NEBESKO ŠETALIŠTE

NEBESKO ŠETALIŠTE

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Nikad se nisam smatrao pravim muzičarom. Uvijek sam znao odsvirati samo onoliko koliko su pjesme koje sam svirao u određenoj grupi zahtijevale. Volio sam nastupati na koncertima i pisati tekstove, ali nikad nisam imao istinsku želju da stvarno naučim svirati svoj instrument.

U svakom slučaju, svoju propalu muzičku karijeru započeo sam s 14 godina, u prvom razredu srednje škole. Te davne 1980. dobio sam od roditelja svoju prvu bas gitaru. Bila je to Jolana Iris, koju sam u početku uštekavao u veliki radioprijemnik koji je moj brat ruđeraš preuredio u gitarsko pojačalo. On je već tada bio dobar gitarist, pa me podučio osnovama sviranja basa.

Svoj prvi bend Prosjački banket osnovao sam u prvom razredu srednje škole sa Slemom, klincem iz susjednog razreda koji je slušao otprilike istu muziku kao ja. Probe smo održavali u njegovu stanu kod Kvatrića. Tandrkali smo po instrumentima u njegovoj sobici dok su njegovi roditelji u susjednoj sobi gledali televiziju. Slema je, za razliku od mene, već tada solidno svirao. Bio je gitarist, pohvatao je osnove sinta, a uz to je i pjevao. U samom početku pjevač nam je bio klinac iz škole kojeg smo zbog načina na koji je bio isfuran prozvali Panker. Pozvali smo ga da nam se pridruži isključivo zato što nam je izgledao otkačeno. Bio je na par proba, nije to zvučalo loše, ali brzo su mu dojadile bilo kakve obaveze prema bendu, pa je odustao.

Prve dvije pjesme koje smo Slema i ja apsolvirali bile su „Konobar” Električnog orgazma i „Bang Bang” Iggyja Popa. Osim što su nam se te pjesme sviđale, glavni razlog zbog kojeg smo ih odabrali bio je to što prva ima samo dva akorda, a druga tri, te se jednoliko vrte od početka do kraja. Nakon što smo napravili nekoliko svojih pjesama, za koje je Slema napisao muziku, a ja tekstove, te uz njih uvježbali nekoliko tuđih, pridružio nam se bubnjar koji je na probama, umjesto po bubnjevima, lupao po jastucima na Sleminu krevetu.

Prvi koncert održali smo ispod velike Titove partizanske slike u jednoj mjesnoj zajednici na Kvatriću. Ondje sam na tonskoj probi konačno prvi put zasvirao na pravom bas pojačalu. Mislim da je tada i naš bubnjar, ili bolje rečeno jastukar, prvi put sjeo za bubnjeve. On je tvrdio suprotno, no nekako je čudno i preplašeno gledao u činele, pa mu nisam povjerovao. Koncert smo započeli pjesmom „Police & Thieves” grupe The Clash, nastavili smo s „Bang Bang”, a od Clasha smo odsvirali i „Brand New Cadillac”. Samo uz pratnju bubnjeva, ja sam još na basu otamburao temu iz serijala o Jamesu Bondu, i to onako kako ju je na svom prvom albumu snimila ska grupa The Selecter. Više ne pamtim jesmo li uz to izveli „Konobara” i koju svoju pjesmu. Na kraju je koncert prošao sasvim solidno, pa smo tako Slema i ja nakon toga pozvani u jednu puno ozbiljniju grupu – Nebesko šetalište.

Probe Nebeskog šetališta održavale su se u jednoj velikoj kući uz Zajčevu bolnicu, u kojoj je bilo dovoljno pojačala da se svi u bendu možemo komotno uštekati. Uz to, izrazito talentirani bubnjar Marijan, tada još osnovnoškolac, imao je svoje bubnjeve. Pjevač benda Igor Peruško imao je pravi pravcati mikrofon. Nije se morao derati kao Slema na probama u stanu na Kvatriću. Uz njih dvojicu, u bendu je bio i gitarist Drac, koji je doslovno rasturao svojim solažama.

Prvi javni nastup imali smo u velikoj sportskoj dvorani Trgovačke škole. Budući da smo nastupali u sklopu školske priredbe povodom nekog praznika, svirali smo isključivo svima poznate strane pjesme. „Helpless” Neila Younga, „No Woman, No Cry” Boba Marleyja i par pjesama The Rolling Stonesa. Na tom sam koncertu prvi put osjetio da sviram u pravom bendu. Dvorana je bila puna učenika i profesora, a nastup je bio popraćen gromoglasnim pljeskom. Nakon tog dana svi su u školi znali da mi imamo bend. Čak su me i neki profesori počeli gledati drukčije. Moja učiteljica zemljopisa, poznata po opsjednutosti Rusijom, bila je toliko oduševljena što sam za nastup obukao bijelu košulju s velikim zastorastim rukavima, koju je valjda doživjela kao neku rusku narodnu nošnju, da sam odjednom postao njezin miljenik. U njezinim očima bio sam rusofil, a u biti sam se tom košuljom furao na Jima Morrisona.

 

Koncert na Trgu Francuske revolucije 

1982. i 1983. godine konstantno smo nastupali. Uglavnom su to bili koncerti u mjesnim zajednicama, općinama, domovima, školama i na raznoraznim priredbama i proslavama po gradskim trgovima. Pozornice su najčešće bile dekorirane Titovim slikama, jugoslavenskim zastavama, petokrakama, parolama i reklamama sponzora, ali nama to, naravno, nije smetalo. Zagrebački klubovi bili su rezervirani za one malo starije od nas, a nama klincima bilo je jedino važno da što više sviramo, gdje god to bilo. Set-lista na tim koncertima sastojala nam se uglavnom od pjesama Rolling Stonesa, ali ubrzo smo probe preselili u moju garažu na Borongaju, gdje smo počeli raditi na autorskim stvarima.

Neki čiča, koji je imao vrt iza moje garaže, revoltiran našim glasnim sviranjem počeo se konstantno buniti na buku. Čim bismo zastali između dvije stvari, začuli bismo njegovo glasno psovanje s druge strane zida. Jedan dan, misleći da će nam to smetati, počeo je sa svoje strane zida glasno puštati radio, na što smo mi iz zajebancije počeli svirati pjesmu koja je svirala na radiju. Kad je to čuo, skroz je podivljao i počeo mi rušiti garažu. Uvidjevši da sve to neće dobro završiti, preselili smo probe u mjesnu zajednicu, isto na Borongaju, u kojoj smo jednu od prostorija dijelili s grupom Piramida, u kojoj je gitaru svirao Damir Lipošek, kasnije gitarist Prljavog kazališta.

 

Nakon što smo napravili nekoliko svojih pjesama, stvarno nam je dobro krenulo. Imali smo veliku potporu Dragana Svečnjaka iz grupe Kontrola leta. Dogovorili smo neke konkretnije nastupe, a ja sam kupio svoje prvo bas pojačalo i novu bas gitaru, kopiju Rickenbackera žarkocrvene boje. Snimili smo i jednu svoju pjesmu u studiju Radio-televizije Zagreb u Šubićevoj ulici, s kojom smo ušli u konkurenciju Gaudeamusa, zagrebačkog festivala na kojem su se natjecali rock bendovi iz cijele Jugoslavije. Sve ono vezano uz bend što je tada trebalo sjesti na svoje mjesto – sjelo je, no umjesto da zbog toga budem sretan, počeo sam razmišljati o odlasku iz benda.

Naša muzika kretala se isključivo u pravcu Stonesa, a ja sam sve više brijao na muziku poput one Iggyja i Clasha, kojom smo Slema i ja započeli svoj glazbeni put. Uz to, otkrio sam englesku grupu Bauhaus, koja me totalno promijenila. Čak sam ošišao svoju dugu kosu i počeo si slagati frizuru sa šiljastim pramenom posred čela, kakvu je imao pjevač Bauhausa Peter Murphy. Toliko sam bio zabrijao na alternativnu muziku poput njihove da su rokerske pjesme Nebeskog šetališta u mojoj glavi odjednom bile miljama daleko od onoga što sam želio svirati.

Gaudeamus je održan u čuvenoj Kristalnoj dvorani Hotela Intercontinental, koji je, uz Esplanadu, tih godina slovio kao jedno od onih zagrebačkih mjesta u koja zbog visokih cijena obični smrtnici nisu mogli ni prismrdjeti. Budući da smo pretpostavili da će nam ono što kao sudionici festivala budemo besplatno dobili za piće biti premalo, a pored redara u hotel nećemo moći ući s vrećicama ili torbama a da oni ne pregledaju njihov sadržaj, Slema je kao rješenje tog nadasve ozbiljnog problema predložio da u njegov kofer od gitare, umjesto gitare, stavimo u dućanu kupljeno piće. Tako smo i napravili. Redari prilikom našeg ulaska u hotel nisu tražili da otvaramo kofere instrumenata jer se podrazumijevalo da u njih stanu samo instrumenti, pa je sve prošlo točno onako kako smo isplanirali. U dvorani smo Slemin kofer ćušnuli ispod velikog stola koji je bio rezerviran na ime našeg benda, pa se za vrijeme festivala svako malo netko od nas zavlačio ispod stola i punio čaše. Naš „savršeni” plan sa Sleminim koferom bio je savršen sve do trenutka kad je došlo vrijeme da odemo iza pozornice i pripremimo se za nastup jer smo tada skužili da nismo razmišljali o tome da Slemi za nastup treba gitara, a u koferu su umjesto nje bile tada već poluprazne flaše. Nastala je panika. Rastrčali smo se po dvorani pokušavajući užicati bilo kakvu gitaru od ostalih bendova, ali nitko na to nije pristao. Već se činilo da ćemo morati nastupiti bez Sleme, koji je bio vidno očajan zbog toga, kad smo začuli svima nama poznati duboki glas.

– U čemu je problem? – obratio nam se.

Podigli smo pogled i ugledali Bajagu, koji je bio počasni gost festivala. Slema mu se u jednom dahu izjadao kako nema na čemu svirati jer smo dofurali flaše umjesto njegove gitare, na što se Bajaga samo šutke okrenuo i otišao. Poslije par minuta vratio se do našeg stola sa svojom gitarom i dao je Slemi.

– Evo, ja ću da ti posudim svoju gitaru. – rekao je sa smiješkom.

Gotovo u isto vrijeme do nas je došao čovjek iz organizacije, koji nam je rekao da nastupamo za dvije minute. Na brzinu smo se naštimali i uzdignutih glava ponosno izašli na pozornicu. Odsvirali smo svoju pjesmu i na kraju osvojili treće mjesto.

Nebesko Šetalište Kristalnoj dvorani Hotela Intercontinental

Par dana nakon Gaudeamusa Slema i ja smo na poziv Traka otišli u Centar poslušati koncert njegove grupe La Manche. Trak je od sredine devedesetih stalni bubnjar Zabranjenog pušenja, no na tom koncertu svirao je gitaru.

Pjevač La Manchea Dee Dee za vrijeme nastupa imao je lice išarano šminkom, što mi je izgledalo pomalo smiješno, ali i otkačeno. Poslije koncerta neko je vrijeme sa strane ispod oka gledao moju neobičnu frizuru, nakon čega mi je prišao.

– I? Kako ti je to zvučalo? – upitao me.

– A čuj. Vi super svirate, al to što svirate, meni je bezveze. Taj neki pop rock, ili što to već je. – odgovorio sam mu.

Dee Dee me prvo začuđeno pogledao, vidno nespreman na takav moj odgovor, a nakon toga okrenuo se prema svojoj djevojci, koja je s frendicom stajala pored nas.

– Konačno mi je netko iskreno rekao što misli o muzici koju sviramo. – rekao joj je sa širokim osmijehom na licu.

– Ma ne sviđa se meni više baš ni muzika koju svira bend u kojem sam ja. – dometnuo sam i time nastavio razgovor.

– A kakvu bi ti to muziku svirao? – znatiželjno me upitao.

– Pa onak nešto poput Bauhausa. – odgovorio sam.

– I ja bi to isto! – oduševljeno je ustvrdio Dee Dee.

Još iste večeri dogovorili smo se da napustimo grupe u kojima smo svirali i napravimo novi bend. Dee Dee i ja postali smo nerazdvojni prijatelji.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK