BY DAVOR TURKOVIĆ
LJUDI IZ GRADOVA
Ponedjeljak, 18.09.2017.godine. Prije 15 godina umrla je Margita, a prije 47 godina Jimi Hendrix. Hendrixa nikad nisam gledao uživo, ali EKV sam gledao dva puta.
Zavolio sam ih još u vojsci (Bitola moj roden kraj) nakon što sam vidio spot ''Oči boje meda'' na BG televiziji 1985. godine.
Prvi susret s EKV uživo na trgu u Mariboru, mislim da je bila jesen ili rana zima krajem 1986. Nastup u 10 sati ujutro, valjda je bio neki praznik, toga se zbilja više ne sjećam. Nije nas bilo više od 300, ali smo se usred bijela dana dobro izludovali.
Bend žestok i dobar zvuk. Dobro su se osjećali.
Nakon toga prošlo je kakvih 10 mjeseci i negdje na jesen 1987. nastupali su u dvorani ''ŠTUK'' u Mariboru. To je bila dvorana u sklopu studentskog doma gdje sam tad živio. Do dvorane sam imao ravno deset stepenica s prizemlja 4.doma i pedeset koraka. Znači zadatak je bio stvarno lak. Sjećam se neopisive gužve u dvorani koja prima 700 ljudi, a vjerovatno nas je bilo 1000. Promocija albuma ''Ljubav''. Glasno, jasno i strašno. Na pozornici sve kao i u pjesmama. U publici znoj, dim, proliveno pivo. Mokar do kože. EKV u fantastičnoj vatri.
Rijetko si osamdesetih vidio glazbenike koji su bili drukčiji, a ovi su zbilja bili jako, jako drukčiji od svih ostalih YU zvijezda tog doba. Grizli su sa pozornice. To je zbilja bilo do jaja. Nakon koncerta totalno iscrpljeni razgovaraju s ljudima. Razlika između prvog i drugog koncerta događala se u samim članovima benda. Kako bi pjesnik rekao: ''nešto se dešava, imaj u vidu''. Mora da su voljeli svoje živote na svoj način. EKV više nikad nisam gledao zbog razvoja mojeg ili našeg života. Nije mi žao, jer ovaj koncert je bio jedan od onih kad se koža ježi, od neke divlje, divlje ljepote. Koncert po kojem želim da ih pamtim. Poslije su postajali sve popularniji i punili su sve veće dvorane, no ploče su i dalje bile odlične.
Onda su došle devedesete koje nisu ni trebale doći. Do mene je negdje 1995. dospjela video snimka koncerta iz Beograda 1994.godine. Veli Milan na početku: ''Još smo tu.'' No tada kad sam to gledao nije više bio tu. Ni Bojan nije. Ni Margita nije. Ni VD nije. Jedino je još ostao Srđan Todorović Žika, danas priznati glumac. Svi ostali su već tada bili negdje u nekoj drugoj dimenziji ovog kaosa. Sjećam se kako su se nekad smijali i radili iste ljudske greške, gluposti i pametne stvari koji svi mi dan danas radimo. I zato se smijem uvijek kad pomislim na te drage ljude koji više nisu tu.
Za mene, čovjeka koji je živio 45 godina u gradu, a nakon toga prihvatio malo selo Segovinu kao da je tu rođen i odrastao, puno znače stihovi: ''Mi smo snažni, mi smo jaki. Ljudi iz gradova.''
NAPISAO: DAVOR TURKOVIĆ
Nakon toga prošlo je kakvih 10 mjeseci i negdje na jesen 1987. nastupali su u dvorani ''ŠTUK'' u Mariboru. To je bila dvorana u sklopu studentskog doma gdje sam tad živio. Do dvorane sam imao ravno deset stepenica s prizemlja 4.doma i pedeset koraka. Znači zadatak je bio stvarno lak. Sjećam se neopisive gužve u dvorani koja prima 700 ljudi, a vjerovatno nas je bilo 1000. Promocija albuma ''Ljubav''. Glasno, jasno i strašno. Na pozornici sve kao i u pjesmama. U publici znoj, dim, proliveno pivo. Mokar do kože. EKV u fantastičnoj vatri.
Rijetko si osamdesetih vidio glazbenike koji su bili drukčiji, a ovi su zbilja bili jako, jako drukčiji od svih ostalih YU zvijezda tog doba. Grizli su sa pozornice. To je zbilja bilo do jaja. Nakon koncerta totalno iscrpljeni razgovaraju s ljudima. Razlika između prvog i drugog koncerta događala se u samim članovima benda. Kako bi pjesnik rekao: ''nešto se dešava, imaj u vidu''. Mora da su voljeli svoje živote na svoj način. EKV više nikad nisam gledao zbog razvoja mojeg ili našeg života. Nije mi žao, jer ovaj koncert je bio jedan od onih kad se koža ježi, od neke divlje, divlje ljepote. Koncert po kojem želim da ih pamtim. Poslije su postajali sve popularniji i punili su sve veće dvorane, no ploče su i dalje bile odlične.
Onda su došle devedesete koje nisu ni trebale doći. Do mene je negdje 1995. dospjela video snimka koncerta iz Beograda 1994.godine. Veli Milan na početku: ''Još smo tu.'' No tada kad sam to gledao nije više bio tu. Ni Bojan nije. Ni Margita nije. Ni VD nije. Jedino je još ostao Srđan Todorović Žika, danas priznati glumac. Svi ostali su već tada bili negdje u nekoj drugoj dimenziji ovog kaosa. Sjećam se kako su se nekad smijali i radili iste ljudske greške, gluposti i pametne stvari koji svi mi dan danas radimo. I zato se smijem uvijek kad pomislim na te drage ljude koji više nisu tu.
Za mene, čovjeka koji je živio 45 godina u gradu, a nakon toga prihvatio malo selo Segovinu kao da je tu rođen i odrastao, puno znače stihovi: ''Mi smo snažni, mi smo jaki. Ljudi iz gradova.''
NAPISAO: DAVOR TURKOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2017
+of+oi.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar