Rođen sam u mračnom dobu komunizma, zadnjeg dana siječnja, 1966. godine u Zagrebu. Tata je dovezao mamu u Zajčevu bolnicu, a budući da je putem auto nešto štekao, nakon što ju je smjestio u rodilište, otišao je na parkiralište zaviriti ispod haube. Dok je on proučavao svjećice na fičeku, ja sam bez puno razmišljanja iskočio iz maminog trbuha i opijen večernjim smogom zagrebačkih ulica zadrečao na pun mjesec. Kada sam otvorio oči, prvo što sam vidio nije bila ni moja majka, ni doktor, ni lica iza svih onih glasova koje sam čuo oko sebe. Prvo što sam vidio bilo je ozbiljno lice Josipa Broza Tita, koje me gledalo sa uokvirene slike na zidu.
U kontekstu vremena u kojem sam započeo svoj put kroz život, moram priznati da sam imao djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Bio sam okružen ljubavlju i brigom svojih roditelja i bake, koja je dok je bila živa stanovala sa nama. Unatoč tome što je moj tata imao dvije, a mama jednu diplomu, imali smo samo jedan auto, samo jedan telefon i samo jedan crno bijeli televizor, ispred kojega bi da slika dobije boju ponekad stavljali prozirnu crvenkastu foliju. Živjeli smo u trosobnom stanu na Pešćenici, u peterokatnicama koje su nazvane limenke.
Šezdesete su protutnjale, a da nisu ostavile baš puno toga u meni. Sedamdesete su donijele nemire, ali mene kao dijete to baš i nije dotaklo. Jedno vrijeme sam u dječačkoj naivnosti zamišljao da život nije samo jeftina igračka u skupom šarenom papiru, a onda se sve to rasplinulo kada su me roditelji obukli u plavu kutu, na noge mi obuli crne papuče i strpali me u osnovnu školu. Nisam se ni snašao a već sam stajao u školskoj dvorani sa crvenom maramom i petokrakom na kapi i izgovarao prvu prekršenu zakletvu u svom životu:
„Danas, kada postajem pionir. Dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!“
U to dječje doba živio sam po načelu „u zdravom tijelu, zdrav duh“. Kao predstavnik škole sam trčao krosove po Maksimiru , a u slobodno vrijeme sam se po čitave dane vozio biciklom po kvartu i igrao nogomet gdje god bi stigao. Osim poni bicikla i kožne lopte mi ništa nije trebalo, pa mi shodno tome nije ništa ni nedostajalo. Ubrzo sam uletio u školsku nogometnu reprezentaciju, a nešto kasnije su me primili u Dinamov podmladak. Meni je ipak bilo najdraže kad je moja ulica igrala protiv susjedne ulice. Publika bi se popela na garaže, a mi bi ganjali loptu po maloj livadi na kojoj je na sredini bio veliki hrast. Utakmica se prekidala svako malo jer je trebalo vaditi loptu iz grmlja koje je bilo svugdje okolo ili kad bi lopta odletila preko garaže pa je trebalo vremena da je netko vrati. Mogao sam postati i jedini plaćeni igrač tih utakmica, jer mi je susjedna ulica htjela platiti da igram za njih, što sam ponosno odbio.
Maksimir mi je bio na par minuta hoda pa sam redovno odlazilo na Dinamove utakmice. Dobivao sam besplatne karte u klubu, ali se najčešće moglo na sjevernu tribinu ući besplatno i ako si imao Dinamovu zastavu, kapu ili šal (mada sam navijao za Dinamo, moram priznati da mi je u to vrijeme omiljeni nogometaš bio Dule Savić iz Zvezde). Sa roditeljima sam išao i na utakmice Cibone. Mama je tada radila u Badelu, pa su joj karte za skoro sve utakmice bile na raspolaganju.
Za razliku od današnjih klinaca koji više manje sve slobodno vrijeme provode ispred raznoraznih ekrana, ja sam kod kuće ispred televizora ostajao samo kad bi bio u kazni. Na televiziji nije ni bilo ništa zanimljivo za djecu. Ujutro školski program, Branko Kockica, jedno vrijeme Smogovci i slične dječje domaće serije, te svaki dan jedan crtani film prije Dnevnika. Jednom godišnje svi bi gledali direktni prijenos Sleta za Titov rođendan, od kojega me jedino zanimalo da li će čestitar sa štafetom zaboraviti riječi čestitke kad se nađe oči u oči sa Maršalom.
Mene nisu trebali Đelo Hadžiselimović i televizija ućiti životu. Dovoljno mi je bilo izaći na ulice Pešćenice. Po kvartu su šetali cigani sa medvjedima, pa kad su mi se gledale životinje hodao bi za njima i gledao kako veliki izgladnjeli smeđi medvjed na lancu skače oko djece. Kad mi je bilo do ekstremnih sportova penjao sam se po drveću oko škole i po granama prelazio sa jednog stabla na drugo. Sve o erotici sam mogao čuti iz prve ruke od roma Muhameda, prijatelja iz razreda koji se do kraja osnovne škole već oženio i napravio nekoliko djece. Ako mi je bilo do akcije „prijateljski“ bi se potukao sa Rumbom koji je bio jedan od najkrupnijih klinaca u razredu ili bi se jednostavno zavukao u rupu ispod tračnica željezničke pruge i slušao kako mi vlak tutnji iznad glave.
U komunističkoj Jugoslaviji ljudi si nisu mogli priuštiti traperice, neke bolje satove, cipele koje nisu imale pačji kljun i slične luksuzne stvari, pa su moji roditelji kao i večina napaćenog puka bili prisiljeni nekoliko puta godišnje odlaziti do Trsta. Tamo bi prošetali Ponte Rossom, gledali bi satove u Darwil-u, kupovali po Standi. Bauljali bi ulicama sa punim vrećicama koječega i pritom se davili sa čokoladama i Brooklyn žvakama. U jednom malom dućanu pored glavne crkve, roditelji su mi svaki puta kupili kutiju malih vojnika koje sam zvao "čovječuljci". Oni su inače bili namjenjeni za izradu maketa, ali meni su služili kao igračke. Nakon što sam malo porastao po Trstu sam tražio bilo kakav časopis na kojem je Bruce Lee na naslovnoj stranici, a dok sam još malo porastao zanimale su me jedino gramofonske ploče.
Budući da je i ostatak naše familije živio teško, u našoj zajedničkoj kući na moru nas se ponekad znalo nagurati čitavo jato. Imali smo tamo samo pet soba, pa je tetak Miro znao provesti noć na luftiću na balkonu. On je pričao da mu je najbolje spavati na svježem zraku, ali mi mu nismo vjerovali jer bi ga preko noći uvijek ispikali komarci. Kad je bilo vrijeme ručku jedva smo se svi stisnuli oko stola, ali to nikome nije smetalo. Svako okupljanje familije je završavalo k'o u Asterixu, sa punim tanjurima i čašama. Jedini je problem bio što je u vrijeme komunizma vino iz dućana bilo luksuz, pa smo ga bili primorani sami raditi. Jednom godišnje bi se okupili u vinogradu u Kašini i prionuli poslu. Svi smo bili uključeni u proizvodnju, tako da smo i mi djeca nosili teške kante sa grožđem ili do iznemoglosti okretali ručku na velikoj preši.
Unatoč siromaštvu i depresiji (čak su kontejneri za smeće služili samo za odlaganje smeča), kad bi se Tito provozao Zagrebom svi bi izašli na ulice i mahali.
Zastave bi se zavijorile gradom i kolone radnika i omladinaca bi se slile prema mjestu ukazanja. Pjesma i nacrtani osmjesi na usnama, „živjelo ovo, živjelo ono...“ na transparentima u žuljavim rukama. Jednom sam se ugurao u prvi red pored ceste da vidim tiranina, a on se nije udostojio ni da ustane u autu i prikaže se kroz otvoreni krov. Samo je sjedio k'o pripit i mahao rukom kroz prozor. Ipak, nešto kasnije se pojavio na balkonu Dvorane Vatroslav Lisinski i ja sam konačno uživo vidio lice onoga tko je kad je bio mojih godina maznuo svinjsku glavu sa tavana.
Te iste godine učiteljica nam je u školi ispričala priču o Titovom psu. Propao sam u zemlju od sramote kad sam čuo da se đukela zvala baš onako kako se ja prezivam. Što ga nije nazvao Rex, Floki, Garo, Mile, Hund... nego baš Polak? Jedno vrijeme su me svi zbog toga zezali i tu mi se Tito prvi puta opasno zamjerio.
Kad je Veljo došao u moj razred, postali smo najbolji prijatelji, a tu se negdje i prekida moja „sportska karijera“, te započinje vrijeme pizdarija. Moji roditelji su bili uvjereni da je on pokvario mene, njegovi da sam ja njega, a u stvari pokvarili smo se zajedno i na obostrano zadovoljstvo. U početku nam je omiljena zabava bila porazmještati slike u učionicama. Tako bi se recimo iznad neke Titove parole pojavila slika na kojoj je Tesla, a ispod Tita je bio tekst o tome kako je izumio struju. Kasnije smo otkrili rock muziku i sve što ide uz to i više nije bilo povratka. Prestali smo se šišati, postali smo pravi čudaci i gotovo da se i nismo družili sa ostalima. Bili smo mi dobri sa svima, ali većina ekipe iz škole je brijala po kvartu, a Velju i mene je vukao noćni život izvan granica Pešćenice.
1980. godine veliki vođa je završio u bolnici u Ljubljani. Nakon nekog vremena Slovenci su mu odrezali nogu. Liječnički bilteni su se objavljivali svakog dana, a onda je četvrtog svibnja televizijski program prekinut i nakon što je duže vrijeme na ekranu bila samo prazna stolica, u koju smo svi blenuli kao da će iz televizora nešto izletjeti, pojavio se izbezumljeni televizijski voditelj i priopčio da je drug Tito umro.
Vrijeme je stalo, a mi klinci iz ulice skupili smo se na stubištu moje zgrade i raspravljali o tome da l' će nas sada kad ga više nema napasti Rusi ili Amerikanci.
Kad je prolazio vlak sa Titovim tijelom prema Beogradu čitava škola je kolektivno morala ići kraj pruge na Pešćenici posljednji puta pozdraviti Maršala, koji je u lijesu prekrivenom jugoslavenskom zastavom, protutnjao šinama u vagonu sa počasnom stražom. Čitava Jugoslavija je plakala i tugovala, ali bit će da je sve to bilo po naputku nekih stranih sila. Za razliku od nas koji smo živjeli pod njegovom čizmom, svi oni vani su obožavali njegov lik i djelo. U to vrijeme sam sa svojim roditeljima puno putovao i u bilo kojoj državi da smo bili, svi bi nam se klanjali kad bi im rekli od kuda dolazimo. Pružali bi nam ruke i govorili. „Tito, Jugoslavija, Tito Jugoslavija“.
I tako je odjahao Drug Tito na belom konju, tamo odakle se čak ni on vratiti ne može. Ponio je sa sobom sve što je stvorio i ostavio nas smrtnike da se ljubimo još par godina, pa da se nakon toga pobijemo.
- Živio drug Tito i svi ostali sveci. - rekao je Mačak u Lapu, sedam osam godina kasnije.
- Živio! - nazdravili smo svi sa uzdignutim čašama.
_______________________
+of+oi.jpg)
