* * * * *

petak, 26. travnja 2019.

SPLITSKO STANJE ŠOKA - CRTICE O ST ROKENROLU (I)


SPLITSKO STANJE ŠOKA

CRTICE O ST ROKENROLU


FON BISKICH

INTERVJU 2019

PITANJA: IGOR MIHOVILOVIĆ

Marinko Biškić, prvi splitski punker, danas poznati i nagrađivani poduzetnik, inovator i mecena nezavisne ST scene kroz desetljeća govori o svojim muzičkim počecima, dolasku punka u Split i svemu onome što je obilježilo kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Rođen si 1962, a kada “postaješ” Fon Biskich? Sa šesnaest, negdje 1978. godine?
Socijalizam prije 8o-te možete zamisliti kao jedno dosta sivo čak i doslovno sivo vrijeme. Naravno i prije tih godina bilo je bendova i svirki ali sve to je odisalo nekakvim socjalističkim duhom. Pojavom benda BULDOŽER otvaraju se neke nove sličice i počinje totalno ludilo kako u mojoj glavi tako polako i u Jugoslaviji. Ono što je bila ogromna prednost socijalističke Jugoslavije nad ostalim socijalističkim državama je otvorenost u svakom pogledu, kulturnom a i granice su bile otvorene kako za putovanja tako i za dolazak stranaca. Sa YU putovnicom moglo se slobodno putovati a ono najvažnije mogli su se naručivati bez carine i poreza vinili. Moj prvi paket u kojem sam naručio Ramones, Sex Pistols i The Jam je složio moj glazbeni i stilski pravac. Tada je nastao Fon Biskich, ime je kombinacija mjerne jedinice za buku i igrokaza austrougarskog plemića sa nekakvom kuburom jer sam u svom tom pankerskom ludilu htio stvoriti svoj lik a ne doslovno kopirati Engleze. Moja najveća sreća što sam upisao srednju tehničku školu i naletio na generaciju genijalaca; Bogašin Šoić, Zdravko Bajan, Branko Vuljan i nezaobilazni kreativac Neno Belan. Kako kaže pjesma “svi smo tada nešto pokušavali”. A iako glazbeno različiti kasnije se stvorila “splitska scena “ ne u čistom glazbenom smislu nego zbog predivne suradnje.
Koje su najranije glazbene egzibicije tebe i tvojih sugrađana kojih se sjećaš? Tko je u njima sudjelovao?
Prvi pokušaj da imamo bend Zdravko Bajan i ja imali smo negdje 76te nakon pojave Buldožera “Pljuni istini u oči” skupili smo ekipu iz ulice i nešto lupali na krovu nebodera.
Kako izgleda Split i Jugoslavija krajem sedamdesetih? Gledano iz današnje perspektive, misliš li da su bolje bile sedamdesete ili osamdesete godine općenito za život? Krajem sedamdesetih je i Tito još živ, koliko se tada cijela ta priča još drži i naziru li se pukotine u realizaciji samog sistema?
Jugoslavija je bila čudna zemlja, ono najbitnije je da su YU komunisti već od samog početka zahvaljujući Titovoj kreativnosti tražili neke nove pravce socijalizma sasvim različito od sovjetskog tipa a “samoupravni socijalizam” je moglo bi se reći patentirani izum. Kao i u svim poslijeratnim porušenim zemljama pogotovo zaostalima trebalo je vremena za oporavak. Tada se toliko toga gradilo za zajedničku korist: bolnice, škole, vrtići, stadioni, toliko toga da je na momente izgledalo nestvarno, u samo par godina nicali su novi gradovi. Naravno da su se dešavale nestašice i pogreške planske proizvodnje ali nije bilo gladnih i beskućnika. Tada je moj otac dobio (napominjem besplatno) trosoban stan, a ja svoju sobu u kojoj je uskoro vježbao moj bend. Osamdesete su utoliko naprednije od sedamdesetih što nije bilo klasične političke represije i tada je već polako padao u zaborav nespretni pokušaj osamostaljenja HR iz 70-ih nakon kojega su uslijedila mnoga hapšenja, politička emigriranja a sloboda govora 80-ih je po nekim mišljenjima bila veća nego danas.
Da se malo našalimo, na što je uopće mlada osoba od 17 godina tada mogla biti revoltirana?
Nevjerojatno ali pričamo o 1979 - godini koja je ostala zapamćena kao jedna od najvažnijih i najboljih godina za Split u dvadesetom stoljeću (obzirom koliko je infrastrukture i znamenitih resursa grada nastalo upravo tada sticajem mnogih okolnosti a najviše MIS-u). Smatraš li obzirom na navedeno da je čudno da danas praktički punka u Splitu više i nema baš u ovakvim okolnostima (mislim naravno na klince koji sviraju a imaju 20-ak godina)? Ili misliš da živi kroz neke druge subkulture i žanrove? Kako bi gledao na sve to paralelno iz današnje vizure i misliš li da ima smisla i potrebe uspoređivati vremena? Kad imaš 17 ili 18 godina normalno je da si revoltiran, bilo bi neprirodno da nisi i to nema čak ni veze na što je usmjeren tvoj bunt. Ako ti je dosadno buntovan si na dosadu, ako te naljuti lijena gospođa na šalteru neke državne kancelarije, policajac koji te privede na pretres a cijeli grad zna da si straight do krajnjih granica. Tada se u Ljubljani i Rijeci svirao politički žestoki punk, u Zagrebu sa puno socijalne tematike. Osjećalo se da dolazi neko novo vrijeme i promjene, pogotovo nakon smrti Tita ali nitko tada nije moga pretpostaviti da će nas zadesiti rat i pljačka svega zajednički stvaranog. Žanrovski uspoređivati današnje i ondašnje svirke je jako teško, bunt punka se pretočio u bunt kroz repanje. Mladi čovjek koji se ne buni živi dosadan život.
Prema knjizi Vinka Barića iz 2011, prvi tvoj javni nastup bio je 1.4.1979. sa pratećim bendom Dijete Iz Epruvete u splitskom Đardinu? Koji materijal tada svirate?
Prvi moj javni nastup ka Fon Biskich bio je sa bendom Dijete iz epruvete u klubu Mali podrumi, izveo sam samo par pjesama, skakao, derao se a publika me već tada prihvatila kao nekog “crtić pankera” nasmijanog sa brčićima i kuburom u ruci. Kasnije sam nastupao sa Belanovim Narodnim Blagom uz koje sam nešto i naučio pjevati, pisati vlastite pjesme koje su Belan, Vuljan i Bajan uglazbili, bubnjare smo često mijenjali a prvi je bio Branko Barić. Već tada pola pjesama je bilo autorskih a ostalo obrade među kojima i publici omiljena Štulićeva Balkan.
Narodno Blago osamdesetih iznjedrilo je veliku količinu glazbenih talenata koji su kasnije osnovali mnoge poznate i uspješne bendove.
U Narodnom blagu su radila tri velika talenta, Belan koji stvara hitove već 30 godina, Vuljan jedan od kreativnijih gitarista i autora a o Zdravku Bajanu je dovoljno reći da je napisao pjesmu “Sunčan dan” uz još desetke pjesaama koje će postati evergreeni. Biti u bendu uz takve kreativce bilo je velika inspiracija i sreća.
Zvuk Narodnog blaga je također zanimljiv, jer je više “mediteranski” a manje prvoloptaški agresivan i divlji. Što smatraš da su glavni razlozi za to?
Ono što je bitno odudaralo od klasičnog Ljubljanskog i Riječkog punka što mi nismo bježali od mediterana nego smo ga koristili u glazbi. Sve naše pjesme su bile melodične, ali i dovoljno žestoke. Pa i danas smatram da je zato Split bio i ostao poseban. Kada slušate Dina, čujete prave melodije, kada slušate TBF i uspoređujete sa zagrebačkim reperima koji glumataju nekakva NYC gangsta sranja, a TBF koristi melodiju i zato su originalni. Vinko Barić nas u svoj knjizi kategorizira najbližima Mods pokretu, grupi The Jam. Nažalost iz tog preioda postoji samo tonski zapis desetak autorskih pjesama i nekoliko fotografija.
Grupa je usporedo sa brušenjem svog pankerskog ali nešto ipak mekšeg i modu bližeg zvuka svirala i obrade nekih stranih te domaćih grupa. Kakav je bio vaš odnos prema ranim radovima benda Azra, te kako je uopće izgledala suradnja sa njima, malo nam pobliže opiši taj povjesni događaj, kontekst i njegove aktere (mislim naravno na koncert na Gripama)?
Bubnjar Ukić nam je donio kazetu snimljenu na probi benda Azra u Zagrebu i prije nego je izašao Štulićev album. Nama su se jako svidjele pjesme “Balkan” koju sam ja pjevao i “A šta da radim” koju je pjevao Belan. Kada je Azra prvi put nastupila u Splitu Štulić je na binu pozvao i nas dvojicu što je nama u tom trenutku bilo životni događaj s obzirom na Štulićevu popularnst.
Jeste li pokušali snimiti neki konkretniji demo ili čak album sa materijalom koji ste tada napravili ili je sve bilo podređeno live nastupima? Dokle se bend takvog zvuka i afiniteta uopće mogao “dobaciti”? Abortus je nešto kasnije zasvirao čak i u Beogradu zahvaljujući dobroj suradnji sa Radiom 202...
Split je uvijek (kao i danas) imao taj problem što su nas u ZG promatrali kao provinciju u kojoj je Splitski festival i neko svira mandolinu uz more. Isti problem koji je imalo Narodno Blago, kasnije Đavoli pa Daleka obala - odbijanje Jugotona da izda vinile iako su ti bendovi u tom momentu to zaslužili. Uvijek je trebalo par godina moljakati, odlaziti u Zagreb i “praznih se ruku vraćati...”. Sada je ipak lakše jer Internetom i koncertima dolazite do publike.
Jedna od pjesama iz tog doba nosi naziv “Huligan”. Kako su izgledali huligani krajem sedamdesetih i možeš li se možda dotaknuti i tog, za Split bitnog oblika izražavanja mladih ljudi? Kako gledaš na to višedesetljetno institucionaliziranje revolta mladih upravo ukalupljivanjem u nešto što je, ipak, donekle društveno prihvatljivo? Mogu li se povući paralele i po tom pitanju?
Na ovo pitanje bolje da odgovorim sa pričom da sam samo zbog svog izgleda i oblačenja nekoliko puta bio pretučen od nepoznatih prigradskih hulgana i kada gledam današnju situaciju vidim da se i nije baš puno toga promjenilo. Prije su tukli dugokose hippije, jučer su tukli Srbe samo zato što su Srbi, danas tuku homoseksualce. Huligani će uvijek pronaći nekoga za prebiti i naravno pronaći opravdanje za svoj zločin.
Jedan si od ljudi koji su oblikovali splitsko nezavisno izdavaštvo, ako ga uopće možemo nazvati takvim zbirnim nazivom. Misliš li da bi situacija u rokenrolu i pop kulturi našeg grada zadnjih 40ak godina bila nešto drugačija da je postojala izdavačka kuća u ono vrijeme koja bi nastavila svoj rad i nakon osamostaljenja RH? Koliko je za okolnosti u kojima su nastali i nestali izvođači u Splitu “kriv” Zagreb, Beograd, Škarica, Jugoton, a koliko misliš da su realni razlozi, poput ipak drugačijeg mentaliteta ljudi i odnosa prema smislu i stvaranju rock muzike? Što je po tebi veći “problem” u toj priči?
Na ovu temu uvijek kažem da je Velebit za splitske bendove veći od Himalaje, samo rijetki se uspiju probiti preko te planine. Na tu temu je i stvorena himna 80te, Daleka obala je u Dalmaciji bila kultni bend a odbili su im izdati vinil, mene je to potaklo da se okrenem nezavisnom izdavaštvu, tada sam pokrenuo Ediciju Lvxor i izdao desetak kazeta koje su bendovima pomogle u promociji na YU rock festivalima. A eto nekima će poslužiti da bi mogli pokazati dokaz da su uopće postojali. Ako su problem sa izdavanjem snimaka imali bendovi kao Đavoli, Daleka obala pa čak i TBF onda to govovori o grešci sustava a kvaliteta tih bendova je neupitna iz današnje perspektive i najveći dokaz lošeg odnosa ZG medija prema Splitu. Nikada neću prežaliti što nisam prihvatio ideju Dina Dvornika da Ediciju Luxor pretvorimo u pravu splitsku izdavačku kuću, u šali je rekao “kad to napravimo Jugoton će propasti jer svu lovu zarađuju na splitskim glazbenicima”.
Kakva je bila uloga “fronti” u gradu Splitu i kako su i kada sve one ugasile? Vidiš li model po kojem su one mogle i nakon kraja Jugoslavije nastaviti svoje djelovanje i koliko bi tako nešto uopće imalo smisla?
Fronte su do 80te bile okupirane od strane SUBNORA, moja generacija je uspjela pretvoriti ih u okupljališta mladih ljudi da bi nakon 90-te cijela priča završila na početku jer je većina MZ (mjesnih zajednica) u rukama HVIDRE ili je pretvorena u birtije.
Negdje 1983. prestajete s radom. 
Prva postava Narodnog blaga se raspala jer je tada bilo obavezno služenje vojnog roka nakon srednje škole. Po povratku je bilo dosta svirki većinom po frontama (mjesnim zajednicama), Belan se poslije raspada Narodnog blaga odlučio ne baviti rock glazbom sve do momenta kada mu predlažem da osnujemo bend Marinko i Galebi asfalta preteču budućih Đavola. Ideja mu se toliko svidila da smo brzo okupili bend i započeli tonske probe sa retro zvukom pedesetih/ šezdesetih nekoliko obrada a tada do punog izražaja dolazi Belanova kreativnost u stvaranju vlastitih pjesama. Taman kada smo imali materijal za svirku ja sam se toliko zaljubio da sam zbog ljubavi napustio najbolji YU bend i odselio u Zagreb. Belan tada mijenja ime benda u Đavoli i kaže da će on privremeno biti pjevač dok ne nađu moju zamjenu, međutim evo već trideset godina Belan na svu sreću nije našao zamjenskog pjevača.
Kako je došlo do ideje, okupljanja i realizacije prvog albuma sredinom nultih godina ovog stoljeća? Da li je njegova funkcija bila isključivo u vraćanju “dugova prošlosti”? Koliko si danas nakon desetak godina od njegove realizacije zadovoljan tim uratkom?
Meni je toliko bilo žao što ne postoji izdanje sa dobrim snimkama Fon Biskich & Narodno Blago da sam jednostavno morao okupiti ekipu i to snimiti. Podršku sam imao od svih ST glazbenika u svakom pogledu a važnu ulogu odigrao je naš najbolji producent Luky u čijem smo studiju mjesecima vježbali i snimali. On je inzistirao na snimanju cijelog benda u živo samo smo na kraju dosnimavali vokale . Zato je cijela ta snimka tako dobra i puna energije. Tu je samo par starih pjesama Narodnog Blaga ali jako sam sretan zbog tog cijelog projekta iako smo odradili samo jedan koncert u originalnoj postavi a kasnije smo nastavili svirati Vuljan, Hrepić, Kesić, Hajsok.
Kako izgleda sadašnjost grupe zadnjih desetak godina i koji su ti bendovski planovi za budućnost? O čokoladnoj priči koja je obišla svijet i ušla u Guinessovu knjigu rekorda svi manje više sve znamo. Vidim da te forma singlova (i ne samo čokoladnih) opčinjava zadnjih 7-8 godina. Rokenrol je kod tebe napravio puni krug i vratio se u svoje same početke, na singlice iz pedesetih godina. Velika LP ploča nema za tebe toliku čar ili je stvar više praktičnog pa i marketinškog tipa? Postoji li još neki muzički san koji nisi sam sebi ispunio?
Narodno blago se po treći put razišlo, Hrepa odselio u Zagreb, Jimi u Beograd, Hajsok u Ludbreg. Zadnjih godina radim čokoladno-vinilnu ediciju a ponekad zapjevam sa Hrepinim bendom Sunnysiders. Drago mi da se CD shopovi pomalo pretvaraju u vinil shopove, puni krug je napravljen. Kako sebe smatram nekakvim “retro freakom” tako me cijeli taj povratak vinilu posebno raduje. Na taj pothvat sa čokoladom si me Igoru ti nagovorio. Od prve čoko-vinilne pjesme od prije 7 godina “O kakva luna/Guarda che luna” koju sam napravio na čokoladi i svira na gramofonu do danas sam izdao desetak singlica. Danas mi čoko-vinil izvanredno služi za promociju benda i moje čokoladne firme Nadalina. Problem je taj što je skoro pa nemoguće slanje čokoladnog vinila poštom ali ljude raduje kad na sajmovima mogu slušati i kušati glazbu. A gdje će me ova glazbena čarolija odvesti to stvarno ne znam, za sada sam zadovoljan sa postignutim, nisam mogao ni sanjati da ću se pojaviti na BBCu, RAI, ORFu...

FON BISKICH (1979)


KONCERTI U SPLITU '80


MJESNA ZAJEDNICA GRIPE
FON BISKICH / NARODNO BLAGO / DIJETE IZ EPRUVETE / JADRANKO


MJESNA ZAJEDNICA GRIPE
FON BISKICH / DIJETE IZ EPRUVETE / NARODNO BLAGO / AZRA (1980)
FOTOGRAFIJE: DELIĆ DAMIR / MARIO JAVORČIĆ 



MAJSKI DANI U SPLITU - ĐARDIN 1980
FON BISKICH & NARODNO BLAGO - TONSKA PROBA

VELIKA DVORANA GRIPE
FON BISKICH (1980)


FON BISKICH & NARODNO BLAGO
 

GRUPA TRAŽI GRUPU

MARINKO I GALEBI ASFALTA
FOTOGRAFIJE: RINO EFENDIĆ - ROBERT ĆALETA (1983)

FOTOGRAFIJE KORIŠTENE U POSTU SU IZ PRIVATNE ARHIVE  MARINKA BIŠKIĆA


GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV

1 komentar:

Ixa kaže...

Hvala na ovom, fenomenalan post!