* * * * *

srijeda, 25. travnja 2018.

REVOLVER - ZAGREB GORI !! (NEOBJAVLJENI EP, 1990.GOD)


REVOLVER

NEOBJAVLJENI EP "ZAGREB GORI !!"

1. Zagreb gori !! 
2. Crna limizina 
3. Noć je u gradu 
4. Daj mi neki znak 
5. Bajka



EP je snimljen 1990-te godine u DZ studiju u Zagrebu 
Snimatelj je bio Tihomir Preradović 

MARTIN HEIDL - vokal i gitara 
JURE NIŽIĆ - bas gitara 
JORDAN BIĆANIĆ - gitara 
TOMISLAV KORMAN - bubnjevi 

Sudjelovali: 
Vlatko Čavar Brada (Psihomodo Pop) - usna harmonika 
Goran Kostić Kosta (Studeni Studeni ) - prateći vokali 
Sivec Tihomir (Studeni Studeni) - saxsofon 

EP je prvo trebao izaći za Search & Enjoy, pa onda za Idle Valley Records, pa za Jugoton, ali kako je počeo rat sve je stopirano. 
Master snimke je ostao zagubljen u Jugotonu, a ova snimka na Stražarnom Lopovu je izvučena sa jedne stare kazete od Jure Nižića na kojoj je radio samo jedan kanal. 
Kiro (Studeni Studeni) i Filip Šojat su napravili omot koji je već bio u pripremi za tisak i koji je isto izgubljen u Jugotonu. 

Na omotu je trebala biti i zahvala na podršci. Osim gore navedenih ljudi koji su sudjelovali u stvaranju albuma, tu su se trebali naći Iva Gruden, njezina majka Nela, te Ante Čikara koji je bio neka vrsta mentora benda.


RAZNE VERZIJE PLAKATA

AUTOR: FILIP ŠOJAT


HVALA JURI NIŽIĆU NA EKSKLUZIVNOJ AUDIO SNIMCI I NA SVIM
OSTALIM MATERIJALIMA KORIŠTENIM U OVOM POSTU

STRAŽARNI LOPOV

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

SEXA - LIVE 1990


SEXA - SKUC, ZAGREB 12-02-1990

PRVI DIO 
1. Pogon 
2. Uhode 
3. Widow 
4. Brain 
5. Oči 
6. Kokoš 
7. Toni Bellino 
8. Jeane Jone 
9. Helter Skelter 
DRUGI DIO 
10. No Sleep Till Pussy 
11. Sex 
12. Oči 
13. Jeane Jone 
14. Sex



AUTOR SNIMKE: VLATKO GRGURIĆ





PLAKAT "DEČKO S NOŽEM" (iznad) I CRTEŽ "FRAJER SA DVA KOMADA" (ispod) 
NAPRAVIO JE ŽELJKO ZORICA - ŠIŠ (1957-2013)

HVALA VLATKU I MIHOVILOVIĆ IGORU




STRAŽARNI LOPOV



srijeda, 18. travnja 2018.

IZGUBLJENA BESMRTNOST

Sve je bilo u redu dok smo bili mladi i besmrtni, ali onda je došlo vrijeme kada se i bijelo i crno počelo pretvarati u sivo, a mi postali smo tada samo čekači loših vijesti, razmrvljene riječi razastrte po cesti, u molitvu skupljene poludivljim vjetrom. Odjednom su godine poput lisice zagrizle u naš savršeni svijet. I mi smo još mogli samo nemoćno gledati naše male privatne galaksije kako nestaju. U trenu. 
Muzika je oduvijek bila naša jedina religija i zato smo milosrđe kao kompromis odbacili prije nego što je glasnik došao u grad. 
Sve je bilo u redu dok smo bili zajedno, ali onda nas je gubitak želje gurnuo u stranu. Pokušavam se sjetiti kada je sve počelo. Da li je to možda bio onaj trenutak kada je Dee Dee stao pred vlak, ili su se možda sa vremenom svi oni dani kroz koje smo preduboko kročili urezali preko tanke linije na ispruženom dlanu. 
Kao spavaći bez postelje, usnuli u pokretu, bez straha smo hodali po žici sve dok prolaznost nije oživjela sjene na tlu ispod nas, a onda smo postali svjesni pada i u isti nam je tren smrt postala opcija k'o dah. 
Predugo sam već na ovome mjestu, pomislio sam noćas, i zato zadnjih sto dana započinju sad. 

STRAŽARNI LOPOV

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

KILMISTER - NEKA SILA BUDE S VAMA - INTERVJU 2018

NEDJELJKO IVKOVIĆ KILMISTER
NEKA SILA BUDE S VAMA - INTERVJU 2018
PITANJA: GORAN POLAK


Legendarni vinkovački revolveraš Kilmister bio je basista grupe Majke, od samog početka benda, pa uz povremene prekide do 2009-te godine, kada je doslovno nestao sa scene. Od tada ne samo da nitko o njemu ne zna ništa, nego čak nitko dugo vremena nije znao ni gdje se nalazi. No, tajni agent Hard zna sve, pa smo eto tako dogovorili ovaj intervju u kojemu smo se prisjetili nekih prošlih vremena kada se rokalo iz sve snage.


Možeš li se prisjetiti svojih glazbenih početaka u Vinkovcima i nastanka grupe Majke?
Mogu. U to vrijeme svaka ulica imala je band, pa se zasviralo i u mom kvartu. Frend Antun Pest upoznao me s dečkima iz grada koji su mi proširili vidike – ukazali na sastave koje do tada nisam imao priliku čuti. Kako sam se želio okušati, pomalo sam svirao, upoznao Bareta (on je već bio faca) i upao u njegov sastav. Odradili smo neke svirke s tim bandom, zaključili kako je vrijeme za nešto naprednije od Punka, skupili Majke i to bi bilo u najkraćim crtama.
Da li su izdavanje nultog albuma za Zdenka Franjića (kazeta, Slušaj Najglasnije 1989) i danas kultna kompilacija "Bombardiranje New Yorka" (LP, Slušaj Najglasnije 1989) bili presudni u vašem izlasku iz nekih lokalnih okvira vinkovačke rock scene?
Zasigurno. Zdenko je imao svoju mrežu za širenje alternativne glazbe po Hrvatskoj i omogućio ljudima da čuju kakvih sastava ima u manjim sredinama.


Manje je poznato da si na par koncerta u osamdesetima svirao drugu gitaru u Majkama. Na tim koncertima je bas svirao Slobodan Planinčević, mi smo ga zvali Slajba. Kako Slajba podjednako dobro svira i gitaru i bas, logičnije bi bilo da je on na tim koncertima svirao ritam gitaru, a da si ti ostao na basu. Da li se tu radilo o tvojoj želji za promjenom instrumenta ili o nečem drugom?
To je bila brzopleta odluka bez puno filozofiranja. Dečki su zaključili da treba druga gitara i uvjerili me da ja to mogu. Ne sjećam se rasprave o Slajbinom sviranju gitare. Neke stvari se jednostavno poslože kako se poslože, kasnije shvatiš da je moglo drugačije. Francuzi bi rekli c`est la vie.
Korozija, Bare i ti ste sa Satanom Panonskim snimili njegov prvi album "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" (kazeta, Slušaj Najglasnije 1989). Kako su nastale te pjesme s obzirom na nemogućnost održavanja nekih konkretnih proba zbog Kečerovog boravka u Popovači?
Kečer i Korozija bili su uhodani, pojasnili mi šta žele i to je bilo dovoljno. Na snimanju se cifralo i popravljalo. Nije bilo nekih problema.
Navodno nisi podržavao Kečerovu autodestrukciju na koncertima?
Nije navodno, smatrao sam da ima šta pokazati i bez toga. Potpuno isto razmišljao je i Korozija.
Koncert prije Godfathersa u zagrebačkom Domu sportova 1989-te godine je, ako se ne varam, bio prva prava prilika za neku malo veću koncertnu promociju Majki. Bend je izašao na pozornicu i odsvirao prvih nekoliko pjesama bez tebe. Možeš li mi otkriti gdje si ti bio nestao?
Eh, bio sam dovoljno daleko da ne čujem šta se događa na bini.




