednom se više ne mogu sjetiti imena, a drugi se zvao "Earbugs", ja sam sve te snimke stavio online i jednu je nekako slučajno čuo Zdenko Franjić, te je poslije u kontaktu pitao jel bi ja to dao na njegovu kompilaciju "Bombardiranje New Yorka" 11 ili 13, memorija me više ne služi. Radilo se o "Pljački banke". Ok, rekao sam. I to je završilo gore.
Inače, ime Electric Žare i njegovi piceki su, također, nekakav dug osamdesetima. Frend, punker Darko Glas u jednom zamahu inspiracije, kad sam mu rekao da ću možda poslije Fotografias misteriosas raditi novi bend pitao je: "I kak će ti se zvat band - "Electric Žare i njegovi piceki"? Piceki su otpali, a ostao je Electric Žare.
GP: U toj početnoj fazi Electric  Žareta  si sam snimao pjesme uz pomoć kompjutera i ritam mašine. Što je prevagnulo da svoje piceke  ipak zamijeniš sa muzičarima?
ŽJ: Pa da, sve te pokušaje sviranja sam išao snimati, iz zezanja. Ritam mašina je bila, jer nitko ionako ne bi htio svirati te poluideje.  Ok, nitko neće, onda nek kompjuter bude moj prijatelj... Nastalo je u tom džiru, 2005. negdje 15-ak pjesama. Onda sam to počeo puštati frendovima, i našao se jedan koji se zalijepio i reko - "Meni se to sviđa, ajmo napraviti pravi band..." Riječ je o Matić Darku, koji je svirao i u jednoj postavi "Tamničarsa". Isprva mi je to bila vrlo šašava ideja, ali sam pristao. Darko je skupio ekipu - Maha za gitarom (ex Alkotest i Problem Childe), Martin za bubnjevima (ex-Revolver), Darko je svirao gitaru i došao je Robi-Trebor na bas - s kojim i danas sviram u AbnorMalan (ex Psihomodo pop, Ritam s onog svijeta, ex-Demona i još štošta).
Probavali smo dva mjeseca, dok Robi nije otišao. Zašto? Jao, ta prva postava Electric Žareta bila je grozna. Ne zbog drugih ljudi nego zbog mene. Imam još danas video snimke s tih proba i to se ne da slušati. Zbog mog groznog pjevanja (ni danas nije bolje!).

GP: U jednom tekstu sam pročitao da je Electric Žare zagrebačko-vinkovačka grupa, u drugom piše samo vinkovačka, a onda opet u tekstu pjesme „Pljačka banke“ pljačkaš sa tvojim inicijalima je državljanin Republike Hrvatske porijeklom iz Makedonije (!?!). Možeš li razjasniti gdje se u stvari nalaze stvarni korijeni grupe  i predstaviti je preko njenih članova?
ŽJ: Moj stari je bio Makedonac. Bio, jer je umro 2012. godine pa sam i ja tako Makedonac iz te pjesme "Pljačka banke"... To je zezanje na moj vlastiti račun.
Electric Žare je sada zaista pola Zagreb, a pola Vinkovci. Iz nekog razloga, čuveni slavonski muzički kritičar "Zli Hadžo" je u jednom svom prikazu nastupa banda u Vinkovcima napisao da smo nastavak (Electric Žare) vinkovačke škole  rock'n'rolla i čudaka koji dolaze iz tog grada. Ja se nisam bunio. Čak to i imponira. Gle, čovjek te svrstava uz Satana i Bareta. Pa nije loše društvo za kreativu...
Dakle, u Electric Žaretu sviraju, Nevio na gitari i Miro na bubnjevima, ljudi iz Vinkovaca, a na basu je Igor i ja pjevam i pjevušim - a Igor i ja smo nekakvi Zagrepčani, kad bi do kraja bili iskreni, nas dvoje smo zapravo Zagorci, ja po mami.
Bend je skroz ozbiljno, ako se tako može reći, počeo raditi kad je "Mali", "Mali" jer je najmlađi, bubnjar Miro, došao prije tri i pol godine, poslije županjca Bate. Bate je bio super, ali nije zbog egzistencijalnih razloga mogao dolaziti redovito na probe.
Energija koju je Miro unio među nas je nešto što svi jako cijenimo.
GP: Prošle godine ste izdali od publike i kritike hvaljen prvi album „Prazne riječi“. Par riječi o tom izdanju?
ŽJ: "Prazne riječi" je nezavisni CD Electric Žareta, napravljen 2012. godine i presjek je onog što smo radili od početka do te 2012. Nezavisan je iz više razloga. Niti je interes diskografa bio usmjeren prema nama, niti smo imali volje tražiti službenog izdavača. Slušajući, uglavnom, loša iskustva kolega, nismo ni pokušavali potpisati neki diskografski ugovor. CD dijelimo jer prodaja ionako ne bi išla... Da smo izdali službeni CD još bi ih morali prema ugovoru otkupljivati od izdavača. Suluda ideja. Ali tako danas funkcionira diskografija za neafirmirane bendove.
GP: Kako je došlo do suradnje sa Remi, sve popularnijom pjevačicom grupe Elemental?
ŽJ: Remi je bila na jednoj našoj svirci i na kraju, kad smo završili, došla je na stejdž i rekla da joj je to sve što radimo jebeno i da nešto mora konkretno napraviti sa nama. Poslali smo joj nedovršene snimke i ona je dodala svoje dionice na dvije stvari. Našli smo se i to nam je uživo otpjevala/odrepala. Svi smo ostalo paf, jer žena je napravila tako dobro svoje dijelove kao da je članica benda. Onda je otišla u studio sa Konijem (producent "Praznih riječi" i basist Elementala) i ne rekavši nikom otpjevala što je mislila da treba i kad smo to čuli... A što reći? To je naprosto, kad smo odslušali bilo dobro. Ma ne dobro - savršeno! Respect to Remi!
GP: Budući da je album nezavisno izdanje, na koji se način može nabaviti?
ŽJ: Napisati mail sa ispunjenim formularom C-1745 na zarejova@gmail.com i šaljemo CD. CIjena? Prava sitnica...
GP: Tko je režiser (ekipa) koji stoji iza video spotova koje ste snimili?
ŽJ: Velika je sreća imati u bendu čovjeka koji se i inače bavi videom, a njemu je kod nas ime Nevio Smajić. Dakle, naš gitarista je zaslužan za, mislim, prilično dobre video uratke koje smo napravili. Ako netko treba spot - javite mu se. Ali tu ima još dosta ljudi koji su pomogli, naročito kad smo radili video "Političar" - Maja, Brđo, pa opet Remi, pa Iva, pa... Masa ljudi...

GP: Što misliš da te najviše pokreće u pisanju pjesama?
ŽJ: Svijet oko mene kao neiscrpan izvor. Ljudi koje upoznam. Recimo, pjesma "Electric Žareta" Maja, nastala je kad je jedna cura došla, negdje krajem 2007., na audiciju za gitaristicu u band. Sviramo mi sviramo na tom prvom susretu, kad odjednom žena stane i pita - jel se mora tolko psovat u našim pjesmama? - Molim? - pitamo začuđeni. Kaže ona "da joj je svećenik rekao da nije dobro puno psovati..." Odmah nakon toga nastala je pjesma o toj ženi.
GP: Koliko se razlikuje onaj svakodnevni dobroćudni Žare, od onog električnog Žareta koji naprosto zrači nekom neobuzdanom divljom energijom na koncertnim daskama?
ŽJ: To su dva različita čovjeka. Moram priznati da sam i sam bio iznenađen kad sam se upoznao sa samim sobom, sa onim Žaretom sa stejdža, ali trema koju ja svaki put imam kad izađem pjevat pred ljude je nevjerojatna - prolazim kroz neke tunele dok ne izađem na drugu stranu sasvim sam. Nikog oko mene. Uf!  
GP: Kako se uopće na koncertima snalaziš sa svim onim papirima porazbacanim po pozornici?
ŽJ: Ponekad nikako. Ha, ha, ha... Imam jedan problem: jel to neka disleksija ili što - zna mi se desiti da ono što je prvo u tekstu završi zadnje, i obrnuto pa moram koji put pogledati u papire (tekstove). Ono što je najčudnije u svemu, je da rijetko nađem što tražim za vrijeme svirke pa bude i improvizacija u pjevanju. Na kraju, to sve više bude nekakav vizualni moment, ljudi me zapamte "kao tipa sa gomilom papira na stejdžu". Na kraju svirke bude super kad me netko pita o čemu  ja to pjevam i umjesto puno priče samo uvalim tekstove koji su porazbacani okolo.
GP: Još početkom godine ste na Hrvatskom radiju u okviru emisije „Radna subota“ odsvirali set novih pjesama. Da li se do danas skupilo dovoljno materijala za novi album?
ŽJ: Imamo 8 neobjavljenih pjesama ili 25 minuta glazbe i postoji jedno desetak ideja koje čekaju finiširanje.
Mnoge nove stvari već i sviramo uživo. Mislim da će to biti jedan vrlo dobar kompletić kad se sve ujedini u jednom CD-u. U svakom slučaju to mora biti bolje od "Praznih riječi". I bit će bolje.
GP: Postoji li šansa da iza vašeg novog albuma stane neka ozbiljna diskografska kuća i time omogući da pjesme dopru do šireg kruga ljudi?
ŽJ: Šanse za to su male, gotovo nikakve. Ne vidim nikoga tko bi stao iza nas.
Širok krug ljudi koji bi nas slušali? Ne znam, jedino da počnemo svirati narodnjake ili zabavnjake grčko-rimskim stilom, što je isto malo vjerojatno... Gle, danas je većini teško izdvojiti i 20 kuna za ulaznicu ili CD. Ako daš za band, ne ostane za pivu. E sad: band - piva, piva - band... Pa piva naravno! I ja ljude u potpunosti razumijem.
Oko nas je gomila kvalitetnih bendova koji ne mogu doći do širokog kruga slušatelja. Osamdesetih, sjećam se, išli smo često na neviđeno slušati nepoznate ili malo poznate bendove. Danas prije odlaska na nečiju svirku na internetu saznaš kakve boje gaća ima pjevač.
Ja nosim bijele i plave - ako nekog zanima...
GP: Paralelno sa Electric Žaretom, 2009. godine si oformio grupu Geler Feler (u početku Geler Feler Triler & Meler). U jednom razgovoru si mi rekao da si sa njima većinom svirao demokratskim putem odbačene pjesme Electric Žareta.
ŽJ: Electric Žare se jako promijenio od nastanka. Na početku sam samo ja donosio ideje. Zadnjih desetak pjesama napravili smo zajedno, na samim probama i ja sam sad tu više kao pjevač i tekstopisac. Mene takvo stanje vrlo zadovoljava. To znači da svi sudjeluju u radu na pjesmama i to je automatski bolje za kreativu. Ljudi radije rade na nekom zajedničkom naporu, kad je to njihov zajednički trud, nego da im se nešto nameće. Ali i kad su pjesme rađene po nekim mojim skicama niti onda se nisam bunio kad bi bile mijenjane. Nisam nikad bio veliki Fuhrer u bandu. Možda mali Fuhrer. Malecki...
"Geler Feler" je jedna završena priča i pomalo moja frustracija. Na žalost, nismo tamo uspjeli do kraja napraviti što sam ja želio da to bude. Nema tu krivih zbog toga. Splet okolnosti. Ljudima s kojima sam svirao u Gelerima svaka čast.
GP: Možeš li usporediti album Geler Felera „Moj auto ide di di“ sa albumom „Prazne riječi“?  
ŽJ: "Moj auto ide di di" je skup dobrih ideja sa ne baš tako dobrom izvedbom. "Prazne riječi" su skup dobrih ideja sa solidnom izvedbom.
GP: Od nedavno pjevaš i u grupi AbnorMalan. Nešto više o tom projektu?
ŽJ: U AbnorMalan sviram sa prvim basistom Electric Žareta Robijem. Nas dvoje smo, zajedno sa Belom (još jednim bivšim članom Electric Žareta) pokrenuli nešto što već ima prilično jasne muzičke obrise - jedino pravilo je da nema pravila - sve ide. Pošto se uključivo Vrbu, gitaristu i novog bubnjara Johna, inače originalnog teksašanina, radi o odreda vrsnim i iskusnim muzičarima, glazba nije više samo rock'n'roll nego tu ima svačeg - od funka do španjolskih gitara, od bržih stvari do laganijih.
Za mene je to sve jedno novo iskustvo, naročito što se od mene očekuje ne da se samo derem u mikrofon, nego i da pjevam. To je bio veliki šok kad sam skužio da mogu i sasvim normalno pjevati. AbnorMalan kreće sa svirkama uživo ove jeseni pa tko još nije čuo za nas nek nas posluša tu i tamo kad budemo svirali uživo.


GP: Ne mogu završiti ovaj intervju, a da te ne pitam od kuda inspiracija za tvoj Praktični priručnik za izvođenje revolucije, za priče o Lenjinu i Staljinu koje objavljuješ na svom blogu?
ŽJ: Priče o Lenjinu i Staljinu su nastale na podlozi kratkih priča ruskog avangardnog spisatelja Danila Harmsa, književnika koji je djelovao dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća i na kraju skončao u Staljinovom Gulagu.
Harmsove priče bile su prepune nasilja, crnog humora i bizarnih obrata. Ja sam svoje priče zamislio kao paralelnu povijest u kojoj se Lenjin i Staljin, u naporu da vode revoluciju ponašaju kao dva lika iz crtanih filmova - pređe parni valjak preko Lenjina i on se sutradan pojavi ponovo na Crvenom trgu i drži govor.
Razlozi za napraviti takve priče pune nasilja su valjda iste kao što su bile i kod Danila Harmsa - na žalost, to jeste život oko nas. Kad to zbrojiš sa kompjuterskim igrama u kojima 120 puta "pogineš" pa onda odeš oprati zube - i eto kako Lenjin ipak održi svoj govor na Crvenom trgu poslije gaženja.
A i možda više nema staljinizma, ali mali Staljini spavaju svuda oko nas, da ne kažem i u nama. Isprva sam mislio stati kad kompletiram 104 prIče, ali pisat ću ih dok god budem imao ideja.
GP: Mislim da čak ni Lenjin i Staljin sa svojim priručnikom za izvođenje revolucije i nekoliko petoljetki ne bi mogli pomoći ovom našem brdovitom Balkanu. Hvala ti Žare za ovaj intervju.
ŽJ: Hvala i tebi i još samo da ti kažem da ti je blog sjajan i da je izvrstan dokument jednog vremena, nekih mladosti i jednog grada. I djeliće sebe sam našao u tvojim tekstovima. Samo nastavi s njim.


STRAŽARNI LOPOV 2013



1 komentar:

Anonimno kaže...

Nisam ih prije slušao. Fakat su dobri!!!