DEE DEE

DEE DEE

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

"Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam

I kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja

Lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska

I znoj tek kasnije poćinje da smeta

Tek kasnije budi se grad

Neke poderane ulice

Bljesak mokrih tračnica

Prvi tramvaj preko Trešnjevke

Raste u mojim očima"

Stihovi iz pjesme "Flash" od Azre

Unatoč tome što se Dee Dee deklarirao kao panker i oblačio u tom stilu, uvelike se razlikovao od većine tadašnjih zagrebačkih pankera. Dok su se više-manje svi oni klošarili sa sitnim džeparcem i nažicanim parama od prolaznika, on je imao posao i dobro zarađivao. Mislim da je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojih ga neki ljudi nisu baš pretjerano voljeli. Govorili bi da žnjira pare i zamjerali mu što svoju plaću ne troši na njih. Malo tko je razmišljao o tome da je on radio po čitave dane dok su se ostali okolo zajebavali i da je financijski pomagao svojim roditeljima, pa je shodno tome uvijek vodio računa da zarađeni novac što pametnije rasporedi.

 

Dee Dee, Lidija i ja - neobjavljena fotografija snimljena u SC-u za Polet 1983.godine

Dee Dee je bio zaposlen kod Ante, koji se bavio izradom i distribucijom bedževa. Prodaja je pokrivala područje cijele Jugoslavije. Prodavalo se na raznim sajmovima i poštom. U osamdesetima su bedževi bili jedan od najpopularnijih modnih dodataka, tako da je biznis cvjetao. S Dee Deejem su prvo radili pankeri Tomi Šega i Jura, a kad su oni odustali, pomagala je Antina djevojka Lidija. No kad je Ante s njom prekinuo vezu, prekinuo je i poslovnu suradnju, a kako je bilo previše posla, uletavao sam na njezino mjesto kao ispomoć. Tada bismo se Dee Dee i ja našli u Pušlecu, maloj birtiji u Savskoj, gdje bismo popili piće te zajedno otišli na posao. U stanu u kojem smo radili bila je velika Antina kolekcija gramofonskih ploča. Bile su to većinom ploče koje nisu bile dostupne u našim dućanima. Dok smo radili, Dee Dee mi je puštao muziku koju dotad nisam imao priliku čuti i koja me oduševila. Ondje sam zavolio The Stoogese, MC5, New York Dollse, kao i gomilu punk, post punk i alternativnih grupa. Dee Dee me tada zarazio i serijom „Monty Python”, koju je obožavao. Nikad neću zaboraviti koliko je uživao kad smo u kinu Studentski centar gledali film „Smisao života Montyja Pythona”. Cijeli je film znao napamet, pa me unaprijed upozoravao na dolazak neke scene na koju sam, po njegovu stručnom mišljenju, trebao obratiti posebnu pozornost. Možda je jedino film „The Great Rock 'n' Roll Swindle” sa Sex Pistolsima gledao više puta. Znao mi je „odglumiti” svaki kadar u kojem se pojavljivao Sid Vicious, a ploča s muzikom iz tog filma imala je počasno mjesto u njegovoj kolekciji. Na unutarnjoj strani omota te ploče je slika Sida u majici s kukastim križem. Kad se Dee Dee vraćao iz Nizozemske, gdje ju je kupio, iz straha od milicije na carini je taj kukasti križ izgulio sa slike, pa sam ga volio zajebavati da su mu u dućanu ploču s felerom na omotu uvalili pod novu. Imao je i jednu originalnu koncertnu fotografiju Sida koju je uokvirio i čuvao kao svojevrsnu relikviju.

Uz Monty Pythone i Sex Pistolse, treća stvar koju je Dee Dee obožavao bili su stripovi, pa je često u razgovore ubacivao citate iz Asterixa i Taličnog Toma. Čim bismo se malo pripili, nakon svake zdravice u Blatu ponavljao bi „padni mi na grudi” oponašajući pijanog Obelixa.

Dee Dee je bio jako komunikativan, uvijek je uletavao zgodnim djevojkama i u tome je imao prilično uspjeha. U novčaniku je imao crni fond za taksi, a stan u kojem smo radili uvijek je imao na raspolaganju. Kako je lagano uletavao u veze, tako je lagano i izletavao iz njih. Nakon svakog prekida cijeli bi se svijet urušavao oko njega. Nazvao bi me i rekao: „Polak, ostavila me. Ubit ću se.” A ja bih mu odgovorio: „Jel opet?” Onda bismo se našli, popili koju, podimili i popričali. Za par sati zaboravio bi da je i bio u vezi, a nakon dan-dva našao bi novu djevojku i ponovno bio zaljubljen do bola.

Dee Dee sa Tomijem, Božom i Nathalie, prije nego što smo se upoznali 

(Dee Dee i Tomi su bili najbolji prijatelji u srednjoj školi)

Dee Dee se uvijek volio šaliti na svoj račun. U jednom od naših uobičajenih prepucavanja rekao mi je da sam ispao glup, na što sam mu odgovorio da samo pametan čovjek može ispasti glup jer onaj tko je glup ne može ispasti glup zato što već jest glup. Dodao sam da takav čovjek može ispasti jedino pametan. Nakon te moje umotvorine svaki put kad bi izvalio kao nešto pametno, ponosno bi me upitao: „Jel sam sad ispao pametan?” Često se šalio i na račun svoje kose. Nije volio što mu se kosa kovrča i što je svijetla jer mu to nije bilo dovoljno punk, pa ju je bojio u crno i uvijek je pokušavao izravnati.

Dok bi drugi ljudi obično skrivali situacije u kojima su ispali blesavi, kad bi on zabrijao, volio je to prepričavati i time zabavljati ostale. Jedna od omiljenih priča bila mu je o tome kako je kupio auto za male pare, kako smo se njime prvi put dovezli na benzinsku pumpu i kako nije mogao skužiti gdje je rupa u koju se ulijeva benzin. Dok je nervozno hodao oko auta pitajući ljude oko sebe za pomoć i savjet, čovjek koji je ondje radio prišao je autu, podigao mali poklopac s prednje strane i upitao ga: „Koliko?” Dok ga je Dee Dee zbunjeno gledao, mi smo se u autu valjali od smijeha. Ne sjećam se više je li taj auto razbio nakon par dana ili se sam raspao.

Često je prepričavao i kako sam pao s barskog stolca dok sam ga čekao na aerodromu. Vraćao se iz Amsterdama i avion je kasnio više od sat vremena. U njegovoj priči pao sam jer sam dugo čekao, pa sam se iz dosade napio. No prava je istina bila da sam zveknuo bezveze. Zaglavinjao sam sa stolca taman kad se on pojavio na izlazu za putnike, i to s pločom Bauhausa ispod ruke, koju mi je kupio za poklon.

Kad smo počeli svakodnevno visjeti ispred Malog kaveza i u Blatu, Dee Dee me upoznao s gomilom frikova, umjetnika i muzičara. Preko noći sam uletio u samo srce underground scene Zagreba jer na tom su se potezu muvali svi koji su se u to vrijeme bavili bilo kakvim oblikom umjetnosti, a on ih je gotovo sve poznavao. S većinom tih ljudi nisam se zbližio jer sam u kombinaciji s Dee Deejem ja bio onaj koji je najčešće samo pio i šutio, dok je on uvijek imao nešto ispričati. Samo sam se s nekima, poput „malog” Tomija, Jinksa, Antasa i Mancea, baš dobro skužio i zezao. Prema onome što mi se tada odvijalo u glavi, od sve te art ekipe na duhanskom putu meni su po načinu života bili bliži pankeri Robi, Boro i Bino. Nalazili smo se gotovo svaki dan i zajedno brijali po gradu. Uz njih sam konkretnije zabrijao i na punk muziku, pa sam od prvih para koje sam zaradio radeći bedževe kod Ante kupio svoju prvu pankersku kožnu jaknu i crne hlače s rajsferšlusima.

Tih godina u Zagrebu je bilo puno klupskih koncerata. Gotovo na svakom koji nas je zanimao Dee Dee je uspijevao naći nekog frenda da nas ufura besplatno. Kako smo sljedeći dan najčešće morali na posao, on bi kao savjestan radnik uvijek u neko vrijeme zbrisao kući, dok bih ja s Robijem, Binom i Borom uglavnom zaružio do jutra.

Bend koji smo Dee Dee i ja osnovali s mojim bratom Igorom na gitari i bubnjarom Sučekom trebao se po jednoj mojoj pjesmi zvati Psiho lab, no kako je u to vrijeme u Zagrebu bila sve popularnija demo grupa Psihomodo pop, odustali smo od toga i nazvali se Venda.

S Vendom sam se konačno popeo na pozornice pravih klubova. Prvi koncert održali smo u Centru. Ondje se od travnja 1983. održavao buvljak Polet platz, ponajviše poznat po prodaji ploča i koncertima, na kojem smo Dee Dee i ja na malom improviziranom štandu prodavali Antine bedževe. Ulaznica za Polet platz bio je zadnji objavljeni broj „Poleta”, koji su ljudi nakon što su ušli na buvljak ostavljali na stepenicama, a „Poletovi” kolporteri ih skupljali i iznova prodavali. Bila im je to čista zarada.

Za taj koncert u Centru Dee Dee i ja oblijepili smo središte grada plakatima na koje smo, uz ime benda, stavili tri stranice kultnog britanskog glazbenog časopisa „Melody Maker” iz 1976. godine. Stavili smo naslovnicu na kojoj je bio Johnny Rotten iz Sex Pistolsa, jednu stranicu na kojoj je bio David Bowie i jednu na kojoj smo iskoristili nečiju glavu da na nju docrtamo frizuru po kojoj je bio poznat Peter Murphy iz Bauhausa. Nakon obavljena posla otišli smo u Blato, gdje smo dugo pijuckali pivu i promatrali jednog šljakera kako guli stare plakate sa zida preko puta. Kad je završio i otišao, ostavivši zid kao da na njemu nikad ničega nije bilo, izašli smo, zalijepili na taj zid zadnji plakat i otišli kući.

Na koncertu je bilo jako puno ljudi, kao i na svakom Polet platzu. Ne sjećam se više jesu li nam pljeskali ili ne jer mi to nije bilo nimalo bitno. Tada mi je bilo važno samo da zvučimo točno onako kako sam želio da zvučimo, poput ranih Bauhausa. Muzika tog tipa u Zagrebu je isfurana tek koju godinu kasnije na „Dark Dance” slušaonicama u Jabuci, pa kako konkretnija publika za to što smo svirali još nije postojala, o publici nismo ni razmišljali.

Nakon Centra nastupili smo u Moši s grupom Treći kanal, koja je u to vrijeme bila izdala ploču. Moša mi je zbog jako velike bine, ispred koje je prije koncerta bila razvučena kazališna zavjesa, bila najljepše mjesto za svirke u Zagrebu. Publiku na tom koncertu činili su metalci, koji su došli zbog grupe Treći kanal. Dee Dee mi je poslije koncerta tvrdio da su nama više pljeskali nego njima, ali kako sam ja za vrijeme njihova nastupa bio na šanku, ne znam koliko je u tome bilo istine. Taj koncert pamtim po jednom malom incidentu. Dee Dee je na pozornici našao neke velike zvečke, bez pitanja ih je uzeo i malo zvečao tijekom naše svirke, a onda mu je jedna izletjela iz ruke, pala na pod pored reflektora i raspala se. Prah iz nje raspršio se zrakom te je pod reflektorom koji je mijenjao boje izgledao stvarno otkačeno. Dee Dee je time bio vidno oduševljen sve dok nije ugledao lice čovjeka koji je te zvečke bio donio iz Afrike i sve to promatrao sa strane.

Zadnji koncert kao Venda održali smo 1984. u jednoj dvorani na Ljubljanici. Bio je to Dee Deejev kvart, tako da je u publici bila gomila njegovih prijatelja i poznanika. Budući da ga je zbog toga uhvatila trema, počeo je piti više nego obično, pa se do početka svirke već bio dobrano udesio. Nakon što smo odsvirali sve pjesme koje smo imali, publika je tražila još. Dee Dee je došao do mikrofona i objavio prisutnima da tko želi zbrisati, zbriše odmah, jer ćemo zaključati vrata i svirati još barem dva sata. I tako smo sve pjesme odsvirali još jednom, nakon čega je Suček otišao s pozornice. Za njim je otišao i Igor, a na kraju i ja. Na pozornici je ostao samo Dee Dee, koji je ljudima objašnjavao da mu je žao, ali da smo ga svi napustili i da je koncert gotov. Publika je počela skandirati „Stanac, Stanac”, što je bio Dee Deejev nadimak u kvartu, izveden iz njegova prezimena Stanković. Nisam mogao ostaviti prijatelja na cjedilu, pa sam se vratio na pozornicu i počeo svirati temu na basu koju sam radio za jednu novu pjesmu. Vidno oduševljen mojim povratkom, Dee Dee je na to počeo vikati nešto kao „otrov za štakore, prašak za pecivo” i slične gluposti koje su mu taj tren bile padale na pamet, a publika je cijelo vrijeme pljeskala. Nakon par minuta i Igor se vratio na pozornicu, ali umjesto da uzme gitaru, sjeo je za bubnjeve. Tako smo improvizirali još par minuta, a onda je Igora za bubnjevima ipak zamijenio Suček. Odsvirali smo još jednu pjesmu, nakon čega je Suček nogom gurnuo bubnjeve, bacio palice u publiku te smo svi napustili pozornicu. Kad se poslije svirke Dee Dee vratio kući, za stolom ga je dočekao otac, koji je bio u dvorani i sve gledao iz zadnjeg reda. Želio je ozbiljno popričati sa sinom o životu i drogi.

Postojala je snimka čitavog tog koncerta na audio kazeti, ali je nažalost izgubljena među Dee Deejevim stvarima, zajedno sa fotografijama sa koncerta iz SC-a (nekako se nadam da će se sve te stvari ipak jednog dana negdje pojaviti).

Nedugo nakon koncerta na Ljubljanici Suček je otišao iz benda, a ja sam bio napunio 18 godina, pa sam morao ići na odsluženje vojnog roka. I tako se Venda raspala. Ipak, prije mog odlaska Dee Dee, Igor i ja održali smo još dva koncerta, na kojima smo bili najavljeni kao Psiho lab. Prvi je bio u Centru, a drugi u Cvjetnom naselju. Za te nastupe pripremali smo se u podrumu Tomija Šege. Za bubnjeve je prvo sjeo Dolcajt, no brzo ga je zamijenio Siniša Banović, koji je tada bio svirao u Tomijevu Eksodusu i Fiksovu Skölu. Set-lista sastojala se od nekoliko pjesama Vende u punk-aranžmanu i nekoliko novih, za koje nisam bio stigao napisati tekstove, pa je Dee Dee dok smo ih svirali nešto bezveze improvizirao na engleskom jeziku. Preko jedne pjesme samo je vikao „kil d golube”. Uz to smo odsvirali i Sid Viciousovu verziju pjesme „C'mon Everybody” iz filma „The Great Rock 'n' Roll Swindle”.

Na koncertu u Cvjetnom nastupilo je više punk bendova, ne sjećam se više kojih. Pamtim samo da su svirali The Monsters, i to po tome što je Kosta u WC-u učio Robija kako treba svirati koju pjesmu, a nedugo nakon toga promijenili su ime u Studeni Studeni. Bio je to njihov prvi zajednički koncert, a kako Robi nije bio uspio na probama pohvatati sve pjesme, bilo je podosta ispisanih papirića po pozornici. Nedugo nakon tih nastupa Siniša se odselio na Kvarner, gdje je osnovao grupu Grad, 1989. prešao je u Let 3, a '90. u Fit. Od 1992. godine svoj je glazbeni put nastavio u Nizozemskoj, gdje, između ostalih, sada svira s Joeom Bowiejem, liderom kultne grupe Defunkt iz New Yorka, i londonskim novovalnim legendama Fischer-Z, koji su nakon što je Jugoton početkom osamdesetih objavio njihovu ploču „Red Skies over Paradise”, bili dosta popularni u Jugoslaviji.

Dee Deejevo "pismo" koje mi je poslao u vojsku neposredno prije moga povratka u Zagreb

U kolovozu 1984. otišao sam u Beograd na odsluženje vojnog roka i time je završilo moje i Dee Deejevo zajedničko muziciranje. Tijekom 400 SMB dana u Beogradu sasjekao sam sve veze sa Zagrebom. Dee Deeju sam se javio samo jednim pismom, u kojem je bila priča koju sam ondje napisao. On je potom to pismo dao prijateljici da ga pročita, a kad je ona u školi bila dobila zadaću da napiše sastav bez zadane teme, prepisala je moju priču i za to dobila pohvalu za najbolje napisan sastav te godine. Dok sam pisao tu priču, čitao sam neku knjigu Hermana Hessea, pa je pod njezinim utjecajem tema moje priče bila „ludilo čovjeka koji puca iz puške po autima u prolazu”. Dee Dee mi je poslao nekoliko pisama. U svakom je bila hrpa ceduljica s njegovim stihovima, koje sam odlučio spojiti u jednu cjelinu. Tako je nastala njegova pjesma „Ranjeni lav”:

