* * * * *

petak, 9. srpnja 2021.

GREGOR SAMSA - DEMO I / II (1990)


GREGOR SAMSA

DEMO I (02/1990)
1. Shotgun
2. Hallowed Ground
3.Satisfied
4. High In The Sky
5. Mad Dog

DEMO II (09/1990)
6. My Love (Is Gone)
7. Shotgun
8. Mad Dog
9. She's In Space
10. 16 Hours (Part I & Part 2)
11. High In The Sky
12. O.C.A.
13. Footsteps


ŠIME ČENGIĆ - VOKAL 
DAVOR LUKAČ - GITARA 
DUŠAN ŠUŠNJAR - GITARA 
DARKO ŠTRBAC - BAS 
RADE MATIĆ - BUBNJEVI 
KATARINA ČOP - KLAVIJATURE




FOTOGRAFIJE I KAZETE JE USTUPIO:
ŠIME ČENGIĆ

STRAŽARNI LOPOV


srijeda, 30. lipnja 2021.

KNOW YOUR RIGHTS

KNOW YOUR RIGHTS
Ukoliko si u Jugoslaviji izgledao različito od nekog prosječnog omladinca, bilo je uobičajeno da si osuđen na stalna legitimiranja i maltretiranja od strane milicije. Nismo još bili ni punoljetni, a stalno su nas zaustavljali i zapisivali u malene blokove. U početku je najveći razlog za to bila naša duga kosa, a kasnije su problem stvarale naše čudne frizure i način na koji smo se oblačili.

Robi, Bino i ja smo se te davne 1984. godine zaputili prema moru u posjet Juri koji je bio na odsluženju vojnog roka. Odredište nam je bila Crikvenica, tako da smo vlakom došli u Rijeku i na autobusnom kolodvoru čekali bus za dalje. Kada smo spazili dva milicajca kako šeću po peronu, odmah smo znali da će doći do nas, a kad su prišli i obratili nam se na ćirilici znali smo da smo i najebali. No ta dva specijalca su bila stvarno posebna. Prvo su im se guste brčine počele tresti od smijeha dok su gledali naše slike na dokumentima, koje su nam odmah pokupili, nakon toga su nas očekivano pitali da li se drogiramo i gdje smo sakrili drogu, a onda se nisu zadržali samo na pitanjima, nego su nas tražili da skinemo jakne i da im pokažemo vene da vide jel' ima na njima „crvenih tačaka“. Zahtijevali su čak da skinemo cipele da provjere jel' smo u njih sakrili vrećice sa sumnjivim sadržajem.
Do tada je sve izgledalo kao neka zajebancija (smijali su se oni, smijali smo se i mi), ali onda se jedan od njih okomio na Binu. Prvo ga je pitao dal' je peder kad nosi naušnicu na uhu, a nakon toga ga je divljački potegao za tu naušnicu. Bino je od boli počeo skakati po autobusnoj stanici i psovati, a budući da su svi ljudi koji su se tamo našli gledali sa negodovanjem u njihovom pravcu, milicajci su skužili da su pretjerali, pa su nam rekli da uđemo u prvi autobus i da se izgubimo iz Rijeke. Dodali su da će u protivnom pozvati maricu, pa da ćemo završiti u milicijskoj stanici. Nastavili smo put.
Kad smo došli u Crikvenicu, skužili smo da u biti ne znamo gdje je Jura točno smješten. Znali smo samo da je u inženjeriji i da radi na nekoj cesti između Selca i Crikvenice.

