OLUJA '95

OLUJA

PRIČA IZ KNJIGE "STRAŽARNI LOPOV"

Odrasli smo uz rock, punk i novi val u državi sa šest republika. Slušali smo istu muziku. Odlazili na iste koncerte. Zajedno smo tulumarili. Nikad se nije postavljalo pitanje otkud je tko i koje je nacionalnosti. Mi smo ostali isti, ali promijenio se svijet oko nas. Nisam odgojen da mrzim i jedino što još mogu je odgojiti svoga sina na isti način.

Na dan kad je počela Oluja, vraćao sam se s Paga, gdje sam s Gezom i Lili bio kod Lonija. Čvarak i ja uplatili smo aranžman za koncert Rolling Stonesa, tako da smo odmah po mom povratku trebali otputovati u Prag. Kad sam došao kući, na vratima stana dočekao me poziv za mobilizaciju. Ušao sam unutra i nazvao Čvarka.

– I? Hoćemo na Stonese ili u rat? Jesi dobio poziv? – upitao sam ga.

– Jesam. Gurnuli su mi ga ispod vrata. Digli su i Đimija, a Akea su izgleda ovaj put zaobišli. I, što ćemo?

– Ajmo mi prvo na koncert, pa kad se vratimo, stignemo i u rat. – predložio sam.

– Nema šanse da pređemo granicu. Još će nas skinuti s busa, zaplijeniti nam pasoše i strpat nas u zatvor ko dezertere. – prekinuo me Čvarak. 

Nakon kratkog vijećanja odustali smo od koncerta jer nam se odlazak na njega činio neizvediv. Dogovorili smo se da odemo u općinu, kad već moramo, ali da zamolimo da nas rasporede u istu jedinicu. Svi su u kvartu dobili pozive, pa nismo mogli dozvoliti da nas poslije rata zajebavaju da smo mi rat gledali kod kuće na televiziji dok su oni ratovali. Lagao bih kad bih rekao da se tu radilo o nekom velikom domoljublju i patriotizmu.

U općini smo doznali da nismo u istoj brigadi. Ja sam ostao na Peščenici, u 99. brigadi, a Čvarak je morao u kasarnu u Novom Zagrebu. Nije bilo nikakve šanse da zajedno idemo u rat, tako da smo se tu morali razdvojiti. Njega su strpali u vojno vozilo i otfurali u Novi Zagreb, a mene je jedna ljubazna gospođa upisala u ratnu evidenciju i uputila na zborno mjesto u kvartu. Prije nego što sam otišao, zahtijevao sam od nje da izbriše mog brata s liste za mobilizaciju s obzirom na to da je iz jednog kućanstva u rat morao ići samo jedan član. Znao sam da se on ne bi s tim složio, ali njemu se u to vrijeme bio rodio sin, pa mi je bilo logično da ja budem taj jedan član.

Na zbornom mjestu zadužio sam uniformu i opremu pa su mi rekli da prespavam kod kuće i ujutro se opet javim jer je brigada u koju sam raspoređen trenutno u pokretu. Ostatak dana proveo sam vozeći se svojim starim Yugom praznim zagrebačkim ulicama. Sa zalaskom Sunca produžio sam na Jarun i kružio oko jezera slušajući The Stoogese i MC5. Kad sam navečer ušao u svoj stan na Borongaju i sjeo ispred ugašenog televizora, bio sam spreman.

Nikad neću zaboraviti lice moga oca kad smo autobusima kretali prema frontu. Nešto ga je tjeralo da se pojavi tamo baš u času našeg polaska. Nije mi želio pokazati svoju zabrinutost, ali grč na licu nije mogao skriti. Na televizoru u autobusu vozač je pustio videosnimku koncerta Prljavog kazališta s Trga, pjesmu „Mojoj majci”, tako da smo krenuli u rat kao na neko turističko putovanje. Na srpskim radiostanicama govorili su da horde krvoločnih ustaša, naoružanih do zuba, idu prema njima, a mi smo u autobusu gledali koncert i od naoružanja imali samo jedan pištolj iz privatne kolekcije.

Kad smo prošli Karlovac, kao da smo ušli u zonu sumraka. Iz kuća koje su donedavno bile na prvoj liniji razdvajanja dizao se crni dim dok su pored njih one spaljene početkom devedesetih stršale kao nadgrobni spomenici obrasli korovom.

„Kapetan Đuka je, nažalost, ipak bio u pravu”, pomislio sam.

Prešli smo preko pontonskog mosta i ubrzo se priključili svojoj brigadi. Mene su odmah rasporedili u manju specijalnu postrojbu te me vojnim vozilom prebacili do seoske kuće, u kojoj sam upoznao suborce i zadužio oružje. Ondje sam od prvog časnika doznao da sam dobro prošao jer sam došao u motoriziranu jedinicu. Budući da su sve vojske na ratištu imale iste uniforme, naredio mi je da odmah nađem crvenu, zelenu, plavu i bijelu traku. Svaki dan dobivali smo obavijest koju od te tri moramo zavezati za naramenicu košulje kao znak raspoznavanja.

Sljedeće jutro naučio sam još nešto. Kad je odmor, treba zapaliti cigaretu jer zapaljena cigareta u vojsci je svetinja i dobrovoljac za obavljanje bilo čega uvijek je onaj koji ne puši. Tako sam se, bez cigarete u rukama, kao „dobrovoljac” našao ispred velike kuće na osami, koja je bila puna zaplijenjenih raketa, pa sam je morao čuvati dok ne dođu kamioni da ih odvezu. S jedne strane bila je šuma, s druge kukuruzište, a ja sam bio između kao glineni golub na streljani. Jedan metak iz daljine u te rakete bio je dovoljan da poljubim oblake.

Čovjek se u ratu pretvara u stroj. Sva čula su izoštrena, a tijelo zaboravlja na umor i bol. Dok ležim u jarku, vidim u mraku. Napušteni čopori pasa lutaju selom. Hodam hodnicima napuštene kasarne i udaram nogom u vrata s nadom da nisu minirana. Tako su brzo svi pobjegli da su ostavili sve za sobom. Kola puna stvari, na stolu postavljeno jelo. Spokoj je ostao skriven daleko iza zaključanih vrata.

Nakon nekoliko dana bio sam toliko prljav da mi se uniforma zalijepila za kožu. Kad smo zastali u nekom selu, ušao sam u prvu kuću i pronašao kupaonicu. Sve je bilo puno muha i širio se nesnosan smrad, ali ipak sam se skinuo i ušao u kadu. Počeo sam se tuširati hladnom vodom kad je odjednom odjeknula jaka eksplozija. Kuća se zatresla, iskočio sam iz kade, navukao uniformu na mokro tijelo, nabio šljem na glavu, zgrabio pušku i izletio van. Iz susjedne kuće dizao se gust crn dim. Dva vojnika dovezla su se nekim rasturenim autom i roknula raketu iz bazuke drito kroz njen prozor. Htjeli su srokati i kuću u kojoj sam se kupao, ali nakon što ih je naš časnik upozorio da je zapovijed da se ne pali, ušli su u auto i otišli. Nikome nije bilo u interesu da se uništava, ali ti ljudi kojima su susjedi satrli sve što su imali bili su puni gnjeva. Rat je stanje poremećena uma i zajebano je tu bilo što kome govoriti, a posebno pametovati.

U svakoj kući u kojoj smo prespavali bilo je nekoliko frižidera, vešmašina, televizora i gomila kućanskih aparata. Sve je to početkom rata bilo ukradeno iz hrvatskih kuća prije nego što su bile sravnjene sa zemljom. Neshvatljivo mi je koliko se mržnje stvorilo u glavama stanovnika tih sela i kako su dozvolili da ih netko sa strane potakne da se međusobno pobiju i razore si živote.

Isti dan nekoliko nas odvezli su do jednog velikog imanja u šumi. Moj je zadatak bio provjeriti kuću na malom brežuljku. Bilo je prokleto tiho. Čulo se samo zujanje muha oko lešine nekog izrešetanog psa na putu. Prolazeći pored sjenika i ogromne štale, primijetio sam da uz ulaze u njihova potkrovlja nema uobičajenih ljestava, a što je bilo najgore, izgledalo mi je kao da su bile povučene odozgo. Jedva čujna škripa dasaka zaledila mi je misli. Osjećao sam da sam na nišanu, ali da nikome nije u interesu da se zapuca. Polako sam se okrenuo i krenuo natrag pogledom tražeći zaklon. Kroz glavu su mi se vrtjeli stihovi pjesme „Zadnji pogled na Jeršaleim” od Haustora. „Danas je taj dan, zlatno nebo iznad grada, danas je taj dan, danas je parada... Nestat ćemo brzo, ko suze na suncu... U oku vidim plamen i tiho je, ko kad mašina stane.”

Rafal je rasparao tišinu. Zvuk, stvaran i leden. Poput udaraca metalnom šipkom po limenoj kanti. No ti meci nisu bili namijenjeni meni.

Glave mrtvih životinja vise po zidovima. Cijeli život razasut po prašnjavom podu. U seoskim kućama stare fotografije u razbijenim okvirima leže kao podsjetnik da je u njima nekad bilo života. Želim zaboraviti i prije nego što se dogodi.

Kad mu je metak iz snajpera proletio kroz glavu i u trenu iz nje isisao mozak, samo se zatresao i poput iz ruke ispuštene plišane igračke srušio na pod. Tijelo su kasnije odnijeli, ali njegov je mozak ostao razbacan po kućnom pragu. Zakoračio sam pažljivo preko tih ružičastih krugova, koji su izgledali kao u napadu bijesa razmrljana skica ušlagiranog umjetnika. Gurnuo sam tu misao u najdublju ladicu. Sjeo sam na pod, prislonio leđa uza zid i slušao kako se zvukovi iznova stapaju s tišinom. Neko smo vrijeme ostali na tom mjestu. Ljudi su šutke ulazili i izlazili iz kuće, a sa svakim korakom ružičasti krugovi sve su više nestajali u prašini. Kad smo krenuli dalje, na podu još ostale su samo fleke.

Par sati poslije ušao sam u sablasno prazan restoran pokraj ceste. Izlog i staklena vrata bili su razbijeni, a čitav šank bio je izrešetan. Sunce na zalasku crvenkastim je svjetlom osvjetljavalo prostoriju s velikim biljarskim stolom na sredini. Odložio sam pušku, nakiksao štap koji je stajao na stalku pored šanka i polako kugle sa stola počeo spremati u rupe. Moja je postrojba bila tristotinjak metara iza mene, tako da sam bio sam. Možda sam tada bio na nišanu nekog snajpera, ali jednostavno sam se morao prepustiti trenutku. Taj tren sve, baš sve mi je bilo nevažno. Sam daleko od svega, na mjestu koje više ne postoji, u svom tom ratnom ludilu uhvatio sam dio spokoja.

Sljedeći dan došli smo do granice. Bio je to kraj našega puta. Zapovijed je bila da se dalje ne ide.

– Eke, buraz, bit će danas gozbe. – promrmljao je Cigo tihim glasom i pokazao mi prstom prema cesti. Prema nama je bezbrižno marširalo pet janjaca. Cigo, koji bi inače počeo šepati čim bismo nekamo morali hodati, skočio je poput dječarca na cestu, otvorio vrata štale i majstorski ih utjerao unutra.

Nešto poslije pokupili smo desetak ljudi koji su se skrivali u obližnjoj šumi. Posjeli smo ih u travu pokraj štale, kad eto ga Cige. Prosijeda masna kosa padala mu je preko ramena, trbušina mu se objesila preko remena, samo je njegovo neobrijano lice davalo ozbiljan ton njegovoj inače komičnoj pojavi. U desnoj ruci držao je ogroman nož, koji je stručnim pokretima pred nama počeo brusiti dok su velike kaplje znoja klizile niz blijeda lica zarobljenika, koji su ga kriomice pogledavali pognutih glava. Jedan od njih skupio je hrabrosti, pa me potiho upitao drhtavim glasom:

– Šta to on brusi nož za nas?

– Ma ne. Za janjce. – odgovorio sam mu i ponudio ga cigaretom. Laknulo mu je. Nedugo zatim došla je vojna policija, koja im je na licu mjesta izdala privremene isprave i pustila ih kućama. Toliko su bili zatrovani propagandom i pričama o ustašama da nisu mogli vjerovati da ostaju u svom selu, da ih nećemo odvesti u logor ili pobiti na licu mjesta. Kad su se svi razišli, Cigo je zaklao i oderao dva janjca, tako da smo se taj dan konačno svi u postrojbi normalno najeli.

Zadnje snage protivničke vojske bile su u okruženju. Čekali smo zapovijed. Naš časnik povjerio nam je da ako se ne predaju, kad svane idemo u napad, a da će onda biti gadno jer su ukopani. Znao sam da je kraj rata blizu i da treba preživjeti još samo par dana. Zora je oslikala horizont izmaglicom poput poligona za neku predstavu. Bili smo u dometu njihovih minobacača, tako da smo očekivali kišu granata. Umjesto toga stigla je obavijest da su se predali.

Mahala je bilo naše ime za izbjeglički logor na samoj granici, u koji su se slijevale kolone  izbjeglica  uglavnom  iz  Bosne.  Oko  kočija  i  raznih  vozila  bile  su improvizirane nastambe i šatori. Nezamislivo je koliko se patnje i straha nakupilo u tom predgrađu pakla. Zaustavio sam jedna kola da djevojčici koja je bila sklupčana među nabacanim stvarima dam mlijeko, a njenoj su majci potekle suze jer nije bila znala zašto ih zaustavljam. Još pamtim njihove prestravljene poglede. Zadatak moje postrojbe bio je skupljanje naoružanja koje je bilo razasuto po Mahali i oko nje. Najopasnije je bilo to što su se ondje skrivali mudžahedini i četnici, koji su bježeći pobacali uniforme i obukli se u civilnu odjeću. U bijegu su čak ostavljali tenkove po livadama. Uvijek je postojala opasnost da dok smo u Mahali, odnekud dolete metak ili nož, a i mogućnost da je netko postavio odskočnu minu ispod odbačenog sanduka sa streljivom. Budući da su nas stanovnici Mahale uvijek molili da nam oni u zamjenu za cigarete tovare kamione, mi bismo se udaljili par metara od sanduka i pustili njih da odrade taj posao. Noću se jedan dio Mahale pretvarao u balkanski Las Vegas. Kocka, prostitucija i alkohol. Platežno sredstvo najčešće su bile cigarete, što je i bio glavni razlog zbog kojeg su nam stanovnici Mahale pri utovaru nudili pomoć.

Zadnju večer sjedio sam na drvenom sanduku pokraj kuće u kojoj smo bili smješteni i pio pivo sa suborcima. Rekli su nam da je gotovo i da sljedeće jutro idemo kući. Odnekud se stvorio veliki kazetofon, iz kojeg je treštao neki heavy metal. Svako malo netko bi sasuo rafal u zrak dok su se s brežuljka dizali veliki plameni krjesovi. Vojnici su sjedili na krovovima auta koji su prolazili cestom, a napadno našminkane ušlagirane palandre iz Mahale kreveljile su se na zadnjim sjedalima.

Iz jednog kamiona u prolazu iskočio je Janže. Onako neobrijan, s crnom maramom oko glave, izgledao mi je kao Rambo na acidu. Samo što nije zaplakao od sreće.

– Sjebali smo ih, Polak! Sjebali smo ih do jaja! Možeš li to vjerovati? Nema više krajine! Još Vukovar i oslobodili smo cijelu Hrvatsku! – vikao je i grlio me.

Janže je bio roker iz kvarta, dobričina kojeg smo svi u škvadri voljeli. Bio je dugo na frontu, čak je popušio geler, ali nekako me ipak iznenadio taj njegov domoljubni zanos. Popili smo zajedno po pivu, malo popričali, dao sam mu šaku cigareta, a potom je ponovno uskočio na kamion i krenuo dalje. Nisam sasvim siguran, ali mislim da sam ga tada zadnji put vidio. Ekipa iz kvarta poslije rata mi je ispričala da se po povratku u Zagreb smirio, očistio od svega, našao djevojku i zaprosio je. Prije svadbe tjedan dana konstantno je brijao, kao bit će to zadnja ružiona prije braka, a onda je dan prije svadbe došao kod roditelja, otišao u sobu, legao u krevet i umro. Janže je prije rata često ružio s nama, ali ipak ga pamtim po toj večeri na granici kad je bio sretan i ponosan što je hrvatski vojnik.

Na autoputu organizirana je kolona autobusa i vojnih vozila za svečani ulazak u Zagreb. Naša brigada nije kao sve ostale išla na Trg bana Jelačića. Nama je doček bio na Peščenici. Dok smo se kretali zagrebačkim ulicama prema kvartu, ljudi su se skupljali na pločnicima, pljeskali, mahali, neki su i plakali. Vijorile su se zastave, a ja sam, gledajući kroz prozor autobusa, osjećao samo prazninu i tugu, koja mi se poput suza slijevala od srca prema želucu. Kad smo stigli do dvorane na Peščenici, sve je bilo spremno za svečano postrojavanje, ali umjesto toga otišao sam kući. Krug je bio zatvoren.

Par mjeseci poslije rat je završio. Za sve one koji su se tijekom rata obogatili, za njihove obitelji, bližu i dalju rodbinu, konačno je došlo vrijeme blagostanja.

Đavo je navukao rukavice bijele, napravili smo sve da nas pusti u svoj velebni dom, pa sad poskakuje i govori: „Znajte ovdje pravila su moja!” i podrugljivo sikće:

„Ovdje svi svoji su na svom!”

Nema džabe ni u stare babe, kažu, a narod je popušio priču o parama koje će dobiti mukte. Odjednom su svi bili ponosni i sretni jer su postali dio modernog i civiliziranog svijeta. Kao da su prije toga živjeli u šumi i kao da ih više nitko ne doživljava kao divljake s brdovitog Balkana. Narodu je prodana balkanska demokracija, onako kao što Cigo starog konja pod mladog prodaje. Kao s njom dolazi vrijeme u kojem narod sam o svojoj sudbini odlučuje. Hrvoje i Jovan obukli su svečana odijela i otišli na glasanje. Ushićeno govore da je to festival demokracije. Nije bitno što dok članstvo glasa po naputku, nema šanse da ide nabolje. Što ni Bog ne može priskočiti u pomoć jer mu sada za to treba odobrenje s Kaptola. Što je vlast iz rječnika izbrisala riječ „revolucija”. Da slučajno narod kad popizdi, ne ugasi televizore i izađe na ulice.

I Đavo je na kraju podvukao crtu. Sad on odlučuje o svemu i brine se za red. Za male pare dobio je prelijepu zemlju, iz koje odlaze ljudi u daleki svijet. Od njihova života na brdovitom Balkanu još ostale su samo fleke.

PRIČU JE NAPISAO I U SVOJOJ KNJIZI "STRAŽARNI LOPOV" OBJAVIO:

GORAN POLAK