* * * * *

petak, 3. prosinca 2021.

ZABRANJENO PLAKATIRANJE: PSIHOMODO POP (GODINA ZMAJA)

 

NA STRAŽARNOG LOPOVA ZALIJEPIO: IGOR MIHOVILOVIĆ



četvrtak, 11. studenoga 2021.

ZASTALI NA PUTU


ZASTALI NA PUTU

Još uvijek je sretne u nekim čudnim mislima. Gdje tanka je linija između ludila i spokoja. Pa vrijeme tada samo trepne k'o da priziva sne. Moglo je biti, a možda i ne. 

Ona leti danima, prije nego sleti ispod jastuka, njena ruka je, u snu topi se, kada se okreće otkriva bokove. 
A on gleda je sa oblaka, mislima putuje poput lopova, u njene odaje, pažljivo, kroz zavjese pruža ruke do nje. 
Vrijeme, sve nestalo je vrijeme. I oni još su samo dvije duše zastale na putu. 
Vrijeme, svjesno odbacili su vrijeme. U jednom jedinom trenu, oni u sebi ubili su sebe. 
Ona šuti danima, izgubila je riječi pa ih zamišlja, sjenu što u njenom dahu tamuje, pogledom traži kada sve utihne. 
A on iz mraka zove je, udara u mramorne zidove, između svjetova, svi su putevi, odavno nestali. 
Vrijeme, sve nestalo je vrijeme. I oni još su samo dvije duše zastale na putu. 
Vrijeme, svjesno odbacili su vrijeme. U jednom jedinom trenu oni u sebi ubili su sebe.

Da, vrijeme. Sve njihovo vrijeme nestalo je te jedne večeri, u malome gradu, daleko od zagrebačke magle. Tamo gdje zvijezde u mirnoj vodi roje se. 
Ležali su na trosjedu, šutke, zagrljeni. Ne kao ljubavnici. Više kao djeca zagledana u čudo, koje se pojavi iz ničega i nestane u ničemu. Kazeta je stala i prepustila nastalu prazninu zrikavcima. Razbacani brojevi na prostranom gospodskom stolu su utonuli u san. Kapci su na oči spustili mrak.
Njegova ruka se uz tihi blagoslov nježno pridigla sa njenog ramena, pronašla put ispod pazuha i meko položila dlan na njen trbuh.
On je bio putnik. Putnik kroz bespuća ništavila koja je sam stvorio, već u sebi podosta načet životom koji je vodio, a ona je bila jedina svjetlost u toj tmini u koju je zašao, saznanje da ipak postoji ona iskrena dobrota, duhovna čistoća, pa čak i ono što ljudi obično zovu ljubav. 
Noć se tromo klatarila dok su neizgovorene riječi nježno kapale njihovim mislima. No u jednom trenu, ona se malo pridigla i njegova ruka je prateći taj pokret nehotice kliznula njenim tijelom, prizivajući dodirom tišinu koja je u času kročila u sobu, napravila oko njih krug poput neke aveti, te se nemarno smjestila na golemom mračnom ormaru. 
Vrijeme je tada zastalo i samo za njih otvorilo svoja vrata. Dovoljna je bila samo jedna riječ, jedan drhtaj usana, jedan pogled, osmijeh, dodir, bilo što, ali umjesto toga njegove misli su mu blokirale srce. Sama pomisao da napravi nešto što bi uništilo svjetlost u njenom pogledu, sama pomisao da je uvuče u nemir svojega života, sama pomisao na to da bi svojom željom mogao uništiti sve to savršenstvo koje je vidio u njoj, svu bliskost koju su do toga trena godinama nevino nosili u sebi, u njemu je stvorila strah. 
Pa je samo šutke ustao, otišao u kuhinju, otvorio frižider i iz njega izvadio prvu flašu na koju je naletio. A do tada su se vrata već zatvorila i sve vrijeme koje se samo za njih bilo stvorilo se u sekundi rasplinulo. I dok se vratio u sobu ona je već sjedila za stolom. I čuli su se odnekud koraci po kamenom putu. Prigušeni žamor zakačen pored bedža na njegovom crnom kaputu. I mjesec je ponovo pljuckao po njegovom čelu, kada je nedugo nakon toga teškim koracima odlazio niz ulicu, noseći sa sobom misao kako nikada neće znati da li bi ih život negdje zajedno odnio da ju je te večeri poljubio. Misao koja će do kraja svijeta poput olupine potonulog broda ostati ležati duboko u njemu.  
Poslije su se sreli još samo nekoliko puta, ali njihova vrata se od te večeri više nikada nisu otvorila. Ona se kasnije udala za čovjeka koji je bio čista suprotnost njemu, najvjerojatnije idealan odabir za njene roditelje, ali kako se na kraju pokazalo ne i za nju, a on je jednog dana čitav svoj život izbrisao i tamo gdje je otišao je samo jednu jedinu misao ponio sa sobom. Misao na tu večer sa njom, kada je vrijeme trepnulo k'o da priziva sne. Kada moglo je biti, a možda i ne. Na kraju mu je osmijeh na njegovom licu razotkrio sve.
E moj Uliks, izgleda da je Strmac ipak imao pravo. Svi smo mi nečiji đinovski san.
Dovoljan je bio samo jedan tren da u sebi ubije sebe. Jedna točka, kao ugriz, gorak i mek.
Kroz prozor odbačeno vrijeme.    



STRAŽARNI LOPOV


srijeda, 3. studenoga 2021.

BILO JEDNOM U LAPU (FOTOGRAFIJE)


FOTOGRAFIJE SNIMLJENE SREDINOM OSAMDESETIH U 
ZAGREBAČKOM LAPIDARIJU 


FOTOGRAFIJE::
VELIMIR ČOH
ŽELJKO DUDUKOVIĆ DLIB


STRAŽARNI LOPOV