"Razum i bezumlje" (Search & Enjoy 1990) je meni osobno jedan od najboljih albuma Majki, valjda zato što više volim Stoogese od Stonesa. Misliš li da bi se Majke drugačije glazbeno razvijale da je Duspara ostao u bendu?
Duspara je radio drugačije riffove od Zokija. Vjerujem da bi Majke s Dusparom zvučale nešto drugačije. Ako postoji paralelni svemir, možda se tamo odigralo tako.
Kad je početkom devedesetih počeo rat Majke su prestale sa radom, a ti si nastavio svirati sa grupom Nepopravljivi. Priča se da ste u to ratno vrijeme u Vinkovcima još samo vi aktivno svirali, pa čak i dok su bile uzbune i dok su padale bombe po gradu. Možeš li mi ispričati nešto više o tom turbulentnom vremenu i danas pomalo zaboravljenom bendu Nepopravljivi?
U ratno vrijeme nisam imao kamo, a nisam ni želio otići. Ostao sam u Vinkovcima. Možda ti se čini čudno, ali i kad padaju granate na to se navikne i živi dalje. Mi smo se družili, pili i ludovali. Kad nam je to dopizdilo počeli smo svirati. Ne sjećam se neke razlike između prijeratnih i tih proba. Nepopravljivi su bili više hevijanerski nastrojeni, meni se to sviđalo jer volim dobar heavy. Ma nije to loše, simpa je to band.


Sa Dujmom si nakon rata zajedno svirao i u ponovno okupljenim Majkama?
Jeste, svirao je na albumu "Milost." Dujma je bio vrckava duša, nije ga držalo mjesto. Privlačio ga je Amsterdam, često je odlazio tamo, na kraju se skrasio u Portugalu (barem mislim).
Albuma "Milost" (Heroina Nova 1994) se Bare danas odriče, isto kao što se odriče i albuma "Put do sunca" (Jabukaton 1998), jer su kako kaže ti albumi produkcijski uništeni. Kako si ti iz današnje perspektive zadovoljan sa albumima koje si snimio sa Majkama?
Osobno smatram da sve u životu ima smisla, tako i ti albumi. Meni su svi dragi.
Da li se razlikovao proces stvaranja pjesama u prvoj "punk-garage" fazi sa Dusparom kao glavnim autorom muzike i kasnijoj rock-blues fazi sa Zokijem Čalićem, koji ga je naslijedio na tom mjestu?
Proces je isti. Dečki donesu riff, Reba ugradi tekst, nakon toga ide finiš. Pjesma se dotjera.
Kako tumačiš to da ste ma kako zabrijali prije koncerta na pozornici uvijek savršeno zvučali?
Šta reć, momci iz provincije uvijek željni zabave. Takav tempo funkcionira do određenih godina, nakon toga organizam počinje popuštati.
Bare i ti ste jedno vrijeme dijelili stan u Zagrebu. Kako ste slagali kao cimeri?
Kako bi se mogao s kumom Rebom slagati nego dobro. Reba se voli zajebavati, 90% vremena odlazi na zajebanciju.
Izlazak albuma "Vrijeme je da se krene" (Jabukaton 1996) je štošta promijenio u vašim životima. Odjednom ste postali idoli nekih novih rock klinaca. Uslijedili su Porini, Crni Mačci, zastupljenost u medijima i slične pizdarije. Kako je na vas kao bend tada utjecala ta novonastala popularnost i kako si osobno doživljavao tu pa mogao bi reći fanatičnu podršku publike?
Stanje svijesti svih u sastavu ostalo je isto. Živjeli smo kao i do tada, kao da i znamo drugačije.

Nakon što se Bare odlučio za solo karijeru, Zoki i ti ste nastaviti zajedno u bendu Elektrobuda i snimili izvrstan album "Sveti zvuk" (Deancing Bear 2005).
Zoki je imao neke pjesme, pitao me želim li sudjelovati i to je to. Prvi put kad sam ih slušao pitao sam se ma šta je ovo. Nakon nekoliko slušanja su mi se svidjele i počeli smo vježbati.
Kako je bend funkcionirao s obzirom da ste u to vrijeme svi živjeli u različitim gradovima?
Nije jednostavno posložiti stvari kad su dečki raštrkani, ali uspjeli smo. Zoki je odigrao glavnu ulogu, puno se trudio spojiti nas.
Kako to da Duspara koji je bio inicijator okupljanja Elektrobude ipak na kraju nije svirao u bendu?
U prvoj postavi Elektrobude nisam svirao. Kako i zašto je došlo do preslagivanja moraš pitati Zokija, nemam saznanja o tome. Iskreno, nije me ni zanimalo.
Kako je došlo do ponovnog okupljanja Majki 2007-e godine?
Počelo se šuškati da bi moglo doći do toga. Zoki je pozvao Krunu i mene i pitao nas što mislimo. Mi se složili. Tko je inicirao tu ideju, e na to ti ne mogu odgovoriti. Kao i uvijek, nisam postavljao puno pitanja.
Nakon što ti je na ljetnoj turneji 2009-te godine skoro pukla žuč bend te zbog bolova koje si imao ostavio u Kliničkom centru u Splitu. Nakon što ti se stanje sredilo više se nisi nikada vratio u Majke. Što je na kraju bio konkretni razlog za tu tvoju odluku?
Iz nekog razloga postoperativno razdoblje meni je velika enigma, nije zabilježeno u mozgu. Za pretpostaviti je da pamtim samo sretne dane. My Babe ne želi puno o tome.


Kada sam prije par godina saznao da proučavaš sve vezano za drugi svjetski rat i njemačku vojsku, prva asocijacija na to mi je bila kako smo jednom prilikom 1994-te godine, kada su Majke i Phantasmagoria imali zajednički koncert u riječkom Palachu, Tomi, ti i ja (ja sam na tom koncertu svirao sa Phantasmagoriom) poslije tonske probe bili na šanku i kako je Tomi tada imao na svojoj kožnoj jakni zakačen malteški križ koji je izgledao kao orden, na koji si ti toliko zabrijao da ga je Tomi skinuo i poklonio ti ga. Možeš li mi ispričati kako si se zainteresirao za povijest?
Kada mi je dopizdilo tulumarenje i bančenje potražio sam si hobi. Počeo kupovati knjige o drugom svjetskom ratu i tehnici iz tog razdoblja. Vremenom se zanimanje povećalo. Ipak, ponekad imam dojam da je proučavanje povijesti gubljenje vremena. Ako vidiš Tomija, pozdravi ga.
Budem, sa Tomijem sam još uvijek u stalnom kontaktu. Hard mi je rekao da misli da si jedan od najboljih amaterskih poznavatelja znakovlja raznoraznih postrojbi iz 2.svjetskog rata.
Pravilnije bi bilo reći ponešto kužim o tome.
Možeš li izdvojiti neke za tebe posebne predmete iz tvoje "world war" kolekcije?
Ponosim se skupljenom literaturom o tom razdoblju.
Već dugo pišeš knjigu o tenkovima. Zvuči jako zanimljivo. Možeš li mi reći nešto više o tome?
Nazovimo to enciklopedijom oklopnih vozila za vlastite potrebe. U svim knjigama koje sam nabavio literati se pozabave najuspješnijim modelima. Zaboravljaju da je između dva rata Čehoslovačka imala solidnu i uhodanu vojnu industriju, Švedi su se imali čime dičiti, ponešto su radile Poljska, Mađarska, Belgija, Nizozemska, Australija, Kanada, neke latinoameričke države, itd, a Italija i Japan površno su obrađeni. Za vlastite potrebe ispravio sam tu nepravdu.
Više manje svi tvoji vinkovački revolveraši su i danje glazbeno aktivni. Zoki svira okolo sa svojim bendom, Duspara je ponovo ušao u studio, snima nove pjesme i izdaje ih u formi singlova / spotova, Korozija mi je poslao izvrstan instrumentalni album koji je izdao u Americi, a radi i na jednom projektu sa Brdarom, superoperater Alen ponovo dere sa Kojotima, Adolf je još uvijek na pogrebu, pridružio mu se i lepi Mario, Bare k'o Bare... Da li pratiš to što rade?
Možda zbog godina, možda zbog lijenosti posustao sam u istraživanju. Kao što u životu biva, ono što moram čuti nekim kanalima stigne do mene. Drago mi je da se roka, rock`n`roll mora opstati, bez njega ne bi vrijedilo živjeti na zemlji.
Ima li u tebi još prostora za povratak na glazbenu scenu ili si sviranje zauvijek ostavio iz sebe?
Glazba je najvažniji dio mog života, ta priča završit će kad umrem.

Tvoji instrumenti su još uvijek svi na broju. Ima li i koji novi?
Zadovoljan sam raspoloživim kompletom.
Dugo te nigdje nema, ako se ne varam zadnji puta si u javnosti viđen prije par godina na promociji obljetničkog reizdanja albuma "Vrijeme je da se krene", pa imaš li stoga možda neku poruku za staru ekipu?
Neka Sila bude s vama.
Hvala ti za ovaj intervju.
Hvala tebi.
LOGISTIČKA PODRŠKA: DAVOR TURKOVIĆ HARD

STRAŽARNI LOPOV 2018

srijeda, 4. travnja 2018.

THE STRANGLERS U ZAGREBU 1990 (VIDEO)


THE STRANGLERS


DOM SPORTOVA, ZAGREB 
22-05-1990


1. Intro 
2. Shah Shah A Go Go 
3. I Feel Like A Wog 
4. Straighten Out 
5. Shakin' Like A Leaf 
6. 96 Tears 
7. Someone Like You 
8. Sweet Smell Of Success 
9. Always The Sun 
10. Strange Little Girl 
11. Peaches 
12. Where I Live 
13. School Mam 
14. Let's Celebrate 
15. Uptown 
16. Tank 
17. Was It You? 
18. Down In The Sewer 
19.Golden Brown 
20. Nuclear Device 
21. Duchess (Cut)






HVALA ZORANU JAĆIMOVIĆU NA FOTOGRAFIJAMA
SA BEOGRADSKOG KONCERTA (21-05-1990)

STRAŽARNI LOPOV

ponedjeljak, 2. travnja 2018.

KLINSKA POMORA

KLINSKA POMORA 
INTERVJU: IVICA ŠUPER ŽORŽ 

PITANJA: GORAN POLAK

1977.godine Sex Pistolsi su u Londonu izdali „Never Mind The Bollocks Here's The Sex Pistols“. U to isto vrijeme u novo-zagrebačkom kvartu Trnsko par klinaca je napisalo na papiriće: gitara, bas, bubnjevi i pjevač. Svako od njih je izvukao po jednu cedulju i bend je bio oformljen. Prvi prijedlog za ime benda je bio „Bikovi iz Gmajne“, drugi „Fuj crveni“, pa je onda odlučeno da se bend zove ''Murica s plincima', ali se ubrzo od toga imena odustalo, jer je pala konačna odluka. Nazvali su se KLINSKA POMORA. 


Trnsko je tih kasnih sedamdesetih postalo (kako je to Žmiks lijepo sročio u jednom svome tekstu) „punkerska/novo valna oaza'', ali tamošnji punkeri koji su bili više-manje kvartovski orijentirani, nisu baš svakoga puštali u svoje okruženje, pa se shodno tome o toj njihovoj „lokal-patriot“ punk sceni danas malo zna. Iz toga razloga sam za početak ovoga intervjua zamolio Žorža, klinca koji je izvukao cedulju na kojoj je pisalo „bubnjevi“, da mi kaže nešto više o toj prvoj generaciji zagrebačkih punkera. 
Prvi naš susret sa punkom bio je na tulumu kod Maxa (Saša Maksimovića). Njegova mama je tada išla poslovno u London i dofurala mu je prvu ploču od Sex Pistolsa. Ta ploča nas je prosvijetlila. Počeli smo se interesirati za punk. Kakva je to luda obleka, frizure, lanci i lokoti, zašto se tako ponašaju. Oduševilo nas je što je punk muzika bila glasna, agresivna i što je sve pljuvala. Nama je to tada bila velika fora. Pitali smo se kaj mi to ne bi mogli tako, delati pizdarije i glasno agresivno svirati. Prva pizdarija koju smo napravili je bila ta da smo kupili bijelu farbu i ofarbali cijelo Trnsko. To su bili prvi grafiti. Ispisali smo po fasadama Sex Pistols, Clash, Sham 69, Živio Punk Rock i još kojekakve gluposti. Stanari su podivljali, murja je dolazila i raspitivala se o vandalima, ali bez uspjeha. Sastajali smo se u malom parku iza dućana mješovite robe, gdje smo iako smo bili maloljetni kupovali jeftinu cugu. Na tom mjestu smo dogovarali kaj bumo sutra delali. Škola je u tom trenutku bila u drugom planu. U vrlo kratkom roku punk je u Trnskom dobio veliki broj fanova, naših prijatelja. Između ostalih: Denisa Kamenski, Maja Mofardin, Vanja Sijerković, Siniša Paruž, Predrag IIlić, Miro Pribanić, Nenad Skenđić, Zdravko Koren… ima ih puno. 
Možeš li se prisjetiti početaka Klinske Pomore? Prvih koncerta? 
Početak Klinske Pomore je bio na tulumu kod Marka (Zdravko Ostić) gdje smo izvlačili papiriće tko će kaj svirati. Mislim da je to bila 1977. godina. Nakon dogovora oko članova benda krenuli smo sa probama. Prve probe bile su na Kajzerici kod bake Kate, u napuštenoj kući koja je bila za rušenje. Na zidu smo nacrtali pojačala, sa čavlom smo izbušili rupe kao ulazi za gitare. Ja sam imao nekakve kante od starih boja kao bubanj, a ostali članovi benda posudili su nekakve akustične gitare. Sjećam se da su bile marke Bambi. Prva postava Klinske Pomore je bila: Mark (solo gitara ), Damir Kamenski - Kemac (ritam gitara), Zdravko Koren - Libe (bas gitara), Davor Gobac (vokal) i ja na bubnjevima. Mark je bio najstariji i bio je šef benda. On je bio jedini muzičar u bendu. Svirao je profesionalno bubanj i čak je trebao svirati bubanj u Parnom Valjku. Mi ostali nismo znali svirati ništa, tako da smo pokušavali svirati „po sluhu“. Prvi nastup je bio u u kinu Studentskog centra (SC). Ne znam koju smo pjesmu svirali, ali znam da je bilo opako. Do tada nisam vidio bubnjeve, osim na posterima, a kamoli sjedio za njima. Pitao sam Igora, klavijaturistu iz Baxus benda koji se tamo našao, kak' se to svira. Rekao mi je da probam osjetiti ritam i da ožežem po njima. Bilo je pakleno. 
Da li ima možda još koji bend koji bi se uz Prljavo kazalište, Loš zvuk i vas mogao svrstati među prve zagrebačke punk bendove, a koji je ostao zaboravljen u vremenu? 
Ne znam, ne sjećam se. Govore da smo mi prvi počeli sa punkom. 
Klinska Pomora je bile poznata po svojim, najblaže rečeno, divljim koncertima. Zbog pizdarija na pozornici i oko nje, vaši nastupi su najčešće završavali ili na miliciji ili u hitnoj, jer je Kemac često plivao na pozornici u krvi. Koji su ti od tih koncerata ostali u posebnom sjećanju? 
Zbog lošeg muziciranja morali smo imati dobar scenski nastup. Bilo je svega, od rušenja opreme na bini u toku svirke, do Kemčevog rezanja sa žiletima po prsima. Sjećam se svirke u SC-u kad se Kemac onako znojan u toku sviračke ludnice razrezal po prsima. To je bila ludnica, tako da su neki komadi u prvim redovima pali u nesvjest. Na kraju je i Kemac opal u nesvjest, što od alkohola, možda i od gubitka krvi. Bilo je gore nego u nekom horor filmu. Kada smo svirali u Ljubljani došlo je do šore na bini između Marka i Kemca gdje je Mark opalil nogom Kemca u jaja. Kemac je drugu polovicu koncerta ležal na podu. Ja sam u tom ludilu skočio sa bine u publiku, ali na moju žalost publika me nije dočekala. Pao sam na pod i isčašio lakat. Bilo je svega.

 
 
Ne znam kako je danas, ali miliciji je tih godina poseban gušt bio razbiti punkere… 
Murja nas je stalno maltretirala, valjda zbog čudne obleke i izgleda. Farbali smo kosu u čudne boje. Ja sam recimo tada imao crvenu kosu i bio oblečen u neku čudnu obleku sa lancima i lokotima oko vrata. Znali smo se prošetati gradom u pidžamama tak ofarbani, pa možeš misliti kak je murja reagirala. Kako smo bili skloni sranjima, bilo je tu još i podosta remećenja javnog reda i mira. Sjećam se i kada smo na tri bare na rijeci Savi napravili veliki Punk party na koji su došli naši vjerni fanovi iz Rijeke, Karlovca, Ljubljane i Siska. Te bare su nastajale kada je rijeka Sava izlazila iz svoga korita, pa bi se mi tada tamo sakupljali i kupali. U jednom trenu je na tulum uletila murja sa desetak marica i sve nas odfurala u zatvor, stari Remetinec. Preko puta tri bare nalazio se Centralni Komitet, popularna kockica, pa smo bili optuženi za špijunažu. Kako smo bili maloljetni morali su starci doći po nas kao garancija. Na komemoraciji Sida Viciousa u Trnskom smo se Kemac i ja isto tak napeglali da smo zaspali i probudili se u Remetincu. 
Zanimljivo je da ste imali i menagera. Sa obzirom na vašu punkersku nepredvidljivost, taj se baš i nije usrećio. Da li vas se uopće moglo držati pod bilo kakvom „poslovnom“ kontrolom? 
Imali smo dobrog managera, Nevena Butinu sina od Romana Butine, ali mi toga nismo bili svjesni. Neven je dogovarao po tri svirke tjedno. Dobro se sviralo i zarađivalo. Bilo je love. Za svaku našu neposlušnost apcigal nam je od honorara. 
Dijelili ste pozornicu sa bendovima koji su tih kasnih sedamdesetih godine bili predvodnici Punk trokuta, scene nastale na relaciji Ljubljana - Rijeka - Zagreb. Koju ste vi poziciju tada imali u Punk trokutu i kako su vas, s obzirom na vaše godine, doživljavali ti „stariji“ bendovi? 
Nismo mi imali puno skupnih svirki. Svirali smo par puta sa Prljavcima, Valjkom, Pankrtima. Drugi bendovi nisu baš bili oduševljeni da sviraju sa nama, jer su zbog nas koncerti često bili otkazivani ili je bila neka frka. Naš manager je jako često dogovaral solo koncerte, a i mi smo voljeli solo svirke zato jer smo mogli napraviti sranje. Mislim da nismo bili u punk trokutu i da smo mi bili za sebe. Mi smo imali svoj svijet. Imali smo svoje Trnsko, Kajzericu, svoje prijatelje i fanove. I svoj bend, Klinsku Pomoru. 
Navodno vas je slovenska publika dobro prihvatila na koncertu sa Pankrtima u ljubljanskom SKC-u? 
Da, to je bila dobra svirka u SKC­u. Koncert je bio rasprodan. Bili smo im atrakcija što se tiče svirke i scenskog nastupa. 
Na „Prvom pljesku“, 1978.godine u Lisinskom, ste čak uspjeli dobili jedan glas žirija. Kome ste to platili da glasa za vas? 
Na prvom pljesku 1978. godine u Lisinskom svirali smo bez Kemca i Gobca. Kemac nije ni došel na binu jer ga je osiguranje zajedno sa Bogovićem (Davorin Bogović) najurilo iz dvorane, a Gobac se zabio u nekakav stup i ostao ležati na podu, tako da smo svirku odradili Mark, Libe i ja. Koliko se sjećam dobili smo od žirija jedan glas, ali nas je publika popušila. Bili smo prvi, ali i prvi izletjeli iz Lisinskog. 
U Gundulićevoj ste dijelili prostoriju sa Haustorom. Čuo sam da su se tamo događale razne natprirodne pojave. Kao recimo, da je oprema Haustora navečer nestajala i pred jutro se ponovo pojavljivala!?!
Da, imali smo prostoriju u Gundulićevoj koju smo dijelili sa Prljavcima, Haustorom i drugim bendovima. Gazda prostorije nas je simpatiziral pa su se svi bendovi redali osim nas. Problem je bio u tome što mi nismo imali svoju opremu, a drugim bendovima nije odgovaralo sa nama dijeliti njihovu opremu. Kako smo imali želju za svirkom u nedostatku opreme smo se morali snaći. U Vlašku ulicu bi naručili Taxi da čeka dok Haustor ne odradi probu. Poslije njihove probe, bez njihovog znanja natovarili bi opremu u Taxi i pravac u Jabuku. Kad su nas skužili prijavili su nas murji. 
Gobac je nakon jednog koncerta u Lapu doslovno izletio iz benda… 
Sjećam se te mučne scene. Mi smo bili kao već jači bend. Neven (manager) je smatrao da Gobac ne zna pjevati, pa je sjeo se za klavir u Lapu i Gobcu testirao vokal. Pošto je Gobac bio najmlađi član benda najurio ga je. Tu se bend poljuljao. Kemac i ja smo bili protiv toga. Nakon par mjeseci smo i mi popušili. 
I da li se išta promijenilo dolaskom Kemca na mjesto glavnog vokala? 
Nismo dobili ništa. Samo su se poljuljala prijateljstva.

 
U toj „drugoj postavi“ Klinske Pomore jednu od ključnih uloga u stvaranju novih pjesama je imao novi gitarist u bendu Mac (Marijan Podgorski), kasnije basista i vokal La Fortunjerosa? 
Kad je Mac došel u bend kao najbolji muzičar, bend je dobio neku novu dimenziju, kvalitetniji zvuk i konkretne pjesme. 
Zanimljivo je da je i Sale Zalepugin iz Fortunjerosa bio kratko u bendu.
Sjećam se da je Sale kada je bio na dogovoru za sviranje u bendu imao na sebi traperice i traper jaknu okrenute naopako i da je bio prepun ziherica. Sa njim je bend dobio na još boljem izvođenju svirke i pjesama, ali je kratko trajalo. 
1980. godine ste zamalo potpisali ugovor sa Jugotonom?
Da, poslije jedne svirke prišao nam je Ivanković, koji je u to vrijeme vodio Prvu ljubav sa Sanjom Doležal. Ne sjećam se kako mu je bilo ime, poslije je bio manager Zlatnih Dukata. Trebao mu je jadan punk band i predložio nam je da potpišemo ugovor za Jugoton. Rekao nam je da moramo korigirati politički provokativne tekstove, kao što su bili „Fotelja“, „Kralj bezidejne omladine“ i „Socijalizam“. Nismo se složili sa njim i ugovor nismo potpisali. 
Legenda kaže da je Klinskoj Pomori sve krenulo nizbrdo nakon velikih nereda koji su se dogodili poslije jednog vašeg koncerta u SC-u. Što se točno tada desilo? Što je u stvari bio povod neredima? 
To je bila odlična svirka u SC-u. Svirali su Parni Valjak, Prljavci i mi. Kako je bila neka mržnja između punkera i šminkera dogodila se nekakva negativna iskra poslije svirke i izrodila velika šora. Bilo je svega. Noževa, palica, kamenja. Kemac i ja smo tak dobili batina da smo završili par dana u bolnici. Svaki je zaradio po deset šavova na glavi. Prebili su nas. Poslije smo završili na sudu pod optužbom za nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Bilo je gadno. 
Ne kužim. Zašto ste vi završili na sudu kad ste vi najebali? 
Naša škvadra se drugi dan vratila i stukla sve koji su bili taj dan u SC. Murja je taj slučaj povezala sa nama, a mi nismo htjeli nikoga drukati. Zato smo Kemac i ja dobili po godinu dana sa dvije godine uvjetno. Nismo smjeli u te dvije godine napraviti nikakvo sranje. 
Da li je bio neki konkretni razlog vašeg konačnog razlaza? 
Jedan od razloga je bio odlazak Gobca. Bend je te 1980. godine krenuo u krivi smjer. Sve manje je bilo kvalitetnih svirki, a sve više nereda. Vlasnici klubova više nisu željeli bend kao Klinska Pomora. 
Kemac danas ima svojevrsni kultni status među starim zagrebačkim punkerima. Bili ste dobri frendovi, a znam i da ste bili u kontaktu sve do njegove smrti. Možeš li mi reći još par riječi o njemu? 
Kemac je bio moj dragi prijatelj, poslije i vjenčani kum. Bili smo kao prst i nokat, nerazdvojni. Živio je boemski život. Devedesete kada je taj nesretni rat počeo bio je među prvim dragovoljcima. Sva ratišta je prošao. Mislim da je to bila točka na „i“. Jako se razbolio i na žalost svih nas koji smo ga poznavali napustio nas je 2000. godine.

Nakon Klinske Pomore si kratko svirao u grupi Smog, pa jedno duže vrijeme u grupi M-61, pa si se onda ponovo udružio sa Macom u Motor City Baru. Sa grupom Ibis je krenulo stvarno ozbiljno al' je puklo. Imao si kafić, tonski studio... Možeš mi u kratkim crtama opisati taj period tvoga života? 
Nakon Klinske Pomore svirao sam u bendu M­61, a 1998. godine sam sa Macom i Štiglom (Zdravko Pongrac) napravio bend Motor City Bar. Izdali smo CD „Djevojka s ljutnjom“ za izdavačku kuću Memphis, produkciju je radio Ivan Piko Stančić, a uz taj CD smo snimili i pet spotova. Poslije Motor City Bara, 2008. godine, Štigla i ja napravili smo bend Ibis. Izdali smo CD „U sobi bez vrata“ za izdavačku kuću Dallas records. Produkciju je radio Denyken (Denis Mujadžić). Za Ibis smo snimili dva spota, za pjesme „Osjetih sreću“ i „Bez kavijara“, a nakon razlaza sam svirao u bendu Pardon. Nešto smo i snimali. Produkciju je radio Žan Jakopač. Uz svirku sam sedamnaest godina imao na Malešnici Caffe bar „I.B.M.­48“. Nakon što sam ga zatvorio, na istom mjestu sam napravio tonski studio „IBIS“. Studio sada služi prvenstveno za mene. 
Hvala ti za ovaj intervju Žorž. 
Hvala tebi. Drago mi je ako sam uspio našoj javnosti prepričati priču o Klinskoj pomori i o početcima sviranja punk rocka na ovim prostorima.

ŽORŽ & GOBAC (2014)


STRAŽARNI LOPOV