– Nevena Mijača znaš? – upitala me Ćuća na sprovodu Maje Milčec kad je vidjela da stojim sam sa strane te me primila ispod ruke i privukla k sebi.
– Da, znamo se. – preduhitrio me odgovorom Neven i pružio mi ruku u znak pozdrava. Dugo se nismo vidjeli i ostao sam pomalo zatečen time što je vidno omršavio. Znao sam da je teško bolestan, no nije mi izgledao bolesno. Baš suprotno. Činio mi se poput maratonca, žilavog, snažnog i stamenog.
– Naravno da se znamo. – odgovorio sam i ja Ćući nakon što smo se rukovali. Obred samo što nije bio započeo, pa smo dalje stajali šutke. Zatvorio sam oči ispod tamnih sunčanih naočala. Misli su mi prhnule. Daleko. U osvit osamdesetih.
Veljo i ja, Saša i njene prijateljice, umjesto u školskoj klupi, na stepenicama Džamije, na Trgu žrtava fašizma, iz dokonosti zagledani u procvale magnolije. Dugokosi klinac u društvu predivne djevojke, po svemu sudeći njegove, sjeda par metara od nas, iz platnene futrole vadi akustičnu gitaru, rutinski je uštimava i lagano počinje prebirati po njoj. Nije nam trebalo dugo da se upoznamo. Bio je to Neven. Svi smo posjedali oko njega i slušali ga.
– Što to sviraš? – zanimalo me.
– Bob Dylana. – odgovorio mi je Neven.
– On ti svira samo njega. Zna odsvirati sve njegove pjesme. – rekla je njegova djevojka s osmijehom na licu. Neven se na to samo nasmiješio i potvrdno mi kimnuo glavom.
– Kako si to sve uspio popamtiti? Vidio sam u rock enciklopediji da je snimio dvadesetak ploča.
– Kad nešto stvarno voliš, nije teško. – bio je odgovor.
– Moš mislit kak zna sve Dylanove pjesme. Nema šanse. – gunđao je Veljo kad smo se kasnije Ulicom socijalističke revolucije vozili tramvajem prema Borongaju.
– Zašto ne? Pa i ja znam sve pjesme Doorsa. – prokomentirao sam njegovu sumnju.
– Da, al Doorsi nemaju dvadeset ploča i tekstove ko knjige. – samouvjereno je ustvrdio Veljo.
Ne bi Veljo bio Veljo da mi nije pokušao dokazati da je u pravu. Njegova starija sestra Sanda imala je par Dylanovih ploča, pa ju je pitao koje su pjesme na tim pločama najmanje poznate. Zapisao ih je na cedulju te je spremio u novčanik. Kako smo se s Nevenom često nalazili na Džamiji i on je uvijek svirao, prvom prilikom Veljo je zatražio da odsvira jednu od Dylanovih pjesama s ceduljice iz novčanika. Nakon što ju je Neven odsvirao, zatražio je drugu. Pa kad je i nju znao odsvirati, tražio je treću. Na kraju je nevoljko prihvatio činjenicu da Neven fakat zna sve Dylanove pjesme.
– Jesi ti doma preslušao sve te pjesme sa svoje ceduljice? – pitao sam Velju kad smo ostali sami.
– Naravno da nisam. Ko bi slušao dosadnog Dylana. – začudio se Veljo što ga to uopće pitam.
– Pa kak onda znaš jel ti Neven odsvirao pjesme koje si ga tražio. Možda ti se sad doma smije. – zajebavao sam ga.
– Ma jebo Bob i njega i tebe. – popizdio je Veljo.
Zadnji put kad sam slušao Nevena na Džamiji, uz gitaru je svirao usnu harmoniku. Poput Dylana, naravno. Poslije smo Veljo i ja iz ne znam više kojeg razloga prestali dolaziti tamo, pa se i naš kontakt s njim od tada sveo samo na slučajne susrete i „bok” u prolazu.
Nemalo sam se iznenadio kad sam vidio da Neven nastupa s gitaristom Vedranom Božićem i cover grupom Telefon Blues Band, koja se u početku zvala samo Telefon. Ipak smo mi bili klinci za tu ekipu. Pa Vedran je zasvirao s Hendrixom u hotelskoj sobi dok smo Neven i ja još bili u vrtiću. No nimalo me nije iznenadilo što je Neven u tom glazbenom svijetu uspio pronaći svoje mjesto jer još se na Džamiji kužilo da, uz to što je vrhunski glazbenik, ima ono nešto što je potrebno za to. Bilo mi je baš drago zbog njega. Svojom skromnošću zaslužio je sve pozitivne stvari koje su mu se tada događale jer je iskreno i svim srcem bio posvećen muzici.
Nevenovi i moji putovi nakratko su se ponovno isprepleli tek u ranim devedesetima na Ruby Tuesday večerima u Saloonu, na kojima je njegov Telefon Blues Band bio kućni bend. Imao sam VIP Ruby Tuesday iskaznicu jer sam i ja na tim večerima znao nastupiti s grupama Sunshine Inn i Yola Yola, pa sam često tamo svraćao, ponekad samo na piće prije nego što bih produžio šumom do Jabuke. Neven je tada već bio na glasu kao naš najpoznatiji i najcjenjeniji usni harmonikaš. Za svoje sviranje usne harmonike dobio je brojne nagrade. Svirao je s najvećim imenima na našoj sceni, poput Arsena i Josipe Lisac. Od nekoga sam čuo i da je u Parizu svirao s čuvenim Benom E. Kingom. S Telefon Blues Bandom, nerijetko za tu priliku pojačanim nekim poznatim gostima, pojavljivao se u mnogobrojnim televizijskim emisijama. No sva ta slava nimalo ga nije promijenila. I dalje je bio onaj jednostavni klinac s Džamije zaljubljen u muziku.
Nakon što smo ispratili Maju do njezina oca, Neven je rekao da on mora odmah poći, a Ćuća i ja smo s njenim prijateljima otišli u obližnju gostionicu.
– Jel znaš da je Neven teško bolestan? – upitala me Ćuća kad smo se svi smjestili oko nekoliko spojenih stolova.
– Znam. Jel znaš kako mu je? Drži li to pod kontrolom?
– A što da ti kažem, nije dobro. Doktori su mu rekli da bi morao na operaciju pa nakon toga na kemoterapiju.
– Pa što već nije otišao? – začudio sam se.
– Odbio ih je.
– Kako?
– Pitao je hoće moći nakon operacije svirati usnu harmoniku i pjevati, rekli su mu da na to može zaboraviti, pa je odbio operaciju i otišao kući. Život bez glazbe mu nije opcija. Bez obzira na sve, odlučio je da će svirati do samoga kraja. – ispričala mi je vidno tužna Ćuća.
Tako je i bilo. Neven je svirao još oko godinu dana i otišao. Tri godine poslije njega k istoj svjetlosti zaputila se i Ćuća.
(FOTO: ALEN JAKOVINA)
PJESMA ZA ĆUĆU
Kada otvorim oči, nestaju gradovi,
istope se ulice, život proguta san.
Kroz zatvoren prozor u centru Zagreba
duša se uzdigla i izletjela van.
Kad kroz srce protutnje osmjesi,
često tuga od njih napravi muk.
U ateljeu, u potkrovlju u Ilici,
oko slika treperi blagi nestvaran zvuk.
Hodam, gledam, prolazim.
Hodam, gledam, prolazim.
Hodam, gledam, prolazim.
Kada otvorim oči, pojave se tragovi.
Male stope u pijesku iscrtavaju put.
Major Tom je namignuo i raširio ruke.
Neobična svjetlost se vrti u krug.
Darko Rundek - glas
Miro Labus Labe - gitara, bendžo
Stanko Kovačić - violončelo
Siniša Banović - bubnjevi
Mario Barišin Bara - prateći glas
Goran Polak - bas, zvučna kulisa, tekst /muzika
.jpg)
STRAŽARNI LOPOV
+of+oi.jpg)
1 komentar:
Dobri Neno, stari školski prijatelj. Išli smo zajedno u osnovnu školu u isti razred. i usnu harmoniku uvijek je nosio u džepu i putem do doma, svirao. Nismo puno pričali, puno smo se družili i kao da je sve što je neizgovoreno, pretočio u sviranje.
Objavi komentar