 

Plivam okružen čudnim obalama

Želio bi da utonem u neku pomrčinu 

Da sve slike zauvijek nestanu

Da me više ne progone

Da prestane bol ili da se probudim 

Jedan dio moga tijela otišao je zauvijek 

Drugi dio ostaje i bori se

Sada znam

Neki kažu dobar dan 

Neka ostane ružan san 

Uši su mi pune obećanja 

Savjeta i loših dana

Pokušao sam nešto stvoriti 

Bombaši su uvijek bili prisutni 

Kako da stvorim nešto sa dušom 

Kad su fitilji unaprijed upaljeni

Osjećam, srce mi lupa

Tijelo se miče i naručuje konjak 

Hoću dolje, otvori vrata

Neka suze kliču

Ne stavljaj mi cvijeće na grob 

Ja nisam bio heroj

Šapni mi tko je na redu 

I pazi da se ne probudim 

Tko zna što donosi val 

Pijesak ili leš

Možda donosi još jedan dan

 Jedan dužan dan

Koji mi više nije potreban 

Jer sada znam

Sada znam da smrtnost je lažna 

Pogledaj u daljinu

Tamo gdje sunce nestaje 

Ponosno hoda ranjeni lav

Kad sam se vratio iz vojske, skužio sam da se Dee Dee totalno promijenio dok me nije bilo. Zaposlio se u HNK-u, nabacio koju kilu viška i pio puno više nego prije. Nisam ni bio svjestan njegova stanja sve dok nakon jednog izlaska nisam prespavao kod njega. Ujutro nam je njegova mama skuhala kavu, nakon čega smo otišli do dućana. Ondje je kupio dvije bombice konjaka i iskapio ih čim smo izašli na ulicu. Nakon toga otišli smo u birtiju, u koju je išao svaki dan prije posla, a konobarica mu je bez pitanja što će samo sipala konjak. Najveći problem u svemu bio je to što je sam sebe uvjerio da ne može raditi dok dovoljno ne popije. Kad bih mu nešto rekao, sasjekao bi me teorijom da će mu se na poslu tresti ruke i da će napraviti sranje. I ja sam u to vrijeme dosta pio, ali isključivo kad sam izlazio, a on je pio konstantno. Najteže mi je padalo to što više nisam mogao utjecati na njega, nagovoriti ga da uspori, jer je već bio otišao predaleko, tako da mi je propadao pred očima, a ja nisam mogao ništa promijeniti.

U vojsci sam završio svoj Psiho lab projekt, koji se sastojao od dvadesetak stranica stihova tematski povezanih u jednu cjelinu. Jedno vrijeme Dee Dee i ja imali smo velike planove o osnivanju novog benda s kojim ćemo sve te stihove uglazbiti, ali svi ti planovi s vremenom su se sveli samo na pijane priče. Kad smo za šankom u Blatu došli do zaključka da od svega toga nikad neće biti ništa, Dee Dee me samo zamolio da mu obećam da stihove kojima taj projekt počinje i završava, a prije moje vojske bili su u pjesmi koju smo svirali na doslovno svakom svom koncertu, nikad više ne uglazbim. Tekst te pjesme otprilike je išao ovako:

Zašto vrijeme ne stane, ovaj tren zauvijek 

Zašto misli ne prestaju teći, izluđuju me 

Jer ja sam sâm, ja sam lud, psiholabilan

Posljednja večera, svi su tu, zadnji put zajedno 

Posljednje veče, samo ti i ja, čuvaj se

Sa novim jutrom nestat ću, a jednom ti ćeš ponovo doći

Uslijedilo je vrijeme urušavanja, koje se prekinulo tek kad je Dee Dee u tramvaju upoznao Jadranku i isti se tren zaljubio u nju. Nije prošlo valjda ni mjesec dana, a već ju je zaprosio. Vjenčali su se u ožujku 1987. godine.