- Život vam je djeco kao more. Kad gledate sa obale sve je bistro i jasno. Kad je bonaca vidi se dno kao na dlanu. Ako zaslijepljeni tom ljepotom uđete u njega, zaronite i otvorite oči, sve će odjednom postati mutno. Ne smijete se previše zagledati dolje, jer ćete se utopiti ako ne izronite na vrijeme.
- Ajde barba mani se flaše. Bolje nam kaži jel' ima ovdje kakva kasarna.
- Jebote možda je smisao njegovog života bio da baš na današnji dan podjeli svoju životnu mudrost sa nama, a ti mu na to kažeš da ostavi flašu.
- Možda mu je smisao života bio da mu baš danas netko kaže da ostavi flašu.
- Ne svađajte se djeco. Nego, imate možda koji dinar viška?
- E jebi ga barba...

Nakon što Juru nismo našli u Crikvenici, a nije nam se dalo pješačiti do Selca, jer se kuhalo neko nevrijeme, zabrundali smo u nekoj birtiji i nakon par pića odustali od daljnjeg traženja.
Kad je kasnije Robi pričao sa Jurom, ispostavilo se da je on u to isto vrijeme bio samo par metara udaljen od nas (!?!). Njegova jedinica je kopala nešto po obližnjoj cesti, a budući da je bio praznik (Prvi maj) rokao je sa ekipom u susjednoj birtiji.
No kako bilo, da bilo, nismo se našli, a kako smo po običaju otišli na put bez nekog posebnog plana, morali smo smisliti gdje ćemo prespavati. Zbrojili smo sve pare koje smo imali i zaključili da si možemo priuštiti samo jednu dvokrevetnu sobu u hotelu. Dakle jedan od nas se morao švercati i trebali smo odlučiti tko. Uzeli smo tri cigarete i na jednu smo na dnu filtera nacrtali plavu točku. Dogovor je bio da se dvojica prijavimo, a da se onaj koji izvuče cigaretu sa točkom šverca. Tu cigaretu je popušio Robi.
Fotografiju je snimio Slobodan Planinčević Slajba
Da bi se došlo do naše sobe moralo se proći kraj recepcije, a na Robijevu žalost, čovjek koji je tamo radio je odmah provalio naš plan. Tako smo navečer Bino i ja otišli u sobu, a on je ostao na cesti. Plan B je bio da se po gromobranu popne do nekog otvorenog prozora i da uđe u hotelski hodnik, te da na taj način zaobiđe čiču na recepciji. Nakon što je već prilikom prvog pokušaja odvalio gromobran iz zida i taj je plan pao u vodu.
Na kraju je spavao u haustoru jedne od obližnjih zgrada. Smjestio se na otiraču za cipele, ispred vrata nekog stana na zadnjem katu. Taman kad je konačno uspio zaspati, probudila su ga dva čovjeka sa lampama. Robi im je ispričao svoju tužnu priču o cigareti sa plavom točkom na filteru, pa su mu se na kraju smilovali i dozvolili mu da provede noć u njihovom haustoru.
Bino i ja smo za to vrijeme spavali u velikoj hotelskoj sobi, a imali smo tamo čak i pomoćni ležaj koji je ostao neiskorišten.
Sljedeće jutro Robi se konačno probio do nas i psovajući je otišao pod tuš. Nakon što je konačno izašao iz kupaone, predložio je da sa vratimo do Rijeke i da potražimo Teu, pjevačicu riječke punk grupe Kaos. Njih dvoje su se upoznali na njenom zagrebačkom koncertu u SKUC-u na Savi i od tada su bili u kontaktu.
Rečeno-učinjeno. Nije prošlo ni dva sata, a već smo se ponovo našli na riječkom autobusnom kolodvoru. Ovaj put se nismo zadržavali, nego smo odmah otišli prema centru, gdje je Robi iz govornice nazvao Teu i dogovorio da sa njom i njenom prijateljicom Sanjom zabrijemo negdje izvan grada. Sanja je popalila starom ključeve od auta, pa smo nas trojica izgurali auto iz garaže i gurali ga niz cestu pedesetak metara, da joj stari ne čuje poznat zvuk motora. Kad smo bili dovoljno daleko, natrpali smo se u auto i zaputili prema Lovranu. Vozila je Tea, jer je ona jedina imala položen vozački ispit, a bilo je smiješno što nikako nije mogla skužiti kako ubaciti u rikverc, tako da kad smo trebali ići unazad, izašli smo iz auta i gurali ga.
U biti se nitko točno ne sjeća što smo sve radili to veče. Jedino što smo zapamtili je da smo se dugo vozili, da smo prolazili, kako je to Robi lijepo opisao, kroz "Iku, Ičiće i ostale pičiće po južnoj strani prelijepe nam Istre" i da je sve bilo zatvoreno jer nije bila turistička sezona. Robi me kasnije zajebavao da sam čitavo veče pričao sa Teom, ali taj razgovor nije išao u smjeru u kojem je on mislio da ide.
U neko doba noći smo se dokotrljali nazad u Rijeku. Tea je rekla da možemo prespavati kod nje, tako da smo se svi smjestili u njenoj sobi, a kad smo se naspavali otišli smo na vlak i vratili se u Zagreb.
Pare smo potrošili, Juru nismo našli, a kad sad bolje razmislim, ja u to vrijeme Juru nisam ni poznavao.



utorak, 29. lipnja 2021.

ŠARLO AKROBATA - POLET JE KRIV ZA SVE (1981)

ŠARLO AKROBATA
DAMIR FILIPOVIĆ: RECENZIJA PLOČE "BISTRIJI ILI TUPLJI ČOVJEK BIVA KAD.." (POLET 1981):
POVEĆAJ SLIKU

ŠARLO AKROBATA U LAPU (POLET 1981):
POLET JE SAČUVAO: IGOR MIHOVILOVIĆ 

STRAŽARNI LOPOV



ponedjeljak, 24. svibnja 2021.

SVIJEST (AWARENESS) - MESS OF THE AGES


Prvi počeci  1986-1988: "Park in the Theatre"

Nikola Knežević (Remenarić* još nije promijenio prezime u Remenarić) - vokal, gitara

Damir Kostanjski - Kesten


Prva postava 1991-1992: "Svijest (Awareness)"

Nikola Remenarić - vokal, gitara

Ranko Brajdić - gitara

Robert Selimović - bass gitara

Siniša Opić - klavijature

Vanja Stojković - bubnjevi


Druga postava 1993-1995: "Mess of the Ages"

Nikola Remenarić - vokal, gitara

Mladen Šoić - bass gitara

Danijel Pevec - bubnjevi

Damir Kostanjski - Kesten - design i pomoć bendu



Park in the Theatre


Damir Kostanjski - Kesten:

Nikolu Knežića sam upoznal 1985. godine. Roditelji su mu živjeli u Njemačkoj, ne znam točno da li bili rastavljeni, čini mi se, no u svakom slučaju Nikola se je iz Stuttgarta preselil u Zagreb i živil je s bakom i djedom koji su bili stari i boležljivi, ali ne i bedasti. Oni su ga kužili i jako volili. Tu je bila i Ruža koja je bila njegova sestrična. Nikola je govorio tečni Njemački i Engleski, bio je jako socijalno osjetljiv, brižan ali i krhak u tijelu i duhu. Uz to je bio izrazito inteligentan i muzički talentiran. Kao mlad je naučio svirati gitaru i mogao je skidati stvari bez ikakvih problema. 

Ja sam često dolazio kod njega, pa sam mu tako jednom prilikom predložio pošto on svira da zajedno napravimo band. Bend se je zval „Park in the Theatre“ i od 1986. do 1988. Smo napravili par stvari zajedno, no zbog problema kod njega doma smo stvar zamrznuli.

Krajem 1989. Nikola je odlučio delati svoje stvari i pjevati. Jedna od njih je bila "Your Promises". U to vrijeme je nastala prva postava Svijesti u kojoj je bio i Ranko Brajdić. Dok sam tada nakratko radio s Nikolom, dao sam mu grafičke uratke za covers. Između ostalog, on mi je predložio da ja pjevam back vokale i poneke glavne, dok sam ja htio da bude obrnuto. Povrh svega je Nikola je muzički više naginjao na The Cure dok sam ja više bio za mješavinu Bauhausa i Joy Divsion-a pa smo se po drugi put zbog toga razišli.

Negdje krajem 1989. sam upoznao Mladena Šoića i tako smo on i ja isto pokrenuli naš mali projekt i isto sklepali par stvari koje smo kod mene doma vježbali. Ja sam  u to doba razmišljao o odlasku u Amsterdam i to sam rekao Mladenu, ali on je htio radije ostati u Zagrebu. Krajem ljeta 1990. sam u Jabuci upoznao Mladena s Nikolom, a na jesen Mladen i ja smo se razišli.





Svijest (Awareness)


Ranko Brajdić:

Krajem proljeća ’91. Nikola i ja počeli smo svirati na 2 akustičnjaka. Svirali smo stvari od The Cure i to je u njegovom dvorištu zvučalo sasvim primamljivo i motivirajuće. Nikola je super skidao Smitha, imao je sličan vokal. Poslije sam shvatio da on može jako dobro skidati i boju Petera Murphya. U svoj onoj amosferi hoće – neće – kad će rat, mi smo se obadvojica prijavili u Narodnu zaštitu, išli na neke ajmo reći zadatke u kvartu i – svirali kao blesavi. Valjda je to bio neki bijeg od svega i glavni ventil za svo to sranje koje se valjalo. 

Rekao sam Nikoli da imam neke pjesme koje sam već prije pisao i jednu koju imam u glavi tad već 3 godine. Veli on daj donesi, zapiši idemo raditi nekaj zajedno. "The Girl In The Mirror" je ta koju sam 3 godine imao pohranjenu u glavi a koju sam izvukao iz kičme u 2 sata straže na rumunjskoj grani u bivšoj vojsci. Jbg, duga noć, samoća jebena, kraj svijeta, kraj svega i stvar dođe. Prvo sam mu nju donio sljedeće jutro. Kasno to popodne smo je već svirali, svak svoje dionice, on ju je odpjevao – bila je savršena na 2 akustičnjaka. Stalno smo tako radili. Ili sam ja donio svoj tekst ili on svoj – i napravio bi skoro cijelu stvar – ja sam samo znao dodati neku dionicu, ideju… 

Cijelo to ljeto dok nismo znali kad bude grunulo mi smo po malo uz sve ostalo radili materijal. Na jesen se prijavljujem za front ali me ne dižu. Sad već imamo materijal skoro za album, klepamo opremu. Ja sam još radio pa je bilo nekaj siće i u 12. mjesecu idemo kod Danykena i snimamo najdražu - "The Girl In The Mirror". Nikola ima od prije snimljenu demo verziju na 4 kanalnom mixu "If You See" koju je on prije koju godinu napravio s meni nepozbatim dečkima. Više se ne sjećam tko je još bio u tom studiju osim Nikole, mene i Duxa (on nam je uletio odsvirati stringove jer još tada nismo imali klavijaturistu). E da, bass je odsvirao Nikola, bubnjevi su bili (po meni razočaravajuća i jadno sklepana ritam mašina). Jbg. – kolko para tolko i mjuze. Danyken nam priča o nekim jebenim Pipsima koji su budućnost… I – za 250 DM evo pjesme.

Tada upadaju Robert Selimović sa basom, Siniša Opić na klavijaturama i Vanja (Stojković - nisam siguran) kao stup – jebeni turbo bubnjar. Nakon toga moj susjed Mario Delić namjerava napraviti rad za upis na filmsku akademiju pa mu treba video uradak. Nama treba spot – i eto nas na hit depou. 

Kod Nikole se vježba, idu svirke u Klubu 88 i još ponegdje kaj je tada još radilo. Na Hit depou se vrtimo – ok, ali šiba dance shit sve više. Odlazimo na mini turneju Rijeka (Palach), Pula (Piramida) i Mala dvorana (Dom sportova) gdje se upoznajemo i sviramo sa hrpom tadašnjih alter rock sastava. Organizator je neka udruga za promicanje alter scene, koliko se sjećam, ali imena se ne mogu sjetiti. Bila je i Phantasmagoria. Izabrani smo da idemo u SAD (i Kanadu čini mi se ) na turneju u okviru predstavljanja kulturno umjetničke hrvatske scene. Ja napokon dobivam poziv i idem na front. 

Nikola pokušava sve da me vrate, a ja mu objašnjavam da sam se ja i onako sam javio… Slijedi natezanje oko toga da li će se ići – neka 2 mjeseca… Na bojištu dolaze plavci, nas kao brigadu više ne trebaju, ja trebam s dečkima na turneju, izlazi članak u večernjem o tome, naša slika, moji dečki i zapovjednik vide i dobivam privremenu demobilizaciju. 

Dva tjedna poslije brigada se rasformira i svi idu doma, dečki u bendu doveli novog bubnjara i gitaristu umjesto mene dok sam bio na frontu. Napravili su još jedan koncert u Pauku bez mene, otpao odlazak u SAD i – dečki su se razišli. Ne znam ni danas zašto. Bitno je da smo imali sve svoje pjesme – 12 – 15 od kojih su po meni bar 10 bile odlične, sve na engleskom. Bile su posebne, točno se vidjelo koje su njegove, a koje su moje. On je imao malo teksta i bile su lakše za otpjevati (možda malo više pop) a moje su bile s više teksta, za nijansu jače alter. Njegova je "Stranger". Nakon "The Girl In The Mirror" koja je jako vukla na The Cure jako smo se trudili da više ni jedna ne ide na njih. Imali smo materijala za odličan prvi album, ali nikad nije snimljen.




Mess of the Ages


Damir Kostanjski - Kesten:

Nikola Knežić i Mladen Šoić su bili glavne face u bendu Mess of the Ages. Jako talentirani i kreativni. Ja sam par puta čisto iz gusta svirao s njima, a oni su redovito svirali po koncertima dok rat nije sve ujebal.

Za vrijeme rata smo se put videli na tulumima, a na ljeto 1993. ja sam otišel u Amsterdam. Poslali su mi tamo materijal na kojem su radili, ali na žalost je moja žena ne znajući što radi bacila stare kazete i sav materijal, ko i puno mojih grafičkih crteža u smeće. Tu se niš nemre. 


Mladen Šoić:

U ljeto 1993. godine, nakon raspada grupa Svijest. Nikola i ja osnivamo grupu „Mess of the Ages“.

Nikolu sam, preko Kestena, upoznao nekoliko tjedana ranije u Jabuci. Tada sam svirao gitaru s Kestenom. Grupa se zvala Park Theatre. Sviđale su mi se pjesme grupe Svijest i Nikolin vokal. Kada mi je ponudio mjesto bas gitariste nisam puno razmišljao, pristao sam i zamijenio s Kestenom svoju akustičnu gitaru za bas koji mu je cura donijela iz Praga. S maturalca. Nakon promjene nekoliko bubnjara, Danijel Pevec (bubnjar grupe Phantasmagoria) postaje trajno rješenje. Nikola je u novoj postavi bio pjevač, glavni kompozitor, tekstopisac i gitarist. Napravljene su nove pjesme, a probe smo održavali u Nikolinoj kući na Jarunu.

Prvi nastup imali smo u Klubu 88 negdje u jesen/zimu 1993, a ostale u uobičajenim prostorima (GSK Jabuka, KSET…). U nekim razdobljima smo na probama i nastupima uz Nikolu imali i dodatnog gitaristu. Jedan od tih gitarista, Igor, se dobro uklopio u grupu i raspravljali smo da s njegovim autom odemo u Njemačku i pokušamo tamo. Na žalost, tada je baš Nikola bio protiv. Da smo otišli možda bi još bio živ.

U dva navrata snimili smo po nekoliko pjesama u studiju Best Music, s ton majstorom i producentom Sinišom. Pjesma koja je najbolje prolazila kod publike je bila "Love Mask".

U jesen 1994. godine ja sam otišao u London i od tada je grupa radila samo povremeno, bez značajnih snimki i nastupa.

Nakon mog povratka iz Londona još sam se nekoliko puta našao s Nikolom, čak smo s Danijelom odsvirali i nekoliko proba. Nije više bilo isto. Nikola je bio sve lošije nakon što se razišao s dugogodišnjom curom i izgubio posao. Sve više je živio u izmaštanom svijetu i teško je bilo razaznati što je istina a što samo u njegovoj glavi. Stvarnost mu je postajala sve teža i teža dok nismo saznali da je nađen mrtav u šumi na Jarunu.


Damir Kostanjski - Kesten:

Ja sam po odlasku u Amsterdam nastavio dolaziti u Zagreb. Nikolu sam vidio zadnji put negdje sredinom ljeta 1995-te. Izgledal mi zbunjen i u panici iako je rekel da je sve u redu. Nije imal love pa sam mu malo dal. Nismo puno pričali o mjuzi, sam je rekel da radi na novim idejama. Kasnije tog dana sam svratio i do Mladena koji mi je objasnio situaciju i rekao da se je bend raspal zbog Nikolinog lošeg duševnog stanja.

Kada sam 2001. godine opet došel u Zagreb, Nikole više nije bilo...

Nikola je bio moj frend i što god da se je dogodilo takav kraj nije zaslužio. 





Svijest (Awareness)

AUDIO SNIMKE


Demo / Radio 101 (jesen 1991.) / Koncert - Klub '88 (9.12.1991)


Pjesme koje se pojavljuju na snimkama u videu su:

 

"Girl in the mirror"

"Alone Again"

"Ending Funeral Sad" (Mess Of The Ages)

"If you See"

"Is it after all"

"Stranger"

"The Way"



Mess of the Ages


Video sa koncerta održanog u Klubu'88 u kasnu jesen 1993.




Nikola je 17. ožujka 2001. nastradao pod nepoznatim okolnostima. 

Slučaj nikada nije riješen.



U REALIZACIJI POSTA SU SUDJELOVALI:


DAMIR KOSTANJSKI

RANKO BRAJDIĆ

MLADEN ŠOIĆ

GORDAN TOPIĆ



STRAŽARNI LOPOV



ponedjeljak, 3. svibnja 2021.

IVICA ČULJAK - PETICIJA ZA PODIZANJE SPOMENIKA

 

Ovih dana je pokrenuta peticija za podizanje spomenika punk rock ikoni Ivici Čuljku (Kečer II / Satan Panonski).

Ukoliko želite dati svoj glas možete to jednim klikom obaviti putem ovoga linka:


PETICIJA ZA PODIZANJE SPOMENIKA IVICI ČULJKU!




OČI U MAGLI

Moja je slika objavljena javno
a ja sam ipak ostao nevidljiv
rasprodan sam na licitaciji
zaradio je slikar gospodin

Moja je slika objavljena javno
a vi gledate samo u oči
promotrite malo organe moje
ne poznajete tijelo što mene rodi

Moja je slika objavljena javno
i sada ne moram ni biti živ
naređeno je da zatvorim oči
jer drugovi su ih vidjeli

Vi gledate negdje moje oči u magli
Prilazite k meni samo kroz tamu
Nazire se tijelo oronulo u magli
Čudan me umjetnik drži u ramu



STRAŽARNI LOPOV