SVE ŠTO JE NIJE (PRIČA O BEGI)

SVE ŠTO JE NIJE (PRIČA O BEGI)

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Ponekad sve što je nije, slika se nakrivi i sve izgleda drugačije. Uvijek je postojao izbor i svaki naš postupak bio je naša, a ne nametnuta odluka. Još kao klinci isključili smo tvorničke postavke i živjeli baš onako kako smo željeli.

 

– Ovo je ko na filmu. – promrmljao je Zaja kad je ušao u Veljinu kuhinju i vidio hrpetinu razvaljanu preko čitavog stola.

– Pa slavit će se Nova godina. I to okrugla. – rekao mu je Veljo.

– A što znače ove nacrtane točkice? – upitao je Zaja pokazujući prstom prema velikoj zdjeli.

– E to je za odabrane. – odgovorili smo mu.

– To je za samoubojice. – dobacio je Veljo i zakljucao od smijeha.

Proslava te Nove 1980. godine bila je kod Čizme, na samoj granici naše male države Peščenice, u blizini tadašnjeg romskog naselja. Mislim da je to bio prvi veliki tulum na kojem sam bio i nekako kao da je ondje sve započelo, kao da se te večeri nas nekoliko ondje našlo i zajedno zaputilo nekim čudnim stazama.

Premda to sad više ne bih mogao sa sigurnošću tvrditi, ali mislim da sam Begu upoznao baš tu večer. Sjećam se da mi je odmah djelovao nekako drugačije od ostalih. Dok su u to vrijeme hašomanijade gotovo svi bili u nekom filmu između hard rocka i hipija, trapera ili šarenog, Bego je na tom tulumu bio u bijeloj poluraskopčanoj košulji, koja je pomalo sablasno naglašavala njegovu dugu tamnu kosu i lice, koje je, poput starih bluzera, imalo neku sivkastu sjenu sažvakanih godina. Njegovi dugi prsti, okićeni srebrnim prstenjem, nemarno su klizili vratom akustične gitare i stvarali nestvaran zvuk koji nije bio ni „Hey Joe”, ni „Knockin' on Heaven's Door”, ni „Jumpin' Jack Flash”, ni „Paranoid”, a bome ni „Smoke on the Water”. Taj zvuk je bio... Bio je to Bego.

Njegova djevojka sjedila je pored njega, nasmiješena poput rock 'n' roll kraljice. Duga plava kosa na grudima, na trosjedu na sredini sobe, zavaljeni, ogoljelih misli, bezbrižni, ispunjeni do bola mladošću.

„Rado bježim u svoj svemir, bijelu sobu punu tihog zvuka, doduše, pristajem na nemir, na život prepun malih crnih rupa.” (Krešimir Blažević – Animatori)

Vidjeli smo kako avion pada u more i kako točno na mjestu na kojem su valovi progutali tu metalnu leteću neman iz mora iskače nasmiješena riba. Dan je prošao u trenu i noć se provukla kroz okno okvira šutke poput rukava čovjeka štakora, koji se lijeno vuče po podu i ostavlja za sobom zvjezdane tragove.

– Jebote, Bego. Kako ćemo mi odavde? – rekao sam zagledan u crvenu svjetlost koja se uzdizala iznad planina oko nas. Nebo je gorjelo i ja sam se osjećao kao u grotlu vulkana koji će svaki čas eruptirati.

– Aj ne seri. – rekao je Bego i uvukao dim. – Sve to što je nije.

Par sati kasnije neki pijani medvjed od čovjeka rekao je Begi da se mora potući s njim, a Bego mu je u djeliću sekunde stavio nož pod grlo i upitao ga želi li to i dalje. Medvjed se usrao od straha i zanijemio, a Bego je razvukao svoj Keith Richards osmijeh te ga metalnom drškom noža razvalio u čeljust i srušio na pod. No medvjed, naravno, nije bio sam. Njegova banda bila je blizu, razvaljena od alkohola i željna krvi.

Bego i Moljac zbrisali su u šumu, a Sinija je previše ljuljalo, pa se sakrio u kućicu WC-a. Stajao je iza odškrinutih vrata kenjare s razbijenom staklenom bocom u stisnutoj šaci, spreman da razvali prvoga tko mu se približi. Desetak tragača došlo je do kućice, jedan od njih se izdvojio, došao na vrata i pogledao unutra, ali ništa mu nije bilo sumnjivo, pa nije ulazio. Ja sam u međuvremenu zaspao u podnožju čamca nasukanog na šljunčanoj obali i spavao sve dok me plima nije ugrizla za noge, a kad sam odlijepio kapke i otvorio oči, vidio sam kako par metara od mene taj isti medvjed kojeg je Bego razvalio ispire krv s lica dok ga dvojica pajdaša pridržavaju jer se ovaj klati kao da mu je netko izvadio mozak iz glave. Par puta su prošli neposredno pored mene, ali nisu me primijetili jer sam ležao na takvom mjestu na kakvom se nitko ne bi ni zadržavao, a kamoli spavao. Ta je noć trajala jedno 48 sati, a kad je konačno svanulo, već smo bili na nekom drugom mjestu, u nekom drugom gradu. Kad smo kretali na put, bilo nas je dvanaest, a kad smo stigli, ostalo nas je još samo nekoliko. Nisam imao pojma gdje smo se pogubili. Jedino sam znao da je Veljo putem naletio na nekog Indijanca, izašao iz autobusa i otišao s njim, ali da je Indijanac nestao kad se Veljo dan kasnije probudio. Tko to sada više zna, možda nije ni postojao.

– Tko to svira? – upitao me Bego kimnuvši glavom prema malom kazetofonu, koji je ležao na podu pored nas.

– Animatori. To je neki novi zagrebački bend, upravo im je izašla prva ploča. – odgovorio sam.

– Baš su fiju briju. – zaključio je Bego i zatvorio oči.

– Da. – promrmljao sam.

– Fiju briju. Dobro ime za bend. – dometnuo sam na tu Beginu poštapalicu.

Superman je stavio sunčane naočale i njegovo zlatno oko se ugasilo. Fluorescentno zelene linije zatitrale su u mraku. Siluete ljudi šutke su kapale kroz njih u beskonačnom nizu, poput staklenih suza iz zjenica uspavanog slona. Podzemne struje bile su prejake, pa nam je ledena voda odredila daljnji put.

Cvjetni trg u Zagrebu. Par godina kasnije. Kutije pune ploča ispred ulaza u Oktogon, Kino Zagreb i knjižare. Taman sam bio namjestio mlaz vode na ručnoj pumpi pored kioska ispred knjižare Mladost i sagnuo se da se napijem kad me omeo glas iza leđa.

– Dobar dan, Gorane. – pozdravio me čovjek u smeđem kariranom sakou s velikim sivim zakrpama na laktovima.

Ne znam više kako se zvao, ali on je u to vrijeme bio jedan od glavnih organizatora onih „prigodnih koncerata” koji su se svako malo održavali u općinama, mjesnim zajednicama i po zagrebačkim trgovima.

– Dobar dan. – pridigao sam se i odzdravio mu, pomalo ljutit jer mi je zbog njega cvjećarka s velikom kantom zauzela pumpu.

– Baš dobro da sam naletio na tebe, aj pomagaj ako možeš. Danas radim koncert u onoj dvorani na Črnomercu, gdje ste nedavno svirali. Od četiri benda koja su trebala nastupiti, dva su mi otkazala, tako da mi treba još minimalno jedan bend da se ispuni dogovorena satnica. Jel bi mogao možda vaš bend uskočiti u šablonu? – iznio mi je svoj problem.

Kako u to vrijeme nikad nismo odbijali ponude za koncerte, odgovorio sam mu:

– Naravno, mi smo uvijek za. Kažite samo kad da dođemo.

– Najbolje da ste do sedam tamo. Hvala ti puno. Spasili ste me. – rekao je, spojio dlanove u znak zahvale te popravio kragnu i otutnjao Preradovićevom.

Otišao sam do telefonskih govornica kod kina Balkan i nazvao Slemu da mu kažem da sam dogovorio svirku i da obavijesti ostale. Kako se nije javljao, nazvao sam Igora. On mi je, pak, rekao da on ne može jer već ima nešto drugo dogovoreno, a da je Slema nekamo otišao, tako da definitivno ništa od svega toga.

– U čemu je problem? Nazovi ga i otkaži. – rekao mi je Igor na kraju razgovora.

– E jebi ga, kad bih imao njegov broj. – promrmljao sam više za sebe i zakačio slušalicu za govornicu.

Vozeći se tramvajem prema kući, razmišljao sam trebam li navečer otići u dvoranu i ispričati se zbog nedolaska benda, pa tako nisam ni primijetio da je na Džamiji u isti tramvaj ušao Bego. Kad me skužio, došao je do mene i pitao me što sam loše volje, pa sam mu do zadnje stanice na Borongaju ispričao sve o zajebu s koncertom.

– Jel bi mogao tamo nabaviti instrumente? – upitao je nakon što me pažljivo saslušao.

– Pa, najvjerojatnije bih. – odgovorio sam. – Pojačala, bubnjevi i mikrofoni su sigurno za sve bendove isti, ja imam bas, dakle, trebao bih samo užicati gitare. Na tim koncertima uvijek svira nekoliko bendova, tako da uvijek naletim ne neke ljude koje znam.

– Pa onda je sve riješeno. Idemo okupiti bend. – rekao je Bego.

Kad smo izašli iz tramvaja, prvo smo otišli do mene i uzeli moju bas gitaru. Onda smo s ceste pozvali Zaju, koji je stanovao u istoj zgradi kao ja. Nakon toga svi smo otišli do Saše.

Zaja je svirao gitaru, a Saša je bio bubnjar. Njih dvojica su već prije zajedno svirala u crkvi na Ravnicama, sve dok im jedan svećenik nije banuo na probu te ih izbacio van iz Božje kuće kad je ondje zatekao pravi kupleraj.

– A ko će pjevati? – upitao sam ih.

– Možemo pitati Krešu. – rekao je Saša. – On se kuži u muziku i sigurno će znati neki tekst.

Krešo je odmah pristao, ali je inzistirao da i on ima gitaru oko vrata jer ne zna što bi s rukama na pozornici.

I tako, nije prošao ni jedan sat otkako sam naletio na Begu, a već smo imali bend. Kad smo krenuli, još su nam se pridružili i navijači, Goksi, njegov stariji brat i još par frendova.

– A gdje su ostali? – začuđeno me upitao čovjek s kojim sam dogovorio koncert kad smo se pojavili u dvorani i kad je shvatio da nema Sleme i Igora.

– Pa, evo ih. – pokazao sam mu palcem divlju hordu iza svojih leđa i dodao: – Slema, Igor i ostali nisu mogli, pa sam došao s drugim muzičarima.

– Al pustio sam u najavi na radiju i napisao na plakatima i u „Večernjaku” da svira Nebesko šetalište. – zbunjeno je prokomentirao novonastalu situaciju.

– Tak svejedno. Najavite nas onda tako. – rekao sam mu.

Dvorana je bila mala, ali je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Odmah smo se zaputili u prostoriju koja je služila kao zajednička garderoba za bendove. Nasreću, znao sam ondje neke ljude, pa sam bez problema posudio tri gitare za nastup.

– A što ćemo svirati? – upitao je netko nakon što smo se smjestili u garderobi.

– Ja znam pjevati „Soldier of Fortune” od Deep Purplea. – rekao je Goksijev brat, koji je putem isto izrazio želju za pjevanjem. Pogledali smo se i prasnuli u smijeh.

– Pa trebali bi svirati nešto što znamo bar trojica. – rekao sam mu i dodao: – Možemo „Cocaine”. To sigurno svi znamo.

– Može, a možemo i „Psycho Killer” od Talking Headsa. – nadovezao se Krešo.

– Kak to ide? – pitao je Zaja.

Krešo je uzeo gitaru i odsvirao mu temu.

– Eto, malo to zavrtimo, a onda raspalimo neku improvizaciju.

Pogledao sam oko sebe. U garderobi je bilo desetak ljudi i svi su blenuli u nas kao

„jebote ko je samo ove skupio u bend”. U taj čas neki se omladinac pojavio na vratima i rekao da za dvije minute nastupamo.

– Trebamo smisliti još jednu pa da sviramo bar petnaestak minuta. – rekao sam ostalima prije nego što smo izašli iz garderobe i zaputili se prema pozornici.

– Možemo svirati E. – oglasio se Bego, koji je dotad samo šutio i slušao nas.

– Kakav E? – upitali smo ga začuđeno.

– Pa ko zadnju stvar ćemo svirati samo akord E, sve dok organizator ne popizdi i ne isključi nas.

Svima nam se odmah svidjela njegova ideja.

Kad smo izašli na pozornicu, Tito nas je mrko gledao s velikog panoa na zidu, kao da mu se baš ne sviđa sve to što se ondje događa. Voditelj programa najavio nas je kao Nebesko šetalište, ali čim se Krešo dokopao mikrofona, rekao je:

– Mi smo grupa Teheran.

Nakon toga raspalili smo „Cocaine”, pa onda „Psycho Killer”, kojem su zapravo samo početak i kraj bili ta pjesma, a sve ono između bila je neka suluda improvizacija.

Nikad nisam bio bogzna kakav muzičar, ali Bego i Zaja su stvarno bili virtuozi na gitari, tako da je publika doslovno zinula kad su zaružili. Kad smo završili „Psycho Killer”, koji je zvučao više kao MC5 nego kao Talking Heads, Krešo je najavio zadnju pjesmu.

– Sljedeća pjesma zove se „Bezveze, bezveze, bezveze”! – povikao je.

Teški ritam bubnja zatresao je prozorska okna u dvorani. Pjesma je započela kao blues, ali se nakon nekog vremena pretvorila u sveopću buku. Krešo je vikao u mikrofon neke nejasne, taj tren smišljene stihove, Sale se smijao dok je sumanuto udarao po bubnjevima, Zaja je neprekidno solirao, a Bego je zvukom svoje gitare sav taj kaos obojio magijom. Publika se sledila. Gledali su u nas kao u podivljalu neman koja će se svake sekunde otrgnuti s lanca i skočiti na njih.

Svirali smo tako luđački taj jedan jedini akord sve dok među ljudima ispred pozornice nisam ugledao izbezumljeno lice iznad smeđeg kariranog odijela sa sivim zakrpama na laktovima, nakon čega sam ostalima dao znak da je vrijeme da završimo. Kad smo odsvirali zadnji takt, u dvorani je nekoliko trenutaka bila mukla tišina, a onda je samo par ljudi zapljeskalo. Pokupili smo stvari s pozornice i otišli bez riječi. Živo nam se jebalo je li publici koncert bio dobar ili ne. Nama je bilo savršeno. I to nam je jedino bilo bitno.

Ne znam je li to bio Begin jedini koncert koji je odsvirao, ali ja ga više nikad nisam vidio na pozornici s nekim bendom. Čak mislim da nikad nije ni bio stalan član nekog benda. Njega nije zanimao uspjeh na glazbenoj sceni. On je samo volio svirati i to je bilo to. Tako smo taj jedan dan grupe Teheran pospremili u crvenu kartonsku kutiju i nikad više nismo pričali o njemu.

Sjene su se ušuljale kroz razbijeno staklo. U šumici je patuljak zakopao blago. S vrha Plave zgrade sve je izgledalo drukčije.

 

Bego nigdje konkretno nije radio, ali uvijek je znao stvoriti pare. Ponekad bi nekome odsvirao gitaru na ploči, pa bi mu za tih par sati u studiju dobro platili, ali najčešće bi ipak balansirao na granici dozvoljenog, nikad ne razmišljajući o posljedicama. Jedino pravilo bilo mu je „Ili jesi ili nisi”, što bi otprilike značilo – ako si glumac, sjebat ću te, a ako nisi, napravit ću sve za tebe. Problem je bio u tome što se kod nas na Peščenici poimanje onoga što je dozvoljeno uvelike razlikovalo od onoga kako je to bilo definirano u ostatku svijeta. Tako je Bego izvan granica naše male države često radio stvari koje su se kosile sa zakonom, ali kako je bio pametan i snalažljiv, uvijek bi se izvukao iz svih pizdarija. Jedina greška koju je napravio bila je kad se u Omladinskom zakačio s inspektorom Maskom. Bego i Sini tog su dana sjedili za stolom u atriju, inspektor ga je pozdravio, a Bego je to shvatio kao da ga ovaj zajebava, pa ga je počeo provocirati. Par dana nakon toga inspektor Maska od buhe je napravio slona, zaskočio ga s milicijom u Masarykovoj i strpao u Đorđićevu. Kao, našao mu je u džepu četiri sumnjive sjemenke. No jedan poziv mijenja sve. Bego se brzo našao vani, ali uvjet da ga puste bio je da nađe pošten posao i makne se s ulice. I tako je Bego počeo raditi u nekoj firmi koja izrađuje pečate. Dobio je stalan posao, kancelariju, dobru plaću. Nekom drugom takav bi posao bio ostvarenje sna, ali on nije bio osoba za kancelariju. „Jebeš život bez pizdarija”, mislio je. Izdržao je tako na tom poslu puna četiri dana, a onda je zbrisao.

Nakon toga dugo ga nisam vidio, možda je bio i negdje vani, ne znam više, a onda se iznenada jednog dana pojavio na mojim vratima.

– Imaš li možda ploču na kojoj je ona pjesma „zašto, zašto je, moje srce tako veliko”? – upitao me i prije nego što je ušao u stan, preskočivši bilo kakav uvod u razgovor i neka glupa, uobičajena pitanja.

Mislio je, naravno, na album Discipline kičme „Svi za mnom!”, koji je izašao te 1986. godine.

– Imam, uđi. – pozvao sam ga unutra.

Dok sam namještao ploču na gramofon, rekao mi je da mu je ta pjesma idealna podloga za neke gitarske dionice koje mu se cijeli dan motaju glavom.

– Mogu? – pogledao je prema gitari koja je stajala na stalku uključena u pojačalo.

– Naravno. – odgovorio sam.

Spustio sam iglu na početak pjesme i Bego je od prvog takta zasvirao uz nju. Odmah sam primijetio da je njegovo sviranje ušlo u neku sasvim novu dimenziju. Bila je to neka neobična mješavina rocka, funka i jazza, ali ona osnovna esencija zvuka i dalje je bio sam Bego jer gitara je u njegovim rukama jednostavno oživjela. Svaki ton zvučao je savršeno. Kristalno čisto i smisleno.

Kad je pjesma završila, Bego me zamolio da ugasim muziku. Pridigao sam se s kreveta na kojem sam sjedio tek toliko da stisnem gumb na gramofonu. Igla se digla prije početka sljedeće pjesme i automatski vratila u kućište. Okrenuo sam se prema Begi, ali prije nego što sam išta izustio, zastao sam jer sam primijetio suze u njegovim očima. Teško mi je opisati taj trenutak. Bego je uvijek čvrsto stajao na zemlji, sve je uvijek držao pod kontrolom i nisam dotad kod njega primijetio ni trunku slabosti. Ali u tom trenutku, u tom jednom jebenom trenutku znao sam da se otisnuo predaleko, da se njegovo sviračko savršenstvo počelo pretvarati u prokletstvo. Osjećao je da više ne može bolje i od same te spoznaje gorjela su mu krila.

Šutke smo zapalili, popili čašu-dvije, nakon čega je Bego ustao i rekao da mora dalje. Kad je otišao, otvorio sam prozor, ispružio se preko kreveta i zapalio cigaretu. Osjetio sam neki čudan nemir. Nije bilo dobro. Nešto tu stvarno nije bilo dobro.

Mislio sam da smo mi bili ludi onog dana kad je Mjesec stavio svoju sjenu na tron, a onda su se sa svih strana zavijorile zastave i ubrzo je počelo pravo ludilo.

Bilo je to devedeset i neke kad se Bego s dva frenda iz birtije na Peščenici zaputio prema Posavini. Rekao je Siniju da idu preko vikenda malo pomoći dečkima na prvoj liniji. Zajebavao se da ako u Beogradu one koji preko vikenda idu ratovati u Hrvatsku zovu „vikend-četnici”, on je onda valjda „vikend-ustaša”. Nije on, naravno, bio ni ustaša niti je brijao na politiku. On je jednostavno znao da se negdje nešto događa i nije mogao izdržati da ne ode to vidjeti izbliza. Problem je bio to što je on to želio vidjeti sasvim izbliza. U vojsku ga nisu htjeli zbog dosjea ili liječničkog kartona, nebitno, pa je jedini način bio da iskopa neko oružje, što na Peščenici i nije bio neki problem, te da se zaputi tamo u vlastitom aranžmanu.

I tako su se njih trojica našli na vrhu nasipa koji je bio doslovno na prvoj liniji razdvajanja. Čitav ratni poligon bio im je kao na dlanu. Proljeće je razvuklo svoj šareni tepih preko ukopanih vojnika, kao da želi izbrisati rat sa svoje livade, sve je izgledalo mirno i uspavano, čak nekako dosadno, pa su se na mjestu na kojem su se nalazili osjećali sigurno. No onda se odjednom sve promijenilo.

Prvo su ispred sebe začuli buku, koja im je sledila krv u žilama, a par trenutaka nakon toga iz šume je izašao tenk. Njegova se kupola poput kobre okrenula prema njima, munja je sijevnula iz duge cijevi i doslovno prošla Beginom frendu kroz prsa. Bego se sjurio niz padinu, ali počeo je minobacački napad, pa se našao pod kišom granata. Jedna granata preletjela mu je preko glave i raznijela njegova drugog frenda, koji je trčao par metara ispred njega. Doslovno ga je izbila iz čizama i izbrisala. Bego je nastavio trčati, metalne kugle derale su zemlju oko njega poput podivljale zvijeri. Note od olova kolutale su se rascvjetanom livadom sve dok orkestar odjednom nije stao. Dirigent je spustio glavu. Njegov dugi crni rep dosezao je tlo. Bubnjar je visoko dignuo palice u zrak i zatvorio oči. Nakon par taktova mukle tišine svom snagom raspalio je u razapetu opnu velikoga doboša. Planeta Zemlja se zatresla. Detonacija je podigla Begu s tla i zakucala ga u travu. Iz ušiju mu je potekla krv.

Uvijek se to ponavlja, odlazi pa se vraća. Život iznova promiješa i podijeli karte. Netko dobije spokoj, netko nemir, netko lutanje, netko svemir, pa svatko krene sam k svojoj sudbini.

 

Pošta na platou, Peščenica, dvadeset prvo stoljeće. Čovjek ispred mene nervozno raspravlja sa službenicom. Ne slušam što govore, ne zanima me. Došao sam podići neke ploče koje sam naručio iz Engleske i misli mi bride u tom smjeru. Dolazim na red, dajem cedulju i osobnu. Dok čekam da nađu paket, gledam kroz prozor. Vidim čovjeka koji se svađao sa službenicom kako sprema plavu kuvertu u stražnji džep hlača i odlazi. Pa na trenutak zastaje i polako se okreće. Kao da osjeća da ga netko promatra.

Tek sam tada skužio da je to Bego. Nisam mogao znati da je to bila naša zadnja prilika za razgovor, a da sam i znao, ne znam bih li izašao i pozdravio ga jer nikad nismo trošili riječi na pizdarije. „Sve to što je nije”, pomislio sam. Zavjesa se spustila i svemir je zatvorio vrata.

Bego je svirao satima, danima, mjesecima, godinama. Svirao je sve dok jednog dana grad nije nestao. Pogledao je kroz prozor svoje sobe i nije vidio ništa. Navukao je zastore i zaspao, a kad se probudio, nestala je i njegova soba. „Ma ko jebe sve”, mislio je, „sve je u redu dok je gitara još uvijek tu”, ali nestala je i gitara, ostale su samo ruke, samo prsti što dotiču nevidljive žice. Bez gitare, ubrzo su nestale i ruke, samo je tinjao još neki tihi zvuk sve dok ga vjetar nije zakovitlao i pažljivo spustio na neki novi put.

IN MEMORIAM BEGANOVIĆ OSMAN  1964 - 2016

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK