* * * * *

utorak, 27. listopada 2020.

DUGA NOTA - MLADEN VUKMIR & YAMMAT FM


Mladen Vukmir (nekadašnji Poletov novinar i urednik, koji je između ostalog objavljivao i u Džuboksu, Startu i mjesečniku MOL):
"Tu sam da vam tijekom idućih mjeseci ispričam priču o klincima koji su odrastali u doba dok je rock vladao zemljom. Zamislite jednog takvog klinca kako u polumraku sobe, sa slušalicama na ušima i zagledan u omot ploče u rukama sluša rock album sa kojeg dopire glazba koja savršeno odražava njegove osjećaje. Za njega na ovome svijetu ne postoji ništa drugo osim glazbe koja ga obuzima, koju svira netko koga on ranije nije poznavao, ali tko kao da točno zna što on osjeća. Od toga trenutka oni pripadaju jedan drugome. Taj osjećaj pronalaženja u glazbi nositi će ovaj dječak sa sobom cijeloga života. Duga nota baby!" 

EPIZODA 1
MV: U prvoj epizodi pod nazivom Bluebook posjetili smo sadašnjost 1974 i 1975 godine kada su se klinci uz heavy metal, prog i glam rock uštekali u gotovo dva desetljeća tijeka rocka i počeli istraživati rock kontrakulture. Bili smo i u bolnici u kojoj se ostarjeli klinci ne prestaju furati na rock. Puno sjećanja navire kada zavirimo u našu mladost i pojedine pjesme puno nam znače i pola stoljeća nakon što smo ih prvi puta čuli. Bluebook je epizoda koja se oslanja na uvod knjige Duga nota.
    
EPIZODA 2
MV: U prologu knjige Duga nota pod nazivom Zoom postavlja se pitanje da li rock ima budućnost i kakva bi ona mogla biti. U drugoj epizodi emisije uz glazbu Elvisa Presleya, Bob Dylana, Nick Cave i Elton Johna pokušavamo triangulirati prošlost, sadašnjost i budućnost rocka tražeći odgovor na to pitanje. Usput otkrivamo da često epska impozantnost rocka poniče iz jednostavnosti i elementarnosti pa tako i melodramatična veličanstvenost nije daleko udaljena od jednostavnosti bluesa koji je isto tako sadrži.



EPIZODA 3
MV: Bubnjevi, basevi, bombe prvo je poglavlje knjige Duga nota. U trećoj epizodi emisije pod istim nazivom preslušavamo ubrzani tijek povijesti glazbe iz koje su nastali jazz i rock. Od samog početka dvadesetog stoljeća vidljivo je da, za razliku od europske elitne likovne, glazbene i kazališne umjetnosti, na afričkoj glazbi zasnovana kultura koja se iz New Orleansa proširila po SAD, a potom tragovima američkih bombi u drugom svjetskom ratu i drugim kontinentima, ostala je u okvirima popularne kulture i time doprla do mnogo većeg broja ljudi, prvenstveno mladih. Osim povijesti promotrili smo i geografiju rocka i jazza.



EPIZODA 4
MV: Distorzija je poglavlje knjige Duga nota u kojem se prisjećam prvih singlica koje su me privukle rock glazbi i potom me preodredile za ljubav prema distorziranom zvuku. Danas razumijem da su nas glazbenici, koristeći distorziju, naučili da se razgradnjom i rušenjem na najugodniji i najučinkovitiji način može pristupiti potpunoj obnovi društvenih odnosa baš onako kao su oni uništavajući zvuk postigli strast i dostigli novost. U geografiji rocka posebnu kratku posvetu dajemo prijestolnici distorzije Detroitu.



EPIZODA 5
MV: Blješteći reflektori, silno glasni razglas, ogoljena prsa i znojem slijepljena kosa nazirali su se kroz dim. Prvi koncert koji sam vidio i životu predodredio me za ljubav prema rock glazbi. U poglavlju Suhi led prisjećam se te snage kojoj su se tek malobrojni u našoj generaciji oduprli. Bilo je to razdoblje rock kulture u kojem je publika sudjelovala u koncertima zajedno sa bandovima i u kojem su se albumi uživo snimali tako da se sudjelovanje publike osjeća. U petoj epizodi emisije Duga nota slušamo albume uživo iz razdoblja najintenzivnijeg uspona rock glazbe n kojima su zabilježeni neki od najvećih trenutaka rocka uživo.



EPIZODA 6
MV: Sur, sura, sundari. Glazba, žene i vino. Sex, droge i rock and roll je hendiatris koji opisuje ljudsko slavljenje stvaralačkog i tjelesnog užitka. U šestoj epizodi slušamo glazbu svetog i manje svetih trojstava rocka, vrh piramide rock panteona, imajući na umu da je skoro svaki pojedini rock fan stvorio vlastita trojstva. Od indijske glazbe do jazz rocka, preko folka, bluesa i rocka ova epizoda emisije Duga nota je u potpunosti posvećena glazbi.



EPIZODA 7
MV: Domaći u Čudnoj šumi je epizoda posvećena petom poglavlju knjige Duga nota u kojoj se prisjećam doba otkrića domaće rock glazbe. Kao srna koja je prvi puta ugledala svoj odraz u jezeru mnogi su klinci nakon eksplozije oduševljenja svjetskim, uglavnom engleskim ili američkim rockom stidljivo uočili njima bliske ljude, susjede i sugrađane kako sviraju rock. Bandova iza ugla je bilo puno, a sto je bilo najbolje, zvučali su jednako dobro kao i strani. Ako i nisu imali tako dobru opremu ili nosu imali toliko iskustva kao strani sastavi, nadoknađivali su to bliskošću i govorom o prepoznatljivim problemima i fantazijama. Rock bivše federacije u kojoj smo odrastali bio je neobično bogat, nadahnut, a produkcija divovska. U ovoj epizodi slušamo neke od većih hitova i neke od opskurnijih pjesama toga izuzetnog razdoblja. Čudna šuma je rana pjesma YU Grupe u kojoj sam skužio kako domaći rock nije ni po čemu inferioran stranome.



EPIZODA 8
MV: Šiške i razdjeljak je epizoda posvećena prog glazbi koja me kao klinca dovoljno intrigirala da bih je počeo slušati, ali koju sam istovremeno volio i zanemarivao uslijed svojeg interesa za druge glazbene smjerove, prvenstveno hard rock i psihodelij. Prijatelj kojeg sam upoznao u Big Benu bio je veliki ljubitelj i kada me pozvao k sebi kući na preslušavanje albuma prog grupa koje je on volio, bio sam zadovoljan. Doista sam tom prilikom dosta naučio o grupama i pločama koje do tada nisam slušao. Tu prigodu pamtim prvenstveno po jednoj kratkoj epizodi u kojoj sam shvatio da pripadnici rock kontrakulture nisu stvarno različiti od ljudi koji su pripadali konzervativnoj kulturi. Naime, tijekom našeg preslušavanja postavilo se pitanje o tome zašto ja svoju dugu kosu nosim sa šiškama dok su očito pripadnici prog scene prema mišljenju mojeg prijatelja trebali nositi kosu na razdjeljak. Iako tu zgodu pamtim po spoznaji da su osobe koje se smatraju liberalne potencijalno jednako netolerantne kao što su to konzervativne osobe, sama me glazba nadahnula. Ovu sam epizodu glazbeno koncipirao tako da sviram radijski prihvatljiviji prog. Našalio sam se u pripremi da se radi o pop-progu, na što mi je prijatelj koji voli prog odgovorio da se radi o savršenoj proturječnosti. Nadam se da će slušateljima koji manje znaju o prog rocku stoga biti pristupačnija.



EPIZODA 9
MV: Afro-američka glazba temelj je rock glazbi, a idiomi jazza, bluesa i rapa tvore kičmu kulturnog prevrata koji je spoj crnačke i bjelačke glazbe uzdigao na status najznačajnijeg društvenog tijeka dvadesetog stoljeća. Ispreplitanje bluesa, rocka, rapa i jazza dogodilo se na mnogim mjestima, u različitim neočekivanim momentima koje smo nastojali ilustrirati tijekom devete epizode emisije Duga nota. Glazba sastava Black Sabbath duboko je ukorijenjena u bluesu što je većini obožavatelja koji ih nisu pratili od prvog album promaklo, a njihov interes za jazz još iz doba dok su nastupali kao sastav Earth, nije prestala niti do zadnjeg albuma prve postave. Kakav izuzetan utjecaj su ostvarili na mlađe glazbene umjetnike, kako bjelačke tako i osobito na crnačke ilustrirati ćemo čitavim nizom pjesama u kojima su hip-hop, rap i DJ izvođači sampliranjem pjesama Black Sabbatha odali počast tome utjecaju. Neočekivane i nenadane izmjene uloga u kojima afroameričke jazz pjevačica Cassandra Wilson pjeva skladbu kanadske kantautorice Joni Mitchell pod nazivom Black Crow u čijoj originalnoj snimci bas svira bjelački jazz basist Jaco Pastorius, a čiju ćemo verziju pjesme Blackbird Paula McCartneya i Beatlesa posvećene rasnoj neravnopravnosti također poslušati, primjeri su rasnih inverzija koje karakteriziraju glazbenu kulturu dvadesetog stoljeća. Konačno, koncerti Black Sabbatha koji sam prvi puta sa prijateljima vidio kao šesnaestogodišnjak i onaj koji sam vidio zajedno sa svojim šesnaestogodišnjim sinom krug su koji se zatvorio na graničnom prelazu Šentilj koji sam nekada prelazio kao državljanin komunističke zemlje sa strahom od policijskih i carinskih kontrola, te otvoreni šengenski prijelaz između zemalja članica Europske unije simbolički simboliziraju ulogu rocka u stvaranju slobodnih društava u Europi.



EPIZODA 10
MV: "Sentiš" je hrvatska riječ za balade, spore pjesme namijenjene prenošenju osjećaja, pripijenih tijela u nježnom plesu osoba koje traže ljubav. Iako se na engleskom ove pjesme nazivaju balade, riječ "sentiš", sleng izvedenica riječi sentimental, čini se da bolje opisuje kulturnu ulogu takve glazbe. Spori ritam, mir i intenzivna osjećajnost karakteristike su glazbe koja je puno značila mladima. Kao da se radi o baterijama, sastavi zadržavaju mirnu osjetljivost one vrste koja je nestala do danas. Možda, ako duboko poniremo u ovoj glazbi, moguće je rekonstruirati mir koji je u međuvremenu negdje ispario. U desetoj epizodi emisije Duga nota, nazvanoj Mirna zemlja, uvrstili smo one pjesme čiji sentimenti izravno prikazuju mir koji je postojao u 1960-im i 1970-ima, a koji je nestao u sintetičkim i užurbanim osamdesetima, a potpuno je presušio do pojave Interneta u 1990-ima. Neke su skladbe tu da ilustruju mir, a druge senzualnost, mada u stvarnosti sve pjesme koje sam pustio zapravo sadrže i jednu i drugu komponentu duha vremena koji je nestajao kako smo odrastali. Usporite i potonite u glazbu.



EPIZODA 11
MV: 220. Električni Baby-boomeri žele promijeniti svijet. Grupa 220 bila je prva jugoslavenska rock grupa koja je snimila LP vlastitih pjesama. Ime su uzeli po naponu kojim su napajali svoja pojačala i instrumente. U ovoj epizodi želim se zahvaliti toj veličanstvenoj djeci koja su skladala pjesama kojima je izraženo uvjerenje da je uopće moguće skladati pjesme vječne mladosti. Pa ipak, to se i dogodilo, i većina ovih pjesama zaživjet će dugo nakon što njihovih skladatelja više neće biti. Električni instrumenti bili su neka vrsta novosti u vrijeme kad sam stigao u taj svijet i dominirao je svjetskom kulturom u vrijeme kad sam postao tinejdžer. U prvom dijelu epizode pričam priču o tome kako je to izgledalo kada sam pokušao svirati u bendu. To je bilo iskustvo neopisive ljepote, možda presudno za pretvorbu u životnog obožavatelja glazbe. Osjećaj lebdenja zajedno odveo me s prijateljima negdje drugdje - tamo gdje je život bio u najčišćem stanju. Ugledao sam tu ljepotu prvo slušajući kako prijatelji vježbaju i emotivno sam pratio tijek njihove svirke. Svirati zajedno s njima, to je bilo zaista posebno. Nakon što sam ispričao svojim slušateljima ovu priču, puštao sam u drugom dijelu emisije rock hitove koji su nadživjeli svoje vrijeme; najljepše melodije kojih sam se mogao sjetiti da sam čuo dok sam odrastao. Taj DJ segment emisije je gesta zahvale svoj djeci koja su plivala čarobnim tepihom svojih zajedničkih emocija. Neka dugo živi rock rock and roll i njegova električna duša!



EPIZODA 12
MV: Sam, Jimi i ja. Noć u disku. Klinci puni čežnje i strepnji okupljaju se da se upoznaju u podrumu tražeći srodne duše, tople usne i vlažna usta kako bi se ljubili. Viseći vani do kasno, kapljući znoj od plesa, jer je uvijek bilo više onih koji ni jedne noći nisu pronašli dečka ili djevojku, nego onih koji su imali tu sreću, utapali su čežnje u pivi i glazbi. Duvali su u kutu i slobodno plesali, izražavajući čežnju i volju za promjenom svijeta. Takav je bio disko klub u srcu grada, u Zagrebu 1975. i 1976. godine, gdje sam se kao tinejdžer družio iz noći u noć, zabavljajući se, upoznajući se i tražeći djevojke. Na donjem katu diskoteke Big Ben plesali smo, u hodniku i na stepenicama koje su ga spajale s gornjim katom ljubili smo se. Na gornjem katu, na drugoj se pozornici puštala glazba koju smo pažljivo slušali. U slušaonici smo se upoznavali s glazbom manje poznatih bendova ili onih čije ploče nisu bile dostupne lokalno. Nakon natapanja u glazbi, vratili bismo se u vrelo grotlo da odplešemo noć. DJ Milan Mlakar znao je dovesti raju do ključanja, iz noći u noć, u doba kad je rock and roll još uvijek odrastao. Same Old Story grupe Taste omogućila bi zadnji spastički ples prije nego što bismo se pridružili redu na garderobi da pokupimo kapute i zaključimo još jednu večer, samo da bismo se vratili iduće.



EPIZODA 13
MV: Duga nota se vratila na radio valove da vam vrati feeling koji vas je puknuo prvi puta kada vas je obuhvatila rock mjuza! Još jače, tko nije slušao rock kada je bio glavna stvar na planeti, slušajući emisiju Duga nota može skužiti o čemu se tu radilo. U epizodi #13 koja je posvećena poglavlju knjige nazvanom Patchouli gledamo na to kako su mladi koji su odrastali pod sjenom gljive atomske eksplozije svoje bojazni i tjeskobe pretvorili u nadu i osjećajnost. Najbrojnija generacija klinaca u povijesti istraživanjem svijesti i društvenih odnosa nastojala je izgraditi nove odnose u kojima su zabava i duboki smisao, poniranje u sebe i ples, kao u kaleidoskopu izazivali nova, šarena preslagivanja postojeće stvarnosti. Da li se strah od atomskog rata i strah od pandemija mogu usporediti? Poslušajte u epizodi Patchouli kako su glazbom i mijenjanjem svijesti klinci ponudili nove odnose društvima koja su nadrasli. Glazba koju sviramo u epizodi Patchouli nastala je uglavnom u drugoj polovici šezdesetih i prvoh godina sedamdesetih, puna je osjećaja, traženja ljepote i građenja nade. Uživajte, to je najjaca doza cjepiva protiv 2020. koju ćete naći.



Emisija “Duga nota” urednika i voditelja Mladena Vukmira se može slušati svake treće subote, u terminu 21-23h, ekskluzivno na Yammatu. 




STRAŽARNI LOPOV

petak, 16. listopada 2020.

FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO (SEDMI DIO)

KOROWA BAR
KONCERT U STANU NA KRALJEVCU U KOJEM SU 
ŽIVJELI SLAMNIG, ŽARDIN I PIPO (1982. god)
MALI MANCE
PILE, TOMO, PAVLICA, ZAMBELLI I MANCE
BOŠKO I IVANA
SONJA, MANCE I SLAMA
PJER ŽARDIN, KINA I PREKSI

KOROWA BAR
KONCERT U JABUCI (1982. god)
MANCE, TOMO, PILE, ZAMBELLI, PINK I VITROSAX
BRANKO MANOJLOVIĆ MANCE
VESNA

FOTOGRAFIJE SE MOGU NARUČITI U VISOKOJ REZOLUCIJI DIREKTNO OD AUTORA NA MAIL: 
GORAN PAVELIĆ PIPO


FOTOGRAFIJE SNIMLJENE U STANU NA KRALJEVCU ZA START:

PIPO & STRAŽARNI LOPOV

četvrtak, 15. listopada 2020.

DARK DANCE


DARK DANCE U ZMAJEVOM GNIJEZDU

Priča o mom osobnom dark danceu počinje kada sam još kao osnovnoškolac krajem sedamdesetih prvi puta pogledao film „U zmajevom gnijezdu“.
- Morate vidjeti kako se Bruce Lee šora! - rekao nam je Kizo toga dana i bilo je to dovoljno da se sa škvadrom iz ulice zaputim sa Peščenice u kino na drugom kraju grada, što je sa obzirom na moje tadašnje godine bila prava mala avantura. Još danas se dobro sjećam nabrijanih ninđa cigića ispred kina. Nacrtanog plakata za film uglavljenog u velikom staklenom panou na ulazu. Prve scene u kojoj se Bruce Lee pojavio na kino platnu i zauvijek promijenio moje djetinjstvo.
Nije prošlo ni tjedan dana, a čitav zid moje sobe je bio oblijepljen njegovim posterima. Upisao sam se u školu Kung Fua, u željezari kupio komad lanca, napravio nunčake i njima vrtio po sobi. Moji roditelji su živjeli u strahu da nunčake i moji ostali kung fu rekviziti ne završe u televizoru ili prozoru, ali nisam si mogao pomoći jer su me borilačke vještine totalno zaludile. Kako je zaštitni znak Bruce Leeja u filmovima bio njegov crni kimono, počeo sam se i ja oblačiti u crno.
Kakav je samo kaos u mojoj dječjoj glavi nastao kada sam saznao da je moj savršeni uzor bio đanki, da je taj najjači čovjek na svijetu kojem nitko ništa ne može umro mlad i to u krevetu nakon provedene noći sa ljubavnicom. I dalje sam obožavao njegove filmove i proučavao njegove knjige o borilačkim vještinama, ali počeo sam ga promatrati iz neke druge perspektive. Besmrtnost je zamijenila prolaznost i kada je krv isprala zemlju sa kostiju ostalo je samo crno sjeme.
Sa vremenom Bruce Lee je nestao sa zida moje sobe, a zamijenili su ga Pink Floyd, The Who, Beatlesi, Stonesi, Hendrix i Zeppelini. Došlo je vrijeme hašomanijade i tako sam iz svoje crne odjeće uskočio u traperice isprane u varikini, ali samo nakratko, jer je jedan događaj opet izbrisao boje sa moje odjeće.
Jednog dana sam ušao u prodavaonicu gramofonskih ploča u prolazu kod nebodera na Trgu Republike i zagledao se u omot ploče na kojoj je pisalo MORRISON HOTEL - HARD ROCK CAFE. Zamolio sam prodavačicu da mi je pokaže i tako dok sam kao privučen nekom magijom gledao u sliku na omotu, neki stari dugokosi frik koji je stajao na pultu pored mene me pogledao ispod oka napušenim pogledom, nasmiješio se i samo mi rekao: - Kupi to mali nećeš požaliti!
Još isti dan Doorsi su se prvi puta zavrtili na mome gramofonu i ja sam sav mladenački bunt koji sam tada osjećao pronašao u njihovoj muzici. Nikada se nisam vidio među onima koji su petkom u Centru zagrljeni plesali k'o da su na Woodstocku. Jebeš peace and love parole, mislio sam tada. Ja sam želio kroz zid, ne mantrati ispred njega, a Jim Morrison je radio baš to.
U to vrijeme bez interneta je bilo malo dostupnih fotografija stranih bendova i najčešće su se po časopisima upotrebljavale jedne te iste slike. Na fotografijama Doorsa Morrison je najčešće bio ili gol do pasa ili je bio obučen u crno, pa kad se tome doda da sam tada kupio ploču "Absolutely live" te vidio na omotu Morrisona u crnoj košulji i kožnim hlačama sa otkačenim remenom, bilo je to i više nego dovoljno da se vratim u stari film.
Osim muzike Doorsi su me opčinili i svojim tekstovima. Našao sam knjigu sa notnim zapisima svih njihovih objavljenih pjesama, iz nje sam prepisao sve tekstove u jednu bilježnicu i zamolio gospođu kod koje sam išao na instrukcije njemačkog, a koja je bila i umirovljena učiteljica engleskog, da mi ih prevede. U kakvu sam samo nepriliku uvalio tu staru gospođu, jer ja sam bio još dijete, a Morrisonovi stihovi su bili mračni, prepuni erotike. Gutao sam te tekstove kao papa bibliju.
Sve vezano za Doorse mi je izgledalo savršeno do onoga trenutka kada sam u rock enciklopediji pročitao njihovu biografiju i u njoj otkrio da je Jim Morrison tada već desetak godina bio mrtav. Koliko su mi roditelji bili sretni što više ne vrtim nunčakama po stanu, toliko su opet živjeli u strahu da ne zapalim stan, jer sam na zidu napravio malo drveno postolje, iznad kojeg je bila Morrisonova slika, na kojem sam ponekad palio svijeće. Kad sad malo bolje razmislim što mi je u to vrijeme sve bilo polijepljeno po zidu, soba mi je izgledala k'o stranica u večernjaku sa smrtovnicama. Morrison, Brian Jones, Bob Marley, Lennon. Sve mrtvac do mrtvaca. Jedino su Jimmy Page i Syd Barrett bili živi, al' kako je Page bio sotonista, a Barrett doslovno prolupao od tripova i oni su već bili jednim velikim dijelom na drugoj strani..
„Geht in die Knie und klatscht in die Hände, beweg deine Hüften und tanz den Mussolini, tanz den Mussolini, tanz den Mussolini...“ - zarežao je nervozni glas iz zvučnika u Centru. Luđački ritam grupe DAF zatutnjao je mrakom i zaledio usnule dugokose hašišare. Emil Matešić se u svojim uskim crnim hlačama i širokoj bijeloj košulji poput podivljalog zloduha razletio među njima, te ih pritom razmaknuo svojim plesom na sve strane. Nije to bilo neko nekontrolirano punkersko divljanje. Njegovi energični i odrješiti pokreti su u ritmički svršenom skladu naglašavali svaki takt pjesme, a grč na licu i njegova visina su svemu tome davali još neku dodatnu androidnu dimenziju. Zdenko Franjić je uobičajeno stajao sa strane kao da nadgleda čitavu tu situaciju, sa Treskom koji je onako krupniji od njega izgledao kao da mu je tjelohranitelj. Emil, kojega smo po toj pjesmi Veljo i ja prozvali DAF, nam je sa svojim plesom izgledao toliko otkačeno, da smo mu se nakon nekog vremena i mi pridružili, a u tim krugovima također su zaplesali Rujana i Tomica. Malo pomalo u mraku Centra stvaralo se nešto što će godinu dvije kasnije, nakon zatvaranja Centra zbog preuređenja (što je ujedno bio i početak kraja Centra kakvog smo mi voljeli), Tomica, Emil i Zdena pretvoriti u Dark Dance slušaonice u Jabuci.
Tih ranih osamdesetih su se u Poletu i Džuboksu pojavili tekstovi o nekim stranim bendovima čije se ploče nisu mogle naći u Jugotonu i Suzy, pa čak ni i u Trstu. Zdena je sve te tekstove studiozno proučavao, te odlazio u malo mjesto Gorice, na talijansko slovenskoj granici, kupovao je tamo ploče od bendova koji su mu se činili zanimljivi i donosio ih u Zagreb. Nije trebalo puno da na tu novu muziku navuče i ostale. I onda tako, jednog lijepog proljetnog dana 1984-e godine, Emil je sa Moljcem sve ploče koje su on i Zdena skupili biciklima odfurao u Jabuku, gdje je sa Tomicom i Borisom Pirkićem dogovorio da će jednom tjedno raditi slušaonice alternativne muzike koje će se zvati Dark Dance. Toga dana Frenki i Bela su uselili u klub i po prvi puta zajedno zaplesali u mraku.
Mene su u to vrijeme Dee Dee, Robi, Bino i Boro navukli na punk. Brijao sam sa njima po Mažurancu i oko kaveza, nosio punkersku kožnu jaknu i hlače sa rajfršlusima, ali nisam se doživljavao, a ni deklarirao kao punker. Tada mi je omiljena grupa bila Bauhaus.
Moja zaluđenost muzikom Bauhausa je počela kada sam u Džuboksu pročitao recenziju njihovog koncerta koja je završavala riječima "te noći, grad je spavao mirnije, jer rock je mrtav". Taj me tekst toliko zaintrigirao da sam prvom prilikom vani kupio njihove ploče, koje su me totalno oduševile. Ništa ni približno slično njima do tada nisam čuo. Pogledao sam i film "Hunger" u kojem u uvodnoj špici Bauhaus izvode pjesmu „Bela Lugosi's Dead“. Ako je Morrison na pozornici izgledao kao da pleše između života i smrti, Peter Murphy pjevač Bauhausa je izgledao kao da je već mrtav. Kao vampir. Uz Bauhause sam preko ploče „Party“ zabrijao i na Iggyja. Pa sam onda otkrio njegove Stoogese, pa MC5. Kolekcija ploča od Dee Deejevog i mog tadašnjeg poslodavca Antea, kod kojega smo izrađivali beđeve, bila mi je nepresušan izvor u otkrivanju nove muzike, a u toj misiji mi je pomogao i Ante Čikara, novinar Poleta, te kasnije sa Dragašem osnivač etikete „Search&Enjoy“. On mi je posudio gomilu albuma i maksi singlova. Još uvijek se sjećam uredno posloženih ploča u njegovoj sobi, od kojih većina nije nikad bila in blizu objavljivanja u Jugi. 
Dok sam odlazio u vojsku u Zagrebu su postojali šminkeri, hašomani, punkeri i neka alternativna scena u stvaranju koja se još tada nije nešto puno vizualno razlikovala od klasičnih Azrinih fanova (kožnjaci, traperice, tenicice, karirane košulje i sl.), a dok sam se vratio promijene su bile i više nego očite. Veljo me dočekao na željezničkoj stanici u dugom crnom baloneru. Ošišao je svoju dugu kosu , obojao je u crno i zalizao gelom.
- Ajmo kume do tebe ostaviti stvari, pa idemo u grad. - rekao mi je sa svojim karakterističnim osmjehom na licu.
- Jebote kume. Šta ti je to sa obrvama? - upitao sam ga, jer sam primijetio da mu je umjesto obrve iznad desnog oka nacrtana duga crna crta.
- Bilo mi je dosadno pa sam jednu obrijao.
- I? Kuda ćemo onda danas? - zanimalo me.
- Na dark dance. - kratko je odgovorio.

Još isto veće smo se preko Tuškanca zaputili prema Jabuci. A kad smo stigli i ušli unutra, mrak, doslovno. Joy Division su tromo lomili iz zvučnika. Bljeskovi razlomljenih pokreta i nemir koji se duboko u utrobi pretvara u užitak. Pozdravio sam Zdenu koji je sjedio u DJ kućici i Emila koji je pored njega stajao za pultom i namještao iglu na ploču. Na vratima toga njihovog malog privatnog zdanja kao dark dance kraljica je stajala Rujana sa Andrejem i nekim ljudima koje nisam znao. Crni ruž na vratu putnika, čipka i tamna tanka linija. Razmrvljena pri dnu plesnog podija.
U prostoru ispred šanka je uobičajeno bilo najviše ljudi. Vera, Tomi, Božo i Krešo sa svojom ekipom bivših punkera i punkerica koji su evoluirali poput punk bendova koje su slušali u dark goth pravcu. Dražen sa Ernom. Jura sa Editom. Andrea. Irma. Bebe sa kožnom šiltericom. Mirjana isfurana kao Blondie. Jelena i Goga. Herma, veliki i mali. Tolići, mlađi i stariji. Španci kao neutralni promatrači i Packe, uglavljen između prostorije sa šankom i plesnog podija. Veljo i ja smo se smjestili na sam šank, a ubrzo su nam se pridružili Moljac, Duda, Žile i Sini. Sa šanka su me odlijepili tek prvi taktovi pjesme „Bela Lugosi's Dead“.
Kako je samo ta stvar dobro zvučala nafrljena preko velikih zvučnika. Bas linija koja kao da svojom jednostavnošću budi usnule ušlagirane anđele, nezemaljski zvuk gitare koji ih pretvara u demone i glas koji ih uz jecaj priziva u noćni lov na smrtnike. Nakon Bauhausa Emil je pustio Frenkija od grupe Suicide. „Frankie Teardrop“ je pjesma o šljakeru koji odlazi u pakao, nakon što je u napadu ludila ubio ženu, dijete i na kraju sebe. Psihotična muzika, uznemirujući krikovi Alana Vege koji lede krv u žilama. Totalni kaos. Te dvije pjesme su najčešće puštane jedna za drugom i meni je tih petnaestak minuta savršenog ludila predstavljao neki zaštitni znak Dark Dance slušaonica. Gdje sam završio tu večer poslije Jabuke ne znam, ali kako mi je to bio prvi pravi izlazak nakon 400 smb dana u Beogradu, sigurno je da nisam završio doma.
Kao u crtanom filmu u kojem Gustav čitav svoj svijet oboji u crno, dok sam bio u vojsci dark se iz Jabuke proširio i na druge klubove, te se paralelno sa time dio zagrebačke alternativne scene kanalizirao u novu supkulturu, darkere. Istina da je u nekim klubovima poput Lapa i Kseta bilo sličnih programa i prije Jabuke, ali smatra se da je ipak Jabuka svojim nekompromisnim odabirom muzike koja se puštala na Dark Dance slušaonama i svojim dark imageom direktno inicirala pojavu darkera.
No širenje te nove dark scene iznjedrio je i jednu novu vrstu darkera. Našli su se tu svi oni koji su bili u fazi svoga odrastanja u kojoj su u nedostatku vlastite kreativnosti imali potrebu da se odrede kao dio nečega, pa kako im se tada činilo moderno i otkačeno biti darker, odlučili su da će biti darkeri. Oni su sve što nije hard rock, disko ili punk, strpali u dark. Skakutali su u crnini okolo po klubovima na sve i svašta, pa čak su i Bouwijev „Let's Dance“ doživljavali kao dark dance. Zbog njih mi je ta čitava nova dark scena odjednom počela izgledati kao neka pomodna igrarija i glumatanje.
Meni nikad nije bilo jasno zašto ljudi imaju potrebu da budu dio nečega, umjesto da teže tome da budu jedinstveni i svoji. Uvijek sam pokušavao izbjeći stavljanje sebe u neki kolektivni okvir, pa tako sama pomisao da me se etiketira kao darkera, a jednostavno sam tada tako izgledao, mi je bila odbojna. Možda to iz današnje perspektive izgleda blesavo i djetinjasto, ali tada, sa nekih dvadesetak godina, bilo mi je savršeno jasno da moram napraviti odmak od svega toga. Ideja kakav pomak došla mi je nakon što sam naletio na jednu fotografiju Johna Lydona (Rottena) u kričavo šarenoj vesti. To je bilo to.
Otišao sam u Namu i kupio gotovo fluorescentno zelenu vunu, pa jednu kričavo crvenu. Nakon toga sam zamolio majku da mi od toga isplete dvije veste. Kako je ona imala u jednoj vrećici razne ostatke vuna koje su joj se skupile kroz godine, rekao sam joj da mi od tih ostatka isplete još jednu i to tako da sve te razne boje isplete bez ikakvog reda i logike, dakle kako joj koji komad vune padne pod ruku. Ubrzo su sve tri veste bile gotove i izgledale su zbilja jedinstveno. U međuvremenu sam kupio još par šarenih košulja, u Vlaškoj sam si dao napraviti ljubičasti sako, a kupio sam i neku roza tkaninu koju sam izrezao na dva komada i spojio u nešto kao majicu. Boje su prštale na sve strane. Jest da sam tako obučen izgledao k'o neki budalaš, al' ja sam se u tome osjećao dobro, a to mi je jedino bilo važno. I tako me držao taj film nekih par godina, sve dok priča o darkerima nije splasnula, a početak kraja je bio kad je 88-e u medijima lansirana izmišljena priča o crnoj ruži i o darkerima samoubojicama.


Priča je bila stvarno bizarna. Pojavili su se po novinama tekstovi da u Zagrebu egzistira sekta „Crna ruža“ iza koje kao stoji tada širem krugu ljudi relativno nepoznat putopisac Željko Malnar, te da su pripadnici te sekte darkeri koji tulumare po grobljima, prizivaju sotonu i nakon toga (kao u onoj poznatoj od Janis Joplin „mlad leš, lijep leš“) skaču kroz prozore i sijeku vene. I ne samo to. Pričalo se da one koji izgube hrabrost da se ubiju kad im je to određeno, ostali love okolo i primoravaju ih da to naprave. Darkerima je na neki način godilo što su se odjednom našli u fokusu javnosti, ali onda su se roditelji koji su pročitali sve te pizdarije po novinama usrali za svoju djecu pa su ih doveli u red, te je tako sva ta furka sa darkerima polako počela prolaziti.
Emil je u tim kasnim osamdesetima već zapalio u Paris. Nakon što se dugo za njega nije čulo već smo mislili da ga je pojeo mrak, a onda se na iznenađenje mnogih pojavio u spotu za pjesmu „Je T'aime Mélancolie“ poznate francuske pjevačice Mylène Farmer. Jest da je u spotu dobio od nje po, da ne kažem čemu, al' je ipak to bila dobra odskočna daska za njegovu daljnju uspješnu karijeru. Zdena je isfurao svoju etiketu Slušaj Najglasnije i tako ušao u underground legendu. Zanimljivo je da se njegov udio u stvaranju dark scene danas nigdje ne spominje. Tomica je dugo vodio Jabuku, jedno vrijeme je bio menadžer Majki, nakon toga menadžer Severine. Rujana je danas poznata spisateljica. Udala se za Andreja i za nju kao da godine ne postoje. Još uvijek izgleda kao dark dance kraljica. Tomi je još u osamdesetima oformio najpoznatiji zagrebački gothic bend Phantasmagoriju, u kojem sam i ja kratko svirao 1994-te godine. Tu i tamo još odsviraju po koji koncert, ali Tomi je sada nekako bliže svojoj Eksodus punk fazi. Božo Pezelj je zabrijao na fotografiju. Nedavno je izdao genijalnu knjigu sa svojim fotografijama Zrinjevca. Krešo Čulić je krenuo putem novinarstva, a Dražen Muljević politike. Željko Malnar je postao predsjednik naše male Republike Peščenice, a onda je u srpnju 2013-te otišao u službeni posjet Titu i nikada se više nije vratio. Tresk je još uvijek Tresk. Moljac je još uvijek Moljac. Velji je odavno ponovno narasla obrva.
A ja još uvijek gledam filmove Bruce Leeja, slušam Doorse, Bauhause i nosim svoje stare kožne hlače. I sada mi je sva odjeća više-manje crna, al mi je kosa bijele boje. Jebi ga. Nikad od mene darker.


HVALA EMILU, MOLJCU I DRAŽENU NA FOTOGRAFIJAMA, IGORU MIHOVILOVIĆU NA STRANICI IZ ČASOPISA "TOP"  I RUJANI

STRAŽARNI LOPOV



četvrtak, 8. listopada 2020.

LA FORTUNJEROS - LIVE 1982 (VIDEO)



LA FORTUNJEROS

SAŠA ZALEPUGIN JR. SALE
gitara / vocal
MARIJAN PODGORSKI MAC
bas / vocal
SLOBODAN ŽMIKIĆ ŽMIX
bubnjevi

STUDENTSKI CENTAR, ZAGREB 1982

TONSKA PROBA
1. Bol
2. Tijelo mira
3. Kad sanjam - plačem
KONCERT
4. Bol
5. Zmajo
6. Techno - Blackout
7. Kad sanjam - plačem
8. Zatvaram oči
9. Ja
10. Tijelo mira
11. Andrija
Bonus:
12. Alisa (Snimljeno u Lapidariju 1983. godine)




LA FORTUNJEROS & MARIJAN CRNARIĆ (MANAGER BENDA)




HVALA SAŠI ZALEPUGINU NA VIDEU IZ NJEGOVE PRIVATNE ARHIVE,
ŽMIKSU NA HRLETOVIM FOTOGRAFIJAMA I IGORU MIHOVILOVIĆU


STRAŽARNI LOPOV