TAJNI SPLIT - CRTICE O ST ROKENROLU (II)

TAJNI SPLIT

CRTICE O ST ROKENROLU

ABORTUS

"TOK", SPLIT 09/05/1982

01. Izgubljen slučaj
02. Da li smo sretni
03. Subotnje djevojke
04. Popodašice
05. Poslušnost
06. Svi smo mi vojaci
07. Narodna
08. Dolaze rode
09. U najbolje sate
10. Noć
11. Ti me uči
12. Iza žice
13. Vrijeme sporo protiče

 

TUŽNE UŠI

DEMO SNIMKE 1983/1987

01. Noć je moj svijet
02. Nestvarne stvari
03. Obale
04. Trebam te
05. Hod kroz maglu
06. Bijeg
07. Pjesma s kraja svijeta
08. Ti me uči

STIGMATA

DEMO 1988

01. Walterkömpff
02. Thousand Miles
03. Space Night Melodies
04. Hera
05. Last Time
06. Let The Fires Burn
07. Outru: Sad

SAŠA JIMI KESIĆ

INTERVJU 2019

PITANJA: IGOR MIHOVILOVIĆ

U drugom dijelu serijala o ST nezavisnoj muzici Saša Jimi Kesić, splitski rock glazbenik, aktivan od kraja sedamdesetih godina do danas govori o većini svih svojih glazbenih i producentskih putovanja kroz desetljeća koja su iza njega, o vrlinama i manama Splita i njegovih kreativaca. I danas aktivan kroz svoj autorski projekt/bend Jimi & The Garage Band Jimi uživa u stvaranju nove muzike i ne misli tako brzo prestati s tom cjeloživotnom ljubavlju.

Koji je prvi koncert u Splitu koji si gledao, a da ga pamtiš uopće? Koji je prvi punk rock/alter rock koncert kojeg se sjećaš i kada je on bio?

Uf, treba se vratiti u mladost i prisjetiti se... Ovaj tren mi se čini da je to bio koncert ispred Grgura Ninskog u travnju 1979., kad sam prvi put vidio “Fon Biškića i Narodno blago”, “Dijete iz epruvete”. To je bio moj prvi susret sa takvom glazbom uopće. Možda i sudbinski odlučilo moju sviračku budućnost, tko zna?. Igrom slučaja, koncert “Azre” (nešto kasnije) u MZ Gripe sam propustio.

Možemo li nazvati “Abortus” prvim ST punk bendom? Ili grupa prije, „Deficitarno zanimanje“, iz koje sta nastali? Napiši nam najosnovnije o oba benda.

„Deficitarno zanimanje“ nije bio autorski band. Uz Dinka Fazinića i Peru Šalkovića (Pjera), koji su poslije bili prvi članovi “Abortusa”, tu je bio i moj susjed Safet Ramić, čiju smo drvarnicu u podrumu nebodera Oko Kmana 41a pretvorili u prostoriju za vježbanje i druženje. Nismo imali svoja pojačala, pa smo doveli jazz rock grupu „Spectrum“ da vježba sa nama. „Spectrum“ su činili Ivo Jagnjić, Jadran Dučić Ćićo, tu su dolazili i Ivo Plavčić i Jakša Matošić i zbog moje nesklonosti prema Jimiju Hendrixu (a i sviračke nesposobnosti) prozvali me Jimi. Odatle potječe moj nadimak. Kao band, svirali smo svašta, od Termita, preko Parafa i nezabilazbog Azrinog Balkana , do Riblje čorbe. Imali smo jedan nastup u Trgovačkoj školi u Spinutu. Kasnije smo se, bez Safeta, preselili u jednu garažu u Solinu i tamo je nastao „Abortus“ i naše prve autorske pjesme. Paralelno sa nama u Splitu je nastao i „Crven ban“, naši prijatelji i „rivali“. Pišem u navodnicima, jer smo se družili i pomagali jedni druge, kasnije, 1982. i dijelili prostoriju za vježbanje (u podrumu dr. Rumboldta) i instrumente.

“Abortus”, u podrumu dr. Rumboldta, gdje su vježbali sa lokalnim rivalima “Crven ban”

Kako je izgledao Split krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih? Kada si prvi put upoznao Marinka Biškića?

Split kakvog ja pamtim iz tih godina je jedna velika gužva na Rivi, u tri trake krcate školaraca, punkera, rockera, šminkera, sastajališta isprid broda Dioklecijan, kasnije isprid kavane Semafor. Nije bilo mobitela, ali znali bi se nać za par minuti. Znalo se di je tko. Bila je tolika gužva da je Dinko Fazinić (pjevač, i veliki zavodnik) zna izlazit s tri cure dnevno, sa svakom u svoj „štrafti“, u razmacima od pola sata do ure, da se ne sretnu... Što se Marinka tiče, on je generacijski bio školsku godinu stariji, pa se nismo družili ni u srednjoj tehničkoj kad je on bio 4., a ja 3. razred. Bolje smo se upoznali tek kasnije, kad smo entuzijastično bili dio iste ekipe koja je u studenstkom domu u Spinutu, sa stanarima doma napravili lokalnu radio stanicu neinventivnog naziva „Radio Studom“, i koja je u lito 1988. tri miseca emitirala pravi radijski program na opremi ustupljenoj od Radija 101, a u prostorima nasuprot „Omladinske iskre“. Poslije smo često vikendom zajedno putovali za Zadar našim djevojkama, ja sam imao novi Renault 4, a on staru peglicu, pa smo išli mojim autom i dijelili trošak goriva.

Grupa je iza sebe ostavila nekoliko live i zapisa sa probe, vjerojatno radi lakoće snimanja takvog materijala. Jeste li pokušavali u Splitu snimiti nešto u nekom studiju i kako su išli planovi po tom pitanju?

Kazetofonima smo snimali koncerte, često mikrofonima, ponekad bi se spojili i na miksetu. Neke od tih audio kazeta sam bio posuđivao ljudima, pa su se bile izgubile, ali sam ih jednom slučajno pronašao kod Svete Punkera i zaplijenio mu ih. Ne znam od koga ih je on dobio / nabavio, ali bilo je sasvim jasno da se radi o mojim originalima koji su danas dostupni na Bandcampu. Nismo u to doba imali dovoljno love za plaćanje studija, još uvijek smo kupovali pojačala, mikrofone... Tako da nismo ni razmišljali o snimanju, dok smo se još zvali „Abortus“. Prvi snimak je nastao u zimu 1983., dok sam ja bio u JNA i došao na vikend kući. Jedan od tih dana iskorišten je da se u studiju Nenada Vilovića, na 24-kanalnom magnetofonu snimi prvi demo „Tužnih ušiju“ – Ti me uči.

Iz Splita niste dogurali ni do Zagreba ni Ljubljane ni Rijeke, tri itekako bitna punk rock grada u bivšoj državi nego do metropole tog doba - Beograda, na poziv Radija 202. O čemu se točnije radilo i što je sve bilo u planu?

Bez studijske snimke nisi mogao doći na radio. Činjenica je da je “Abortus” imao zapažene nastupe ispred Robne kuće Dobri, a posebno u MZ Gripe, sa Dinkom Fazinićem kao pjevačem. Onda je on otišao u JNA na služenje vojnog roka. Tad smo već imali vrsnog bubnjara, pokojnog Dejana Radovnikovnića (poslije bubnjar “Đavola”). Bandu su se priljučili Ivo Šerić kao pjevač, Ivica Profaca kao gitarista i Ivo Šiškov kao basista. Istina, svirali smo po Splitu, ali očigledno nam je trebao manager. Svirački (i pjevački), po mome sudu, postava sa Šerićem je bila mnogo jača. Koliko god je Fazinić bio interesantniji djevojkama. I ne sjećam se više kako smo došli na demo listu Radija 202 u Beogradu, ali oni su nas zvali da nastupimo na bazenu Tašmajdan, gdje su se snimali live nastupi bandova koji nisu imali studijske snimke, pa poslije taj snimak puštali u emisiji. Naš boravak u Beogradu smo iskoristili da, onako usput, zasviramo i jedan dnevni koncert na bazenu “11. april”. Zanimljivost je da moja kćer danas trenira sinhro plivanje na tom bazenu, te se „vraćam na mjesto zločina“ 5 puta tjedno!

“Abortus”, nastup ispred robne kuće Dobri (Split)

Kakav je bio odnos tadašnje vlasti prema alternativnoj mladeži tog doba? Jeste li imali problema radi svog izgleda ili ponašanja?

U srednjoj školi, u 2. razredu, nudili su nam neke značke sa Titovim likom za sitnu lovu, ali nije bilo obavezno kupiti ih. Tako da je ja nisam naručio. Moj razrednik Veršić (nadam se da je još živ i da igra picigin na Baćama) samo je zva mater na razgovor, ali, eto, ustrdili su da nije obavezna kupnja...Uvijek rebel. U samom Splitu više problema sam imao sa materom i ocem, nego sa sugrađanima. Nisu roditelji tad bili spremni lako prihvatiti takav stil oblačenja, ali su uglavnom samo grintali. Na ST Rock momentu u Tok-u 1982., nosio sam Starke, neke maskirne vojne hlače, moja frizerka (a Dinkova rodica, op.a.) Elida Marković nas je našminkala, a meni zlatnim sprejem preko šablona sa strane napravila šahovnicu. Onda sam ja otišao u JNA, Dinko je odnija pokazat slike mojima. Kad je otac vidija, reka je materi: “Ajme, Hilda, sin ti je ustaša!” Pošto je moj nono oslobađa Split i bija navijač RNK „Split“ (a ne „Hajduka“), jasno je da se zabrinuo. List „Mladina“ svojim pisanjem o punku bio je tih godina (1982-83) na udaru JNA. Iz tih tvrdih socijalističkih struktura proglašavali su ih nacistima. U mojem JNA kartonu, nakon služenja vojnog roka, pisalo je (imao sam prilike vidjeti te „karakteristike“): „Punker je (što bi značilo nacista, op.a.). Iz svih predmeta odličan, osim iz marksizma, jer kaže da ga to ne interesuje (imao sam dovoljan, nisam namjerno htio odgovarati za više, vidjevši kako se u SK masovno prima kadar polupismenih srpskih nacionalista, op.a.).Tako da je jedino JNA stvarala problem kad bi se obrijao sa strane, ili kad sam se „skidao“ u drečavim naračansto-crvenim rebatinkama i The Clash crnoj majici, sa crvenim metaliziranim cvikama na glavi...

Kada upoznaješ Svetu Dalmatinskog i kako su izgledali njegovi rani radovi u Splitu sredinom osamdesetih godina (mislim na grupe poput S.D.K. i sl.)?

Sveto Punker je postao poznat kad je išarao Marulića sprejem. Mislim da njegov band u tim počecima nije imao sviračku snagu, tek 90-ih oni su postali zanimljiviji. I „Crven ban“, i „Abortus“ meni su zvučali svirački zrelije 80-ih. Sjećam se da smo jedne godine, kad je Andro Matošić vodio TOK, za 1. maja (1984.?), na Tam-iću zajedno svirali „Bandieru Rosu“ gradom. Svirali smo je kao loop, mislim da je bila jedina pjesma na reportoaru, ali kamion je kružio gradom, pa nismo dosadili (osim sebi). Sveto je pjevao.

Tužne uši - Dinko, Dale i Jimi

Tužne uši nastaju raspadom Abortusa negdje krajem 1982. godine. Zvuk je nešto čvršći, mračniji, na trenutke elektronski i psihodeličan. Kako je došlo do tog zaokreta? Jeste li osjetili da se punk moment ispuhao? Kako je publika reagirala na tu promjenu?

Jesmo. Širili smo svoje vidike. I naši tadašnji idoli, riječki Paraf, krenuli su novim smjerom. Dinko je služio JNA, slao je depresivne tekstove. Kad se vratio na mjesto pjevača, počeli smo stvarati mračniju glazbu. Otkrili smo Joy Division. Možda sam bio prvi gitarista u Jugi koji je kupio guitar synth KORG. Napravili smo prvi demos, već spomenuti „Ti me uči“. Ta pjesma je otvarala vrata, puštala se na svim demo listama širom Jugoslavije. Tad je Dinko shvatio da ne pjeva dovoljno dobro za novu vrstu glazbe i prepustio mikrofon Davoru, a preuzeo posao managera. Time je band zaista napredovao. Napokon smo imali čovjeka koji će nam ugovarati koncerte, brinuti o troškovima i honorarima. Bio je član banda, sudjelovao u odlučivanju. Ako se dio ortodoksne punk publike i razočarao, dobili smo novu publiku. Krenuli smo naprijed. Naročito kad je u band umjesto drugog gitariste Gorana Gubića Hansa došao Luky kao 16-godišnjak sa klavijaturama.

Koliko je trajala karijera „Tužnih ušiju“ i što danas smatraš najvećim postignućem tog benda? Pojavljivanje na LP kompilaciji “Omladina ‘87 - Najbolji uživo”? Jeste li imali u planu objavljivanje kompletnog albuma barem u formi demo kazete?

„Tužne uši“ nastale su 1983. Ja i Dinko odlučili smo napraviti zaokret, završiti epizodu zvanu „Abortus“. Uzeli smo gomilu singlica i odlučili odabrati ime bandu po naslovu neke od pjesama. Izbor je pao na B stranu singla „Parafa“ . 1986. smo se uselili u prostoriju u kojoj su vježbali „Delfini“ (danas „Studio 111“, op.a), koje je vodio Lukijev otac Saša. Imali su vrhunsku opremu i snimali smo svoje probe preko velikog miksera. Nažalost, nismo imali koncertnih snimki, pa sam ja tim snimkama iz priostorije dodao (izmiksao) publiku sa raznih koncertnih LP-ja između pjesama, te smo to slali kao oglednu koncertnu snimku. Snimka je bila toliko uvjerljiva da su nas svugdje zvali: Nastupali smo u Lapidariju i Kulušiću u Zagrebu, Domu omladine i KST-u u Beogradu, Ljubljani, Celju, Slavonskom brodu, Palachu u Rijeci, Zadru... Nakon tih koncerata primljeni smo i na Festival Omladina 87 u Subotici. Ostalo je povijest: KUD Idijoti su osvojili nagradu publike, a svih 5 finalista (Kud Idijoti, Tužne uši, Mizar, Grad, Indust bag, op.a) podijelilo je nagradu žirija. Na toj ploči ostao je jedini vinilni zapis „Tužnih ušiju“, sa 2 pjesme: Hod kroz maglu i Probudi se i ustani. Imao sam na VHS-u snimku cijelog koncerta (cca 35 minuta) i snimki iz backstage-a sa RTVojvodina, ali sam je nekome posudio da je presnimi, a taj mi je nikad nije vratio. Na YT ne postoji ta cjelovita snimka, nažalost samojedan dio. Poslije Festivala svirali smo u rujnu 1987. na promociji te ploče u Subotici i Domu omladine u Beogradu, pojačani drugim gitaristom Sašom Bulićem i basistom Dadom Pastuovićem. Bili smo svirački jači nego ikad. Nudili smo se izdavačkim kućama, ali nije bilo odgovora. Osim Helidona, koji je imao najnekvalitetniji vinilni otisak(što nas baš nije privlačilo), i koji je tražio da band mijenja aranžmane. U velikoj želji da dođemo do ploče, pola banda je htjelo pristati na ustupke, a pola nije. Zato smo se razišli. Davor i Luky su pokušali kao “Amon Ra”, a ja i Dado kao “Betty Blue”.

Omladina 1987-YURM (Tužne Uši, Mizar, Indust Bag, Kud Idijoti)

Osim rada na svojim grupama krajem osamdesetih, aktivno pomažeš bendovima u produkciji njihovih demo snimki, od kojih većinu objavljuje Marinko na svojoj kazetnoj etiketi Lvxor Design. Što danas smatraš najkvalitetnijim od te produkcije? Koliko misliš da su te promo kazete pomogle splitskim bendovima tog vremena? Kako je ekipa po službenim izdavačkim kućama uopće reagirala na takve materijale, vjerojatno u poplavi bezbroj snimki brojnih bendova sa svih strana nekadašnje države?

Mnoge od bandova iz edicije LVXOR sam ja, kao ton majstor u studiju „Cipanica“ (Miše Limića i pokojnog Olivera Mandića iz „Stijena“, op.a.) na Klisu i snimao. Meni su se najviše dopali „Jugotonz“, „Evil Blood“, „Ra-Ra“ i „Stigmata“. „Dalekoj obali“ ta kazeta je bila odskočna daska i mislim da je imala največi tiraž. Znam, jer sam cijelu ediciju ja presnimavao na svom double decku. Poslije sam nabavio i 4-kanalni TASCAM sa kojim sam radio demose “Rapa Nui”, “Dionizu”, “Rumplstinskom” u njihovim prostorima za vježbanje. Kod mene u sobi je snimao i “Ra-ra”, te “Radio svijet”. Mislim da je jedino “Daleka obala” uspjela doći do vinilnog albuma iz cijele edicije.

Obzirom da sam fan i da se radi o vjerojatno jedinom splitskom demo albumu osamdesetih koji je izašao na drugom kontinentu na vinilu, možeš li mi detaljnije opisati suradnju i rad na albumu Evil Blood “Midnight In Sodom” iz 1989. godine? Koliko si zadovoljan s tim materijalom?

Nisam nikad slušao, a ni snimao, tu vrstu metala, dok se osebujni Denis Gabrić nije pojavio u studiju na Klisu. Tad sam imao Gallien Krueger gitarsko pojačalo, i kad mi je Gabrić pustio zvuk kakav želi, uhvatio sam se za glavu, ali i eksperimentirao. Nabio sam mu bass i treble, skinuo middle, odvrnuo pojačalo do kraja, jedan mic stavio ispred Marshall boxa, a drugi (osjetljivi) na suprotni kraj sobe za snimanje da kupi buku. Poslije sam im pomagao na splitskim koncertima. Bili su mi dragi i zanimljivi, drugačiji. Nisam skrivao simpatije prema njima. Nisu tada još bili svirački 100% precizni (naročito bubnjar), ali sam cijenio Gabrićev entuzijazam.

Opiši mi ukratko prelaz iz „Tužnih ušiju“ u „Stigmatu“, kako je došlo do toga i koliko je taj bend bio utjecajan u krugu splitskog nezavisnog rocka? Čini mi se kao da je to od svih tvojih bendova osamdesetih bio nekako i najkomercijalniji projekt, u pozitivnom smislu naravno.

Ta godina dana nakon raspada Tužnih ušiju, protekla je prvo u pokušaju da sa bubnjarem Denisom Gracinom, basistom Dadom Pastuovićem (poslije Tutti Frutti, op.a.) i starijim kolegom Boškom Markovićem (Limeni bubanj) napravim pravi pop rock band. Nazvali smo se Betty Blue. Marković je bio vrhunski pjevač i gitarista, ali je bio jako usporen i lijen za probe, pa smo shvatili da imamo previše energije i volje u odnosu na njega i prekinuli smo rad. Na „Stigmatu“ sam naletio u studiju na Klisu. Odmah su mi se dopali, Jakov Kosanović kao naočit pjevač, Vjeko Mladineo kao zanimljivi autor i klavijaturista. Ponudio sam im suradnju, svoje iskustvo, doveo Denisa Gracina kao bubnjara i Sandra Miljuša kao basistu. Imali smo nekoliko strašnih nastupa u kinu „Zlatna vrata“ i u prostoru „Omladinske iskre“ Uspjeli smo zvučati – svjetski!. Nažalost, nastupila je opet pauza zbog odlaska u JNA, te se nismo mogli sastaviti godinu dana kasnije. Ali, iza te godine dana djelovanja ostale su dvije kazete iz edicije LVXOR, od kojih je jedna koncertni snimak. Šteta što nismo snimili album sa pjesmama koje smo imali. Ali, naš raspad iskoristio je Toni Prug i sa „Touch Friction“ ubacio se na mjesto koje je na splitskoj sceni zauzimala „Stigmata”.

STIGMATA - Koncert u kinoteci "Zlatna vrata" u Splitu 10/06/1989

STIGMATA - Posljednji javni nastup, prostor OMLADINSKE ISKRE 15/09/1989

Kako je izgledao period rasapa jednog sustava i tranzicija u skroz drugi političko društveni ambijent? Kako je nekome tko je cijeli život kreativan, produktivan i poprilično životno pozitivno usmjeren izgledao cijeli trenutak kada je heroin preplavio grad?

Što da ti kažem, taman sam našao dobar i zanimljiv posao u Regionalnom centru za obavješćivanje i uzbunjivanje, i uživao sam u njemu samo godinu dana. Onda je započeo rat i ja sam se zatekao u novoosnovanoj vojnoj kontroli leta (ZMIN). Postao sam djelatni časnik HRZ i izdržao 20-ak godina. Nastavio sam u slobodno vrijeme raditi snimajući demo bandove, a poslije i kao tonac u Studiju 111, sa Lukijem. Droga me nikad nije zanimala i klonio sam je se.

Promjena države i uređenja donijela je sa sobom i odlazak velike količine mladih ljudi koji su, kao i u drugim djelovima države, činili bitan dio urbane i muzičke/ kreativne scene grada. Da li se ta činjenica na ikoji način mogla osjetiti u ambijentu u gradu i unutar grupa ljudi u kojima si se kretao?

Naravno. Najbolji prijatelj odlazi u London. Beogradski prijatelji bježe u Milano. Odjednom nas je manje. U Splitu se događaju sranja, tjeraju Srbe iz stanova. Vlada zakon jačega. Izokreću se mjerila vrijednosti. Ponekad mi se čini, da nije postojao “Feral Tribune”, ne znam bi li izdržao sve te godine.

Jimi i Dinko

Devedesete provodiš također kreativno, kako bi ih usporedio sa periodom osamdesetih? Kako je Split izgledao do kraja devedesetih, što je novo vrijeme donijelo dobrog što lošeg?

Ako su osamdesete prošle u sviranju sa bandovima, iskustvom rada kao tonski tehničar na radiju, devedesete su početak mog rada kao ton majstor u studijima, prvo u spomenutoj „Cipanici“, poslije redovno pomažem Lukiju u snimanju gitara na albumima „Daleke obale“, „Fita“, „Laufera“, a kad Luky otvori svoj studio počinjem tamo snimati i zabavne izvođače, uglavnom za Splitski festival. Demosi koje sam radio sa „Rapa Nui“i „Dioniz“ dovode do snimanja albuma istih sa Lukijem. Nažalost, Nikola Radman sa „Rumpelstinskim“nije bio te sreće, ali je snimao sa Urbanom na „Žena dijete“. Još jedan događaj koji je meni bio važan u devedesetima je koncert splitskih glazbenika 18. svibnja 1993. enJOY the VISION, posvećen godišnjici smrti Iana Curtisa, uz 3 session banda koje su činili članovi „Rapa Nui“, „Ra-Ra“, „Stigmata“, „Rumpelstinski“ i „Tužne uši“. Odrađeno vrlo profesionalno i na svjetskom nivou, uz prateću izložbu likovnih i video radova.

enJOY theVISION 1993 - Day of the Lords

Negdje sredinom prošlog desetljeća započinješ novu karijeru kao gitarista u reformiranoj grupi „Fon Biskich i Narodno blago“. O kakvom je iskustvu riječ i koliko je različito od originalnog punk iskustva početkom osamdesetih?

Jako me radovao Marinkov poziv u band. Izuzetno ga cijenim kao čovjeka. Jednom smo već prije okupljanja banda svirali na dočeku Nove godine u pogonu Nadaline. Brane Vuljan je moj vjenčani kum iz prvog braka, bio sam dio zadnje postave “Ra-Ra”. Bila mi je čast da mijenjam Nenu Belana u tom bandu. Za mene je to prvo iskustvo da ne vodim glavnu riječ, već budem samo član banda i drugi gitarista. Ušao sam čista srca u to. Uspio sam (istovremeno) nagovoriti Marinka da angažira Lukija za producenta, a Lukija da nam bude producent. Tek u Narodnom blagu upoznajem Hrepu, sa kojim je divno svirati i putovati. Snimanje ploče je bilo divno iskustvo, prepustili smo se producentu i nismo filozofirali. Slušali smo njega. Rekli smo mu da želimo da zvučimo kao band sa Paket aranžmana. OK, na toj ploči ima više bandova i možda nije svatko od nas mislio na isti band. Ali Luky je uspio da odsviramo to uživo, samo sa nasnimavanjem vokala. To smo mi, mediteranski punk band! Svirački zreli, a puni energije i melodije!

„Fon Biskich & Narodno blago“, Splaladium arena

FON BISKICH & NARODNO BLAGO dokumentarac "Povratak punkera"

Danas živiš u Beogradu. Nedostaje li ti Split i njegov ambijent ili ti je dovoljno to koliko ga godišnje konzumiraš kao gost? Što smatraš dobrim elementima toga grada danas? Rokenrola je ostalo jako malo, mladi nemaju baš neki bunt, stvari su se na neki izopačen način preokrenule. Što ti se danas muzički najviše sviđa od stvari koje se događaju u gradu? Možeš li usporediti Beograd i Split danas?

Split ljeti izbjegavam. Pobignem u Pučišća na Brač. Ne volim taj oblik turizma. To više nije onaj Split. Split u proljeće, za Uskrs, 1.maj mi je najljepši. Kava u Žbirca. Neprocjenjivo. Nedostaju mi neki prijatelji koje manje viđam, starija kćer koja živi s mamom u Splitu. Često dočekujem Nove godine u Splitu, ne zbog glazbe na Rivi, naravno. Da je zbog glazbe, išao bih u Kotor. U Splitu sa svojom vojnom mirovinom ne bih preživio. U Beogradu taj novac vrijedi više. 5 godina vozio sam twingo sa ST tablicama u Beogradu. Jednom su mi ukrali tablice (obje). U Splitu sam u 4 godine imao 3 demoliranja auta sa BG tablicama! Ne razumijem te nove generacije koji po defaultu mrze Srbe, razbijaju auta, tuku sportaše, a navečer idu na najgore što Srbi imaju – cajke! Da nije Splita, ne bih ni znao da neki srpski izvođači uopće postoje! U Splitu volim „Evo ruke“ – ljetnji festival u Đardinu. Trebalo mi je vremena da prokužim Vojka V., priznajem. TBF su već etablirani. Nije me ništa posebno dojmilo od nove scene u Splitu. Primijećujem da je blues uzeo maha, ali nemam ništa protiv toga. Beograd mi pruža mogućnost da odgojim kćer u rockerskom duhu: Bila je polaznica 1. generacije „Rock kampa za devojčice“ – učila je bass. Već drugu godinu pjeva u RocHoiru, jedinstvenom zboru koji izvodi rock standarde zajedno sa živim bandom! Trenutno snimaju album u jednom studiju u Zemunu. Sa 12 godina ima već preko 20 nastupa na velikim i malim binama, televiziji, studiju, a snimali su i spot sa bandom „Komuna“!

Ja sam kao JIMI & the GARAGE BAND za Dallas Srbija izdao 3 albuma: nastupni (dvostruki) „Narcis i Zlatousti“ / „Kamera za snove“ i „3bjut tu Tužne uši“. Komponiram, snimam i produciram (sebe, uglavnom!) Split je ljepši i zrak ljepše miriše, ali beogradski vazduh daje više šansi za život (preživljavanje) nas nostalgičnih retro rockera. I nudi manje mržnje, nerado priznajem.

GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV