* * * * *

srijeda, 22. rujna 2010.

NEBESKO ŠETALIŠTE

Nikada nisam sebe smatrao za pravog muzičara. Uvijek sam znao odsvirati samo onoliko koliko su pjesme koje sam svirao u određenoj grupi zahtijevale. Volio sam svirati na koncertima, pisati tekstove pjesama i zapravo nisam nikada imao istinsku želju da stvarno naučim svirati svoj instrument.
U svakom slučaju, moja propala muzička karijera počela je sa 14 godina u prvom razredu srednje škole. Te davne 1980. godine dobio sam od roditelja svoj prvi bas. Moj stariji brat je već svirao gitaru, a kao pojačalo nam je poslužio veliki starinski radio koji je on malo preuredio. Svoj prvi bend sam napravio sa Slemom, klincem iz susjednog razreda, koji je slušao otprilike istu muziku kao i ja. On je svirao gitaru, sinth i pjevao, a probe smo održavali kod njega doma, dok su mu starci u susjednoj sobi gledali televiziju. Prve dvije pjesme koje smo svirali bile su „Konobar“ od Električnog orgazma i „Bang Bang“ od Iggy Pop-a. Osim što su nam se te pjesme sviđale, glavni razlog što smo ih odabrali je bio taj što prva ima samo dva akorda, a druga tri, koji se jednoliko vrte od početka do kraja. Ubrzo nam se pridružio i bubnjar, ali budući da nije imao bubnjeve na probama je lupao po jastucima.



Prvi koncert smo održali u mjesnoj zajednici na Kvatriću. Na tonskoj probi smo konačno prvi puta svirali na pravim instrumentima, a nisam siguran da je naš bubnjar ikada prije toga i sjeo za prave bubnjeve (on je tvrdio da je, mada je nekako čudno gledao u činele). Nastup smo započeli sa pjesmom „Police & Thieves“ od grupe The Clash, a uz već spomenutu „Bang Bang“, odsvirali smo još i „Brand New Cadillac“ (isto od The Clash). U sredini koncerta sam uz pratnju bubnjeva, na basu odsvirao temu iz serijala o James Bondu (baziranu na pjesmi „James Bond“ sa prvog albuma ska grupe The Selecter). Uz to smo još uvježbali i nekoliko autorskih stvari za koje je Slema napravio muziku, a ja sam napisao tekstove, mada se sada više ne sjećam da li smo išta od toga te večeri odsvirali. Nastupili smo pod imenom PROSJAČKI BANKET, a na kraju nije ispalo ni tako loše, tako da smo Slema i ja ubrzo bili pozvani u jedan ozbiljniji band.

NEBESKO ŠETALIŠTE je isto bila nova grupa, ali za razliku od prijašnje, bubnjar Marijan je imao bubnjeve i svirao je stvarno izvrsno, a i pjevač Igor i solo gitarista Drac nisu zaostajali za njim. U početku su probe bile u jednoj kući pored Zajčeve bolnice, a ubrzo je uslijedio i prvi nastup u školskoj dvorani Trgovačke škole. Sječam se da smo počeli koncert sa pjesmom Neil Young-a „Helpless“, a odsvirali smo još „No Woman, No Cry“ od Bob Marley-a i neke pjesme Rolling Stones-a. Na tom koncertu sam prvi puta osjetio da sviram u pravom bandu. Dvorana je bila puna učenika i profesora, a nastup je bio popraćen gromoglasnim pljeskom. Nakon tog dana, svi su u školi znali, da mi imamo band.

1982. i 1983. godine stalno smo nastupali. Uglavnom su to bili koncerti u mjesnim zajednicama, općinama, domovima, školama i na raznim priredbama po gradskim trgovima. Pozornice su najčešće bile dekorirane Titovim slikama, zastavama, petokratkama, parolama ili reklamama sponzora, ali nama to naravno nije smetalo. Zagrebački klubovi se bili rezervirani za one malo starije, a mi smo bili još klinci i bilo nam je samo važno da sviramo. Set lista se sastojala uglavnom od pjesama Stonesa, ali ubrzo smo probe preselili u moju garažu gdje smo počeli raditi na autorskim stvarima. Neki čiča, koji je imao vrt iza garaže, revoltiran glasnom muzikom počeo se konstantno buniti na buku. Jedan je dan počeo glasno navijati radio (kao to će to nama smetati) na što smo mi iz zajebancije počeli pratiti pjesmu koju smo čuli. Na to je čiča skroz podivljao i počeo rušiti garažu. Vidjeli smo da sve to neće dobro završiti, pa smo se preseliti u mjesnu zajednicu na Borongaju. Tamo smo djelili prostoriju sa gupom Piramida u kojoj je gitaru svirao Damir Lipošek (gitarista Prljavog kazališta od 1989.-1998.).


Odjednom nam je stvarno dobro krenulo. Nastupili smo na Zagrebačkom festivalu Gaudeamus u kristalnoj dvorani Hotela Inter-Continental (bili smo treći u Jugoslaviji), snimili smo jednu pjesmu u studiju Radio-televizije Zagreb u Šubićevoj ulici, imali smo i veliku podršku basiste iz grupe "Kontrola leta", koja je te 1983. godine izdala ploču "Rock'n roll u parku" za diskografsku kuću Suzy, ali u isto vrijeme ja sam otkrio Englesku grupu Bauhaus koja me totalno oduševila i promijenila. Ošišao sam kosu, napravio frizuru kao Peter Murphy (pjevač Bauhausa) i skroz promijenio svoj image. Pjesme Nebeskog šetališta koje su bile kao neki hard-rock, u mojoj glavi su postale miljama daleko od onoga što sam tada želio svirati.


Jedne večeri smo Slema i ja otišli na koncert grupe La Manche u Studenski Centar. Gitaru je svirao Slemin prijatelj Trak (sadašnji bubnjar Zabranjenog pušenja), koji nas je i pozvao da dođemo. Svirali su neki pop-rock. Dee Dee, pjevač u grupi je imao lice išarano šminkom, što mi je izgledalo pomalo smiješno, ali ipak zanimljivo. Nakon koncerta mi je prišao i pitao me kako mi se činio njihov nastup, na što sam mu ja odgovorio da su dobro svirali, ali da je meni takva vrsta muzike bezvezna. Na to se on začuđeno okrenuo prema svojoj djevojci i rekao joj: „Konačno mi je netko iskreno rekao što misli“. Rekao sam mu da mi se više ne sviđa ni band u kojem ja sviram, a kad sam mu na njegovo pitanje kakvu bih ja to muziku želio svirati, spomenuo Bauhaus, bio je oduševljen. On je upravo želio isto to. Još iste večeri smo se dogovorili da napustimo grupe u kojima smo svirali i da napravimo novi band.
Dee Dee i ja smo postali nerazdvojni prijatelji.
________________________________
SLJEDEĆA PRIČA: DEE DEE

Nema komentara: