* * * * *

petak, 13. lipnja 2014.

STRAŽARNI LOPOV U ROLLING STONEU

U hrvatskom izdanju časopisa Rolling Stone objavljenom u svibnju 2014. izašao je tekst o Stražarnom Lopovu. Ovim putem se zahvaljujem redakciji na pokazanom interesu, a posebno fotografkinji Mateji Vrčković i novinaru Vedranu Harči, sa kojim se intervju od pola sata produžio na nekoliko sati, razgovor se nastavio u proširenom sastavu par dana kasnije u birtiji na Jarunu (pridružio nam se Darko iz grupe Interzone), a nastavlja se i dalje... 


INTEGRALNA PRODUŽENA VERZIJA TEKSTA: 

ČUVAR SJEĆANJA IZGUBLJENE GENERACIJE

Zahvaljujući internetu, pisanje o glazbi već dugo nije isključivo pravo kritičara i novinara, već su priliku da ostave svoj trag dobili doslovno svi. Nebrojeni blogovi i poluprofesionalni glazbeni portali kod samoprozvanih znalaca, često i s razlogom, izazivaju zgražanje i gađenje, no svako malo pojavi se nešto zbog čega trebamo biti itekako zahvalni što postoji „world wide web“. Jedan od takvih je i Stražarni Lopov, svojevrsni spomenik osamdesetima, tadašnjoj alter-rock sceni i generaciji čije je najljepše godine zauvijek uništio rat. Na ovom blogu pronaći ćete nevjerojatnu zbirku neobjavljenih snimaka, kako najvećih imena ex-yu rocka tako i onih koji nikad nisu preskočili razinu kulta. Tu su i nebrojene fotografije, priče o nekima od najosebujnijih zagrebačkih likova osamdesetih te legendarnim i odavno ugašenim mjestima, a o svemu tome doznali smo iz prve ruke, od autora bloga Gorana Polaka.
„Sve je krenulo od moje druge stranice Jesus Loves The Stooges, posvećene muzici iz Detroita. Tridesetak godina skupljam snimke Iggyja Popa, Stoogesa, MC5... detroitskih bendova i moja je kolekcija te muzike danas najveća na svijetu. To je pokrenulo dosta stvari. Od suradnje sa engleskom kućom Easy Action sa kojom sam radio na nekim ekskluzivnim izdanjima Stoogesa, preko nekih dokumentarca, pa do toga da se link na moju stranicu pojavio na najpoznatiji detroitskim blogovima vezanim za rock muziku. Proučavajući te blogove, došao sam na ideju da i ja isfuram nešto slično. Prvi post Stražarnog lopova objavljen je 26. svibnja 2010. godine i na početku sam to više zamišljao kao neku, ipak dosta internu zajebanciju za škvadru koja je izlazila i živjela u to vrijeme. Izvorno nisam mislio ubacivati toliko ex-yu grupa, no na onih nekoliko poput mog starog benda Endymion i nekih prijateljskih bendova, koje sam na početku objavio iz zafrkancije, ekipa je stvarno „zabrijala“. Tako je krenulo, a danas prosječna mjesečna gledanost bloga doseže i do 16000 uleta."
Svrha Stražarnog lopova, objašnjava Polak, je ostaviti trag na jedno vrijeme odrastanja, scenu koju je 1991. „doslovno pokosila“.
„Bilo je tu toliko dobrih bendova koji su zauvijek ostali neka nedovršena priča. Blog je zamišljen kao neka interaktivna slika tog vremena, što znači da unutra ima i grupa koje nisu napravile baš puno, ali bez njih cijela stvar ne bi bila kompletna, bila bi kao slika bez boja“.
Od svega što je „iskopao“, najponosniji je na koncert novovalne trojke La Fortunjeros iz Doma sportova 1982. kada su nastupali kao predgrupa Parnom Valjku.
„Sašu Zalepugina mlađeg (gitarist grupe) znam otkad je bio još klinac. Čitao sam po forumima kako su njihove snimke za kolekcionare svojevrsni sveti gral. Nazvao sam ga i odnekud je izvukao staru magnetofonsku traku koja je stajala u ladici 30 godina. Moj stari prijatelj, tonac Vatroslav Mlinar, mi je pronašao čovjeka s opremom neophodnom da bi se snimka spasila, a finalni mix je napravio moj brat Igor, vlasnik web portala Mixer.hr, u svom tonskom studiju. Jako drage su mi i rane stvari Psihomodo popa, ono što su radili od 1984/5. do prvog albuma danas kao da je izbrisano iz njihove biografije, mada možda su mi svih snimaka koje sam stavio draža sjećanja koja su na Stražarnom Lopovu podijelili ljudi koji su stvarali rock scenu na ovim prostorima. Posebno bi izdvojio priču o Limunovom drvetu, prvoj grupi Milana Mladenovića i o stvaranju beogradske rock scene, koju mi za blog piše Milan Stefanović. Puno mi se do sada  ljudi javilo i imam već materijala za sljedećih 5-6 godina“.
Kao nekog tko je čitave osamdesete proveo na pozornicama i oko njih, Gorana smo tražili i da nam ispriča kako je zaista izgledalo to vrijeme. Zadnjih godina, naime, sve je više onih kojima su mitovi o novom valu i „zlatnom desetljeću“ rocka zaista „krenuli na jetra“.
„I onda smo često bili nezadovoljni. Sjećam se Trga republike koji je djelovao kao neka sporedna ulica u Berlinu, neosvijetljen i mračan. Policija nas je legitimirala na svakom ćošku... Stalno smo maštali da Zagreb bude drugačiji, da postane velegrad. Tek smo danas svjesni koliko nam je u stvari tada bilo dobro. Okupljali smo se pred Kavezom, kasnije u Sunshine Inn-u i Concordiji, tamo bi ostali do fajrunta, a onda se svi zajedno preselili u Jabuku, Lap ili Đuru. Smiješno mi je kada danas čujem priče o nekim mitskim koncertima iz osamdesetih. Sjećam se recimo svirka koje je organizirao Zdenko Franjić, tipa Majke ili Satan Panonski. Na tim svirkama glavna zajebancija je bila oko šanka, a bendovi na pozornici su nam bili kao neka „dodatna dekoracija“. Ono što je Zdena tada pokrenuo u glavama ljudi je nadilazilo onu muzičku stranu te čitave priče“.
Dio Stražarnog lopova posvećen je avanturama s noćnih provoda i njihovim glavnim akterima. Dosta ih završava tragično, zbog čega me zanimalo da li su tadašnji „omladinci“ stvarno bili toliko poročni.
„Ono tragično se najmanje događalo u osamdesetima. Nitko od nas u škadri tada nije brijao na teške droge, ali nakon rata se dosta ljudi pogubilo. Neki su prolupali, navukli se, neki su otišli u Amsterdam, nestali. Dok smo se držali zajedno sve je bilo dobro, ono loše se počelo dešavati tek kasnije“.
Među komentarima često se pojavljuje jedno pitanje: Kada ćeš napisati knjigu?
„Tekstova na Stražarnom lopovu ima za oko 180 stranica, napisan je već i kraj. Kada objavim sve što sam planirao i budem zadovoljan s tim, planiram ih sve prikupiti u jednu knjigu. Nakon toga bih napisao i roman sa stvarnim događajima, ali izmišljenim likovima. Dosta tih situacija ne mogu opisati na blogu da ljude ne povrijedim ili ih uvalim u neke probleme. No oni o kojima se radi će se lako prepoznati. Poslije toga najvjerojatnije više nikad neću ništa napisati. Ipak ja nisam pisac. Želim samo ostaviti neki trag na to vrijeme“.


OBJAVLJENA SKRAĆENA VERZIJA LIMITIRANA VELIČINOM STRANICE:


TEKST: VEDRAN HARČA

FOTOGRAFIJE SU SNIMLJENE U ROCK CLUBU "TITUŠ", MESNIČKA 47, ZAGREB
SVIBANJ 2014 


3 komentara:

Radovan Lucic kaže...

Svaka čast!

ngnewave kaže...

Čestitke !

Anonimno kaže...

"Sve čestitke". Ovakav blog je već odavno nasušno potreban kako bi se (između ostalog) od zaborava sačuvali dokumenti jednog vremena, po mom mišljenju, najkreatinijeg muzičkog-umjetničkog perioda kojeg su naši prostori (od Vardara pa do Triglava) ikada imali. Lično sam ponosan da sam i sam akter tog vremena. Ovo je do sada najozbiljniji ili bolje rečeno jedini ozbiljan portal koji se bavi ovom tematikom. Respekt!