Same svadbe baš se i ne sjećam previše, no dobro pamtim jutro poslije. Probudio sam se u nekom nepoznatom stanu. Osim mene u njemu nije bilo nikoga. Na niskom stoliću ispred velikog trosjeda na kojem sam ležao bili su pepeljara s par do filtera popušenih opušaka, dvije prazne čaše i dopola ispijena boca burbona, ispod koje je bila umetnuta poruka, ispisana običnom olovkom na bijelom papiru. Velikim štampanim slovima pisalo je: „Samo zalupi vrata na odlasku.”

Izašao sam na balkon da pokušam skužiti gdje se nalazim. Kvart mi nije bio poznat, no čuo se zvuk tramvaja, pa sam znao da ću na stanici po broju tramvaja detektirati put prema kući. Kad sam se okrenuo da se vratim u stan, u velikoj, napola otvorenoj kutiji u kutu balkona ugledao sam do vrha natrpane papiriće s fotografijom Micka Jaggera. Ispod te kutije bila je još jedna identična, najvjerojatnije s istim sadržajem. Uzeo sam jadan od tih papirića i skužio da su to karte za koncert. Odmah sam se sjetio kako je 1982. godine u sklopu turneje „Tattoo You” bio najavljen dolazak Rolling Stonesa u Zagreb. Karte su, ako sam dobro zapamtio, bile puštene u prodaju, ali koncert nije održan. Pričalo se da nije bio ni dogovoren i da je sve bila jedna velika muljaža. Odškrinuta kutija ispred mene bila je puna karata za taj koncert, odloženih na balkon najvjerojatnije s namjerom da jednog dana budu likvidirane.

Prije odlaska popio sam još jedno piće da mi razbije mamurluk. Popušio sam cigaru koju sam našao na stolu. Stavio sam kartu koju sam držao u ruci u džep, spustio se liftom na ulicu i laganim koracima uronio u nedjeljno zagrebačko jutro. Kad sam to sve ispričao Dee Deeju, samo se smijao. Nije mi želio reći kod koga sam i s kim bio. Samo mi je za nekih tjedan dana dao fotografiju na kojoj pored flaše spavam na trosjedu, koju mi je ta tajanstvena osoba bila poslala po njemu.

Dee Dee i ja na dan kada se ženio (1987)

Poleđina gornje fotografije

U braku se Dee Dee ipak nekako smirio i činilo se da su mu konačno sve stvari u životu sjele na mjesto. Neko sam ih vrijeme redovno posjećivao, sjedili bismo u kuhinji, kartali belu, popili koju i podimili, a onda bih otišao dalje. No kako to već biva, njegov život u braku postao je totalno drukčiji i nespojiv s mojim, tako da sam ih počeo sve rjeđe posjećivati, sve dok jednom nisam prestao. Njihov brak bio je njihova privatna stvar i ne želim o tome pametovati. Napisat ću samo da su stvorili prelijepu kćer, da su se na kraju razveli i da mu je žena divna osoba.

Dee Deejeva poruka na pozivnici za svadbu

Prije rata Dee Deejevi i moji putovi ponovno su se ukrstili na Cvjetnom trgu, gdje je radio na štandu na kojem su se prodavale fotokopirane knjige s notama. Bilo mi je jako drago kad sam vidio da je totalno čist. Prestao je piti i potpuno se doveo u red. Smiješno je bilo što je i dalje bio u rundama kao i prije, samo je umjesto konjaka naručivao produženu Naru, oko koje se uvijek svađao s konobarima koji su  navodno  muljali  s  količinom  mineralne  u  čaši.  Dee  Dee  je  bio  savršen prodavač. Sjećam se kad mu je na štand došla jedna stara gospođa koja je htjela „svojoj vječnoj tajnoj ljubavi” za rođendan pokloniti note neke ljubavne pjesme jer je ta osoba bila muzičar. Problem je bio u tome što je željela pjesmu na engleskom, a nije znala engleski da bi mogla odabrati prave stihove. Dee Dee joj je skoro sat vremena strpljivo prevodio pjesme iz knjiga dok nije odabrala onu s pravim riječima. Ja bih odustao nakon pet minuta, a on je zbilja bio pažljiv i iskreno uživao u tome što joj može pomoći.

Ubrzo nakon što se Dee Dee na Cvjetnom osamostalio otvorivši vlastiti štand, pored njegova i ja sam otvorio svoj, pa se neko naše izgubljeno vrijeme ponovno vratilo. No počeo je rat, sve se raspalo preko noći i opet je svatko otišao svojim putom.

Za vrijeme rata Dee Dee je unajmio štand u Trogiru. Naletio sam na njega kad je došao u Zagreb po stvari koje je na njemu prodavao, pa me pozvao da mu se pridružim. Već sljedeći dan zajedno smo se zaputili prema moru. Kad je autobus stao negdje u planinama da vozači gablaju, izašli smo popušiti po koju. Dee Dee me uvjeravao da vidi naše vozače za stolom i da se još ne moramo vratiti na svoja mjesta sve dok nismo ugledali kako naš bus malom zavojitom ulicom nestaje u šumi. Za to vrijeme Dee Deejevi navodni vozači još su gablali za stolom. Izletio sam na cestu i zaustavio prvi auto koji je naišao. Uletjeli smo unutra i zbunjenom vozaču rekli da slijedi autobus koji je upravo zamaknuo iza ugla. Začudo, nije se uopće bunio, nego je stisnuo gas i pojurio za busom. Nakon desetak zavoja ugledali smo bus kako stoji pokraj ceste. Skužili su da im fale putnici, ali se na uskoj cesti nisu mogli okrenuti, pa su se vozači dogovarali što će s nama. Izašli smo iz auta i pored njihovih zbunjenih faca samo šutke ušli u bus. Kao oni su krivi za sve. 

Unatoč tome što mi je u Trogiru sve bilo besplatno, bilo mi je užasno dosadno, pa sam ostao samo par dana. Dee Dee je imao previše obaveza oko štanda, na kojem su radili neki ljudi koje nisam znao, a navečer su u gradu bile otvorene samo dvije birtije. U okolnim hotelima bili su smješteni izbjeglice i pričalo se da vlada epidemija žutice. Uz to, Dee Dee je bio opsjednut strahom od policijskih inspektora i vojnika koji su se s prve linije fronta spuštali do grada i htjeli džabe uzeti sve što im se svidi na njegovu štandu.

Poslije rata gotovo se i nismo viđali. Dee Dee je živio s djevojkom, s kojom je prodavao nakit i slične stvari, a ja sam se oženio. Sjećam se da me toj djevojci predstavio riječima: „Ovo je moj nekadašnji najbolji prijatelj.” Jednom sam bio kod njih u unajmljenom stanu blizu Tvornice, ispričali smo se, podimili koju, smijali se prisjećajući se prošlih dana. Dee Dee je puno pušio, ali i dalje nije pio. Bio je dobro raspoložen, puštao mi je neku muziku kao u dobra stara vremena. Bio je pun života. Kad sam odlazio, dogovorili smo se da ćemo ostati u kontaktu, ali, nažalost, više se nikad nismo sreli. Jedino što sam poslije čuo vezano uz njega bilo je da je djevojka s kojom je tada bio živio preminula, a tek prije par godina doznao sam i da se ponovno oženio i da mu je ta druga žena rodila sina.

Dee Deejeve pjesme iz osamdesetih

Kad me 28. svibnja 2007. godine nazvao Robi i rekao mi da je Dee Dee stao pred vlak, bilo mi je jako teško. Nekako sam uvijek mislio da je samo pitanje dana kad ćemo ponovno obnoviti staro prijateljstvo, ali vrijeme je nezaustavljivo i nepovratno iscurilo. Ne znam što se događalo pred kraj njegova života, ali često sam s njim pričao o samoubojstvu i premda mu se uvijek svašta vrtjelo po glavi, jednostavno sam bio siguran da u sebi nema snage za taj korak. Nekoć je Dee Dee svima govorio kako su mu naši razgovori pomagali da prebrodi sve svoje krize. Nikad neću prežaliti što se nije sjetio tih svojih riječi i što me nije nazvao.

Ne znam kako bih to opisao, ali uvijek kad prođem Masarykovom od Blata do Malog kaveza, u dubini srca osjetim njegovu prisutnost. Puno nedorečenih misli, puno smijeha, muzike i mladosti. I uvijek se sjetim Štulićevih stihova:

„Ako ikad ispunim želju i ti mi daš za pravo misleći 

'to je jedini način da ga zadržim'

Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah, 

bit ću spreman da zaboravim. 

Neke poderane ulice. 

Bljesak mokrih tračnica. 

Prvi tramvaj preko Trešnjevke. 

Sjaj u tvojim očima.”

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK